Ivna Bućan s biljkama razgovara, veseli se i pati s njima, a tu ljubav joj je usadio did Bartul. Kasnije je promijenila ekološku prošlost i budućnost

DN

Razlog zašto se alpinisti vezuju zajedno, užetom, jest da spriječe one razumne među sobom da ne odu kući – stajalo je u jednom tekstu. Tko god je to rekao pokušao se je našaliti jer dobro se zna da se alpinisti međusobno vezuju da netko od njih ne padne u provaliju. Ali postoji još jedan djelić istine – kada zagusti, gore na planini, kada strah zavlada, mnogi alpinisti dođu u napast reći da cijeli taj podvig nije normalan, da je ludost i da je vrijeme za povratak.
Tako nekako nalik su i mnogi životi. Zapravo, ne postoji segment ljudskog života koji nije zahvaćen nekom vrstom nemira.
A mnogo različitih aktivista bori se za vrijedne ciljeve. Za zaštitu okoliša, za beskućnike, za bolesne, za gladne i žedne. Tu su aktivisti koji se bore za prestanak ratova, za socijalnu pravdu, za prava obespravljenih žena, djece, manjina, ali je zato tek nekolicina onih iskrenih, samozatajnih, odlučnih pojedinaca koji su spremni žrtvovati čak i svoj život za ostvarenje boljeg života na ovome svijetu. Njihov mir u istom je obliku i kada nestane idealizma, kada se prosvjedni skup završi, kada svi odu doma.
Svoj dom Ivna Bućan nije vidjela samo u četiri zida već je ta umjetnica prirode, od milja su je nazivali i kraljicom cvijeća, svoju školu i okruženje približila prirodi. Prirodi kojoj nesebično i zarazno ljubav poklanja već godinama. S biljkama razgovora, veseli se i pati s njima. Ivna je dirigent i gromobran Školskog vrta u Lukšiću, tvorac Biblijskog vrta na Kozjaku, dobitnica impresivnog broja domaćih i međunarodnih priznanja, od kojih čak šest nagrada za životno djelo.
– Uvijek kažem da je za sve kriv moj dida Bartul. S njime smo živjeli na Lučcu u Splitu, a zemlju smo imali na Marjanu. Tu sam provela djetinjstvo, imali smo vinograd, voćke, smokve – sve to za kućnu upotrebu. Ka i svi stari Splićani, a mi smo bili stara splitska obitelj. Živjeli smo u kamenoj kući, imali i kozu u štali, a tu je poslije došla Anđa Vlajina iz Zagore s dicom. Jadni su živjeli bez struje i vode. A s didom smo bili jako vezani, znali smo kad se idu brati smokve i grožđe, kad se pravi maslinovo ulje i tako. On bi jadan da bi došao do Marjana trebao proći cijelu Tartaglievu ulicu, cijelu Rivu, pa uz skale na Marjan do Sedla, poviše Vile Dalmacija, uz crkvicu Betlehema. Išao bi ujutro i vraćao se navečer – priča Bućan. 

“Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici…”

– Moj otac je bio drvodjelac, parketar, ali je pomagao didu dok je bio živ. Imali smo cvijeće u pitarima, starim vrčinama, loncima… Ja? Upisala sam PMF, formirao se tada odjel za biologiju i kemiju te sam postala “profešur”. Bila sam dosta vezanija za praktične stvari nego za teoriju, a eto, baš se u to vrijeme na Marjanu formirao Botanički vrt koji nažalost postoji na papiru i danas, a mogao je biti najljepši takav vrt na Mediteranu po svom položaju. A kako sam završnicu fakulteta imala u Zagrebu, u tamošnjem Botaničkom vrtu sam zapravo stekla najviše znanja – sjeća se Ivna koja je, kad govorimo o učeničkom razdoblju, enciklopedijsku građu kojoj je autorica ostavila brojnim učenicima koji svoje “mjesto pod zvijezdama” tek traže.

Na početku svoje četrdeset godina duge “karijere nastavnika” silom prilika otišla je geografski niže u Hrvatskoj.

– Nije bilo mjesta za nastavnika biologije kod nas nego u Vrgorcu i tamo mi je, moram priznati, bilo teško ići iz grada u zapravo tada malo veće selo. U Vrgorcu sam bila malo manje od osam godina. Oko škole smo odmah stavili važiće, pitariće, sadili i sijali, i malo po malo sam se vratila u ovaj kraj, u Kaštela. I došla sam u dvorac Vitturi. Stanje je tu bilo očajno, doslovce su nam štakori hodali oko nas, ali značilo je puno da đaci idu u školu te 1976. godine. Sredilo se to kasnije, napravila nova škola na polju. Sjećam se da je tu okolo bilo dosta baraka, a kad se to maknulo, počeo se formirati vrt. Pomagali su mještani, roditelji, nastavnici – radilo se subotom i nedjeljom. Nosila se marenda i pekle srdele na gradele.

