Hrvatski predstavnik na Dječjoj Euroviziji: Nisam ostvario karijeru kao tinejdžer, a sada bubnjara dijelim s Enriqueom Iglesiasom

Sjećate se Matea Đide, slatkog ricastog dječaka koji je svaki svoj nastup završavao na koljenima? Taj isti dječak danas je 21-godišnji glazbenik i producent koji intenzivno radi na početku svoje solističke karijere. Bio je 4. predstavnik na Dječjoj Euroviziji 2006. godine te nakon njega sve do prošle godine Hrvatska nije imala svog predstavnika. Mateo je nakon srednje glazbene škole za solo pjevača upisao akademiju za produkciju koju završava u Ljubljani, ali iza njega su svakako već godine studijskog rada. Ovaj mladi Okručanin se razlikuje od svojih vršnjaka jer svira vrsno više od pet instrumenata, a s vrlo vještom komunikacijom povezao se s glazbenicima diljem svijeta. 

Što je utjecalo na Vaše izrazito rano glazbeno usmjerenje?

– Prvi put sam gitaru uzeo s dvije godine, dok sam za klavijature sjeo i ranije. Sigurno je na moje glazbeno opredjeljenje utjecala činjenica što se svi u mojoj obitelji bavili glazbom. Tako sam s pet godina već krenuo na sate gitare kod profesora Ratka Bartulovića. Završio sam osnovnu i srednju glazbenu školu za solo pjevanje, s time da sam srednju završio u Opatiji što mi je bilo izrazito naporno. To će razumjeti svi koji su kao i ja kroz cijelo djetinjstvo išli u dvije škole.

No za vrijeme osnovne škole, točnije s navršenih 12 godina, dogodila se dječja Eurovizija na kojoj ste branili hrvatske boje. Kako ste dospjeli uopće među hrvatske kandidate? 

– Moj profesor Ratko je u Trogiru organizirao festival “Djeca pjevaju hitove“ i na njegov nagovor se prijavljujem i osvajam nagradu za najbolji scenski nastup te treću nagradu žirija. Tada sam zapravo shvatio da bih se htio malo ozbiljnije baviti pjevanjem. Ja sam od samih svojih glazbenih početaka pisao pjesme, kako tekst tako i glazbu, stoga kad mi je Ratko predložio da se prijavim ja sam već tada imao 50 svojih dječjih pjesama. Zajedno smo odabrali pjesmu “Lea“ i prijavili se.

I prošli.

– Da. Nakon toga su uslijedile brojne provjere koje su trajale tjedan dana, bilo je od izrazite važnosti da se utvrdi jesmo li mi zaista autori pjesama. Sjećam se da je jedna provjera bila tako da su nam dali tekst, a mi smo ga trebali uglazbiti. Bilo je dosta rigorozno, ali tako nalažu pravila Eurovizije. Ovdje se traže djeca skladatelji i tekstopisci, ne bi bilo dobro da to budu stariji. Meni je to sve bilo lako jer je ipak iza mene bilo puno napravljenih pjesama. Ja sam već godinama svirao i gitaru tako da sam prošao bez problema. Sjećam se da je bilo oko 1000 prijavljenih.

Po dječjim eurovizijskim pravilima, kako idu same pripreme pred nastup?

– Pripremali smo se puna dva tjedna, sve je zaista trebalo biti i izgledati kao bilo gdje drugdje. Na sam dan sve je prštalo od uzbuđenja i da budem iskren nisam ni očekivao pobjedu. Iako sam po prirodi dosta samouvjeren stoga sam vjerovao da moja pjesma neće proći nezamijećeno. 

Nakon toga se spremate za Rumunjsku gdje je bila velika završnica, u kakvom sjećanju su Vam ostali ti dani?

