Gripe je punio čak sedam puta, a na karijeru mu je utjecao Mišo Kovač: “U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima”

DN

U svim mitovima i legendama za doći do blaga, do bogatstva, junak mora proći kroz velika iskušenja i opasnosti. Ubiti zmaja, spaliti vješticu, poljubiti žabu. I onda oženiš princezu, a njezin ti otac preda kraljevstvo u ruke. Nikada to nije bilo lako, a brojni su i stradavali na tom putu do visokih pozicija.

Odlučno, s puno osjećaja, pronicljivo, onako kako samo on zna, stigao je Zeko na vrh među stotine obožavanih likova. Premda, čim se ovdje malo digneš, njih deset te gleda ugaziti, a on se digao visoko, najviše moguće, a opet ostao uspravan i svoj.

Ova nas kultura naprosto gura prema bogatstvu, nudi nam ga u svim oblicima i na sve moguće načine. Stimulira se stjecanje. I natjecanje. Lijepo je, kažu, biti bogat. Dobro je, kažu, imati, poglavito više od drugih. Ako nemaš onda ni ne vrijediš, ali da je neprocjenjiva vrijednost imati samo jednu imenicu, i to u množini, jasno je čovjeku koji je u svom tri desetljeća dugom glazbenom vijeku ostavio snažne tragove među crtovljem i notama. Prijatelji, prijatelji, prijatelji.

Klis je bio u turskim rukama, Split u mletačkim, a u Zečiće nije mogao ni vodovod dok Dražen s prijateljima nije poručio da je dosta čekanja.

– Prvi put sam tada nazvao svoje prijatelje i zamolio da pomognu, samo da dobijemo vodovod u dijelu Blata na Cetini koji ga nije imao. Zapravo smo koncertom željeli poručiti odgovornima da Cetina napaja otoke, mi je gledamo s prozora, a nemamo vodu – govori Dražen Zečić koji je u vode glazbe krenuo neslućeno sa svega par godina.

Prestao trenirati u Hajduku i posvetio se pjesmi

– Kad sam imao 4,5 godina onda su mi mama i tata govorili da otpjevam nešto za goste jer sam strašno volio pjevati. Uz to sam i volio nogomet, i on mi je nekako bio prvi jer u Splitu si onda mogao igrati u Hajduka ili, ako te ne prime, onda ideš na neki drugi sport. Ako ne igraš u Hajduka onda si “otpadnik”. Tako je bilo i sa mnom. U jednom trenutku mi se dogodio zdravstveni problem, nakon tri godine vježbanja nisam išao na neko putovanje, razočarao sam se i odlučio sam pjevanje izgurati do kraja.

A trčao je cross za školu, a bio je na gimnastičkom i atletskom natjecanju.

– Moja generacija su Slaven Bilić i Toni Kukoč. Kasnije smo svi mi otišli nekim drugim putem, ali je to bila dosta uspješna generacija zdravih glava bez obzira u kojem smo polju – kaže ovaj kantautor koji je poguranac u karijeri dobio kada je Mišo Kovač uzeo njegove tekstove. Mladić koji je frizurom nalikovao na Bobbya iz grupe Boney M, putem do zvijezda u niskom je startu krenuo na festivalu “Mladosti moja raspjevana”, sa svega 13 godina.

– Subotom bih dolazio na selo, onda su mi se prijatelji, rođaci i susjedi trudili voziti me na natjecanja, i onda su me htjeli pogurati jer je tata bio politički zatvorenik. Kupovali su karte i glasovali jer su postojale tri nagrade publike i jedna žirija. I eto, dobijem ja drugu nagradu publike, nagrada je bila gramofon kojeg mi u obitelji nismo imali i onda kad su doznali o čemu se radi, ostao sam bez gramofona jer su okrenuli i stavili tri nagrade žirija i jednu nagrade publike – sjeća se Zeko kroz smijeh kojeg su, greškom, čak pokušali umiroviti prije nekoliko mjeseci.

Znate kako je to – kada se neke riječi izostave, rečenice skrate, ili se nešto snažno sugerira bez zle namjere, u javnosti se pojavi priča koja se proširila kao lavina, ali – lažna.

