Hrvatski laburisti tonu u političku anonimnost

Nova previranja i nove
trzavice u Hrvatskim laburistima – Stranci rada. Nedavno je predsjednica
stranke, odnosno vršiteljica dužnosti predsjednice stranke, Nansi Tireli,
suspendirala iz stranke Branka Vukšića. Vukšić je zasigurno jedno od
najzvučnijih prezimena u stranci, koju je na političku scenu promovirao zajedno
s Dragutinom Lesarom te je sudjelovao u kreiranju različitih programskih
dokumenata stranke. Iz samog vrha predsjedništva stranke tu Vukšićevu
suspenziju obrazlažu tvrdnjama da je radio protivno interesima stranke, iako ne
postoje konkretna obrazloženja kako je takvo djelovanje izgledalo u političkoj
praksi javnog nastupa. S druge strane, Vukšić tu suspenziju, očekivano, nije
primio bez svog viđenja cjelokupne situacije, koju je rado oblikovao u javnom
medijskom prostoru. Tako je Vukšić predbacio Tireli samovoljno političko
odlučivanje i djelovanje, bez prethodnih konzultacija u samom vrhu stranačkih
radnih tijela, navodeći kako nije odana primarnim programima stranke, što
Vukšić zaključuje iz njenih pojedinih političkih poteza. Razloge suspenzije
vidi isključivo u izjavama tipa kako “Hrvatske laburiste u provaliju vodi
nesposobno rukovodstvo” ili nekoj od sličnih izjava, od čega Vukšić ne bježi.
Smatra kako je elementarno pravo stranačke demokracije iznositi svoje mišljenje
o svim politički relevantnim zbivanjima i da on jednostavno ne može pristati na
uniformirano iznošenje stranačkih stavova.

Ukazao je i na mogućnost
postojanja nepotizma u stranačkim redovima, navodeći kako je bivši predsjednik
stranke Dragutin Lesar, u osnovnim stranačkim strukturama zaposlio sina, koji,
gle čuda, prima plaću, koja zasigurno ponešto odudara od nižih osnova
prosječnih hrvatskih plaća. Ne iznenađuje posebno ovo Vukšićevo  spominjanje, u negativnom kontekstu, nekoga s
prezimenom Lesar, ako se u obzir uzme saznanje da se bivši predsjednik stranke
Dragutin Lesar i bivši najvažniji stranački pouzdanik predsjednika stranke
Branko Vukšić; nisu politički razišli u osobito korektnim odnosima. Takva vrsta
razlaza gotovo da postaje političko pravilo u državi. Dovoljno se prisjetiti
nekih ranijih političkih razlaza, poput razlaza Vesne Pusić s Radimirom Čačićem
ili Jadranke Kosor s Ivom Sanaderom, na čijim se primjerima mogla uočiti sva
energičnost i sav žar osobito značajnog političkog razlaza. Baš zbog toga, u
kontekstu ovakvih političkih razmimoilaženja, pojedina razmimoilaženja među
laburistima izgledaju posve krotko, u određenim trenucima čak i nedovoljno
žustro, pomalo mlako i bez senzacionalističkih obrata. Tome čeka ne pridonosi
ni isticanje mogućeg primjera nepotističkog odnosa, kao negativne ekskluzive,
koja je prvenstveno svojstvena stranci Hrvatski laburisti – Stranka rada.
Daleko je to od istine.

Dovoljno se prisjetiti mnogobrojnih primjera dokazanog
nepotizma koji su punili javni medijski prostor, a dolazili su iz različitih političkih
stranaka. Pojedini lokalni čelnici čak su znali tako koncipirati javne
natječaje za prijem u radni odnos; u okvirima lokalne uprave gdje su oni
obnašali funkcije vlasti; tako da je uvjetima natječaja mogao udovoljiti samo
netko iz njihove uže obitelji. Sličnih je primjera gotovo bezbroj, tako da ovo
Vukšićevo iznošenje podataka u javnosti, djeluje kao svojevrstan način
ukazivanja na vlastite političke planove i vlastitu političku budućnost. Onu
koja je daleko od bilo kakvog oblika nepotizma, a kako sada stvari stoje, i onu
koja je daleko od stranke Hrvatskih laburista.

