S Rakelom po svitu – Preko Murmanska do Nordkappa III

Radovali su se kao mala djeca jer su ušli u državu koja ima „normalnu cestu“.  Nakon toliko mučenja s rupama u Rusiji, osjećali su se spašeni, a ujedno su bili jako ponosni jer su četiri Splićanina ‘pobijedili’ Rusku dionicu preko Murmanska na dva kotača što vjerujte, nije nimalo lako, iako se vozilo u lipnju

– Već nakon prvih 500 metara u Norveškoj smo se razgalili. Sve je mirisalo, ceste su bile fenomenalne, krajolik uređen, zelenilo gdje ti pogled seže, a  Amigo je čak sišao s motora, teatralno kleknuo na cestu i poljubio je.  Rekao je „Pa ovde sve drukčije izgleda, sve miriše drukčije iako smo 500 metara od Rusije, još mi samo smrdi ovo rusko gorivo u rezervaru i jedva ga čekam potrošiti“- prepričava kroz smijeh Željan.

Pored svega, u  Norveškoj ih je dočekao novi  neprijatelj  kojeg nisu ni bili toliko svjesni. Nije riječ o nikakvim rupama na cesti, vremenskim uvjetima, policijskoj korupciji, nego se radi o izuzetnoj skupoći hrane i svega ostaloga. Čuli su za visoke cijene u toj zemlji, ali se ni u ludilu nisu nadali da će u malom fast-foodu uz cestu jedan hamburger i pomfrit sa coca-colom koštati 50 eura. Kad su platili tu skupu hranu i malo napunili želuce, našli su uvečer prenoćište u malom mjestu Borsevu i pripremali se na odlučujuću dionicu do Nordkappa, najsjevernije kopnene točke Europe.

– Spavali smo odlično i ujutro bili spremni za akciju. Sva četvorica smo bili sretni jer smo bili nadomak cilju. Vrijeme je odlično poslužilo, a na putu smo vidjeli dosta jezera, sušionica bakalara i sobove koji šetaju po cesti i uz nju. Bilo je na nekim mjestima i snijega, iako je bio početak srpnja i onda smo trijumfalno stigli na odredište, Nordkapp u norveškoj provinciji Finnmark- govori nam Željan.

Ostvarenje zadanog cilja

Parkirali su motore i prvo što su napravili bilo je lijepljenje znaka kluba MK Fjaka na tablu Nordkapp. Tako su ostavili trajni trag i onda razgledali mjesto, fotografirajući se unaokolo skoro sat vremena.

– Naravno, ovdje dolaze mnogi turisti i brojni motoristi, od kojih smo neke i vidjeli. Susreli smo i jednog španjolskog bajkera na Ducatiju. On je došao na Nordkapp sa curom i onda se čudio zašto smo išli preko Rusije, kad je postojala i lakša ruta. Nakon onog Nijemca, bilo mi je drago to čuti i od Španjolca jer to još jedna potvrda da splitski motoristi imaju snage i znanja ići težim putem do krajnjeg sjevera Europe- dodaje Željan.

Odahnuli su i počeli se polako pripremati za povratak. Još su se u Splitu dogovorili da nema smisla ići nazad kroz Rusiju, nego su povratak planirali lakšim putem preko Švedske, Finske i Njemačke. U tom dijelu Europe ljeti je dan – cijeli dan, a noći nema, pa im je najčudnije od svega bilo vidjeti sunce u 1 sat ujutro.

– Imali smo muke zaspati dok je vani dan, ali smo taj problem riješili navlačenjem zavjesa u hotelu u Alti. Idućeg dana je Amigo je imao problem sa izgorenom žaruljom kratkog svijetla na svom XX-u i dao je Leu 50€ da mu kupi žarulju na benzinskoj stanici. Nakon 15 minuta Leo se vraća donosi Amigu odgovarajuću žarulju i Amigo ga pita gdje je kusur, na što mu Leo odgovarada je žarulja 60€ i da mu duguje jos 10€. U Splitu ona za Hondu 1100 XX košta 60 kuna, tamo je 60 eura, pa se ti misli- opisuje Rakela.

Idućeg dana su napustili Norvešku i ušli u Finsku, došla je na red i Leova Yamaha. Leu su gume na  Yamahi bile u očajnom stanju pa ih je morao obje mijenjati. Posjet vulkanizeru ga je koštao ravno 450 eura za obje gume, ali su bili sretni da je i taj problem riješen. Međutim  vulkanizer je primijetio da se Leu na Yamahi totalno skrivila prednja felga, vjerojatno od udaranje u rupe kroz Rusiju, a sva sreća nije ih trebao mijenjati. Krajem dana su ušli u Švedsku, iznajmili male drvene kućice u kampu za dvoje i  sami te večeri spremili i planirali što će raditi u Stockholmu.

Slavko na radiju

Bili su u slavnome „Vasa“ muzeju gdje je izložen istoimeni kraljevski galijun iz 17. stoljeća Izvadili su ga Šveđani s dna mora i izložili u muzeju kojeg je posjetilo 22 milijuna ljudi.

– Švedski galijun Vasa gradio se od 1625. godine u brodogradilištu u Stockholmu pod vodstvom Antoniusa Moniera i Nizozemca Henrika Hybertssona. Bio je dug 69 metara i težak 1200 tona. Imao je 3 jarbola, 1275 m2 jedara i 64 topa. Građen je kao ratni brod i uz 133 člana posade je na njemu bilo i 300 vojnika- dočarava Željan pojetu muzeju koja ga se itekako dojmila.