– Bilo je dosta uzbudljivo, pogotovo zato što je meni kao djetetu bio drugi put da putujem avionom. Putovali smo tri sata i bili smo baš dobra ekipa, osim mene išla je cijela moja obitelji, producent Ratko i još neki se televizije. Tamo smo bili deset dana. U njihovim medijima sam dočekan kao favorit, to mi je stvorilo veliki pritisak. Ja sam ipak bio dijete stoga sam vidio da slava uz lijepe stvari ima svoju i negativnu stranu. Sve te dane sam ja davao intervjue, išao po snimanjima, te su mi priuštili život poput kakve svjetske zvijezde. Na kraju osvajam 9. mjesto što nije loš plasman, ali sve je nekako vodilo ka mojoj pobjedi i onda sam ja doživio veliko životno razočaranje.

Jeste imali vremena da ostvarite nova poznanstva?

– Jesam, družio sam se s natjecateljicama iz Grčke i Švedske, te natjecateljem iz Portugala. Šveđanka je danas mega zvijezda u Skandinaviji i njene pjesme na YouTube-u imaju po 50 milijuna pregleda. S njima sam i danas u kontaktu, malo smo daleko za neke suradnje, ali internet čini čuda pa nije isključeno .

Zašto je baš Vaš nastup bio posljednji značajni u kojem je sudjelovao hrvatski predstavnik?

– Problem je bio u HRT-u koji je emitiranje stavio na HRT3, a po ugovoru je bio dužan staviti na 1. ili 2. program. Naime, u to vrijeme je krenula prva sezona “Plesa sa zvijezdama“ što im je bilo prioritet. Tako da je Hrvatska automatski eliminirana za iduću godinu. Problem su tu i financije jer HRT općenito malo novaca izdvaja za dječji program pa im je za daljnju suradnju to ispadalo skupo. Nakon 9 godina je opet sklopljena suradnja pa se moja rodica prijavila zajedno sa mnom kao producentom, tu sam ja osobno izvaran za autorska prava i još svašta nešto. 

Trenutno se širi dječji program, čak je krenuo i veliki glazbeni show gdje su glavni akteri upravo djeca. Kako gledate na to?

– Mislim da u tome veliku ulogu imaju roditelji. Problem je ako neko dijete ima ambiciozne roditelje i upravo je njihovo ponašanje najvažnije u cijeloj priči. Svako glazbeno sudjelovanje može djetetu biti u lijepom sjećanju ako su majka ili otac u određenom trenutku spremni reći dosta. U takvim projektima se djeca često znaju iskorištavati, zato i treba oprezno pristupiti. No show kao što je “Zvjezdice“ nije formom rađen za djecu, a možemo spomenuti i pobjednicu showa “The Voice“. Nina Kraljić ima ugovor na pet godina i u tom periodu ne smije ništa raditi svojevoljno i od svega što postigne njoj ostaje samo 30%. To je sramotno, moje mišljenje je da to i nije rađeno za izvođače kojima treba vjetar u leđa s obzirom na to da svi pobjednici takve vrste vrlo skoro odu u zaborav jer ih produkcija demotivira i sputava.

Ima li Hrvatska uopće teen scenu?

– Nema, takva karijera se naprosto ne može ostvariti i to znam iz vlastitog iskustva. U mene je svojevremeno bilo uloženo puno novaca i na kraju od toga ništa nije bilo. Čini mi se da se sad polako i stvara ta publika, ali prije 7 godina toga nije bilo. No ima tu puno primjera, tu su i Dino Jelušić i njegova sestra, pa i Nika, nitko od nas kao tinejdžer nije napravio ništa u glazbi izuzev Eurovizije. 

Kako je tekao Vaš glazbeni put nakon Eurovizije?

– Ja sam taman u tom periodu počeo mutirati i glas mi se mijenjao, bio sam u fazi kada nisam pripadao ni malima ni velikima. Zato sam se posvetio glazbenoj školi i solo pjevanju. Mislim da je edukacija u ovom poslu izrazito bitna, što god neki govorili, ali ne možeš se ti baviti ovim poslom kako treba ako nisi učio i onaj teorijski dio.

