Manekenka i mlada majka Ljubica Staničić: Moja djeca su luda za modom

Kada ti je mama Hercegovka, a tata Imoćanin, kakvo dijete
može biti nego ambiciozno i obiteljski nastrojeno. Upravo takva je manekenka
Ljubica Staničić koja  živi u Baškoj vodi, ali njen imotski naglasak
odaje gdje najviše voli provoditi svoje slobodno vrijeme. Iako ima navršenih 26
godina, Ljubica radi punom parom, a njena najveća podrška su sin Karol Ivan i
kćer Leona Marija. Da krv nije voda potvrdile su fotografije Ljubičine djece na
društvenim mrežama koje su oduševile javnost i koje najavljuju da će za koju
godinu modna scena biti jača za jedan bratsko-sestrinski par.

Kada ste prvi put
kročili na pozornicu, pamtite li taj osjećaj?

– Naravno da se takvo što pamti, bilo mi je svega petnaest
godina te sam znala da je to upravo ono što želim.

Kako ste se prvi put
upoznali s manekenstvom?

– Ivica Jurišić je imao podružnicu svoje Modne agencije
Kristina u Makarskoj i to mi je bio jedini način na koji sam se mogla približiti
modnom svijetu.

Kako komentirate loš
glas koji se proširio o Jurišiću i njegovoj agenciji?

– Ja ga poznajem deset godina, taj čovjek mi je poput oca, tako
da mi nikako nije jasno kako je došlo do takve priče. U suradnji sa mnom se
pokazao kao pravi profesionalac, kako bi rekao tako bi i bilo. Danas se više ne
zna tko pije i tko plaća, danas svi smatraju da manekenke trebaju raditi
besplatno. Jure je zaista uvijek držao do nas cura i ponašao se zaštitnički
poput oca.

Gdje ste sve do sada
nosili revije?

– Sudjelovala sam na skoro svim revijama na području
Dalmacije, često me pozivaju mnogi kreatori i za snimanje editorijala te
redatelji za snimanje spotova.

Kojih se suradnji
danas rado prisjećate?

– Imala sam zaista puno lijepih iskustava. Među njima su
Galeb, Arileo, Gordana Radić, Modna kuća Mak te mnogi drugi. Sve su to
profesionalci koji se drže dogovora i poštuju posao manekenki.

Zar ima onih koji ne
poštuju Vaš posao?

– Kao i u svakom poslu i u ovom poslu ima svakakvih ljudi.
Mislim da svatko treba raditi ono što voli i zna, netko je rođen da bude
pjevač, trgovac, pekar, fizičar… Svaka čast svakome tko pošteno zarađuje novac
za sebe i svoju obitelj.

Jeste li radili
revije u Zagrebu ili u inozemstvu?

– Zagreb me nikada nije toliko privlačio niti sam se trudila
da bih se i gore okušala. Dobila sam jako puno poziva za inozemstvo, ali s
obzirom da imam dvoje djece to mi nikada nije bila opcija. Odem poslovno dva
dana u Split i čim izađem iz kuće već mi nedostaju.

Smatrate li da Vas
djeca jednim djelom sputavaju u karijeri, odnosno da ste se odlučili za
majčinstvo nešto kasnije da biste postigli više u modnom svijetu?

– Dapače. Moja djeca su za mene najveći blagoslov, a da vam
budem iskrena puno bolje radim nakon poroda. Brojim više angažmana nakon poroda
nego prije. Mislim da me dolazak Karola Ivana i Leone Marije naprosto
proljepšao.

Zanimljiva imena,
Karol Ivan i Leona Marija.

– Karol ima šest i po godina, a Leona je godinu mlađa. Karol
je dobio ime po Papi kojeg sam obožavala, a Ivan je nadodano po njegovom djedu.
Za moju djevojčicu sam znala da će biti Leona, ali s obzirom da sam imala
izuzetno težak porod na kojem smo jedva obje preživjele odlučila sam joj dati i
ime Marija po Bogorodici.

Vaša djeca su postala
prava atrakcija na društvenim mrežama, brojite popriličan broj Like-ova na
njihovim fotografijama gdje poziraju poput pravih modela. Uživaju li u tome?

