Strip “Alan Ford”, čiji je
prvi broj u Italiji izašao u svibnju prije 45 godina, odavno je na ovim
prostorima stekao kultni status i vjerne obožavatelje.
Kao i
nekad njegova se britka satira i dalje redovito citira, čak i među onim
rijetkima koji ne znaju tko je Grunf, ali ne mogu se ne složiti s
njegovim glupavim, a istodobno logičnim krilaticama, poput one da je
“bolje ispasti budala nego iz vlaka”.
Izjave tog bivšeg pilota i beznadežnog izumitelja legendarne su
među ljubiteljima stripa, tiskaju se na majice po uzoru na Grunfa,
razmjenjuju u razgovorima, “šeću” u forumskim potpisima te se, kao i
dijalozi među likovima, pamte, prepričavaju i, iako smo ih puno puta
čuli, ne gube na duhovitosti.
“Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti, ne vrijedi”,
“Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega”, “Bolje izdati knjigu nego
prijatelja”, “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, “Bolji je
nečastan bijeg nego častan poraz” i “Bolje živjeti sto godina kao
milijunaš, nego sedam dana u bijedi”, samo su neke od izjava tajnih
agenata Grupe TNT koje su se, poput njihovih imena, ukorijenile u našem
svakodnevnom govoru.
U ‘politički nekorektnom’ stilu stripa tako se ponekad nekoga
malog rasta i velikog nosa naziva Bobom Rockom, mnogi će u svom radnom
okruženju prepoznati ponekog Debelog Šefa ili pak Broja 1, koji uz pomoć
‘male crne knjižice’ vuče sve konce, a nedvojbeno je i o kakvom je
poslovnom dogovoru riječ kada se spomenu one Sir Oliverove “Halo Bing,
kako brat?” i “Cijena? Prava sitnica”.
Generacija koja je odrasla uz strip danas vjerojatno sve bolje
razumije Jeremijinu jadikovku “boli me sve i još mnogo toga”, zna se da
kada se za nekog kaže da ima ‘Superhikov dah’ ne znači da miriše po
ljubičicama, a jasno je i zašto korumpirani političari podsjećaju na
svinjolike gradske vijećnike iz stripa.
Antun Halonja, viši znanstveni suradnik s Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, smatra kako stripovi, iako se doživljavaju
bezvrijednima i trivijalnima, a njihov jezik manje vrijednim, zaslužuju
punu pozornost jezikoslovaca i stilističkih analiza, osobito kada je
riječ o klasiku kao što je “Alan Ford”.
Kod stripovnog jezičnog izraza, ograničenog prostorom sličice,
postoje dvije oprečne situacije, jedna u kojoj je vizualna poruka
dominantna, a jezična svedena na minimum, s uzvicima poput “Aaargh!” te
druga u kojoj je verbalna poruka vrlo razvijena i dominira nad crtežom,
napomenuo je. U “Alanu Fordu” te su dvije situcije vrlo spretno
uravnotežene, pa osim simpatičnih likova legendarne Grupe TNT, pamtimo
njihove jezične dosjetke koje su malo-pomalo ušle u svakodnevni govor,
zahvaljujući sjajnomu prijevodu i prilagodbi Nenada Brixyja s
talijanskoga, rekao je Halonja za Hinu.
Njih je dvojica, a mi imamo Nenada Brixyja
Priču o nesposobnim tajnim agentima koji gotovo uvijek nekako
ipak pobjeđuju u borbi protiv negativaca, osmislio je scenarist Luciano
Secchi – Max Bunker, a izgled likovima dao je crtač Roberto Raviola –
Magnus. Već i sam njihov potpis, Magnus&Bunker, sinonim je za taj
strip, no među štovateljima s područja bivše Jugoslavije, gdje se
pojavio tri godine nakon talijanskog prvog izdanja, ravnopravno je i ime
Nenada Brixyja, prevoditelja i pisca kojemu je ove godine 30.
godišnjica smrti.
“Alan Ford” je Brixyjevo autorsko jezično djelo, njegov istančan
humor i talent sjajnog pisca ključni su kada se govori o uspjehu tog
stripa, rekao je Nenad Rizvanović, pisac i književni urednik. Brixy je
donio potpuno novi književni jezik koji je ušao duboko u urbanu narodnu
kulturu, dirnuvši neku našu populističku crtu, pa “Alana Forda” čitaju
čak i oni koji inače uopće ne čitaju stripove, dodao je.
