Udarne rupe dubine omanje jame, pukotine u asfaltu koje su
se proširile poput korijenja, izdignute šahte, ulegnute rešetke za odvodnju
oborinskih voda,… Prolazak Hercegovačkom ulicom, onim dijelom između križanja
za Stinice i Brda, za vlasnike prosječno starih ako već ne novih automobila
(ili barem onih koji cijene ovjes vozila i vlastitu kralježnicu), više sliči na
slalom u Wengenu nego vožnju gradskom prometnicom. Ponekad i ne baš bezopasni
slalom: izbjegavajući nalete znaju otići i u suprotnu traku!
U redu, gradska uprava je imala drugačije prioritete pa je,
između ostalih, riješen rotor kod Banovine kako to neuralgično prometno
čvorište na Zvončacu više nebi zadavalo brige. Obavljeni su i neki drugi
zahvati, postavljeni novi slojevi asfalta na nekoliko gradskih prometnica
(manji dio Ulice Matice hrvatske, križanje Ulice Domovinskog rata i Dubrovačke
ulice,…) što je zahtijevalo iznimni angažman radnika Cestara. Ali i njihovih
nadređenih, suočenih s vječnom dvojbom: da li platiti noćni rad i poštediti
građane muke prometnih čepova, ili pak ne. Naravno, radovi su, poput i svih
onih “piturskih” – horizontalna signalizacija, pješački prijelazi,…
– obavljani najintenzivnije u vrijeme odlazaka ili dolazaka na posao za ostatak
Splita.
No vratimo se Hercegovačkoj. Vjerojatno bi se na izmišljenom
japanskom zvala “samajama”. U nešto manje izmišljenom Japanu nas je i
strah pomisliti što bi kakav gradski čelnik zadužen za stanje prometnica učinio
da mu jedna od prometnijih ulica izgleda ovako. Pitanje je da li bi harakiri
bio dovoljan, zbog sramote koju je donio svojoj obitelji. Kako nismo Japan ni
financijski ni kulturološki, vozačima preostaje samo dobar poznanik ili
prijatelj u obližnjem servisu, možda makar u trgovini s amortizerima.