Došašće – vrijeme kršćanske budnosti

Počelo je došašće,
vrijeme priprave za svečanu proslavu Božića, tj. dolaska malog Boga, Boga u
malom. Istodobno došašće je vrijeme koje naš pogled ne usmjerava samo unazad, u
vrijeme iščekivanja koje je prethodilo prvom Kristovu dolasku, nego je usmjereno
naprijed, u budućnost, u iščekivanje drugog Kristova dolaska. Pogled unatrag
nije čisto prisjećanje prošloga, jer crkvena liturgijska slavlja imaju snagu
uprisutnjenja onoga što se slavi. Tako, primjerice, kad slavimo svetu misu,
iznova se, u svakoj svetoj misi, aktualizira cjelokupno otajstvo Isusa Krista,
osobito njegovo vazmeno otajstvo, tj. njegova muka, smrt i uskrsnuće. Slično
tome, kroz slavlje došašća aktualizira se nada u otkupljenje, prisutna kroz
povijest Staroga zavjeta, odnosno naša se srca iznova bude kako bi novom
ljubavlju, novim zanosom primila Spasitelja koji nam uvijek iznova dolazi.

Potrebno nam je došašće, potrebno nam je
duhovno buđenje. Naravno ne iz straha da bi nas drugi Kristov dolazak mogao
nespremne zateći te nas osuditi kao lijenog i zlog slugu iz prispodobe o
povjerenim talentima. Daleko od toga. Došašće nam je prvenstveno potrebno kako
bismo se probudili iz ravnodušnosti, iz mlakosti koja obilježava naš kršćanski
život. Ta je kršćanska mlakost lako razumljiva. Naime, mi smo vjernici rođeni
unutar kršćanstva kao dominantne religije, unutar kulture koja je još uvijek
obilježena kršćanskim pogledom na život, tako vjeru i vjersku pouku upijamo od
rođenja. 

Paradoksalno, ali i razumljivo, baš zato što smo do grla uronjeni u
kršćanski svjetonazor, slabo ga i nedovoljno poznajemo. Puno stvari u
kršćanstvu te o kršćanstvu uzimamo zdravo za gotovo; ne propitkujući te brojne
„stvari“ koje se podrazumijevaju. S kršćanstvom u našim životima pomalo je kao
sa zdravljem. O zdravlju se uglavnom ne razmišlja dok ne nastupi bolest. Tek
kada dođe bolest shvati se kako je zdravlje veliki dar, kako ga valja čuvati te
kako ga je, jednom narušena, teško vratiti.

Upijajući kršćanstvo s majčinim mlijekom,
udišući ga u svakodnevnom životu u obitelji, na ulici, u susretima svih vrsta,
gubimo iz vida čudesnog i veličinu kršćanske poruke. Jednostavno smo se
naviknuli. A navika, rutina, monotonija pogubna je za radost i svježinu
življenja. Zato nam je potrebno došašće, vrijeme da se propitamo, da se
probudimo, da se trgnemo, da ne uzimamo stvari zdravo za gotovo. Duhovna
budnost o kojoj govorimo nije primarno tjelesno bdijenje, nespavanje. Riječ je
o duhovnoj budnosti, a koja nije
drugo doli osjetljivost za ono što je duhovno, što je Božje. Postati duhovno
budan znači u vlastitim dubinama uočiti predragocjeni dar koji nam je darovan s
krštenjem, a to je dar vjere i osjećaj vjere, tj. dar nutarnjeg osjeta za ono
što se odnosi na Boga i božansko. Eto to nam valja iznova probuditi kako bismo
se iznova divili, čudili, zahvaljivali što Bog jest, što je velik, što je
čudesan, a nadasve što nas ljubi, što iz ljubavi prema nama šalje svoga Sina da
nas pohodi, da nam otkrije svoje lice prepuno ljubavi. 

Tako otvoreno srce
doživjet će istinsko otajstvo Kristova rođenja, tj. Božića, shvaćajući da je
najdublja Kristova želja poroditi se u našemu srcu, kako bismo se mi porodili
za Boga, tj. kako bismo postali Božja djeca, kako bi Otac u nama prepoznao i
prihvatio svoju ljubljenu djecu. Ta će nas duhovna budnost, s druge strane,
osloboditi zla naših različitih navezanosti na ono što nije Bog i ono što ne
pripada Bogu; oslobodit će nas od okova našega egoizma te nam podariti slobodu
za ljubav, za istinsko darivanje, slobodu koja omogućuje duši da poleti, jer je
duša za let stvorena.