I Cetinska krajina ima svoju Barbie! Za Anđeline lutke u narodnoj nošnji treba volje, ljubavi i koordinacija pokreta

U vrijeme kad je naći običnog zidara ili vodoinstalatera ravno dobitku na lotu, očekivati da ćete naći meštra za narodnu nošnju, odnosno filigranski rad tekstila Cetinskog kraja, doima se kao snimanje filma s Tomom Cruiseom. Nemoguća misija! Jer za takvo što treba imati koordinaciju pokreta, kulturu rada i disciplinu, morate imati duha – barem onoliko kolika ga ima i Anđela Žolo iz Košuta – i imati čitav niz specifičnih znanja, stopljenih s godinama prakse koje od vas čine de facto – umjetnika.

Kao što je i većina ovog vrijednog uratka u malom – umjetničko djelo. Koje, osim umjetničke, ima i svoju povijesnu, kulturnu i materijalnu vrijednost.

– Kod nas je bilo sedmero djece. Više nego majka Dragica, otac Ivan usadio nam je ljubav prema domovini i crkvi, tradiciji. Iako je bio obični radnik, bio je nadaren. I tako, svaku večer, nakon što bi se posao obavio i nakon što bi se pomolili Bogu, radili bi se ručni radovi. Majka bi nam šivala i prekrajala tuđu robu, tako smo uz nju naučili šivati, sestre i ja. Narodne nošnje tada nismo šivali, a svoju prvu nošnju sašila sam za jedan davni blagdan svetog Mihovila, Mijovila kod nas kaži. U staroj škrinji u sobi od pokojne tete pronašla sam primetaču (krpa na prsima, ukras od platna i čipke koji prekriva grudi – op.a.) i oduševila se. Tako sam došla ideju da to sašijem, da imam tu nošnju – govori Anđela koji taj tradicijski tekstil kraja uz rijeku Cetinu i podno planine Kamešnice odijeva na lutke. A ljubav prema tradiciji kao posljedicu ipak prvo nije imala “smanjenu verziju”.

– Kada se posvećivala crkva u Košutama 2007. godine, bila je fešta na kojoj je sudjelovao i folklor iz Graba, a godinu kasnije za blagdan Srca Isusovog, koje je zaštitnik naše župe, ništa nije bilo organizirano pa sam si odlučila dati zadatak da ću sašiti dvije-tri dječje nošnje kako bi se tijekom procesije znao naš identitet. Imala sam problema tijekom šivanja jer ljudi nisu znali što je to, pa nisu niti htjeli obući. Jedino je djevojka Mara Prcela odlučila nositi nošnju, a kasnije su isto željele i dvije djevojke koje su studirale u Splitu. Te prve godine sam pet-šest ih sašila, i tako su naše curice u narodnim nošnjama postale dijelom procesije. Onda sam sašila i za odrasle, osnovali smo i folklor tako da sam uspjela napraviti 22 muško-ženske nošnje – zaneseno govori Anđela koja je zaljubljena u ovaj posao. Ili, bolje reći, poziv! U kojem uživa. I kojeg se ne može tako lako riješiti. Jer još je uvijek zatrpana raznim materijalima koje su joj ljudi donosili ili kod nje ostavljali da ih ne bace, a ona je tek sada našla vremena da im se posveti. Natenane, i na komod!

Ističe kako kompletnu mušku narodnu nošnju čini bijela košulja širokih rukava, modre hlače od grubog sukna, krožet, smeđi kumparan, crveni pojas, suknene čarape, šareni terluci, crveni pojas, opanci i crvenka dok se ženska narodna nošnja gotovo u potpunosti razlikovala s obzirom na životni stadij, bila da ju je nosila udana žena ili djevojka. ,

Na glavi udane žene bio je vindelj pokriven bijelom maramom, košulja i svileni krožet živih boja, oplećak, suknja od modrog sukna, jačerma, pregača te cendalj, a djevojke su bile odjevene u košulju, umjesto krožeta primetača, oplećak i plisirana suknja, crvena pregača i na leđima jačerma od modrog sukna s čarapama od pamuka na nogama i opancima.

A za nošnju svake lutkice treba barem osam sati aktivnog rada koji ne ide serijski niti uz pomoć šivaćih i drugih strojeva već uz iglu i konac.

– Najteže je bilo izraditi prvu. Kasnije zapamtiš i radiš jednu za drugom. A baš primetače su najteže za izraditi, ali općenito je sve jako zahtjevno, pimplavo. Krenem od suknje, jer je najlakša, pa to daje vjetar u leđa. I većina je toga od ostataka materijala – govori Anđela i pokazuje svoj kreativni nered u obiteljskoj kući.

Radi kad može i koliko može. I bez obzira što se potroši više vremena i truda nego što na koncu ovaj suvenir vrijedi, za ljude koji znaju o čemu se radi njegova je vrijednost zapravo neprocjenjiva i ne ovisi samo o ćudima tržišta. I zbilja je tako. A ta vrijednost najbolje se spozna kada pleteni opanak stane na mali prst ruke ili crvenkapa za muškarce ima toliko sitne rese da ih se isključivo može spajati pod povećalom.