Šalica čaja je ostala na stolu. Netaknuta. Đuro Zagajski te
je večeri u ljeto 1983. godine iznenada napustio stan u Münchenu i krenuo u
nepoznatom smjeru. Sljedeće jutro prolaznici su u predgrađu bavarske metropole
otkrili leš 43-godišnjeg hrvatskog emigranta.
Robert Zagajski nikada neće zaboraviti trenutke u kojima je posljednji put
vidio svog oca. Živog. “Ubojica nije bilo, oni su se izgubili, nije bilo nikoga
tko je zapovjedio ubojstvo, službeno se nikoga nije moglo okriviti za to. I
policija je na koncu bila nemoćna.” Za Roberta Zagajskog nema sumnje. On kaže
da zna tko mu je ubio oca. Udba.
“Nije ubijen nitko nedužan”
Đuro Zagajski je, piše Deutsche Welle, samo jedna od žrtava “zacijelo
najduže nerazjašnjene serije ubojstava u njemačkoj poslijeratnoj povijesti”.
Tako je Prvi program njemačke javne televizije (Das Erste/ARD) najavio
emitiranje 45-minutnog dokumentarnog filma “Mord in Titos Namen” (“Ubojstvo u
Titovo ime”) u kojem autori Philip Grüll i Frank Hofmann pokušavaju objasniti
pozadinu egzekucija desetaka hrvatskih emigranata u Zapadnoj Njemačkoj. Film je
nastao u koprodukciji BR-a i DW-a.
Potraga Roberta Zagajskog za ubojicama njegovog oca i istinom je crvena nit
koja se provlači kroz dokumentarac. Tijekom filma Zagajski otkriva tko je sve
špijunirao njegovog oca u Njemačkoj. A jednoga od tih agenata Udbe osobno
susreće u bavarskom Fürthu. Dokumenti otkrivaju da je taj čovjek bio dvostruki
agent. Radio je i za jugoslavensku tajnu službu, ali je informacijama
opskrbljivao i Nijemce. “Nije ubijen nitko nedužan”, tvrdi on.
“Ubojstvo u Titovo ime” je plod jednogodišnjeg istraživanja o temi o kojoj
većina Nijemaca ne zna puno. Autori filma povodom početka minhenskog suđenja
Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zato žele senzibilizirati širu javnost za
razmjere zločina koji su se događali u njihovom susjedstvu.
Film postavlja puno pitanja. Na većinu njih odgovori nisu ponuđeni, nisu
mogli biti ponuđeni. Ali to autorima ionako nije bio primarni cilj. Oni su
htjeli pokrenuti moralnu debatu o počinjenim zločinima.
Bonn je znao za likvidacije
Njemačke su vlasti naime znale za Udbine aktivnosti na njemačkom tlu. Bonn
je vrlo dobro znao da Udba likvidira hrvatske emigrante i da su ubojice nakon
izvršene likvidacije bježale u smjeru Jugoslavije. Na sigurno. Zašto njemačke
vlasti nisu spriječile ubojstva? Zašto nikada nisu pronađeni izvršitelji
zločina? Zašto ubojice nisu uhićeni na njemačkom tlu?
“Jugoslaviju smo mogli kritizirati kao autoritarnu državu baš kao što smo
kritizirali DDR, Poljsku ili Sovjetske republike. Ali bili smo suzdržani. Na
Jugoslaviju se pazilo, zato što nam je Jugoslavija trebala.” Ovo su riječi
bivšeg njemačkog ministra unutarnjih poslova Gerharta Bauma.
Bivši član savezne vlade tako po prvi put priznaje javno: u Bonnu su već
krajem 70-ih godina bili potpuno svjesni toga da je jugoslavenska tajna služba
počinila brojna ubojstva u Njemačkoj. Ali vladao je Hladni rat. Jugoslavija je
bila strateški važna, tadašnji njemačke kancelar Willy Brandt htio je tu zemlju
tješnje povezati sa Zapadom.
“Muško prijateljstvo” Brandta i Tita
Dok je Brandt njegovao “muško prijateljstvo” s Josipom Brozom Titom, dok su
uživali u cigarama i piću, jugoslavenski agenti su progonili hrvatske
emigrante. One koje su smatrali opasnima. One za koje su tvrdili da su radikalni,
one koji su htjeli “srušiti Jugoslaviju”. One koje su nazivali “teroristima”.
Ljude poput Đure Zagajskog. Ili Stjepana Đurekovića. Bivši menadžer INA-e
ubijen je također 1983. godine. U Wolfratshausenu u blizini Münchena. 31 godinu
kasnije njemačko pravosuđe još uvijek traži odgovore: tko je ubio Đurekovića?
Tko je organizirao ubojstvo?
Je li to možda bio Josip Perković? On bi 17. listopada trebao sjesti na
optuženičku klupu jednog minhenskog suda, društvo bi mu trebao praviti Zdravko
Mustač. Dva visokorangirana obavještajca, ljudi koji su bili na samom vrhu
jugoslavenske Službe državne sigurnosti ili Udbe. Optužnica ih tereti za
organizaciju Đurekovićeva ubojstva, odnosno za pružanje pomoći.
Perković poriče vezu s ubojstvima
“S ubojstvima nisam imao nikakve veze. Već sam ranije rekao da apsolutno
nemam nikakve veze s ubojstvo Đurekovića i s bilo kojom drugom smrću”, tvrdi u
dokumentarcu Perković.
Ali njemački istražitelji mu ne vjeruju. Savezno državno odvjetništvo još
uvijek istražuje 13 atentata nad hrvatskim emigrantima. Većina osumnjičenika je
i dalje na slobodi. Oni žive u Hrvatskoj. Bosni i Hercegovini. Srbiji.