S Rakelom po Australiji u kišnom odijelu: Adams family, prava kožna muda i velika zastava Hajduka u Perthu

Nakon posjeta središtu Australije poznatom Urulu, odvozio je Željan 750 kilometara ponovno po istoj cesti “STUART HIGHWAY” i stigao natrag u Coober Pedyj, kod obitelji Marijanović. Sutra ujutro oko sedam sati ga je probudio miris pečenih jaja i slanine koje mu je pripremio domaćin. Doručkovao je, spakirao se i pozdravio sa svojim dragim domaćinima Marijanović. 

Iako se nalazi u pustinjskom okolišu padala je kiša, morao je navući kišno odijelo i krenuo prema Perthu koji je udaljen 3.000 kilometara. Na putu prema Perthu mora prijeći najveći cestovni pravac po pustinji Nullarbor koja se također smatra najvećom površinom vapnenca na svijetu, od čak 270.000 metara kvadratnih. Njegov cilj za taj dan je odvoziti 1.000 kilometara, a da bi to postigao potrebno je izbjegavati nepotrebna zaustavljanja, osim ako ne naiđe na nešto važno što treba snimiti ili slikati. 

Problem mu je predstavljala stalna potreba za mokrenjem, što mu je oduzimalo mnogo vremena. Dok se zaustavi, skine s motora, skine rukavice itd… Vjerojatno je prehladio mjehur zbog stalne vožnje po kiši, a da riješi taj problem prestao je piti bilo kakvu tekućinu dok ne dođe na odredište.

– Trebate znati da je ovdje slično kao i u SAD-u. Ljudi se boje stati ako imate problem s vozilom jer se tako rade prepadi i pljačke. Sumnjivi tipovi odglume kvar i kada im neka dobričina stane, napadnu ga. Osim toga, biti bajker u Australiji uopće nije popularno, ljudi se zbog stalnih sukoba pripadnika moto klubova jednostavno plaše jahača na dva kotača i ne znaju što ih čeka ako stanu. Dok su mi se takve misli stalno rojile u glavi, stigao sam do predjela gdje cesta vodi uz ocean. Kada sam ušao u malo mjesto Wirrula, činilo mi se da je grad duhova, nigdje nikoga na vidiku. Našao sam jedan hotel po cijeni od 45 dolara, drži ga obitelj koju tu živi, a ja sam im jedini gost. To u biti nije hotel nego malo veća kuća sa starim sobama. Sve se osjeti na tufinu, dok me muž, žena i djeca malo podsjećaju na Adams family. Bilo kako bilo, napravio sam 1000 kilometara i sutra planiram još toliko. Do Pertha ima 2000 kilometara, kao od Splita do Moskve. Nadam se to uspjeti napraviti u dva dana – govori Željan.

Road Train, noćna mora motoristima

Tog 24. dana putovanja je bio Uskrs. Vozio se po cesti uz ocean kroz pustinju Nullarbor gdje se nalazi i najveći cestovni pravac bez ijedne okuke a iznosi 148 kilometara. Kako je Uskrs, nadao se većoj prometnoj gužvi na cesti, ali na žalost, nikoga nije vidio iz suprotnog smjera satima. Kad je ujutro krenuo u šest sati, prvih 200 kilometara je vozio suprotnom stranom, pa se odjednom sjetio da se ipak vozi lijevom stranom i to ispravio. 

– Pustoš bez kraja. Tako je bilo najvećim dijelom puta. Nakon 450 kilometara sam naišao na veliku benzinsku stanicu, napunio pun rezervoar i odmah krenuo dalje. U jednom trenutku na navigaciji su mi nestali podaci vrijeme dolaska i skreni za XY kilometara, pa sam morao ući u postavke, kad sam ušao u postavke na navigaciji, ono što sam vidio ubilo me u pojam, na navigaciji piše “Nakon 1.200 kilometara skreni desno”, zamislite 1.200 kilometara nema nikakvog skretanja, nikakvog kružnog toka, ništa samo pravac – smije se Željan.

Kroz Northern Territory ima puno velikih Road Train kamiona koji su dugi preko 50 metara. Oni su za motoriste veliki problem jer prave silan udar vjetra kada prolaze, a kad je kiša da i ne govorimo. Podignu tako veliki magleni oblak da par sekunda ne vidite ništa i vozite na pamet. Gleda ih Željan tako dok tutnje pored njega i ne čudi se što bez problema “pokupe” krave i klokane po cesti. 