Pobijedio na festivalu i stekao neprijatelje

Istina je stoga da je gigantskim koracima naprijed koračao poslije 1993. godine i pjesme “Govore mi mnogi ljudi” s kojom se popeo na tron Melodija hrvatskog Jadrana.

– Sjećam se da je za snimanje dugo trebalo čekati za uhvatiti termin u studiju. Kad sam izdao tu pjesmu, na Festivalu je pobijedila i onda sam stekao navodno puno neprijatelja u životu. Ne znam zašto, ali sam sam sebi to objašnjavao da postoji doza ljubomore, ali ona treba biti za borbu na estradi, a ne zato što mrziš nekoga komu ide bolje u jednom trenutku – veli čovjek koji je dvoranu Gripe napunio čak sedam puta.

– U životu kad dođete do nečega shvatite da je pravo vrijeme ono provedeno s prijateljima, uz druženje, pršut, vino, spačke… Zato se vraćam ondje gdje ne trebam paziti što reći, gdje mi je lijepo. Svijet je otišao u drugom pravcu, prenijelo ga je, napravio je krug i nije se vratio u normalu. I još nismo sigurni hoćemo li ponovno cijeniti neke male stvari – odgovora Zečić na pitanje o rodnom mjestu njegove majke i oca. Ondje suši pršute, nareže ih kad je s prijateljima. Spominje rođake Boru, Ivana i ostalu ekipu iz Zečića.

Za gušte zaigra i nogomet.

– Uvijek sam nervozan kad je neko događanje. Moram pobijediti na nogometu, a na koncertu želim da je ljudima dobro. Imam to u sebi, kad izgubimo taj dio onda se ne treba baviti ni sportom ni pjevanjem – u dahu je izgovorio. Pa nastavio.

– Braća Ante i Željko su bili bolji od mene u nogometu. Kasnije sam se ja ipak najviše reklamirao jer sam se bavio estradom i jer sam bio dio Split Starsa pa me onda valjda zbog toga vežu uz balun.

Nakon trideset godina radnog staža na pozornici Dražen Zečić priželjkuje mir, zamišlja više vremena sa svojom suprugom Boženom, kćerima Antonijom i Mijom i sinom Petrom, a u javnosti je nekad, kaže, bio preslužben i sada mu to više nije potrebno. No, ono čega ljudima nije dosta jesu Draženove pjesme.

– Ne mogu vam objasniti svoj osjećaj. Kada igrate nogometnu utakmicu, i date 99 posto od sebe i na kraju je izgubite, a da nitko ne zna na koji način. Tako ni ja nisam nekad zadovoljan nastupom, nekad budem depresivan, ali znam ipak da sam dao cijelog sebe – priznaje persona velikog srca, kralj zabave svih generacija.

Nepobjediv u briškuli i trešeti, prije koncerta – moli

Nepobjediv je, kažu, u igranju briškule i trešete koje često zaigra u garderobi prije koncerta sa svojim bendom, a ritual prije izlaska pred publiku je i desetak minuta molitve. Ima ipak i smiješnih scena s koncerata.

– U Ljubljani sam svirao, orkestar je već krenuo s glazbom i penjem se ja tako na pozornicu, a tapeta je bilo viška. Ne vidim od svjetla, zapnem i zaplivam. Taman sam u to neko vrijeme operirao i koljeno i srećom nije bilo težih posljedica, izbjegao sam pad a da sam pao svi bi rekli da sam pio. No, baš tu noć nisam ništa popio.

Kaže kako postoje dvije vrste ljudi – grješnici koji za sebe kažu da su pravednici i pravednici koji kažu da su grješnici. Sebe drži za grješnog čovjeka koji se trudi u životu biti bolji.

– Nogomet igrate za svoj gušt, ali kad život posvetite jer znate da će netko doći uživati u vašem potezu, onda pazite koliko pijete, koliko trenirate i slično. Tako je i u mom životu. S glazbom živim 24 sata, moja obitelj je žrtva toga, ali dok mi oni daju podršku, ima li što ljepše na svijetu…

POSLJEDNJE DODANO:

Sva prava pridržana © 2023 Obrigado d.o.o.

Impressum | Pravila privatnosti