Troškovi života
povećavaju se gotovo svakodnevno. S druge strane, prihodi ostaju uglavnom isti,
tako da se te promjene reflektiraju i na standard života. A standard života je
posebno prepušten različitim improvizacijama. Te su improvizacije uvijek
pojedinačne i osobne, a nikada kolektivne i društvene, mada su sve vezane uz
opće povećanje troškova života. Ono je posebno vidljivo prilikom svakog novog
poskupljenja goriva, iz razloga što prostora za uštedu; u osobnim prihodima i
primanjima; više jednostavno nema. No, učestalom trendu poskupljenju goriva u
Hrvatskoj, posebno se vesele privatni poduzetnici u susjednoj Bosni i
Hercegovini, posebno u onom pograničnom dijelu države. Razlog je sasvim
jednostavan, a zove se trgovanje u najširem smislu riječi.
Hercegovina ponovo
izgleda kao u najboljim danima prve polovice devedesetih godina prošlog
stoljeća. Parkinzi, ispred privatnih trgovina, prepuni su automobila s
hrvatskim registracijskim oznakama. Ušao sam jednu u takvih trgovina u kojima
se prodaje roba široke potrošnje. Unatoč gužvi značajnom opsegu posla, radnici
su raspoloženi za razgovor, uz molbu da im ne navodim ime i prezime, ali i uz
uvjet da ne radim fotografije. Pristao sam na njihove zahtjeve. Pričaju mi o
značajnom opsegu posla, zbog kupaca koji dolaze iz Hrvatske, posebno onih iz
Dalmacije.
Hercegovina – zemlja datulja i kokosovih palmi
Na policama mnoštvo artikala: kilogram dječje hrane čokolina,
jeftiniji je za više od deset kuna, od istog artikla u Hrvatskoj, u mnogim
trgovačkim lancima. Vegeta je jeftinija u sličnim omjerima, cigarete od sedam
do četrnaest kuna po kutiji, ovisno o vrsti i proizvođaču. Gotovo svaki
proizvod jeftiniji je od istog proizvoda u trgovačkim lancima u Hrvatskoj.
Možda dio razloga leži i u činjenici što porez na dodanu vrijednost PDV u BiH
iznosi 17 posto, a u Hrvatskoj opća stopa iznosi nestvarno visokih 25 posto. Prostor
je to značajan za kalkulacije cijena. Voće i povrće jeftinije je otprilike od
tri do šest kuna po kilogramu, ovisno o vrsti. Upadaju mi u oči veće količine
netipičnog voća netipičnog za ovo podneblje.
Otkud ovoliko
datulja, kokosa i avokada? Zar je tolika potražnja za tim?
– Sve prodamo.
Počela je sezona svatova, a kada se nosi košara na poklon, mora se nečim
napuniti.
Zar nije
logičnije da se ta košara napuni nečim što je bliže podneblju Hercegovine?
Možda sušenim smokvama ili svježim smokvama? Orasima? Bademima?
– Ih, šta ja
znam. Moje je da složim voće i povrće i da ga prodam. Sada je takav trend. S
datuljama. To treba pratiti.
Složio sam se s
prodavačicom. Trendove u trgovini treba pratiti, a posebno onda kada prodavaču
donose zaradu, a kupcima uštede. Na moj upit, blagajnica tvrdi da primaju sve
valute kao oblik plaćanja.
– Primamo sve
valute, čak i šušku – objašnjava prodavačica.
– Šušku? –
priupitao sam.
-Da, šušku. Sitni
kovani novac, koji neće ni mjenjačnice. Šuške najviše imamo ponedjeljkom, kada
se vikendaši vraćaju u Hrvatsku – nastavlja.
– Vikendaši? – zanimalo me dalje
– Dosta je
Dalmatinaca na turističkim vikend aranžmanima u Sarajevu i Mostaru pa šušku
ostavljaju u našim trgovinama. Jer šta će im u Hrvatskoj. Samo puni džepovi ove
gvožđarije.
Nisu samo povoljniji
artikli u trgovinama, razlog masovnom prelasku državne granice. Jedan od većih
razloga je i niža cijena goriva, koja ovisno o regulaciji cijena, zna iznositi
i više od kunu uštede po litri dizela ili više od dvije kune po litri benzina.
Ponekad se mogu zateći i gužve na benzinskim postajama, na kojima prevladavaju
vozila hrvatskih registracijskih oznaka. Očito su vozači pronašli značajnu
matematiku uštede.
“Jeftinije nego u Hercegovini jednostavno ne more bit. Jedino da dajemo džaba!”
U neposrednoj
blizini trgovine susrećem čovjeka koji prodaje duhan, navodno kojeg je sam i
uzgojio. Duhan je uredno pakiran i složen u kutije i vrećice. I on je
raspoložen za priču, uz uvjet da ne bude fotografiran, “da ne bi imao
nepotrebnih problema“. Priča mi da najbolji uzgojeni duhan u Hercegovini dolazi
iz grudske i širokobriješke općine: Ledinac, Višnjica, Mamići, Dužice…Također
tvrdi da se duhan sve više ponovo sadi. On prodaje kilogram sitno rezanog
duhana za 50 do 100 kuna, ovisno o kvaliteti. Tvrdi da je zarada na duhanu
gotovo astronomska, posebno u ovim teškim vremenima krize.
– Znaš li ti
novinaru kako možeš uočiti da je kriza i da para nema?
Kako?
– Kazat’ ću ti ja
kako. S duvanom se dešava nešto skoro dosad nezamislivo. Vidiš, danas i žene
motaju duvan! ‘Ko je prije moga’ vidit’ ženu kako mota, nego udri po cigarama,
dok god ima marke u džepu!
Znači,
financijska ušteda na duhanu u Hercegovini je značajna?
– Ih, da
značajna! Daj duvan, daj goriva, daj cigara, daj trgovine, daj robe, daj sto
stvari… Jeftinije nego u Hercegovini jednostavno ne more bit. Jedino da dajemo
džaba!
Odlazim od čovjeka
kada mu prilaze trojica potencijalnih kupaca, zaželjevši mu sreću u ovom
vremenu sveopće krize. Simpatična mi je bila njegova izjava o trgovini
obuhvaćena izrazom “džaba“. Vrlo općenito, izraz je to turskog porijekla, koji
se odnosi na besplatan oblik trgovinskog posla. U vremenu kada sve više ljudi
razmišlja o korištenju usluga socijalnih samoposluga, Hercegovina, sa svojim
cijenama, još je uvijek prihvatljiva širokom krugu kupaca. Za mnoge kupce iz
širokog bazena Dalmacije, Hercegovina je odavno stekla svojevrstan status
Džabanistana. Status koji čuva i nadograđuje već godinama, proporcionalno
urušavanju dalmatinske kupovne moći.
Na povratku u
Hrvatsku, prelazeći granicu u dugim kolonama, kratio sam vrijeme s upaljenim
radiom. Na radiju je svirala neka stara pjesma sa stihovima: “… suve šljive i
orasi, mi smo dušo siromasi…“. A ja sam razmišljao o bogatoj Hercegovini.
Hercegovini, zemlji datulja i kokosovih palmi.