Izložba ”5500 dana’‘
trogirskog
autora Vilima
Halbartha
u organizaciji
HULU-a otvara
se u Salonu
Galić u
petak 12. svibnja u
20:00 sati.
Ulaz je
slobodan, a izložba se može
pogledati do 1.
lipnja 2023. Temelj
Vilimovog
stvaralaštva
je kiparstvo,
ali sve više
ga
zaokupljaju
instalacijske
forme
većih dimenzija.
Upotrebljava
predmete koji
se koriste u
metalnoj
industriji,
konkretno u
brodogradnji
(limovi,cijevi…). Umjetnički interes proširio je i na medije kao što
su u
video i
fotografija.
Kustosica
izložbe je
Dora Derado
Giljanović.
– Boraveći u škveru godinama (konkretno, 5500
dana kako
jedan
od videa
predstavljenih
na ovoj
izložbi
ukazuje),
izučavao je
tehnike i
vještine koje
su potrebne za
obradu
sirovine u
nešto
veličanstveno
poput broda.
Premda je njegova fascinacija ovim metalnim
monstrumima
proizašla iz
interesa za
„pukim“,
materijalom od
kojeg su
napravljeni,
prerasla
je u interes
za tehnikom i,
potom, u
vizije
budućnosti
koje su
pretočene u
umjetnička
djela.
iz
predgovora, Dora
Derado
Giljanović
Što
dijeli
tehnički crtež
od umjetničkog
crteža? Što
je,
pak, važnije u
procesu
umjetničkog
stvaranja –
inspiracija
ili
promišljanje,
tehničko
umijeće ili
ideja koja
stoji iza
djela? Ovo su
neka od
velikih
pitanja
umjetnosti na
koja nije
moguće
odgovoriti u
jednom tekstu
niti jednom
izložbom,
ali je moguće
na njih
podsjetiti i
pomalo
provocirati.
Vilim
Halbarth čini
upravo to
svojim
instalacijama
koje su
inspirirane
nimalo
glamuroznom,
ali ipak
impresivnom
praksom,
odnosno
umijećem
brodogradnje.
Boraveći u
škveru
godinama
(konkretno,
5,500 dana
kako jedan od
videa
predstavljenih
na ovoj
izložbi
ukazuje),
izučavao je
tehnike i
vještine koje
su
potrebne za
obradu
sirovine u
nešto
veličanstveno
poput broda.
Premda
je njegova
fascinacija
ovim metalnim
monstrumima
proizašla iz
interesa za
„pukim“,
materijalom od
kojeg su
napravljeni,
prerasla
je u interes
za tehnikom i,
potom, u
vizije
budućnosti
koje su
pretočene u
umjetnička
djela.
Materijal
je neupitan –
u umjetnosti
nije neobično
propitivanje
medija. No,
osvrnimo se na
trenutak na
druge dvije
razvojne faze
predstavljenih
djela – na
tehniku i na
viziju.
Referirajući
se na umijeće,
Rimljani su
koristili
pojam ars,
a Grci techne
(τέχνη).
No, ovi su
pojmovi
podjednako
obuhvaćali
područja
arhitekture,
kiparstva,
lončarstva,
krojačkog
zanata,
strategije
(prvenstveno
vojne),
geometrije i
govorništva.
Zajedničko im
je svima bila
utemeljenost u
pravilima. U
renesansi je,
pak, korišten
pojam crtaćih
umjetnosti (arti
del disegno)
jer im je
zajednička
bila
utemeljenost u
crtežu. A u
17. stoljeću,
kada je
François
Blondel
popularizirao
pojam lijepih
umjetnosti,
obuhvatio je
arhitekturu,
poeziju,
govorništvo,
slikarstvo,
kiparstvo,
glazbu i igru.
Ta, ako se
arhitektura
mogla smatrati
umjetnošću
prema ovim
kriterijima,
zašto ne bi
brodogradnja?