Režiser Dalibor Matanić kaže da je “genijalni Brixyjev prijevod
dao novu razinu i tumačenja stripa”. Najzanimljivije mi je kako je strip
zaživio samo ovdje i u Italiji, iako je humorom bio sličan “pajtonovcima” koji su bili globalno popularni, rekao je Matanić, koji
smatra da bi Alana Forda bilo vrlo zahtjevno prenijeti u drugi medij,
poput filma, a i “tko bi osim Johna Cleesa glumio Sir Olivera?”
I direktor festivala “Crtani Romani Šou” Slaven Gorički slaže se
da je “Alan Ford” bio prijemčiv zahvajujući Brixyjevu prijevodu koji je
“situaciju prilagodio našem mentalitetu, tadašnjem vremenu i sustavu”.
Strip je govorio o onome o čemu se drugi nisu usudili, a kako se sustav
promijenio, ali ne i socijalne razlike između bogatih i siromašnih,
čitaju ga nove generacije dok se stari brojevi i dalje dobro prodaju,
ustvrdio je.
Nije važno sudjelovati, važno je pobijediti
Svojevrsni fenomen tog stripa je u tome što je bio popularan
samo u bivšoj Jugoslaviji i Italiji, a iako je slavna cvjećarnica
smještena u New York, nikada nije preveden na engleski. U Francuskoj,
Brazilu, Danskoj i drugdje nije preživio više od nekoliko brojeva,
dokazavši na svom primjeru točnost poslovice Broja 1 kako “nije važno
sudjelovati, važno je pobijediti”.
Velik dio zasluga za ovdašnji uspjeh pripisuje se hrvatskom
prijevodu (srpski prijevod prošao je neslavno), ali i specifičnostima
ovih prostora o čemu je u knjizi “Cvjećarnica u Kući cveća” pisao Lazar
Džamić. On kaže kako taj strip nije bio samo satirična kritika
kapitalizma, već i svakog korumpiranog i nekompetentnog sustava, a
nadrealna farsa koja je u njemu prevladavala ovdje je bila
prepoznatljivi način života, dok je kroz karaktere glavnih likova,
disfunkcionalne diletante koji ipak dočekaju svoj ‘happy end’, ljudima
davao inspiraciju i nadu.
Za Davora Gobca, pjevača grupe Psihomodo Pop, razlozi zbog kojih
ih je “volio i još uvijek ih voli” puno su jednostavniji, a ljubav
prema stripu prenio je i na sina koji ga, u skladu s vremenom, čita na
računalu. “Kupovali smo ‘Alana Forda’ zbog specifičnog humora i stalno
smo ga citirali u muzičkim krugovima”, rekao je Gobac, dodavši da negdje
još čuva prvih sto brojeva, ali i majicu s Bobom Rockom.
Još jedan ponosni vlasnik kolekcije Alan Ford stripova je i
glumac Vedran Mlikota, koji ga je, kaže, obožavao još kao klinac, mada
tada nije sve razumio. To je bezvremenski strip koji te osvoji, uvijek
mu se možeš vraćati i čitati na novi način, napomenuo je Mlikota,
dodavši da je Brixyjev prijevod poboljšao ionako već dobar strip, čiji
je humor bio blizak mentalitetu ‘južnjaka’ i ovih prostora.
Iako je to bio satirički i crnohumorni prikaz društva, cenzori
zemlje u kojoj ona “Neprijatelj nikada ne spava” kao da se prirodno
nadovezuje na fordovsku “Tko spava, nije budan”, nisu mogli prijeći
preko nacističkog znakovlja koji su stoga nevješto brisani ili
precrtavani, jedna je visoko uzdignuta desna ruka čak bila prepravljena
da stoji uz tijelo, a bila je i zabranjena čitava epizoda u kojoj se
TNT-ovci nalaze s Titom.
“Ljude treba odgajati i obrazovati, a ne zabranjivati im jer
tako neke stvari napravite još važnijima nego što uistinu jesu”, rekao
je dizajner Mirko Ilić, dodavši da mu se “Alan Ford” nikada nije sviđao,
bio mu je loše nacrtan i dosadan i tada je čitao američke underground
stripove. Ipak mogu razumjeti kult tog stripa, možda je uspio zato što
su mu likovi bili u raspadu, baš kao i zemlja u kojoj smo živjeli,
utvrdio je.
Unatoč tome što se država odavno raspala, popularnost stripa i
dalje traje, o čemu svjedoče domaći internetski portali s oglasima, na
kojima se pojedini raritetni rani brojevi, bez obzira što su izlizani i
poderani, nude za nekoliko stotina kuna, dok talijanski originali dosežu
i cijenu od par tisuća kuna.