Hajduk u 2015. godini: Sitnim korakom naprijed, trofeji ostali tek pusta želja

Svaki
dan s Hajdukom je uzbudljiv, poseban i zanimljiv, jasno da je takva bila i
godina iza nas. Dobrih i loših dana nije manjkalo od siječnja do prosinca 2015.
godine, ali u pamćenju će najduže ostati činjenica da je prošla još jedna
godina u kojoj klub s Poljuda nije osvojio niti jedan trofej. A za klub bogate
tradicije i impresivne reputacije, što Hajduk neupitno jest, to znači neuspjeh.

Pregled
događanja u 2015. godini mora se podijeliti na dva dijela, završni dio sezone
2014/2015 te prvi dio sezone 2015/2016. Rekli bismo, dva prilično različita
razdoblja u taboru Bijelih, prvi koji je zaslužio negativnu ocjenu te drugi
znatno bolji i uspješniji.

SVE
JE KRENULO NAOPAKO

Godina
je za Bijele počela izrazito loše, a krivac za to je već uobičajeno nestabilna
financijska situacija. Pritisnuti problemima na Poljudu već nekoliko godina
najviše razmišljaju o tome kako smanjiti troškove, uštedjeti gdje god je to moguće.
Takav način poslovanja donosi određene manjkavosti što se osjetilo na zimskim
pripremama. Potpuno se pogrešnom pokazala odluka da se one odrade u Istri,
točnije u Rovinju. Prije svega jer tamo ne postoje dovoljno kvalitetni uvjeti
za ozbiljan trening, a još manje je moguće pronaći odgovarajućeg suparnika za
prijateljske utakmice. 

Naravno, smještaj i gostoprimstvo domaćina u Rovinju
bili su na visokoj razini, ali nogometašima su od lijepih soba i ukusne hrane
znatno važniji kvalitetni travnjaci. Koje Hajduk nije imao pa su zimske
pripreme u Istri bile fijasko. Na njih se nadovezala nasušna potreba za
prodajom igrača što je dodatno oslabilo momčad pred sam početak nastavka
prvenstva. Nekoliko dana prije prve utakmice prodani su Jean Kouassi i Filip
Bradarić, dvojica važnih igrača u koncepciji tadašnjeg trenera Igora Tudora.
Još ranije prodan je Antonio Milić, klub je dobio novac da preživi nekoliko
mjeseci, ali izgubio je igrače koji su bili među nositeljima igre. Nezadovoljan
stanjem klub je napustio trener Tudor, iznenada i samo nekoliko dana prije
nastavka prvenstva. 

Bio je to veliki gubitak za Bijele jer je mladi stručnjak
radio dobar posao, ma koliko ga se zbog odlaska pokušalo diskreditirati na
razne načine. Možda više od svega o Tudorovim kvalitetama  govori činjenica da su se prvotimci unisono
zalagali za njegov ostanak, ali spone između trenera i vodstva kluba su bile
trajno pokidane.

 PROLJETNA
LUTANJA I SPAS U ZADNJI ČAS

 Rezultatski,
Hajduk je već bio daleko iza Dinama i Rijeke, naslov prvaka je izgubljen još na
jesen 2014, godine, a šansa za trofej se tražila u Kupu. Još i prije svih
problema s pripremama i odlaskom trenera Tudora javnost sa zabavljala s najavom
transfera Tina Sušića u Inter iz Milana. Posao je propao mada se činio dosta
izglednim, sve se pretvorilo u trakavicu u kojoj se na Poljudu nisu najbolje
snašli.

No, vratimo se vremenu nakon Tudora kojeg je obilježilo lutanje u potrazi za
novim trenerom. Razgovarali su i pregovarali predsjednik Marin Brbić i sportski
direktor Goran Vučević s Talijanom Edoardom Rejom, potrajalo je to danima da bi
na koncu propalo. Momčad je privremeno povjerena Tudorovom pomoćniku Hariju
Vukasu, kad je propao posao s Rejom preko noći je za trenera postavljen iskusni
Stanko Poklepović. 

Nije ni Špaco dugo trajao, malo mu je nedostajalo i sreće, a
rezultat je toliko patio da je u pitanje došao plasman u Europu. Spas je
pokušao donijeti Goran Vučević, sjeo je na klupu umjesto Špace i odradio samo
dvije utakmice. Bili su to najteži dani za Hajduk u 2015. godini, u polufinalu
Kupa bolji je u dvije utakmice bio gradski rival RNK Split, momčad je bila u
rasulu, a vodstvo kluba mučilo se u potrazi za rješenjem. 

