Društvo u kojem živimo uporno ne prepoznaje tu važnost učitelja koji pomažu u otkrivanju nepoznatog svita, uporno ne prepoznaju ljude koji otvaraju prva vrata u svijet znanja, druženja i života. Trasiraju put prema raskrižju. Raskrižju života.
Barbara Matić nije ni slutila kako će jedan posjet Osnovnoj školi Pujanke promijeniti njezin život, a kompliciran uzorak istkan s puno volje, ljubavi i ustrajnosti dovesti je do postolja, postolja svjetske slave. Posjet Vladimira Preradovića, judo trenera bio je ta životna prekretnica, posjet čovjeka koji joj je postao majka i otac, psiholog i psihijatar, rame za plakanje i najveća podrška.
Splitska ‘atomska cura‘, kako joj tepaju zbog mjesta gdje se ‘kovala’ medalja, sa 6 godina krenula je judo stopama i to samo zato jer je bila – mala bucka. Bembo, kako joj je ugađao njezin otac Boris.
– Nisam se vidila da plešem u haljinicima i onda sam se odlučila za judo – govori nam kako je ‘grah’ pao baš na judo. S druge strane bio je balet.
Iako bi njezina životna priča mogla poslužiti kao sjajan filmski scenarij – pun scena odricanja, muke, žrtve i trenutaka samoće – ona o sebi govori skromno.
A kako tek navija…
Kad se već okitila svjetskom titulom, vrijedi spomenuti i sve barijere koje je prošla – neke s manje, neke s više problema. Ako bi ih vagali, onda je svakako jedan ogromni bio prostor za trening koji je utjecao na njezino zdravstveno stanje. Stare, pohabane i prašnjave strunjače skloništa na Pujankama bile su jedan od razloga što se Barbara borila s astmom i bronhitisom.
– Treneri su vidili moj problem s astmama i bronhitisom kao mala pa su napravili sve da se te stare prašnjave strunjače zamjene novim. Sklonište je adaptirano da što više liči na judo dvoranu, fali nam mjesta jer nas ima puno, ali nadam se da će se i taj problem uskoro riješiti. Na svim primanjima su saslušali i bili dosta ozbiljni oko organizacije napretka pa ćemo vidjeti – veli ova glasnica Splita u svijetu. Valjda će njezin glas sada čuti i svi oni koji to trebaju.
Glas joj jedino ne čujete nakon kakvog natjecanja. Bilo da se bori njezina prijateljica ili tek kolegica iz kluba. Barbarino navijanje i sinergija s tribina prepričava se danima.
– Kažu mi da se čujem s tribina i na prijenosu kad drugi gledaju od kuće, ali to je jednostavno jače od mene, ponese me euforija navijanja za svoje kolege – skromno će.
“Draže mi je bilo rješavat zadatke…”
U zgusnutom rasporedu, u kojoj sada svi dužnosnici grada, županije i države žele čestitati judo uzdanici, Barbara, inače po struci magistrica inženjerka elektrotehnike, spremno je stala i pred našu ekipu koja je odlučila napraviti nešto posebniji, srcu bliži, razgovor.
– Znači, nije ti baš draga bila lektira u školi nego brojke, ravnalo i kalkulator… – pitamo Barbaru.
– Nisan nikad bila fanatik knjiga, pročitala sam što sam morala – ako i to – smije se.
– Draže mi je uvijek bilo rješavat zadatke nego bubat teoriju – dodaje.
U više od dva desetljeća judo ljubavi bilo je mnogo uspona i padova, ali i dosta smiješnih situacija. Zajedno s Barbarom sve je proživljavala sestra Brigita koja je zbog majčinstva svoju judo karijeru stavila po strani, ali je zato sestri postala motivacija i kritičar u jednom.
Iako može spavati svugdje i u raznim pozicijama, kako su nam ispričali, adrenalin i sreća nisu dali sklopiti oči nakon ogromnog uspjeha. Dodatno, kako tek opisati kad se vratiš u svoju domovinu i dobiješ doček dostojan tog veličanstvenog trijumfa nad Yoko Ono. Ali… Vratimo li se malo u prošlost, eto jedne situacije koju nam je do detalja opisala zlatna Splićanka.
– Kad smo se vraćali s juniorskog prvenstva Europe u Belgiji, negdje na putu mi je ispala jedna patika. Kako uredno znam prespavati većinu puta i na nekim stajanjima se nisam budila tako je, vjerojatno, dok su druge kolege ulazile i izlazile iz kombija, patika ispala. Kada se Barbara napokon probudila i htjela izaći iz kombija, nije našla drugu patiku.. Srećom imala sam šlape u kuferu pa sam njih nosila do doma – prisjeća se, prije nego smo je ‘uhvatili u đir’ s nizom pitanja.
“Nismo agresivne i nasilne, ne grizemo!”
– Znači, muškarcima je bolje da ti ‘ne stanu na žulj’ da ne bi izvukli deblji kraj – šalimo se.
– Pa nismo mi toliko agresivne i nasilne, ne grizemo. Silu provodimo samo kad trebamo, na treninzima i natjecanjima – opravdava se.
Voli adrenalin i lude avanture, htjela bi skakati i bungee jumping, priznaje, ali staje na buntovnim srednjoškolskim stvarima, kako iz naziva.
– Hoćeš li nam barem otkriti najneugodniju životnu situaciju – nastavljamo ‘paljbu pitanjima’.
Posebne teme ostale su za kraj.
– Tko ti je sportski uzor – pomalo sa strahom govorimo.
I za kraj, kako bi opisala trenera Vladu u tri riječi?
Bio je to vatromet za kraj. Vatromet koji neće trajati tek minutu, dvije – kao svi oni ispaljeni u raznim bojama i prigodama – nego vatromet prvakinje jednog boljeg života zbog kojega se odriče, a vrhunac svega onoga što se radi još od 2000. godine. Posve zasluženo.