Na motorima sa splitskim tablicama upadali su u oko svima na cesti u Stockholmu, a Slavka je čak zaustavila i intervjuirala novinarka „Radio Stockholma“. Slavko se potom dobro snašao jer zna pričati engleski. Kiša ih je dobro smočila na putu od Stockholma do Götheborga pa su se suočili s nekim tehničkim problemima. Periću se primjerice od vlage gasio motor, a Slavku se palila kontrolna lampica od ulja. No, sve su to ipak bile bezazlene nevolje, pa su ipak stigli u Götheborg i vrlo lako našli hotel.

Unatoč kalendarskom ljetu, kiša je lila kao iz kabla i za prelazak dionice do Berlina im je trebalo čak 11 sati. Iscrpila ih je vožnja po mokrim cestama pa na kraju nisu ni ušli u Berlin, već su ostali spavati u jednom malom mjestu, 60 kilometara prije Berlina.

Tek su sutradan ušli u Berlin, obišli ostatke Berlinskoga zida i vidjeli neke druge znamenitosti, a na lijepim njemačkim cestama su prošli preko Dresdena sve do Praga. Zanimljiva ih je scena dočekala nakon prelaska njemačke granice, na češkoj strani su uz cestu bile poredane prostitutke i to njih najmanje stotinu. Čehinje koje se bave najstarijim zanatom na svijetu, čekaju tu platežno sposobne mušterije iz Njemačke kako bi što bolje zaradile. Neke od njih su bile u toplesu, a sve su imale mini suknje i zvale na „dogovor“.

Crkva od kostiju

– Nismo se na to osvrtali jer smo htjeli večer provesti u pivnici ‘U Fleku’ u Pragu gdje su nekada davno splitski studenti osnovali Hajduk. Tu smo se u ugodnoj atmosferi uz ljubazne domaćine, po prvi put opustili kako treba. Znali smo uostalom da je misija Nordkapp obavljena, a Dalmacija nije daleko pa je pivo te večeri teklo u potocima. Za uspomenu smo se slikali uz Hajdukovu spomen ploču, postavljenu 2001. na kojoj na Hrvatskom, Češkom i Engleskom jeziku piše da je tu osnovan splitski nogometni klub- priča nam sa sjetom.

U mjestu Kutna Hora bili su u neobičnom zdanju, kapeli ukrašenoj ljudskim kostima, a vjerovali ili ne, u njoj ima kostiju čak 40.000 mrtvaca. Nipošto nije želio propustiti priliku vidjeti tu  bizarnu crkvu prepunu lubanja i bedrenih kostiju od kojih su izrađeni svijećnjaci i drugi razni ukrasi.

– Priča o kapeli ide ovako, u 13. stoljeću je Jindrich od Sedleca bio u Svetoj zemlji. Otamo je donio šaku zemlje s Golgote i rasuo je po groblju u predgrađu Kutne Hore – Sedlecu. Groblje je zato postalo poznato pa su se svi htjeli tu pokopati, čak i iz susjednih država, a u vrijeme kuge 1318. godine je tu primjerice pokopano čak 30.000 ljudi. Još ih je 10.000 stiglo na groblje za vrijeme Husitskih ratova, a Husiti su 1421. zapalili crkvu u Sedlecu. No, gradnja kapele „Svih svetih“ je počela u 14. stoljeću. Poluslijepi redovnik je kasnije 1511. došao na ideju slaganja piramida od kostiju  u kapeli. Godine 1661. su od kostiju mrtvaca napravljene prave dekoracije, a kapelu je u 18. stoljeću restaurirao i barokno modificirao Jan Santini Aichl. Neke od dekoracija koje smo vidjeli je inače napravio stolar Franatišek Rint s dva pomoćnika- opisuje neobičnu povijest tog mjesta.

U 19 dana prešli 11.650 kilometara

Pretposljednja dionica je bila u susjedstvu, od Brna su preko Beča, Graza i Maribora lako došli u Zagreb. Tamo su im toplu dobrodošlicu pripremili momci iz moto kluba „Goodfellas“ kod kojih su ostali spavati. Ujutro prije polaska su otišli u salon ljepote kod prijatelja Irene i Saše gdje su se dobro izmasirati prije polaska za Split. Trijumfalni povratak uslijedio je 9. srpnja kad su krenuli prema Splitu. Kako su se približavali, uzbuđenje je bilo sve jače. U predvorju grada, Dugoplju, izašli su sa autoceste i na trenutak stali.

– Umorni, ali sretni, pogledali smo se onako kroz vizire kaciga i bez ijedne izgovorene riječi jedan drugome odali priznanje. Prošli smo u 19 dana stvarno dugi put od 11.650 kilometara i savladali mnoge nevolje, a sada nas opet čeka naš dragi Split i kupanje u srpnju. Jurnuli smo iz Dugopolja velikom brzinom put kafića Bounty gdje smo ugledali veliku grupu ljudi i bajkera koji su nas čekali. Od tog prizora mi se, priznajem, suza načas pojavila u oku. Promislio sam – hvala Bogu, još je jedno putovanje dobro prošlo i eto nas opet kući- završava nostalgično Rakela.