Vilim
je u tehničkim
nacrtima
brodova i
podmornica
prepoznao
ono što su
brojni
umjetnici
prije njega
također
vrednovali –
pravilnosti i
red;
pravilnosti
koje postoje u
prirodi, ali i
one stvorene
ljudskom
rukom.
Ako je
Paul Cézanne
temeljio svoje
slike na trima
glavnim
geometrijskim
tijelima
(kugli, valjku
i stošcu) kao
temeljnim
oblicima u
prirodi,
Halbarth se
koristi trima
glavnim
elementima
tehničkog
crteža broda –
pravcem,
krugom i
elipsom.
Usporedba
ovih dvaju
umjetnika je
ilustrativna,
ali i
kontrastna;
dok je Cézanne
fasciniran
oblicima u
prirodi,
Vilima
interesiraju
nimalo manje
zapanjujuća
djela čovjek.
(Stanite pred
tanker u
brodogradilištu
i
pokušajte
ostati
ravnodušni.
Zapravo,
pokušajte ga ne
sagledati kao
vrstu
skulpture.)
Spajanjem
triju
temeljnih
oblika može se
stvoriti
cijela
plejada
geometrijskih
oblika, a
potom tijela,
što Vilim i
čini.
Počevši
od tehničkog
crteža na
običnom komadu
papira, rađa
se ideja
broda,
podmornice ili
pak nebodera
budućnosti u
raznoraznim
varijacijama.
Te vizije
pretočene su
iz medija
crteža u medij
skulpture ili
pak
instalacije, a
dalje i u
video koji ih
smješta u
utopijski (ili
pak pomalo
distopijski?)
kontekst.
Mašta ne
poznaje
granice –
samoodrživi
neboderi na
solarnom
pogonu,
samoupravljajuće
podmornice
koje dograđuju
viziju Jules
Verneovog
(tj.
Fultonovog)
Nautilusa iz
1800. godine,
ali i
najnovijeg
Teslinog
Modela Y
iz 2020.
godine.
Podmornice,
brodovi i
plutajući
neboderi
budućnosti
koje Vilim
konstruira idu
dalje od
tehničkog
crteža i
propituju
maštu, ali i
dosege
čovjeka.
Ako smo
uspjeli
napredovati od
brvnare i
splavi do
fantastičkih
djela
arhitekture i
čudesnih
metalnih
konstrukcija
kakve viđamo u
brodogradilištima, gdje je granica? Ne samo umjetnosti (ili pak
umijeća), već
i
čovjekovih
mogućnosti.
Dora
Derado
Giljanović
Vilim
Halbarth
(1970.,Trogir,
Hrvatska)
Bavi
se suvremenom
umjetnošću
kroz različite
medije.Završio
je srednju
školu
matematičkog
smjera tako da
mu je u radu
temeljna baza
geometrijska. Nakon matematike upisuje kameno-klesarsku školu u
Pučišćima na
otoku Braču te
je njegova
prva ljubav u
kiparstvu bio
kamen.
Diplomirao je
kiparstvo na
Umjetničkoj
akademiji u
Splitu.
Temelj
mu je
kiparstvo, ali
sve više ga
zaokupljaju
instalacijske
forme
većih dimenzija.Upotrebljava
predmete koji
se koriste u
metalnoj
industriji,konkretno
u brodogradnji
(limovi,cijevi…) Umjetnički interes proširio je i na medije kao što
su u video i
fotografija.U
svom radu
proučava
svjetlo, zvuk,
miris i zrak
te njihovu
primjenu kroz
skulpturalne
forme.
Proučava
socijalne
aspekte života
i rada,
te međuljudske
odnose unutar
društva u
kojem živi i
radi. Naglasak
stavlja na
posebnosti
koje su
karakteristične
za društvo u
prelasku iz
socijalističkog(komunističkog)
u
kapitalističko
uređenje.
Iza
sebe ima 14
samostalnih
izložbi te
više skupnih.