Ako se vako nastavi, u Hrvatskoj će bit ka i na Marsu.
Opće neće bit uvjeta za život. A svemu je kriv Kolumbo, jer da nas on nije
otkrio, mi bismo davno bili Amerika. Ovako samo Balkan s brdom problema i
dolinom suza, punih usta demokracije i praznih želudaca od frustracije. Niko
nije zadovoljan – ni pozicija, ni opozicija, prosvita ni rasvita, bogati ni
rogati. Kažu i istine zbore da smo najčudniji narod na svitu i cijenit ne znamo
što imamo. Eto.
Split sebi voli tepati kako je “najsportskiji
grad na svitu”. Gledajući broj stanovnika u odnosu na osvojena olimpijska,
svjetska i europska odličja, epitet svakako ima smisla. Još i više ako se gleda
koliko je sport popularan i važan u životima Splićana. No, trofeji i medalje
sve rjeđe svraćaju u “grad pod Marjanom”, barem što se klubova tiče.
Godina dana u životu čovjeka nije previše. Ali kada je
gore napisano još u siječnju 2011. godine onda je jasno kako je više od
desetljeća zapravo vrlo dug period u sportskom životu koji ostavlja posljedice
koje je, nažalost, lako predvidjeti. A najveći je problem što se umjesto
učitelja radije igra menadžera, tijekom priprema umjesto s pločom i flomasterom
više radi mobitelom, zove roditelje igrača i “sugerira” im za kojeg
menadžera da potpišu, čak i za koji klub.
I kad bi Bernard Jurišić to napisao pa oštro
promiješao taj koktel samodopadnosti i cinizma, otkrio bi cijelu formulu
(ne)uspjeha. Ma lako za laike ili društveno-mrežne sveznadare, koji svoje
verzije i opravdanja često traže u krivim prostorijama, nego za trenere koji
kao da glume bestežinsko stanje i shvaćaju stvari rijetko onakvima kakve zaista
jesu. Loša organizacija, promašena sportska politika, krivi temelji i katovi –
teme koje se često pronađu u Jurišu ili u slovima stranice na jednoj društvenoj
mreži.
bilježnice kad san polazia u školu i di san pisa sastave Hajduka, eto, sa šest,
sedan godina. I još uz to sedandesetšeste san rođen, za vrime finalne utakmice
Europskog prvenstva između Njemačke i Čehoslovačke, mater je dobila trudove, a
doktori u kantini gledaju finale. Utakmica je bila u osan navečer, a ja san se
rodio u deset i deset, taman kad su se penali pucali. Tada je bio poznati
Panenka, tad san se rodio. I kako onda mogu mimoić sport – govori Jurišić.
Sjećate se? Prva tri para izvođača bila su sigurna –
Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku.
Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness
zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran – ako Česi pogode
peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li
to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?
Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín
Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih
nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene – ovalno slavensko lice, počešljana
tamna kosa i ponosni brk kojeg kod nas zovu – mišo kovač. Uzeo je zalet, izašao
iz kadrova televizije i samo kopačkom potkopao loptu.
“Zaljubio sam se u košarku jer sam
narasta…”
Vratimo se Jurišiću…
– Igra san košarku. Petar Grašo je najpoznatiji iz
moje generacije – smije se.
– Trenira san u ono
vrime Jugoplastike kad se pisala povijest. Bia san kadet i junior, i iskreno
moran reć da mi je stvarno bogatstvo da sam taj period proša iznutra. Nama je bilo
normalno da smo prvaci Europe. Oblikovalo me to ko čovika više nego išta drugo.
Bili smo negdi di nije bilo granica. Danas? Razmišljan da nema toga šta ne
mogu, ako uložiš volju, energiju i vrime, šta god oćeš, možeš postići. Prista
san sa osamnaest godina, nisan bio među najboljima i lomio sam između treninga
i faksa. Mislio san zapravo da neću napravit neku karijeru, a kasnije mi je
bilo ža jer su i lošiji od mene nastavili i napravili karijeru, al s druge
strane mi i nije ža jer sigurno ne bi postiga ovo šta sad jesan
E da…
– Trenira san i u Hajduka, al san se zaljubio u
košarku jer san u godinu dana narasta 15 centimetara. Onda više nisan moga u
Hajduka, činilo mi se da ću bit bolji u košarci. A i bilo mi je bliže doma, ja
san na Sućidru pa su Gripe uvik bile bliže.