Gdje je Mateo danas?

– Pa ne znam odakle da krenem; producent, kantautor, pjevač, multi instrumentalist… No ono u čemu se gradim je zasigurno taj kompletan produkcijski dio. U zadnje dvije godine zajedno s partnericom Tamarom radim video produkciju. Ona je mlada i talentirana, jako dobro se razumijemo, veoma je kreativna. Ona je u projektima redatelj i kamerman. S obzirom na opremu koju imamo, možemo slobodno reći da smo ozbiljna filmska produkcija. Radimo li neki promotivni video ili video spot – uvijek pričamo priču.

A Tamara je pretpostavljam s vremenom postala i Vaša djevojka?

– Da. (Smijeh)

Gdje stavljate prioritet u svim svojim aktivnostima?

– Prioritet mi je umjetnički dio, dosta vremena provodim u studiju. Ponekad znam i 12 sati snimati i skladati. Kada imam posla onda radim pjesme za druga, a kad je zatišje onda radim za sebe. Nekad me zovu samo da napravim aranžman, nekad samo za glazbu… Uglavnom mi se javljaju mlađi glazbenici, ali rad se polako prepoznaje pa sam u kontaktu i s nekim poznatijima. 

Ako sam dobro razumjela, Vi ste već i privatni poduzetnik?

– Pa ako se to tako treba reći, studio je registriran što znači da djelujem legalno. Direktor sam firme i producent. Moje namjere su ozbiljne.

Koliko Vam je pjevanje prioritet u svim navedenim obvezama?

– Važno mi je održavati i razvijati taj glazbeni dio u sebi. Dovoljno često nastupam, ali to su uglavnom neka finija mjesta kao što su hoteli i restorani. Još uvijek nisam krenuo u diskoteke jer čekam da moje autorske pjesme zažive kod publike. Međutim, to ide dosta sporo jer pop-rock nije toliko zastupljen kao što je turbo-folk. No ima tu krivice i u meni samome, previše vremena mi oduzimaju produkcijski i studijski poslovi. Potrebno je u svemu imati malo sreće, ali i da se dogodi ta kemija između publike i onoga koji izvodi pjesmu. Koliko god se trudio s marketingom i PR-om, ipak je važno s pjesmom 
publiku taknuti u žicu.

Mislite li da Vi možete stvoriti kemiju s publikom, treba li se ipak roditi kao “vješt kemičar“?

– Ja već imam tu kemiju s publikom, moje pjesme su dosta slušane i u eteru i na YouTube-u. To još uvijek to nije da ja imam svojih stalnih 100 slušatelja, to su kampanjci, ali do toga se treba doći.

Koji je Vama plan po tom pitanju?

– Do svoje publike se može doći stalnim izbacivanjem pjesama, na čemu ja radim. Ja ne želim biti instant zvijezda, ne želim se javiti nekim autorima u Zagrebu i reći im da mi napišu hit.

Sve imate, a što ćete s tom pjesmom koju čekate za stepenicu više?

– Proces nastajanja pjesama nije tako jednostavan kako ljudi misle. Ja kada napišem pjesmu znam procijeniti kada je prosječna, a kada je iznad toga. Otkrit ću Vam da sam prije nekoliko dana napisao pjesmu na koju sam se ježio, kao i drugi ljudi koji su bili u prostoriji sa mnom. Mislim da bi to mogla biti ta pjesma, spreman sam dati puno ljubavi, vremena, novaca i strpljenja da nju pustim ljudima da me bolje upoznaju. Mogu i spomenuti da sam već dogovorio da mi bubanj svira član benda Enriquea Iglesiasa, bas i gitaru ću najvjerojatnije ja, ali imam neke pregovore da mi se pridruže neki glazbenici iz regije. Zapravo želim skupiti najbolju moguću ekipu koja pjesmu može iznijeti kako želim. Sve će se raditi u mom studiju, osim bubnjeva koji će se internetskom vezom poslati iz Meksika.