Život se ne mjeri brojem udisaja, već brojem trenutaka od
kojih zastaje dah. Uspomenama koje nam se urežu duboko u sjećanja. Slikama koje
ožive čim zažmirimo.
Jer… kada smo mali, naša se prošlost broji u danima i
mjesecima. U odrasloj dobi prošlost kao da je podjednako velika kao i
budućnost, ali sa starenjem taj se odnos sve više mijenja pa prošlost zauzima
onu “težu stranu vage”. Mnogo vremena zato provodimo u prošlosti ili
u brigama oko budućnosti, umjesto da svjesno živimo sadašnjost, trenutak u kojem
se nalazimo. Jer naš je stvarni život dah po dah i otkucaj srca po otkucaj
srca.
Zvuče li vam čudno ove riječi? No, samo je to ponešto
drukčiji uvod nadasve inspirativne priče, priče o malom čovjeku koji je svojim
radom i lavovskom upornošću postao velik u našem svemiru. Ili u morskom
prostranstvu. Kapica iznad vode i ubojita desnica prepoznatljivost su Milivoja
Bebića koji je još za života postao legenda u prostranstvima vaterpola.
I već je poznato kako sport nije samo natjecanje, već
pobjeda ljudskog duha. Pobjedu, svoja sportska ostvarenja i životne ciljeve
Beba je sveo na “dimenzije svakodnevnice”.
– Svi smo se mi u mladosti bavili sportom i nekako je bio
prirodan slijed da odemo u klub koji je najbliži, koji je u vašem kvartu.
Naravno da je Hajduk i nogomet uvijek bio u prvom planu, većina je imala
priliku okušati se u nogometu pa sam tako i ja bio godinu i pol dana u
pionirima Hajduka, ali zavolio sam vodu i bazen. Kako sam živio i odrastao
u Barakovićevoj ulici, kupali smo se na Zenti. Vrijeme smo provodili na bazenu
POŠK-a i tako je krenula moja priča – veli Beba.
Priča kojom ga je svjetska
vaterpolska asocijacija proglasila najboljim na planeti triput i rekordi koje
je matematički teško objasniti, kamoli pretočiti u stvarnost.
– Sedamdesetih sam se formalno upisao u klub, počeo sam
redovito trenirati, i nije to bilo kao danas da vas roditelji voze iz jednog
kraja grada u drugi i ciljano nešto trenirate. Tko zna, da je blizu
Barakovićeve bio kakav rukometni klub, možda bih igrao i rukomet – smije se
Beba.
A i rekli su mu da je bio općenito talentiran za
kolektivne sportove pa onda nema čuđenja u tom dijelu priče života kada se
okušao na zelenom travnjaku, među golovima i još desetoricom suigrača na
terenu, doduše kratkom periodu na Starom placu, pod paskom Vojmira Kačića i
Milija Buterera.
– No, tamo nisam imao društvo iz škole i ulice, bio sam
izoliran i to me je nekako odvlačilo. Jer tada se u Splitu živjelo drugačije, s
puno manje auta, mnogo više igre na ulici i manje roditeljske kontrole jer bilo
je manje opasnosti.
Postoji mnogo igrača koji su ostavili trag u vaterpolu
svojim sjajnim nastupima na nacionalnom i međunarodnom nivou. Europski je
vaterpolo imao važna imena poput Jevgenija Šaronova, Milivoja Bebića ili kao u
Španjolskoj Manuel Estiarte. Zbog svega toga napravili smo pregled kako bismo
vrednovali značaj koji je šest zvijezda, koje su ostavile neizbrisiv trag,
imale za vaterpolo…
Baš ovako su Španjolci objasnili što je Bebić značio sportu
u vodi i zbog čega je među najboljom šestorkom svih vremena u vaterpolskim
almanasima.
– Znate, kad ste u tim godinama, postižete golove, osvojite
titule, nagrade, priznanja za najboljeg strijelca i igrača, to izgleda kao
sastavni dio neke vaše svakodnevnice. No, iz današnje perspektive, kad ste
stariji, ozbiljniji, kad stojite sa strane, vidite koliko je teško ponoviti sve
to što sam ja uspio – veli Milivoj.
Par koraka unatrag, POŠK…
– Sa šesnaest godina sam upao u prvu momčad POŠK-a, godinu
dana kasnije, valjda je to bilo pubertetsko doba kada sam se i fizički razvio,
postao sam i kandidat za reprezentaciju bivše države i bio sam pozvan na turnir
u Hvaru. Sve se nekako brzo odvijalo. Bilo je to najbolje doba POŠK-a – dva
domaća Kupa, Superkup, dva europska Kupa kupova, i to sve od 1979. do 1983.
godine. Samo četiri – govori u dahu pa nastavlja.