A živi svijet u vrtu? Prednost je imala maslina…

– Maslina je tada bila pojam, mogao si je najlakše nabaviti, a ostatak je bilo iznimno teško. Naročito me imponirala sekvoja, domovina joj je Ameriku, ali sam baš željela imati tu biljku. U Zagrebu su imali sekvoju, a kad su mi je obećali dati, stvorio se novi problem – kako je dovesti do Kaštela. Bio je jedan čovjek iz Šibenika, dogovorili smo se, došli do botaničkog vrta, a kad je on vidio sve, uz to da je bilo i ratno vrime, jedva smo ga nagovorili da zbilja krenemo na put iz Zagreba. Putem su nas toliko puta zaustavljali, mislili su da vozimo oružje ili što drugo. Zanimljiva je bila priča i sa eukaliptusom iz Dubrovnika, i dubrovački vrt mi je puno pomogao u mojim idejama oko biljaka, a na taj put za zelenilom je sa mnom krenuo i muž. I mi tajnicu Turističkog društva u Lukšiću Dubravku Polić zamolimo da sa svojim Fićom ide u Dubrovnik. Eukaliptus je bio visok skoro metar, gotovo da nije stao u Fiću, a kad smo se vraćali na putu smo bili kao putujući grm. Eukaliptus je svako malo vremena trebalo vode, meni je bilo neugodno pitati vode pa sam zamolila muža da ode po čašu, pa drugu, treću… I vratio se tako i rekao mi je – ili ja, ili eukaliptus. Bilo mu je već neugodno toliko puta ići po vodu. Međutim, ipak je eukaliptus živ stigao, a i moj Neven je isto tu.

“Pozvali su me i na odgovornost zbog vrta”

Nesporna je činjenica da je prostor Kaštelanskog zaljeva imao najjaču koncentraciju zagađivačke industrije u Jugoslaviji. Stupnju zagađenja su pogodovale nepovoljne morske struje od Splita na istoku uz Kaštela do Trogira. More, tlo i zrak ponekad su bili gotovo neupotrebljivi, masline su prestale rađati, kupači su bježali od mora. Stvari su se kasnije ipak promijenile, a vrt kod škole je bujao.

– Maslina je bila prva posađena biljka, a danas u njegovom sastavu je maslinik koji ima 170 stabala i najbogatiji je na Jadranu po sastavu sorti maslina, imamo 29 stranih i 11 domaćih. To je velika vrijednost. Posebice, kada su masline prestale rađati zbog vinil-klorida iz Jugovinila. Svako stablo pratimo, a među njima je meni najdraža bijela maslina, Olea leucocarpa.

Pomagalo je na stotine ljudi…

– Pomoć smo imali i od Instituta za jadranske kulture, Franjevačkog samostana u Zaostrogu, fra Jure Radića. On je bio moj prijatelj, osnivač makarskog Malakološkog muzeja i botaničkog vrta na Biokovu. Taj teolog, nastavnik, ljubitelj prirode u proljeće 1982. godine mi je rekao da će me odvesti na mjesto gdje će podignuti biokovski botanički vrt i odvezli smo se u Kotišinu. Utemeljio ga je dvije godine kasnije.

A nju je najviše veselio rad s učenicima…
– Obrađivali smo četiri hektara zemlje, a pomagali su i druge kolege nastavnici iako sam jednom imala i neugodnu situaciju zbog vrta. Pozvana sam na odgovornost. Bili smo dosta u javnosti, naša pozitivna priča često je bila i u novinama, a nekima je valjda to smetalo tako da su me pozvali na razgovor u čuvenu zgradu komiteta Saveza komunista na Mejama, u Splitu i rekli da radim nešto što drugi ne rade te da je to problem. Ja sam jednostavno voljela djecu i đake, imala sam valjda mota, a zbog poziva iz komiteta bila sam uvrijeđena i iznenađena.
Sigurno manje nego kad se uistinu rodila ideja o Biblijskom vrtu, ispunila je, produhovila.

– Kad sam prvi put otišla na Kozjak, taj osjećaj me opčinio. Sjedili smo ispred crkvice, ptice, cvrkut, toplina, biljke. I došlo mi je – ovo je Biblijski vrt. Ovo je početak početaka, ovako je sve na zemlji počelo. I onda smo Biblijski vrt smo utemeljili nakon drugog dolaska pape Ivana Pavla II u Hrvatsku 1998. godine i ta ideja se i dalje realizira. Uredili smo ga, oplemenili, zadržali to mistično, biblijsko ozračje zahvaljujući i umjetnicima koji se rado odazivaju i sudjeluju svojim djelima, nemam načina da im zahvalim.

Sve vanjske prostore koje je prilagodila prirodi dodatno je oplemenila pažljivim odabirom radova umjetnika koji se nisu sukobili s ambijentom, već su ga oplemenili. Sagrađene su na stotine metara kamenih zidova i staza, preslagivani suhozidi, građene gomile i mostići, ali nije se poremetio sklad zelenila i kamena ni istjeralo ptice. Ta ljubav teško je objašnjiva. Valjda zato u kući Bućan na jednom zidu stoji slika svetog Franje koji pak može biti kao preteča Kaštelanke Ivne. Ivne koja neće posustati dok životna svijeća ne zgasne.

POSLJEDNJE DODANO:

Sva prava pridržana © 2023 Obrigado d.o.o.

Impressum | Pravila privatnosti