Nema više legendarne “Torcide” u Donjem Polju, koja je godinama prolaznicima željela dobrodošlicu pred vratima Šibenika. Zapravo, i nije baš da je nema, restoran poznat širokom navijačkom puku, ljubiteljima tradicionalne nam spize i općenito gurmanima nije zatvorio, promijenio je samo ime. Kultna “Torcida” je uslijed nekih novih trendova ili vjetrova, kako hoćete, od lani “Vicko”. Zašto i kako, tema je koja u širem smislu možda i ima veze s nogometom, ali nećemo o tome ovog prigodom.
Vozite li se iz Splita i Trogira preko Boraje, prođete “Vicka”, nekoliko kilometara dalje, već iza table “Šibenik” prigradsko je naselje Ražine, nastajalo uz daleko poznatu šibensku tvornicu aluminija. Poznato po crkvi svetog Josipa Radnika, njezinoj iznimno zanimljivoj i nesvakidašnjoj izvedbi jednog od najcjenjenijih hrvatskih arhitekata, akademika Nikole Bašića te velikom broju navijača Hajduka.
– Puno je ovdje navijača kojima je bila boja u srcu, i dice i starih, Hajduk se stvarno voli i željeli bismo da je bolji, da je prvak – kazala nam je gospođa ljubazno se zaustavivši na naš upit dok je prolazila uz grafit kojim su lokalci obilježili svoj komad grude grafitom u bojama najdražeg kluba.
Svega nekoliko desetaka metara dalje pred obližnjim dućanom poljoprivrednih potrepština automobila je najviše. U pravilu, zastanu samo na trenutak, potrče kupiti neku sitnicu koja im je baš jutros nedostajala pred odlazak u polje. Ili su se nakratko vratili iz polja.
– Pitajte gazdu, gazdu tražite, on će reći što god vas zanima… – uputili su nas odmah rukom pokazujući prema unutrašnjosti očito omiljene lokalne poljoprivredne trgovine kad smo im se predstavili i rekli da smo došli iz Splita napraviti reportažu na temu kako Šibenik diše pred subotnje i nedjeljne utakmice odluke za, ne Šibenik, nego Dinamo i Hajduk.
Gazda se pojavio prije nego što smo ga i pogledom uspjeli pronaći, usred posla, ali i vedar, nasmijan, spreman izmijeniti rečenicu-dvije prije nego što je i čuo pitanje. A kad ga je čuo, ohrabrili su se i ostali…
– Ja sam vam u nedjelju za Šibenik ali slabi smo, čujte, nema para, a kad ih nema, ne može se ni očekivati puno. Ja bih volio da Šibenik pobijedi ali mislim da će Dinamo. Hoće, Dinamo će pobijediti. Kažem volio bih, ali nema para, nije realno – pomalo tužno je zaključio.
Pokušavali smo pred pričljive poljoprivrednike ubaciti barem zrno nade, nije se uhvatilo.
– Ma voljeli bismo mi, ali ne možeš nigdje bez para, Dinamo će to dobiti… – podržavali su ga i ostali u tom stavu.
Zahvalili smo se na ljubaznosti, poželjeli im sreću u polju i u novoj nogometnoj sezoni, pa smo krenuli dalje, izravno prema Baldekinu, Dražen ipak zaslužuje prvi naklon.
Svaka čast i Miši i Vici i Arsenu, što se nas tiče može bilo kojim redom, a i Peri Nadovezi koji je nedaleko u Tribunju i Nikici Cukrovu koji je u obližnjem Donjem Polju, ali Dražen je Dražen.
Nedaleko od doma Funcuta i legendarne Šibenkine dvorane, uz Draženov spomenik zaustavili smo gospodu Antu i Franu.
– Ja sam vam Hajdukov navijač, odlazio sam na gostovanja dok sam mlađi bio. I to puno puno puta. Jasno da se nadam da možemo biti prvaci, tko zna, možda Šibenik odigra najbolju utakmicu sezone a Dinamu ne krene kako su planirali – govorio je Ante, dok Frane ipak nije bio toliki optimist.
– Ja bih volio da Šibenik pobijedi i Hajduk bude prvak, ali bit će 1:0 za Dinamo – naglo je i u dahu požurio, ali je brzo, skrušeno, u značajno manje veselom tonu odgovor priveo kraju. Mozak nije dopustio srcu da se opusti…
– Puno bolji je Dinamo, bogatiji, imaju kvalitetne igrače, našeg Ademija…
Jasno, u gradu se na prvu niti ne osjeća da se za vikend nešto veliko događa. Uostalom, ako ćemo pošteno, Šibeniku se niti ne događa. Ali to je samo na prvu, jer koga god zaustavite, upitate o suboti i nedjelji, znaju da svi imaju neku svoju računicu. Sjednete li u ugostiteljske objekte, domaći ljudi govore ponajviše o nedjeljnom gostovanju Dinama u njihovom gradu.
Ulaznice su u prodaji, cijene su im trostruko veće nego inače, no i troškovi organizacije su puno veći. Postoji i tu neka računica. Ali nitko se ne buni, stadion će biti pun a sigurnost je ipak na prvom mjestu.
Uz stadion, pored golemog grafita na kojemu dominiraju narančasta i crna boja, podno tribine na kojoj će u nedjelju biti Boysi, susreli smo ljubazne i vedre Vinku i Vladu Vukasa.
– Vinko vam je prvi hrvatski redarstvenik – ponosno nam je odmah nakon pozdrava gospodina predstavila gospođa Vinka.
– Radila sam ja u HNK Šibenik, svim srcem sam uz njega. I vjerujem da se može dogoditi ono što u nedjelju malo njih očekuje.
– A ja sam za Hajduk i Šibenik – dopunio je gospodin Vlado.
I prije nego što smo ušli u stadion, pozdraviti se još jednom s igračima i stručnim stožerom, poruku (optimizma) za kraj ove kratke šibenske sličice nam je ponudila upravo gospođa Vinka.
– Šibenik je znao puno puta iznenaditi i mislim da će to biti i ovaj put. Ako odluče, onako interno, među sobom, u svlačionici, posvetiti pobjedu nekome posebnom, iskreno i s razlogom, i budu stalno razmišljali o tome, mislim da će srce presuditi i da su spremni učiniti podvig. Vjerujte mi, moguće je to!
Šibenik je opušten. Gotovo potpuno. Svjesni su kako je, što se njih tiče, sezona odavno gotova. Ne mogu ni dolje ni gore. I nekako je to najpoštenija ocjena pulsa koji se osjeti gdjegod u Šibeniku ovih dana zakoračite. Od Ražina, preko Baldekina do Šubićevca. Nema to veze s onim vremenima kad je Šibenik dočekivao Hajduk u finalu Kupa niti kad su se igrale utakmice koje su im potencijalno osiguravale europske nastupe. Hajduku i Dinamu misli su u Šibeniku, a realno, Šibenčani bi bili potpuno mirni da ne osjećaju tu napetost koja im se odašilja upravo iz Maksimira i s Poljuda i koja jača kako se nedjelja približava…