– U tadašnjoj državi nisam mijenjao klub, iako je bilo
konkretnih ponuda od riječkog Primorja i Partizana. Partizan je bio tada
najbolji klub koji je više-manje sve svoje talente u cijeloj državi povlačio u
Beograd. Ostao sam u Splitu, uspio sam ja tada dobiti u financijskom smislu i
od POŠK-a, kada sam dobio ponude Primorja i Partizana.
Vaterpolski Frane Matošić. POŠK je tih osamdesetih godina
imao strašnu momčad – Lušić, Bratić, Kaurloto, Polić,…
– Bili su tu i Gabrilo, Jovanović, Milardović, Sušak,
Trumbić. Trener Mišo Asić. I svi su oni odrasli pet ulica od bazena POŠK-a, to
je momčad koja se popela na krov Europe. Bio je to jedan izuzetan rad, izuzetno
dobra klapa.
Da nije imao odlične suigrače, skromno kaže, ne bi bilo ni
njega iako je imao karakteristike golgetera. No, iako je u to vrijeme nekako
sve išlo redom, bez preskakanja stepenica, Bebić je ipak napredovao brže od
ostalih.
– Imao sam sreću da sam igrao u takvoj momčadi da moje
karakteristike izađu na vidjelo. Eto, to je tajna – ponavljao je u nekoliko
navrata čovjek kojemu su rekordi valjda bili specijalnost.
– Rekord se, istini na volju, dogodio slučajno jer smo u
utakmici s Gvatemalom ganjali gol-razliku. Oni nisu zatresli našu mrežu, a mi
smo zabili 62 gola. No, nije sad stvar rasprave spremnost i kvaliteta
Gvatemale, nego činjenica da si u četiri puta po sedam minuta, koliko si igrao,
uspio postići čak 62 gola. Vi morate isplivati, uzeti loptu, doći do gola i
dati gol – govori Beba.
Italija i Jugoslavija su nešto ranije odigrale neriješeno, a
kako su Talijani dobili Gvatemalu 58-1, Bebić i ekipa morali su nadmašiti taj
rezultat za plasman dalje. Rudić je tako poslao četvorku u napad i naredio im
presing bez vraćanja u obranu.
Eh, sjetio se…
– Utakmica se igrala u Kobeu u Japanu i jedna zanimljivost
je, kako su oni bili električno napredni, već i tada te 1985. godine, semafore
su imali baždarene na 20 golova. Kad sam ja dao dvadeseti gol, na ekranu je
pisalo – impossible. Nemoguće.
U tristo nastupa za reprezentaciju postigao je 620 golova, a
zbog predstave u utakmici s Gvatemalom, ime mu stoji upisano u Guinnessovoj
knjizi. Nestvarno je zvučalo i kada je Milivoj za transfer u talijanski
Volturno za četiri godine dogovorio milijun maraka.
– Milijun maraka i danas zvuči enormno puno, tada i više
nego danas. Lira je bila izuzetno jaka i nekih stotinjak tisuća maraka bilo je
70 milijuna lira. Ja sam imao godišnje oko nešto oko 250 tisuća maraka.
Predsjednik se tada zaljubio u mene i želio me je dovesti pod svaku cijenu pa
sam, eto, imao cijenu van tržišta. Tako je to ispalo, nisam trebao ići nigdje,
u POŠK-a mi je bilo dobro, imao sam i kafić, zato i jesam povećao cijenu.
Predsjednik je dao ruku i dogodilo se iznenada.
Kapicu je na suhom ostavio prije gotovo tri desetljeća, baš
kako je i svoje ime ostavio ispisano u spomenaru zlatnim slovima.
– Počele su me mučiti ozljede lakta i ramena, tako da sam
razmišljao hoću li igrati još godinu, dvije, možda i nepotrebno opteretiti
tijelo, i nešto bi malo produžio karijeru ili odustati. Danas je normalno
igrati do 35,36 godina, ali prije to nije bilo tako. Igračku karijeru neki bi
prije prekidali i s 28, 29 godina. Teško mi je to padalo, vuklo me je iz
Italije doma, svojoj obitelji, i tako sam se vratio 1994. godine, u ratno doba,
trenirati Šibenik.
Legendarna “šestica”, koju je nosio na kapici, u
šali tek kaže kako još jedino može dobiti nagradu za životno djelo. I dobit će
je jednoga dana – sigurno.