Ove snažne žene vode svakodnevnu borbu s limfedemom: ‘Ne postoje adekvatne cipele za tebe, nosiš posebnu odjeću. Želiš se srediti, ali…’

Piše:

I dok na životna leđa stižu brojni teški, i manje teški križevi, gotovo uvijek ponavljamo kako se ‘baš sve urotilo protiv nas‘. Vrijeme kao da pobjegne kroz prste, poput šake pijeska u dječjoj igri na plaži. Traženje krivca na razne nesreće postala je uobičajena životna reakcija.
Ove hrabre žene snagu za dalje, nakon životne prekretnice, pronašli su u obitelji, vjeri i ljudima koji su njihov problem nosili ispod svoje majice ili bluze. Jer čovjek se nauči živjeti sa svime što mu život nosi.
Marina Rogošić, Lada Biočina i Marina Mateljan suočile su se s limfedemom. Nakon liječenja karcinoma, genetski ili iz nekog nepoznatog razloga doživjele su otok dijela tijela zbog, stoji u zdravstvenim knjigama, nakupljanja tekućine u međustaničnom prostoru uslijed nepravilnog otjecanja limfe.
Nakon teškog saznanja krenula je hrabra borba i svakodnevnica sa steznicima i elastičnom odjećom.
Bračanka Lada osjetila je kvržicu na dojci, a samo osam dana kasnije je operirana. Odstranjena joj je cijela dojka. Desetak mjeseci poslije operacije, zračenja i kemoterapija lijeva ruka počela joj je oticati.

– Nosila sam elastični rukav i drenaže koje, mislim, nisu bile efikasne. Stjecajem okolnosti stigla sam do doktorice Poljičanin koja je ustanovila da je za moju ruku najbolji ravno tkani rukav koji je malo čvršći – govori Lada misleći na liječnicu Anu Poljičanin koja je bila doktor, iscjelitelj duševne boli i psihijatar u jednom. Melem za sve rane.

Zašto, Bože, sad i to?

Saznanje o karcinomu dojke zaustavilo je na nekoliko trenutaka cijeli svijet i Marine Rogošić, ali nakon operacije koja je prošla uredno pojavio se limfedem.
– Bila sam očajna, nakon svega što sam prošla, i pitala sam se – Pa zašto, Bože, sad i to? Zašto ne mogu normalno živjeti?
Želiš se srediti, obući haljine, ali… Doktorica Poljičanin me je umirila i zapravo dokazala da se može biti žena s tim rukavom svaki dan – ponovno Anu Poljičanin u prvi plan stavlja još jedna naša sugovornica.
– Ne postoje adekvatne cipele za tebe, ne postoji odjeća i time vam je život otežan – na svakodnevicu se nadovezuje i Marina Mateljan koja ima primarni limfedem koji je uzrok genetike ili nekog drugog razloga. S problemom živi od svoje 14 godine.

– Pretežno tražim elastičnu odjeću, par brojeva veću. Ali svejedno je neugoda, posebice ljeti kad se skidamo u neku laganiju odjeću. I ovdje je, kao i u svemu, najvažnija psihička jakost – govori Lada Biočina.

Zdravstvo ‘na koljenima’

Baš je Ana Poljičanin bila jedna od onih koje su postavile temelje za rješenje problema limfedema jer je ovakva pojava donedavno bila potpuna nepoznanica za znanost. Sve žene, koje su joj se obratile, i za nju su bile životna prekretnica.
– Kod nas se nitko ne bavi s limfedemom kao takvim, mi nemamo specijalista za njega. Većinom se o njemu brinu fizijatri i fizioterapeuti, a ostale specijalnosti povremeno. Prijeka je potreba da u Hrvatskoj imamo specijalista limfologa koji se bave baš ovom problematikom – priča nam Poljičanin koja kaže kako na limfnu drenažu u Splitsko-dalmatinskoj županiji godišnje pobroje oko 200 žena.

Ana blisko surađuje s Ivanom Klarić Kukuz koja je educirani fizioterapeut baš za limfedem. U ovo područje krenula je iz znatiželje, a tek je onda shvatila koliko je ovaj problem zapostavljen i koliko žena vodi beskompromisnu bitku s njim.
I dok koronavirus vlada medijskim prostorom, često se važnost odmiče od ove bolesti koja iz dana u dan ima sve više oboljelih. Točne brojke pacijenata se ne znaju, jer se dio njih liječi u privatnim ordinacijama, ali problemi se tu tek gomilaju. Život s limfedemom moguć je isključivo uz redovitu terapiju i zdravstvenu brigu, a nju dodatno otežava preopterećenost zdravstvenog sustava. Zdravstvo ‘na koljenima’ i bolest koja ograničava aktivnosti i uobičajeni način života.