Uostalom, sa svojim bull barovima mogu proći i kroz zid od kuće. Kad u daljini vidite svijetla, sretni ste jer ste nekoga sreli. Nakon nekakvih desetak minuta kad se svijetla približe i vidite da je s druge strane Road Train, više vam nije svejedno. Stisnete volan i pokušate proći pored njega da vas vjetar ne sruši i da ne skrenete s ceste tih par sekundi, dok ne prođe magleni oblak koji se digne od kiše na cesti kad ta mrcina prođe.

Klokanova muda

Nekakvih 350 kilometara prije cilja je uz cestu vidio parkirani veliki kamion koji je imao tri zakačene cisterne, pa je odlučio malo stati i popričati s vozačem koji je sjedio pokraj kamiona i doručkovao. Prišao mu je, pozdravio ga, predstavio se i rekao mu odakle dolazi. 

– Za Hrvatsku nikada nije čuo, nije ni bio nešto pričljiv samo me upitao “Imaš li CB stanicu?”, odgovorio sam “nemam”. Dalje je pitao “Imaš li satelitski telefon?”, opet sam odgovorio “nemam” , malo je povisio ton i rekao “Pa znaš da ovdje u ovoj pustoši od 2000 kilometara nema signala, ti ili si lud ili imaš muda klokanova!”. Ustane se i iz svog džepa izvadi prava kožna muda od klokana, izvadi sitniš iz njih i pokloni mi ih, te kaže: “Evo neka te prati sreća, jer ne računaj na nas kamiondžije da ti stanemo, naše vrijeme je jako skupo kao i kočnice koje treba potrošiti za zaustaviti ovu grdosiju, sretno”, ode u svoj MACK upali pozdravi me s jakom zračnom trubom i ode – opet se nasmije Željan.

Nakon 1100 kilometara je mrtav umoran stao u road Hause u mjestu Balladonia. Soba je uredna, ali je cijena od 130 dolara previsoka. No, sljedeći je hotel udaljen 180 kilometara pa domaćini koriste to što nemaš gdje. S obzirom na to da je sumrak i klokani kreću na cestu, nema druge nego platiti masnu cijenu. Sutra Željan planira stići u Perth i tamo se barem dva dana odmoriti. 

Jedva je došao do sobe, jer mu se odjednom užasno počelo mantati, vjerojatno mu je pao šećer ili je dehidrirao. Brzo je pojeo nešto slatko, popio dva red bulla i pojeo slanine i kobasice koje već četiri dana nosi u kuferu. Skupa soba mu ne dozvoljava trošiti na hranu u restoranu u sklopu smještaja, tako da su slanina i kobasice dobro došle.

Neobična carina Zapadne Australije

Rano ujutro je napravio rezime: “Danas je 10. dan vožnje bez dana odmora. Prvi dan je bio izlet na Phillip Island – 400 kilometara. Drugi dan izlet 12 apostola – 500 kilometara. Treći dan Melbourne – Broken Hill – 850 kilometara. Četvrti dan Broken Hill – pumpa prije Coober Pedya – 700 kilometara. Peti dan pumpa –  Coober Peddy – 350 kilometara. Šesti dan Coober Peddy – Urulu – 750 kilometara. Sedmi dan Urulu – Coober Pedy – 750 kilometara. Osmi dan Coober Peddy – Wudinna 1000 kilometara. Deveti dan Wudinna – Balladonia – 1100 kilometara”. Sutra mu ostaje  Balladonia – Perth 1.200 kilometara. Dakle, ukupno 7500 kilometara u 10 dana. Prosjek 750 kilometara svaki dan i to uz slikavanje, snimanje i obilaske.

Već je u 6:30 bio spreman za polazak. Napunio je rezervoar jer je u gradovima cijena 15,5 dolara za litru, dok kroz pustinju košta 20,2 dolara. Prema tome, što veća zabit, to vreća cijena, neviđeno ludilo, a danas opet mora odvoziti  1.200 kilometara. Vozi i ponovno neprekidni pravci, na nekim mjestima primjećuje prometne znakove, opasnost od sudara s avionom!? 
Ništa mu, kao ni nama nije bilo jasno, ali je ubrzo shvatio kada je primijetio kako se cesta iznenada širi i preko nje su velike široke bijele trake na početku i na kraju. Tada je shvatio, cesta se na više mjesta pretvara u avionsku pistu, koja služi za slijetanje u slučaju problema na avionu ili za avione koji oblijeću svoje farme krava koje su i po 350 kilometara velike.

