U noći sa srijede na
četvrtak, nepoznati počinitelj ili više njih, vandalskim su činom oštetili
spomenik IX. bojni HOS-a, koji se nalazi na platou u ulici Ruđera Boškovića u
Splitu. Koristeći tamu, pod okriljem noći, nepoznati počinitelj ili više njih,
crvenom su bojom devastirali spomenik stradalim braniteljima u Domovinskom
ratu, a koji su se borili u sklopu formacija Hrvatskih obrambenih snaga. Svi
relevantni lokalni dužnosnici jednodušno su osudili ovaj neprimjereni čin, koji
je rezultirao privremenim oštećenjem spomenika. Naime, nakon što je policija
obavila svoj posao, odnosno kada su specijalizirane jedinice na terenu, obavile
svoj dio posla oko samog spomenika i u njegovoj blizini; očekuje se žurni rad
na povratku spomenika u prvobitno stanje. Vijest je to koja je dobila značajno
mjesto u javnom medijskom prostoru, ali koja je, isto tako, izazvala veliku reakciju
skupine anonimnih komentatora na različitim društvenim mrežama. Uočljiva je
bila namjera te minorne skupine takvih rasprava, da taj događaj okvalificiraju
kao “nesretan slučaj”. U smislu da se to, možda, dogodilo nečijom pukom
nepažnjom, odnosno da nije postojala namjera.
Istodobno je tragična i
smiješna takva pomisao. Sve relevantne indicije ukazuju na to da se ne radi o
nikakvom nesretnom slučaju, nego o svjesno planiranom i odrađenom činu, koji je
trebao izazvati određeni željeni učinak. Nesretan slučaj, u samoj formalnoj
obuhvatnosti, isključuju namjeru i zato su sve zakonske posljedice drugačije.
Uostalom, kako bi takav nekakav “nesretan slučaj” uopće i mogao izgledati??
Poigrajmo se malo s pretpostavkama o mogućoj konfiguraciji takvog “nesretnog slučaja”.
Možda je nekom
transportnom zrakoplovu, iz skladišnog prostora, ispala nekakva posuda s bojom,
koja je pala upravo na taj spomenik u Splitu? Moguće? Moguće, ali je moguće
otprilike isto toliko kao da je ta posuda s bojom ispala iz neke rakete u svemiru,
koju NASA koristi u sklopu svojih programa svemirskog istraživanja. A možda je
kriva nečija bračna svađa ili razmirica? Dvoje supružnika se našlo u
obiteljskoj garaži, pri raspravi koja je uključivala povišene tonove i povišene
emocije.
U naletu takvih uzavrelih emocija, jedno od supružnika je dohvatilo
limenku s crvenom bojom, koja se nalazila na obližnjoj polici i bacilo ju na
svog bračnog sudruga. Bačena limenka je promašila cilj i kroz otvorena vrata
garaže završila na spomeniku. Moguće? Moguće, ali samo u filmovima slične
tematike i neobuzdane mašte redatelja filma. Ovi su primjeri sasvim dovoljni da
bi se slikovito prikazala mogućnost postojanja “nesretnog slučaja“, prilikom
oštećenja spomenika u Splitu. Dakle, mogućnost nesretnog slučaja možda i može
postojati, ali ona je na razini znanstvene konstrukcije, koja je toliko
vjerojatna da je sasvim i potpuno svedena na puku zanemarivost. Baš zbog toga
posebno čude pokušaji da se ovaj događaj prikaže samo kao nesretan slučaj koji
nije vrijedan spomena ili kao nečija obijest malodobnih aktera. Fenomen je to,
sam po sebi, prilično indikativan i znakovit.
Kada se u potpunosti
odbaci mogućnost nekakvog nesretnog slučaja, ostaje spoznaja o svjesnom aktu
koji je imao određeni cilj. A to je ono što izaziva brige. Zabrinjava spoznaja
da je netko u stanju oštetiti spomenik palim braniteljima, bez obzira kojim
razlozima postupanja, nepoznati počinitelj, bio motiviran. Ukoliko se ne radi o
mentalno bolesnim osobama, koje nisu u stanju percipirati značenje svoga postupanja
ili ukoliko se ne radi o izrazito malodobnoj djeci, kojoj svaki postupak
predstavlja oblik igre; onda dolazi do zastrašujućih spoznaja. Zbog njih se
nameće stotinu pitanja. Je li oštećenje spomenika nekakva poruka? Kakva je to
poruka? Komu je upućena? Je li crvena boja izabrana slučajno? Kakvu simboliku
ona krije? Je li ovaj čin oštećenja pomno planiran? Je li napad na spomenik
motiviran ideološkim uvjerenjima? Pored drugih postojećih spomenika u gradu, je
li ovaj spomenik pomno biran? Radi li se o slučajnom odabiru? Ili je, naprotiv,
motiviran krajnje nepoznatim razlozima?
