Kažu da su naše oči
prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki među nama pri susretu
obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše. Nešto kriju ili se
nečega srame.
Oči. Opažaju
svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse. Kako to samo jednostavno
zvuči. A nije.
Očima gledamo,
vidimo i namigujemo. S njima i motiramo u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije
oči. Za djecu kažemo da imaju oči – mame, tate, dida… I baš kad smo mali one
služe za otkrivanje svijeta oko nas. Uglavnom u tuđu privatnost očima proničemo
kad narastemo očima. Oči u oči gledamo se pri susretu ili obaramo oči, skrećemo
pogled, gledamo kroz sugovornika. Oči znaju često govoriti više i značajnije od
bilo kojeg govora ili razgovora.
Sve nam više
nedostaje snage, volje, hrabrosti, ali prije svega poštenja za čvrst pogled na
stvarnost oko nas. Za susret oči u oči. I nismo slijepi ni slabovidni samo to
želimo biti. Boris Oštrić svoju je optiku prenio na
papir jer sve što vidi očima, u pjesmama oživi, dadne neku novu dimenziju i
elan. Sav taj svakodnevni život.
– Dvije zime smo
brat Slaven i ja gitaru učili kod Dragana Barasa. Majka ga je dovodila doma da
nas uči. Čim smo malo savladali akorde, skidali smo sami pisme. U Brodosplita
smo jednu zimu svirali on kontrabas, ja gitaru, ali kako san ja bio vražiji,
bilo mi je dosadno sidit na istom mistu, brat je osta, a ja sam iša ća u nove
životne izazove. On je čak jedno vrijeme iza toga i proputova s Brodosplitom
dosta mista, ali ostavio se glazbe i svirke i sad radi k’o veterinarski
inspektor u Dubrovniku jer je u međuvremenu diplomira veterinu.
– Pisa sam pisme
sebi, bilo je to za dušu, a onda negdi iza 1994. godine sam počeo ozbiljnije
pisati Coci, klapama i drugima. Najviše Vinku Coci. I javno sam izaša vanka
priko njega i to s pjesmom Ribari koje sam autor. Počela se onda pronositi
priča i da sam ja propiva jer kad si nepoznat, onda je teško pivačima davat
pisme – riječi su to Oštrića koji je splitsku adresu s Trstenika prije više od
desetljeća zamijenio onom na Čiovu, u Okruku.
“Zimi isključin struju, sidnen na komin…”
– Mama je iz
Ogorja, a baba mi je rekla kako je prababa bila prva rodica s Jakovom Gotovcem.
Možda je i tu bila moja glazbena klica – smije se.
– Ćaća je doša s
Paga radit u Split, i tamo se upozna s mamom – veli u jednom dahu pa nastavlja.
– Iz kuće mi se
vidi Kluda, Krknjaši, Drvenik, Šolta, Vis, nešto malo Kraljevca… Uvik je
cirkulacija brodova, i zimi i liti, milina… U Splitu si za pola ure, a zimi
k’o da si na Visu jer nema auta, buke i šušura. A zimi isključin struju, često
sidnen pokraj kamina, pozoven i prijatelje, a onda iz glave i izleti neka fraza
koja postane dio buduće pisme – govori Boris ponavljajući da “nigdi ne bi
moga živit osim u Dalmaciji”.
Život je, kažu,
pozornica na kojoj je najbitnije dobro odigrati svoju rolu. Danas jesi, sutra
nisi. Padne ti gledanost, slušanost, čitanost. Dionice odu u crveno, tvoja
momčad izgubi, ne preskočiš, ne doskočiš, ne prodaš koncert. No, Boris je jedan
od onih koji svojim djelima žive “više od jednog ljeta”.
– Bilo je svakakvih
đireva, uvik me glazba privlačila, ali onda k’o i danas se teško bilo probit u
glazbi. Moraš imat cilu mašineriju iza sebe da uspiješ, ali nije to to. Kad
imaš dobru pismu, to je dobitak na lotu – priznaje.
mazio…
– U mom je životu
bilo uspona i padova, radio san svašta, a muzika me spasila. Ne triba mi niko s
muzikom. U njoj nađem sebe. I gušt mi je nakon gaže do ranih jutarnjih sati,
probudit se, skuvat kavu i uzet gitaru u ruke. Dok se nisan bavio glazbon, iša bi
u kafiće, nebi zna šta ću sa sobon. Sad mi nije dosadno, gitara je uvik tu
negdi.