– Primijetio sam i na prometnim znakovima nova upozorenja za deve, klokane i wombate, ali i za krave i nojeve, tako da ima dosta ekipe s kojima ne bih volio imati bliski susret, pogotovo ovdje usred ničega. Napokon sam ušao u Western Australiju, stao sam na nekakvu granicu i prišao mi je carinik te me upitao, “Imate li kakvog voća ili povrća sa sobom?” mislio sam da se šali, ali njima je stvarno bitno da se preko granice ne unosi nikakvo voće ili povrće koje je prezrelo pa u sebi može imati insekte, kako im baš ti insekti ne bi upropastili njihove usjeve. Bas čudno, rekao sam mu da sam prošao mnoge granice po svijetu i obično svi traže oružje ili drogu a u Australiji pak voće i povrće – nastavlja se smijati Željan.

Perth bliži Aziji nego Istočnoj Australiji

Na početku je Western Australije i puno toga se nije promijenilo. I dalje pustoš, malo prometa i mobiteli bez signala. Ipak, na pola puta dobiva signal. Promet je nešto gušći, a pojavile su se i okuke. Napokon pretjecanja, okuke, nizbrdice i uzbrdice. Raduje ga i vrućina, preko 30 stupnjeva Celzija je i toga se zaželio nakon onoliko kiše. Nakon intervjua u Sidneyu među mnogima mu se javio i Splićanin Vjeran Duplančić koji ga je pozvao u Perth i ponudio se za domaćina.

Perth je smješten na jugozapadu Australije na ušću rijeke Swan i jedan je od najizoliranijih velikih gradova na svijetu. U njegovoj daljnjoj okolici nema većeg grada. Najbliži je Adelaide udaljen čak 2500 kilometara. Zamislite tu udaljenost, to je kao da nema grada od Splita do Moskve, to je ta zastrašujuća pustoš o kojoj vam stalno pišemo. Jako interesantan podatak, Perth je bliži Jakarti i Singapuru nego Sydneyu i Melbourneu. 
To je posljedica izrazito rijetke naseljenosti Australije općenito, a posebno Zapadne Australije. U Perthu živi 3/4 stanovništva Zapadne Australije. Perth ima 1.602.559 stanovnika, a cijela Zapadna Australija samo 2.163.200 stanovnika. To je izrazito rijedak i neuobičajen primjer urbane primarnosti u svijetu, posebno ako se uzme u obzir velika površina Zapadne Australije, koja je veća od Zapadne Europe i koja je izrazito rijetko naseljena. Ostatak Zapadne Australije osim Pertha ima 560 000 stanovnika i spada među najrjeđe naseljene dijelove svijeta sa samo 0,2 stanovnika po kvadratnom kilometru. 

“Bijeli” doček u Perthu

Prostor Pertha ima umjerenu klimu, dok u Zapadnoj Australiji prevladava pustinjska. To je glavni razlog velike naseljenosti grada. Klima je najsličnija sredozemnoj, više kiše zimi, ljeti se javlja suša. Godišnje razlike temperature nisu velike. Ljeti često noću puše osvježavajući vjetar s mora. Perth se smatra jednim od najvećih centara iseljene Hrvatske.

– Prije ulaska u Perth sam se zaustavio i nazvao Vjerana koji mi je dao adresu i upute kako doći do njega. Ubrzo sam stigao i vozim tako njegovim kvartom, gledam, tražim, gdje je njegova kuća, već sam umoran i iscrpljen od ovog maratonskog puta  kad odjednom ugledam veliku zastavu Hajduka, on i sin mu Darko u majicama Hajduka, a ispred kuće vijori se zastava bijelih. Nisam izdržao da ne pustim suzu od sreće. Vjeran i njegova obitelj su mi napravili pravi doček, u kući piva Trio Gušt, taman mi zvoni telefon i zove Joško Bonaći, imamo direktno javljanje u Radio Dalmaciju. Jelo je na stolu, a meni je nakon pustinje malo čudno vidjeti toliko puno ljudi. Ima ih 20-tak, svi su Hvati i došli su me dočekati, veliki mi je šok nakon samoće i tišine sada odgovarati na njihova brojna pitanja i potpitanja. Na cesti bih prošao cijeli dan ne progovorivši ni riječi, ovdje sve vrvi od gostiju i priče – prisjeća se Željan.

Nakon onih uglavnom jadnih soba u Road House hotelima, ovdje ga je dočekala soba iz snova. Soba je sva u Hajdukovom uređenju osim toga, pored sobe je i bazen. Što više reći, stvarno je ugodno iznenađen i zahvalio se dragom Bogu na ovoj nagradi, nakon one usamljenosti, iscrpljenosti i gladi. Ovdje će ostati dok se opravi, pa nakon toga planira opet na cestu kroz pustinju do Darwina, udaljenog 4500 kilometara. Kako se proveo u Perthu, koga je sve upoznao i što je sve doživio pročitajte u sljedeći ponedjeljak.