Na kraju se opet
posegnulo za Harijem Vukasom jer je on najbolje poznavao igrače, terapija je
uspjela isključivo zahvaljujući kvalitetnoj sinergiji Vukasa i prvotimaca.
Izvukli su sezonu plasiravši se u Europu nakon silnih muka i problema, ali bilo
je jasno da su  Bijelima potrebne
promjene.

IZBOR
BURIĆA PUN POGODAK

Prvi
potez na kraju loše sezone bila je odluka da se ide u rekonstrukciju momčadi,
izlazna vrata otvorena su mnogima pa je klub u sljedećih nekoliko mjeseci
napustilo nekoliko standardnih prvotimaca. Uglavnom bez odštete, što je važno
naglasiti, Hajduk je propustio prigodu da barem nešto zaradi na čak osmorici
koja su otišla (Gotal, Vršajević, Maloča, Mezga, Jozinović, Vuković, Vasilj,
Ranilović). 

Drugi potez, koji se do kraja godine pokazao kao pun pogodak, bio je dovođenje
Damira Burića za trenera. Splićanin s dugogodišnjim iskustvom u Njemačkoj dobio
je u ruke mladu momčad te napravio puno dobrih stvari u proteklih šest mjeseci.
Odabrao ga je sportski direktor Vučević i pogodio, kao što je pogodio i s
nekoliko inozemnih pojačanja, do prošlog ljeta potpunih anonimaca. 

Brazilac
Jefferson ojačao je vezni red, Argentinac Velazquez obranu, a značajan je i
povratak nekadašnjeg reprezentativca Hrvoja Milića. S njima trojicom Hajduk je
poprimio obrise ozbiljne momčadi, a posebna je priča napadač Kamerunac Franck
Ohandza. Nedvojbeno najbolji od svih pridošlica, ali nažalost prečesto
ozlijeđen što ga je spriječilo da pokaže sve što može. Čekaju ga i nadaju mu se
na Poljudu za proljeće, ali upitno je kada će i hoće li Ohandza biti sasvim
zdrav i spreman.

EUROPSKO
LJETO S NESRETNIM KRAJEM

Igranje
u Europi za Hajduk je uvijek poseban užitak, odigrali su Bijeli prošlog ljeta
osam utakmica u pretkolima Europske lige i zaustavili se na posljednjoj
prepreci pred skupinama EL. Ždrijeb je Hajduku bio naklonjen, protivnici poput
estonskog Sillamae Kaleva, slovenskog Kopera i norveškog Stromsgodseta nisu
mogli zaustaviti Bijele do play-offa. Sreća sa ždrijebom i tamo se nastavila,
dobio je Hajduk najlakšeg mogućeg suparnika Slovan iz Libereca, ali Česi su
bili prejaki za Burićevu momčad. 

Ispadanje je na Poljudu donijelo veliko
razočaranje, nadali su se čelnici kluba da se može ući u skupinu EL i tako doći
do značajnog financijskog kolača. Nije se dogodilo, nisu to Bijeli ni zaslužili
po prikazanoj igri. 

Ubitačan ritam utakmica djelomično je utjecao na rezultate u domaćem prvenstvu,
ali uz silan trud i napor Bijeli su držali priključak na vrhu.

BLIZU
VRHA ALI I DALJE TREĆI

Nakon
ispadanja iz Europe trener Burić imao je više vremena da se posveti HNL-u,
posložio je redove i Bijeli su krenuli s nizom pozitivnih rezultata. Došli su
krajem listopada na sam vrh ljestvice, iskoristili kikseve Dinama i Rijeke, ali
onda su na Poljudu odigrali najslabiju utakmicu sezone. Rijeka ih je prvog dana
mjeseca studenog pregazila s 0:3 nakon čega je slijedio poraz u Osijeku i pad
na ljestvici. 

Do kraja polusezone još su nesretno izgubili na Maksimiru od
Dinama (Soudani za 2:1 u 94. minuti) te odigrali neodlučeno protiv RNK
Splita  na Poljudu. Uspjeli su u
međuvremenu proći u polufinale Kupa pobjedom nad Zagrebom u gostima. Dojam koji
su ostavili u nekim utakmicama, naročito u tri derbija protiv Dinama, bio je
vrlo pozitivan. Dobre igre dovele su Miju Caktaša i Gorana Milovića do
reprezentacije, uz standardno dobrog Lovru Kalinića koji je jesenas oborio
Hajdukov rekord od 775  minuta bez
primljenog gola u HNL-u. Burić je u otkriće sezone promovirao mladog Frana
Tudora, zadovoljio je Josip Juranović, u završnici sezone dobar je bio i Marko
Bencun.  