Stranka je osnovana
2010. godine primarnim angažmanom Dragutina Lesara i njemu najbližih suradnika.
Već iduće godine na nacionalnim parlamentarnim izborima, laburisti su osvojili
šest zastupničkih mandata. Bio je to posve iznenađujući rezultat, kako u
velikom dijelu javnog medijskog prostora, tako i u samoj stranci. Pojedini
analitičari smatraju kako je tim uspjehom Dragutin Lesar naplatio dotadašnji
rad u sindikalnim okvirima i u Hrvatskoj narodnoj stranci, koju je napustio
2008 godine. Također, u prošlom sazivu Europskog parlamenta, stranka je imala
svog zastupnika, Nikolu Vuljanića, što mnogi drže za jednu od grešaka koju je
napravio Dragutin Lesar. Naime, smatra se kako je s Vuljanićevim odlaskom u
europska politička predstavništva, znatno oslabila pozicija u Hrvatskom saboru,
koju su dotada imali Hrvatski laburisti. Naime, svima koji pomnije prate
zasjedanja Hrvatskog sabora, bio je vidljiv angažman Nikole Vuljanića. Kao
zastupnik bio je jasan, nedvosmislen i primarno odan programu stranke. Za
razliku od mnogih zastupnika iz aktualnog saziva, njegove su rasprave bile
isključivo vezane uz točke dnevnog reda i kod njih nije bilo uobičajenih
općenitosti. Kroz rad Nikole Vuljanića, kao zastupnika, bio je vidljiv i rad
Hrvatskih laburista, kao stranke. Stoga je njegov odlazak u Europski parlament
bio više dugotrajni gubitak za stranku, a manje kratkotrajna politička korist u
tom trenutku.

S nedavnim izborima za
Europski parlament povezana je i ostavka Dragutina Lesara na funkciju
predsjednika stranke. Zbog loših izbornih rezultata Lesar je osobno preuzeo
kompletnu odgovornost i podnio ostavku, što je drugdje u svijetu uobičajena
praksa, ali u Hrvatskoj još uvijek predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Kad se s
tim lošim rezultatima povežu i loši rezultati lokalnih izbora, kao i stalan
trend pada popularnosti među biračkim tijelom, onda su posve izvjesna događanja
koja se zbivaju u stranačkim redovima. A vijesti sa terena govore o prelascima
čitavih ogranaka Hrvatskih laburista u druge stranke, koje su često i posve
različite programskim koncepcijama.

Hrvatski laburisti
pripadaju strankama lijeve političke orijentacije što primarno i deklarativno
nose i u samom nazivu stranke. No, unatoč nekim pokušajima pregovora, nikada
nisu postali dijelom vladajuće koalicije, nastojeći zadržati odmak od
vladajućih, ali i od ostatka oporbe. Bio je to pokušaj unaprijed osuđen na
neuspjeh, ako se u obzir uzmu slična iskustva nekih drugih stranaka. Ovako
ispada da su laburisti ipak projekt za samo jedan mandat te da će ih zbog toga
vrlo brzo zamijeniti neka nova politička stvarnost.

Hrvatski laburisti, za razliku od velikog broja
drugih stranaka, imali su svoju parlamentarnu šansu učiniti nešto više i nešto
drugačije, ali je nisu uspjeli iskoristiti. Ne na način da razmišljaju o
povećanju broja zastupničkih mandata, a ne o pukom prelasku izbornog praga. Kao
i u većini stranaka, kod njih se javio nepremostivi problem poistovjećivanja
biračkog tijela sa svojim saborskim zastupnicima. Ukoliko je dio radništva svoj
glas na izborima dao prvenstveno zbog dodatka “Stranka rada”, onda je
paradoksalno očekivati da se to isto radništvo poistovjeti sa ekstremno skupim
odijelima svog saborskog zastupnika ili dizajnerskim naočalama. To je lekcija
koju će Hrvatski laburisti, na teži način, morati naučiti. Ukoliko se nešto
drastično ne promijeni u posljednjoj godini mandata, zasigurno će najviše
ostati upamćeni po sloganu: “Nismo isti, mi smo laburisti!” Isključivo zbog
melodičnosti slogana. Nikako zbog programske odrednice kojom su željeli
pokazati da nisu isti. Političke želje su jedno, a politička stvarnost nešto
sasvim drugo. Nešto što nije nimalo melodično kao svojedobni slogan Hrvatskih
laburista.