“Nema profesije koja je cijenjena u Hrvatskoj. U medijima je grozno, ali bez novinara nema ni demokracije!”

Piše:

Od davnina na ovim se je prostorima nevjerojatno cijenila – snalažljivost. Kao rijetko koja osobina snalažljivost je na visokoj cijeni. Bila i ostala. Danas ako vam priljepe takvu etiketu to vam je – kompliment.
Mentalitet opisan ovom parolom jedan je od ponajvećih krivaca za stanje u kojem se danas nalazimo. Mi živimo u atmosferi u kojoj se slave oni „koji su se snašli“ dok najveći broj ljudi pokušava osigurati svojim obiteljima normalan i dostojanstven život bez tog i takvog snalaženja.
Snalaženje je tek jedna od tema novinarskih tekstova, posebno politička. Retci koji su postali plamičak koji svjedoči puno veće svjetlo. I premda se činilo kako će se, u takvom tempu, brzo potrošiti i da će teme nestati, inspiracija je nepresušna. Glavno je, kažu, ne biti “radikalan“ i onda možeš „staviti prst u uvo“ i – možeš trajati.
Vijest kako Hari Kočić odlazi iz svijeta novinarstva bila je za neke neočekivana, ali za druge…

– U krugu ljudi oko mene, koji me poznaju i s kojima sam više puta o tome razgovarao, znaju da je to bila odluka koju sam dugo donosio. Sigurno nekih godinu i pol dana. Prije svega što u Splitu više nisam imao prostora za napredak. Veliki je to problem i za splitske novinare jer kada dođete do nekog određenog nivoa, ostaje vam jedino u Zagrebu ili otići negdje van Hrvatske. Meni to ni jedno ni drugo nije bilo opcija jer ovdje mi je obitelji, cijeli život, more… – veli Kočić koji se, priznaje, novinarstva zasitio.



“Svako pet do deset godina promijeniti poziciju, čisto zbog zdravlja”

– I na zaštiti na radu uče da bi trebalo svako pet do deset godina promijeniti poziciju, čisto zbog zdravlja – smije se.
– Trudio sam se razmišljati o pozitivnim stvarima. Jednom sam na Bačvicama snimao stand up, iako to nije bila baš pozitivna stvar, radili smo temu koliko su opasni ili nisu luftići i tako sam se pokušao popeti. Na kraju sam pao i zaradio rupturu bubnjića i tri dana na bolovanju s blagim potresom mozga – prisjeća se. Ali, nije to sve…
– Na Bačvicama me jednom pogodilo i loptom za picigin dok smo bili uživo, a to su samo uspomene s jedne lokacije. Da ne govorimo četiri dalmatinske županije… Znate, kad se vozim cestom s djecom i suprugom, znam ženi pokazivati što smo gdje snimali i radili. Dosta je uspomena i često se mnogo toga ureže u pamćenje i srce kad s nekim razgovaraš cijeli dan o istoj situaciji. 

Katastrofe, požari i potresi prodaju medije i novine, ali i lijepe priče običnih ljudi.

– Neki ljudi govore da se to oko žutila i crnila dogodilo s društvenim mrežama, ali to nije istina. Tako je od samih početaka novinarstva i književnosti, čak su i u Grčkoj pisali mnogo godina unazad o takvom ozračju. I to novinarima u praksi znači da često izvještavaju o tragičnim situacijama, uzevši u obzir prije svega interes javnosti. 

“U medijima je grozno…”

Status za kraj, kako su ga mnogi opisali, otkrio je i surovu istinu…
– U medijima je grozno. Sve te kritike koje novinari dobiju i nisu tu bez razloga. Novinarstvo mora biti slobodno i nitko ga ne smije dirati. S druge strane, svaki sustav mora imati neku kontrolu, a postoje i pravni koraci koje građani mogu poduzeti ako znaju da im novinar ruši poziciju i ugled. Međutim, jako velik je broj informacija i jako velik broj članaka pa dosta toga prođe ispod radara. No, ne znam niti jednu profesiju u ovom trenutku koja je cijenjena u Republici Hrvatskoj, osim možda vatrogasaca, iako sam i za njih znao čuti grozne stereotipe poput onog da sami pale požare da bi ih gasili. O političarima ne moramo ni govoriti jer nikada i nisu bili nešto posebno voljeni. Bez novinara nema demokracije i ako ne cijenimo one koji su dobri dok su živi, ne kažem to bezveze dok su živi, iz  te će struke otići apsolutno svi dobri i pošteni ljudi – priča čovjek koji je posljednjih deset godina radio na N1 televiziji, RTL-u, TV Dalmaciji i Radio Dalmaciji.

I iako je posljednjih mjeseci dobio više ponuda, čvrsto je odlučio promijeniti smjer.
– Otvorio sam kreativnu agenciju simbolična imena “Zlatni prst”. To je agencija kao bi se trebala baviti i odnosima s javnošću i digitalnim marketingom. Plan mi je okupiti jedan tim ljudi koji su stručnjaci za svaki od tih područja kako bi mogli pokriti potrebe klijenata iz različitih sfera društva. Bilo da je to nogometaš i trener koji je odličan trener, ali ne zna stati ispred kamere pa mu to obilježi karijeru, bilo da je to neki političar koji ima dobre i odlične ideje, ali ih u javnost ne zna progurati. Nedostaje toga u Splitu, kampanje rade zagrebačke agencije za koje nisam uvijek siguran da baš mogu razumjeti mentalitet ljudi ovdje i da mogu odaslati potrebne poruke u Dalmaciji.