“Prve stihove napisa sam na komadu karte od duvana”
Nekoliko je godina
čak rekreativno trenirao i boks, ispušni ventil, reći će danas po formalnoj
profesiji – život tako valjda odredi dotad nespojive stvari – ovaj elektrozavarivač
i vozač.
– Kad san doša iz
JNA, još ka mulac, kupio san i prostor na Žnjanu i drža kafić nekoliko godina.
Završio san i kurs da to mogu vodit, kurilo je to neko vrime, a poslije su
rekli da će tribat zadovoljit neke puste nove uvjete tako da sam to odlučio
prodat. Tu san možda i falia, sad su tamo došli kafići, ali bila su to neka
druga vremena, prije Domovinskog rata…
se sjeća tih dana jer…
– Nikome to više
nije interesantno. Napravili smo šta smo napravili, isto tako dobili šta smo
dobili, ali ža mi je ljudi koji su poginuli i ostali invalidi. Dobili smo
državu, himnu, zastavu i više ništa. I onda se ja zapitan često pa čemu je i
komu trebalo to ratovanje… Protiv bande Srba koji su nas gnječili, napadali –
svatko normalan je vidio da mi nismo bili za rat i da nismo napadali, a Srbi su
i dan danas takvi. Neki su ljudi puno platili i izgubili da bi neki poslije
uživali i peglali ovaj napaćeni narod.
Ovaj vlasnik puno
nagrada za svoja glazbena djela napisao je još toliko pjesma – neke su
festivalske, neke hajdučke, neke za sebe, a puno ih je dao i drugima. Put je
trasirao “Ribarima” koje je otpjevao Vinko Coce.
– Kad san bia mlađi
stalno sam lovio, iša sam do Šolte i Drvenika. I tako su se dogodili
“Ribari”. Na komad karte od duvana san napisa prve stihove jer jedan
dan na moru nije bilo ribe pa san ima vrimena za pisat. Tih pet kitica je
kasnije otišlo u pogon, a bilo ih je zapravo osam i da smo ih ostavili pisma bi
trajala deset minuta. Sve su bile dobre, čak kad smo i snimali pismu smo
gledali da ih ne izbacimo, ali morali smo. Inspiracija? Pa gledaš susjede kako
love, brodice koje prolaze uz tebe, koče… – sa sjetom govori.
– Pokojni otac bia
mi je kapetan, sluša sam njegove priče, pratili smo ga na aerodrome, čak i išli
na brod nekoliko puta i nekako me to obilježilo, ti tužni odlasci i sritni
dolasci. Dosta je i mojih vršnjaka otišlo na more, a Dalmatinac sam, rođen na
moru, i onda kako nećeš k’o motive za pjesme imat baš more, Dalmaciju, jubav.
Uporan san, mnogi govore da krenen u nekom drugom smjeru, da će mi bit bolje i
više love, ali ne interesira me to. Pišem kako oću, možda me to i čini
drugačijim od ostalim. Danas to često i ne kuri, ali pisma, lipa rič i prava
glazba dođu do srca pravih slušatelja.
Matematika je to…
Nekad se, iskren je
za kraj, pita otkuda inspiracija, ali iz dana u dan nadahnjuju ga obične
sitnice – ljubav i ljudi.
– Pripadnen se da
neman šta pisat jer sam sve napisa. Pedeset i kusur godina sam tu na ovom
svitu, pisali su i prije mene, ali izgleda da tomu nema kraja. Matematika i
brojevi su to, a priča je uvik ista. Teško je pisati o nečemu što nisi
proživia, teško je pisati o nekim drugim godišnjim dobima na kontinentima na
kojima nisam bio. Jedino sam jednu slavonsku pismu napisa za Trio Gušt, to sam
uspio, iako tamo nisam ni bia ni živia. Volimo se međusobno mi Slavonci, a
jedan dio Dalmacije je i oša gore – kaže.
More, Dalmacija,
život. Druženje, komini, žene. Proživjeti život s time je fantastično, bez toga
bi on bio ništa, tek par koraka i malo sunca prije mraka.