– Leona je jednostavno luda za modom i fotografiranjem, ni
Karolu nije mrsko. Imaju želju raditi kao mali modeli, ali jednostavno u ovim
krajevima nema mjesta gdje bi oni mogli šetati pistom i graditi neku svoju malu
karijeru.

Osuđuju li Vas ljudi
zbog toga?

– Čula sam neke zlobne komentare na koje ne reagiram. Ja ne
pušim, ne pijem, ne izlazim, ne kockam, a i sebi rijetko što priuštim. Na koga
ću trošiti novac koji zaradim ako ne na svoju djecu. Ima ljudi koji imaju više
novaca od mene pa ne znaju kako odjenuti svoju djecu.

Gdje najčešće
kupujete odjeću za djecu?

– Pa gdje stignem, ali najčešće to bude preko interneta. Kada
imate dvoje male djece i posao bez radnog vremena naprosto Internet posluži kao
odlično sredstvo komunikacije i kupnje.

Gledajući
fotografije, oni zaista izgledaju kao mali profesionalci, je li ih Vi kod kuće
podučavate?

– Istina je ta da imam neku viziju dječje mode, što se vidi i
u mojim kombinacijama, ali ne spadam u neke bolesno ambiciozne majke koje žele
svoje snove ostvarivati preko djece. Želim da su mi sretni, veseli i razigrani.
Nikad nisam rekla Leoni kako da namjesti lice ili pozu, to dijete otkad se
rodilo ima urođenu neku svojeglavost. Vjerojatno da joj i pokušam nešto reći
ona bi napravila suprotno. Često znam nešto gledati po mobitelu i nailaziti na
njene „selfije“  koje nisam ni znala da
postoje.

S obzirom da Vas
dječja moda tako dobro ide, a za prvu ruku imate i odlične modele, jeste
razmišljali o vlastitoj liniji odjeće za djecu? Privlači li Vas poduzetništvo?

– Pogodili ste s ovim pitanjem, već neko vrijeme intenzivno
razmišljam o dizajniranju za djecu. Trenutno se raspitujem za edukacije pa se
nadam da ću uskoro pokrenuti i vlastiti biznis.

Čije biste kreacije
voljeli vidjeti na sebi?

– Od domaćih kreatora sam s većinom surađivala, a od stranih volim
Chanel, Dior i Armani jer bih voljela vidjeti kako bi mi pristajale kreacije
koje odijevaju najveće svjetske zvijezde na crvenom tepihu i koje koštaju
toliko da ne znam hoću li si ikada takvo što moći priuštiti.

Čini li Vam se da
hrvatska modna scena s godinama napreduje?

– Itekako, u modnoj industriji se zadnjih godina vidi veliki
napredak. Sjećam se kad sam bila mlađa da bi mi manekenke često sa
zgražanjem  odijevale neke kreacije
hrvatskih kreatora. Njima je to bila umjetnost, a nas bi to podsjećalo više na
sve drugo osim na modni komad. Danas se to promijenilo. Radeći koreografije za
revije i noseći ih osobno, ne sjećam se baš da je netko pokazao neko veliko
nezadovoljstvo zbog odijevanja neke kreacije.

Radite i kao
koreografkinja?

– Pa kada me pozovu. Organizatori modnih događanja su
prepoznali u meni tu jednu lidersku crtu koja zna obuzdati od dvadeset do
trideset djevojaka na jednom mjestu. Volim svoj posao, volim nositi revije, kao
i osmišljavati koreografije i scenarije.

No imam informaciju
da raditi i u polje, je li to istina?

– U pravu ste. (Smijeh) Nije mi problem s mamom ići u rodni
Imotski vaditi krumpire i u sezoni brati grožđe. Kada bolje pogledam, ništa mi
nije problem. Volim život i radujem se svim izazovima koje mi pruža. Trčeći za
lažnim glamurom i slavom zaboravljamo na ono što je istinski važno, a to su
ljubav, obitelj, prijateljstvo, vjera i sve ono što se ne može kupiti novcem.