Danas je zapravo novinar onaj ko objavi pet objava na
fejsu, a u njegovo vrime, iako to sad pari da je prestar, ali nije, puno je
bilo kompliciranije.
– U vrime kad san tija pisat, bilo je teško uć u
novinarstvo jer si ima samo medije, novine koje su tiskane. Nisan zna kako
počet. I taman sa osamnaest godina je počeo i internet, nekakvi forumi,
piskaranje i tako san počeo pisat i ja. Nogomet.com je tad bio prvi portal, i
javia mi se tip koji je vodio stranicu bi li ja pisa tekstove. I tako, počea
san pisat o Hajduku, a tamo san upozna nekoliko ljudi koji je želilo gradit
novu priču. Otvorili smo portal u početcima početaka interneta. Slagali smo ga
kako smo tili, šta smo želili pisat i razvijalo se to – ubrzo smo postali
Sportnet. I bio sam tamo četrnaest godina. Ponosan san na to, probijali smo put
prije svih portala, ne samo sportskih. I kad smo tražili akreditacije, e to je
tek bilo smišno. Većina nije znala šta je internet, rekli su da donesemo svoju
novinu da vide šta i kako pišemo, i tako nas je jedan isto pita, a kad smo mu
mi rekli da to izlazi na serveru, na monitoru da donesemo sljedeći put monitor.
“Nije bilo ni profesora koji se baš bavio
time”
A monitori su bili njegova svakodnevica.
– Uf, od malih me nogu tehnika zanimala. Ima san tada
ZX Spectrum računalo, krajen osandesetih godina i legendarni Commodore 64, igra
san igre i ispalo je savršeno šta san moga spojit jedno i drugo. Diplomski rad
sam radio na FESB-u na temu web portala. I bilo je to nešto novo, nije se mnogo
znalo o konstruiranju web portala, grafičkom sučelju i ostalom. U svijetu su
tada postojala pravila šta ide na livu, šta na desnu stranu, gdje će izbornik i
što se stavlja u sredinu. Radili smo po tim pravilima, gledali smo američke
stranice i tio san to napisat na hrvatskom jeziku. Nije bilo ni profesora koji
se baš bavio s time i u to je vrijeme takav diplomski rad bio avangarda – kaže
Jurišić.
Nedvosmislen je kad kaže i da mu košarka jedan posto
draža nego nogomet, ali ne moš pobić od Hajduka…
– Nogomet je neusporedivo čitaniji, zanimljiviji i
puno više tema ima nego ostali sportovi. Košarka je ostala u srcu.
Ma nemoš prisić tu pupčanu vrpcu.
– Puno su društvene
mreže, portali i internet utjecali na promjene. Svatko danas ima mogućnost reći
svoje mišljenje, kritizirat, vriđat i puno je više ružnih stvari na površini
mimo lipih. Meni je u sportu gušt uvik napisat tekst koji će dite inspirirat da
se zaljubi u sportaša ili sport. Lako je kritizirat, nać ružno i nečega se
uvatit, al poanta je nać neku lipu priču.
Priča oko Juriša krenila je prije gotovo dva
desetljeća.
– Prvo na Sportnetu, onda Sportskim novostima i
Telesportu. Uvik san tio imat kolumnu u kojoj ću si dat oduška i eto, super je
prošla, pitaju ljudi odakle ideje, ali ideja kad se daš u sport imaš tjedno
najmanje deset. Niti jednu subotu nisam promašio, je, i utorak je bio prije –
veli. Nastavlja opet u dahu.
– Bude pozitivnih i negativnih reakcija, ali nije mi
problem, ja napišen ono na duši. Niko drugi ne može utjecat na to. I drago mi
je da ljudi i sportaši znaju to. Znalo se događat da bi se vidili nakon nekog
vrimena i rekli bi da iako san napisa kritiku, da san je dobro argumentira i da
to podržavaju, a uz to i da znaju kako nije zlobna. Ja kad kritiziran i napišen
da nešto ne valja, napišen zašto to mislin.
“Sa što manje riči tribat napisat što više…”
Uz Juriš, Facebook je posebna priča…
– Iskreno moran priznat da san u početku od toga
zazira. Prva ideja da napravimo Facebook stranicu bilo je jer smo četiri autora
na Sportnetu imali kolumne i da one budu prepoznatljive. Rekli su mi da to
moramo imat, jer je bit brendirat novinara, otvorio to ja ili netko drugi vodio
za mene. I donilo mi je to masu mogućnosti da kažen stvari koje nisan moga u
medijima i u tekstu jer san Facebook svatia ka misto na kojem se sa što manje
riči triba napisat što više. A ja iman problem da mi je teško zadržat nešto u
sebi kad mi ide na živce. Nije problem ko je oko mene, i ako me živcira,
živcira me. Tako je i kad vidin u društvu. I napišen zato milijun situacija.
