Tomislav Ančić sa šanka za volan taksija: “Zajedno sam s mladom damom uhvatio nevjernog supruga na djelu”

Tomislav
Ančić, s kojim se Vukovarskom ulicom vozimo s posla u petak popodne u
zagrebačkoj gužvi, samouvjereno tvrdi:

– Ili radim
nešto u čemu ću biti najbolji, ili se uopće ne primam tog posla. U Cammeu sam
pet godina, a prije toga sam bio vlasnik kultnog zagrebačkog restorana Pauk, tu
na Trnju.

Sa šanka za
volan?

– Moji su
gosti nekad jeli i pili, a danas se voze. U restoran su dolazili svi. Od dečki
koji su život proveli na šanku, glumaca, političara, poduzetnika, estradnjaka
pa čak i – predsjednik! Zajedno smo plakali i smijali se. Slavili i tugovali.
To je bio pravi teatar u punom smislu riječi, sve isprepleteno. Kada je počela
kriza, to sam poglavlje svog života zatvorio. 

Kako to
čovjek odluči da je vrijeme za novu stranicu?

– Zasitio
sam se. Osjetio sam da je vrijeme za nešto novo. Iako sam prešao 50-ti
rođendan, pucao sam od snage. Prijavio sam se za posao vozača u Cammeu, prošao
sam potrebnu obuku i jako mi se svidjelo. Učinio sam dobru stvar, radit ću ovaj
posao sve do mirovine. A možda, kao i neki kolege, nastavim nakon toga. 

Ispričali
ste kako je bilo u restoranu, a što se događalo u ovom taksiju?

– Tražio sam
čak i ljubavnice! Jednom dama željela je provjeriti vjernost svog supruga.
Nazvala je Cammeo, ja sam primio poziv, i krenuli smo u ‘lov’ na njezinog supruga.
Sjeli smo u automobil, otišli na adresu za koju je sumnjala da njezin suprug
nalazi s ljubavnicom. Nažalost, dama je bila u pravu.  Uhvatili smo
supruga ‘inflagranti’ – sjeća se Ančić.

 Objašnjava
kako svoje dogodovštine, kao i neki kolege, zapisuje. Već je objavio jednu –
knjigu!

– Riječ je o
zbirki kratkih humorističnih priča. Druga je u pripremi, bit će to ‘Priče iz
taksija’. Ne pišem knjigu sam, već mi pomaže kolegica iz Cammea. Nadamo se
književnoj nagradi Kiklop, jer ako ju je mogla zavrijediti Nives Celzijus,
zašto ne bi i mi iz Cammea?

Kada pišete?
Odmah nakon smjene, ili čekate slobodan dan?

– Kad
stignem. Prioritet mi je ipak obitelj – supruga, djeca i petero unuka, a tek
zatim ide pisanje. Imam i veliki krug prijatelja, pa često napravimo tulum.
Naravno, tuluma nema, ukoliko idući dan vozim taksi. 

Što biste
savjetovali onima koji razmišljaju o karijeri u Cammeu?

– Cammeo je
uređena tvrtka, postoji hijerarhija, disciplina, odgovara mi takav stil rada.
Sve je na određenom nivou, a i kolege su više nego korektne. Tko poštuje
pravila, taj nema brige. Posao uopće nije stresan, u usporedbi s
ugostiteljstvom, biti za volanom taksija je godišnji odmor. Ljudi misle da mi u
taksiju često doživljavamo sve i svašta. To nije istina. Evo, ja nikad nisam
doživio neugodnost, a dnevno prevezem između 50 i 60 ljudi.

Vozač mora
biti dobar psiholog, prijatelj po potrebi, rame za plakanje… Kako se nosite s
tim?

– Uvijek se
morate prilagoditi situaciji, ako šutimo, onda šutimo, ako pričamo, pričamo, a
ponekad čak i – zapjevamo! Evo, jednom me jedna gospođa pitala smije li
zapjevati jer je na radiju krenula pjesma Miše Kovača. Na kraju smo oboje
pjevali uglas. S druge strane, druga gospođa, svojevremeno me pozvala da
zajedno dočekamo Novu godinu uz pečenog piceka i gemišt. Toliko se čovjek može
zbližiti s mušterijom.

Kakav je bio
picek?

– Bio sam s
obitelji, naravno… Nisam probao. Najbolji sam otac, a još bolji djed.

Hvala na
vožnji!

Cammeo  ti nudi
odličnu zaradu, a  brinemo i o tome da budeš maksimalno spreman kada
sjedneš za volan. Za vozilo i druge detalje ne brini. To je naš zadatak. Tvoje
je samo da se OVDJE.