Na sva ta pitanja, kao i
na stotine drugih, trebali bi odgovoriti rezultati policijske istrage, kada se
nepoznati počinitelj ili više njih, privedu pred lice pravde. Ostaje za nadati
se kako ovaj čin neće motivirati labilne osobe na poduzimanje ovakvih i sličnih
postupanja. Dovoljno se prisjetiti svojedobnog ekscentričnog postupka
takozvanog “komandira Šamila“ koji je neprimjerenim obraćanjem javnosti; a
nakon sličnih događaja koji su plijenili pozornost; izazvao pravu zabrinutost i
paniku među dijelom pučanstva. U takvim i sličnim zbivanjima posebno je teško
kontrolirati nečiju razinu emocionalnog postupanja, tim više ako je posve
iznenadna i neočekivana.
Spomenik IX. bojni HOS-a,
koji je otkriven u svibnju tekuće godine, od samog početka kao da je pratio
čitav niz kontradiktornih i zanimljivih poveznica. Odbacivana su prvotna idejna
rješenja, tražila se pogodnija lokacija, gubilo se vrijeme u dobivanju
različitih birokratskih dozvola da bi se zadovoljile sve forme, da bi na kraju,
samo otkrivanje spomenika, gotovo stajalo stranačke političke budućnosti
splitskog gradonačelnika Ivu Baldasara. Nekoliko mjeseci nakon svih tih
zbivanja i u trenucima kada se činilo da su sve strasti oko otkrivanja
spomenika pale u zaborav; dogodio se vandalski napad na sam spomenik. U
pozadini ovog užasnog čina, nadležne policijske institucije imati će posla i u
ispitivanju svih uzročno – posljedičnih veza, odnosno otklanjanju istih, kako
bi u javnosti ostalo što manje slobodnog prostora za stvaranje kojekakvih teza
i poveznica.
No, da ovaj slučaj u
Splitu ne predstavlja tako rijedak i neviđen slučaj, dovoljno se prisjetiti
nekih ranijih napada koji su uzrokovali oštećenja na spomenicima, a koji su, na
ovaj ili onaj način, posvećeni stradalim braniteljima u Domovinskom ratu. Tako
su ti spomenici oštećeni i u Petrinji, Kninu (više puta), Požegi, Saborskom,
Borovom Selu i tako dalje i tako dalje, da nabrojim samo neke od javnosti
poznatih oštećenja spomenika hrvatskim braniteljima. Većina tih oštećenja
spomenika, još uvijek se vode kao neriješena postupanja ili su u domeni
potpunih općenitih nagađanja i spekulacija. Tako su poznate izjave pojedinih
lokalnih čelnika, koji su nastojali smirivati tenzije tvrdnjama da se
“vjerojatno radi o djeci, koja su nesvjesna svoga čina“ ili kako se “zasigurno
radi o kradljivcima sekundarnih sirovina“, koji su iz osobne materijalne
koristi devastirali spomenik. Svi takvi i slični nepromišljeni javni istupi idu
u prilog počiniteljima takvih djela, koji računaju na tradicionalnu hrvatsku
zaboravljivost i manjkav institucionalni angažman.
No, što ako se u
pozadini krije nešto drugo, nešto mnogo opasnije? Davor Domazet Lošo već
godinama upozorava na opasnost koja Hrvatskoj prijeti od različitih oblika
terorizma. U većem dijelu kontroliranog medijskog prostora, njegova su
upozorenja prikazana kao karikaturalna vrijednost ili kao nešto čemu ne treba
pridavati posebnu pozornost. No, što ako je zbilja na snazi specijalni rat
protiv Hrvatske? Što ako je oštećenje spomenika samo prvi korak u nizu sličnih
terorističkih postupanja? U svakom slučaju, vrijeme će ponuditi najbolje
odgovore. U međuvremenu, dok prolazite pokraj spomenika braniteljima iz
Domovinskog rata, zastanite barem na trenutak. Iz poštovanja pognite glavu.
Živima u čast, a mrtvima u slavu.