A samo neke ostavljene
su na posebnim ladicama srca.
– Na moj rođendan u Beču, kad su igrali Hrvatska i
Turska, 2008. godine, najteže mi je palo kad smo ispali s Europskog prvenstva.
Najlipši je isto tako vezan za reprezentaciju, pobjeda na Wembleyu s 3-2 protiv
Engleza. Imali smo, znamo to svi, povijest s tim Englezima, oni su na sve nas
gledali ko Balkance, a onda ih mi šišnemo, izbacimo tamo i kad smo došli u
press salon, Bilić nakon nas i desetak hrvatskih novinara mu plješće, ovacije,
slavlje. Njih stotinjak engleskih su nas gledali s prijezirom. Nažalost, malo
lipih je bilo s Hajdukom, volio bi da ih je više, ali rođendanska proslava je
ipak bila “the best”. Čak san i ja bio iznenađen u kojoj je mjeri ta
energija pukla i volio bi da neke uspomene sljedeće budu Hajdukove.
Ili…
– Pričali smo nas četvorica, Gabelić, Duplančić,
Maljković (Tomislav, Blaž i Marin – sportski novinari – op.a.) i ja prije
desetak godina o tome kako bi mogli iskoristit svoj medijski prostor za nešto
dobro. Nazvali smo se 4N i odlučili povezat sve splitske sportaše u akciji Tone
hrane za splitske beskućnike, koja već 11 godina puni prostorije Udruge MoSt i
hrani one koji su gladni. Uz to, radimo i akcije davanja krvi, povežemo
Hajduka, navijače, sportaše, medije… Ma ovaj je grad pun dobrote, energije,
ljubavi, samo to neko triba potaknit. Mi smo malo pogurali i to je danas
stvarno posta jedan ogromni splitski lanac dobrote. Strašno sam ponosan na to,
lipo je živit u ovom ludom gradu punom dobrih i velikih ljudi.
Neće izbrisat lako ni kada su mu mobitel obasuli
pozivi, al ne skroz direktno zbog sporta…
– Bia san na utakmici prije COVID-a, kad se proširio
virus po Europi, Atalanta – Valencia. Sedan dana smo u Milanu bili Gabelić,
Duplančić i ja, i u Bergamu je tada bilo žarište. Nakon tri dana momak je s te
utakmice doša u Zagreb, i nasta je kaos. Kaos teški. Zivkanje. U međuvremenu
smo bili na Hajduka, družili se, vidili milijun ljudi i rekli su onda da se
moramo javit epidemiolozima. Mi smo to i napravili, a onda su nam epidemiolozi
rekli da su nas već prijavili. Zvalo me ta dva dana dvi tisuće ljudi. Kašlješ
li, jesi živ, umireš li? Uvik ista pitanja. Prenose mediji u isto vrime kako po
momka u Zagrebu dolaze sa skafanderima, iznose ga, pištolji oko njega, teško
ludilo. Tako su mislili da je i meni. I opet, prošlo je, al komedija živa. Ja
sam tek godinu dana nakon dobio koronu…
Dobio je i akreditaciju za finale Mundijala, a ono
tamo…
– Na Sportnetu smo bili prvi portal u Hrvatskoj koji
je dobio akreditacije za Svjetsko prvenstvo 2006. u Njemačkoj, i kad je
Hrvatska ispala san se vratio doma. I prijavin se iz zajebancije za finale.
Spremin se za ić, ima san avion za Stuttgart i dan prije igran u kavezu balun.
I kad smo izlazili meni se dogodi da naletin na vrata svlačionice, zalipe mi se
u glavu i ja dobijen čvoku oko oka. I dolazin ja gor, u press salon, ljudi me
gledaju, pitaju šta san pisa, ko me uneredio…
A kažu da često on uneredi, i to u kavezu – tri na
tri. Ubojita vanjska desnica ko i u Anasa Sharbinija. Nogometnog osobenjaka i
bogomdanog talenta koji, nažalost, nikad nije došao do punog izražaja. Da
njegova autobiografija ikad ugleda svjetlo dana postala bi – bestseler. A da
postoji riječ koja označava još prodavaniju i popularniju knjigu od bestselera
dobila bi kakav prefiks s – juriš.