Hrvoje Marinović (35) najbolji je kuglač Europe. S nedavno odigranog europoskog prvenstva u Apatinu vratio se sa zlatom oko vrata, a vijest o velikom uspjehu našeg kuglača i prvoj pojedinačnoj medalji na velikom natjecanju nakon gotovo pola stoljeća ponukale su nas da odemo do poljudske kuglane i vidimo što radi europski prvak, trenutačni član Zadra.
Hrvoje je imao trening, bio je to uobičajen dan za njega. Kad je završio, otišli smo na kavu u obližnji kafić i malo popričali o svemu. Nakon legendarnog Nikole Dragaša i zlata na svjetskom prvenstvu iz 76′ Hrvatska je dobila novu pojedinačnu medalju. Još jednu u bogatoj kolekciji skromnog Hrvoja Marinovića, koji nam iskreno odgovara da ih više ni ne broji.
-Toliko je tih natjecanja, postolja i medalja. Što ekipnih klupskih, što reprezentativnih. Došla je i ova pojedinačna, 50 godina nakon legendarnog Nikole Dragaša. Ali više ih ni ne brojim. Jednostavno se ne opterećujem brojkama.
Do sada su se održavala samo svjetska prvenstva, a Hrvoje se sa prvog europskog prvenstva ikad održanog vratio sa povijesnim uspjehom. Otkriva kako je prvi dio turnira protekao dobro, dok su zadnje tri utakmice bile u samo par drva razlike.
-Kvalifikacijski dio prošao je bez problema, zadnje tri utakmice bile su praktički u svega 10 čunjeva. Na suprotnoj strani bili su iznimno dobri kuglači.
U četvrtfinalu bio je bolji od Slovenca Požara (642:632), prolaz u finale izborio je u tijesnom meču protiv Slovaka Erika Kune (625:622), a u velikom finalu svladao je Talijana Tammasa Kissa, dugogodišnjeg svjetskog rekordera.
Dok smo tako razgovarali o samom prvenstvu dotakli smo se prošlosti i samih početaka.
Što te ponukalo da kreneš u kuglanje?
-U samo kuglanje sam krenuo sa ocem, potpuno rekreativno. Išli bi smo u staru dvoranu u Duilovu. Otac se nikad nije time bavio, to nam je bila zabava i druženje.
Iz druženja je ubrzo preraslo u nešto ozbiljnije, Hrvoje je krenuo na natjecanja, nastupao za nekoliko lokalnih klubova pa tako i za splitski Mertojak.
-Bilo je tu nas nekoliko, 5-6 juniora koji su zajedno krenuli u Mačka na Mertojaku. Da budem iskren bili su bolji i talentiraniji od mene, ali uz ustrajan rad i trening to sam nadoknadio. Imao sam motivaciju, a u svemu tome moj brat Luka bio mi je najveći oslonac.
U dresu Mertojaka nizali su se uspjesi, iz juniorskog uzrasta vrlo brzo je prešao u seniorski. Za reprezentaciju je debitirao u dobi od 17 godina i od tada osvojio sve što se osvojiti može. Uz sportsku karijeru diplomirao je na Kineziološkom fakultetu, a kroz sve to imao je veliku podršku roditelja i supruge Jasmine.
Ipak, sada je odlučio kako je vrijeme da se oprosti od reprezentativnog dresa.
-Odlučio sam da je vrijeme za oproštaj. Tu sam odluku donio na Europskom prvenstvu. U ovom sam sportu cijeli život, proputovao sam pola Europe. Želim osloboditi mjesto za mlade koji dolaze, da osjete čar priprema i dolaska na ta velika natjecanja. Rad ću nastaviti u klubu uz svoj posao te se posvetiti obitelji, ženi i djeci. Sada me uz kuglanje vesele i neki drugi životni trenuci.
Imaš li kakvu poruku za kraj, za sve one mlade koji se odluče za neki sport?
–Uživajte u sportu, to je najljepše od svega. Nemojte imati strah od neuspjeha, jer će rezultat biti isključivo neuspjeh. Ako dođete uživati i ustrajno trenirati uspjeh sigurno neće izostati.