Nositelji igre bili su Tino
Sušić i Mijo Caktaš, mladi Nikola Vlašić odmah uz njih dok je drugi veliki
talent Andrija Balić upao u krizu u posljednja tri mjeseca. Pomaci u igri i
rezultatu su nedvojbeno napravljeni, ali još uvijek je to premalo da bi Hajduk
bio bolji od trećeg mjesta na kojem je bio i na današnji dan prošle godine.
Razlika se jest smanjila, prije svega zbog slabijih rezultata konkurenata
Dinama i Rijeke te nešto boljih rezultata Hajduka otkad ga je preuzeo Damir
Burić. Šteta je samo što Bijeli još nisu pronašli formulu za slavlja u
derbijima, od deset odigranih utakmica protiv Dinama, Rijeke, RNK Splita i
Slovana iz Libereca pobijedili su tek jednom. Dobar dojam ostavili su više
puta, no dojam se ne mjeri bodovima…

 KONTINUTET
UPRAVLJANJA I ODNOS S INSTITUCIJAMA

Posebno
poglavlje iz godine na izmaku zaslužuje upravljačka struktura kluba, održani su
izbori za novi Nadzorni odbor pa zatim i predsjednika, a izborom Ljube
Pavasovića i Marina Brbića osiguran je kontinuitet upravljanja. Hajduk ide
dalje s manje –više istim ljudima i idejama, neka su nova lica ušla u NO, ali
strukturalno se nije promijenilo previše toga. Najveći sponzor Tommy u prošloj
je godini postao i najvećim malim dioničarem kluba, otkupio je dionica u visini
oko 25 posto. Interes za dionicama pokazuje i dio navijača iz udruge Naš
Hajduk, do njih bi pokušali doći preko članarina koje bi postale pozajmica
klubu, a u eventualnoj dokapitalizaciji bi se pretvorile u dionice. Ambiciozan
je plan navijača, o tome će se još dosta razgovarati, no očito je da među njima
ima određeni broj onih koji skeptično gledaju na Tommyevo otkupljivanje
dionica. 

Istovremeno s raznim izborima Hajduk je nastavio borbu za bolje odnose s
nogometnim institucijama. Kao i prethodnih godina ta borba nije dala nekih
pretjerano značajnih rezultata, stvari se u suštini nisu pomakle s stajališta
da je Hajduk nezadovoljan, a HNS nezainteresiran da riješi pitanja koja muče
Bijele. Naravno, Hajdukova borba će se nastaviti i dalje, sve do korjenitih
promjena na kojima godinama inzistiraju.

 ŠTO
OČEKIVATI OD 2016. GODINE?

Rezultatski,
Hajduk je danas treći iza Dinama i Rijeke, jednako kao lani, ali  s još koliko-toliko opipljivim izgledima da
se uključi u borbu za naslov. U Kupu je u polufinalu i taj se trofej čini lakše
dostižnim. Trener Burić jamac je dobrog rada, ali brzo ćemo znati s kim će
raditi jer se očekuje odlazak nekog od standardnih prvotimaca. Taj se scenarij
ponavlja posljednje tri godine, možemo ga očekivati i ovog siječnja.

Kandidati
za odlazak su Lovre Kalinić, Tino Sušić, Mijo Caktaš, Goran Milović, možda još
neki, ali vjerojatno ne mladi Nikola Vlašić i Andrija Balić. O pojačanjima je
teško govoriti kad novca nema, najviše bi Bijele razveselilo kada bi zdrav bio
Franck Ohandza. Idealan rasplet bio bi da se dogodi neki veliki transfer pa
ostane novca za ulaganja u pojačanja, ali to je u sferi „što bi bilo kad bi
bilo“.

Sitnim koracima Hajduk kroči prema naprijed i jasno je da će trebati
mnogo vremena da dođe tamo gdje želi i pripada. Sličan zaključak ponavlja se iz
godine u godinu, a navijačima ne preostaje ništa drugo nego da su  iznova naoružaju strpljenjem i nadom u bolje
sutra…