Teško je osporiti rad i trud, zalaganje i viteško držanje mnogih alaj-čauša kroz bogatu alkarsku povijest, ali teško je osporiti činjenicu kako je, onaj najveći, u svakom smislu, bio legenda Frano Bareza-Šore.
Oni stariji Sinjani neće nikad zaboraviti njegov osmijeh, ali posebice se uz ovu priču veže ljubav djece prema slavnom alaj-čaušu. Njih se ne može prevariti, rekli bi stari Cetinjani, a znalo se, svaka pobjeda u kući Bareza bila je proslavljana na sebi svojstven način – s desetke kilograma bombona koje je Šore dijelio djeci, svojim iskrenim i realnim prijateljima, kad god je to mogao – na Trkalištu i van njega, kad ga ne bi snimale televizijske kamere.
U alkarsku je četu krenuo s 22 godine. Bila je to 1957. kada je svojim prijateljskim odnosom, smislom za humor i gordim držanjem osvojio simpatije kolega, ali i svih na Alkarskom trkalištu. Logičan slijed ostvarenja njegovog životnog i alkarskog sna bio je izbor u alkare kopljanike u kojima je bio od 1963. godine.
Od 1968. godine počela se ispisivati Šorina era. Era alaj-čauša. Najmlađeg alaj-čauša u alkarskoj povijesti. Svaki polazak s biljega bio je popraćen glasnim skandiranjem njegova imena, a život mu nije bio kao i svaki drugi – njegov život bio je Alka. Valjda je, sve dosad napisano, lako potvrditi u izjavi koju je, jednom prilikom, dao za nedjeljnu Slobodnu – Lipši je lip konj, nego lipa ženska.
Kroz nekoliko godina nije imao zapažene rezultate, ali svoje neuspjehe uvijek je pripisivao velikim obvezama alaj-čauša i tremi, pritom ističući kako mu je bilo bitnije da bude sve spremno za Alku, od konja do alkara, nego da natakne `sridu´ na koplje. Skroman, baš je takav bio Šore.
– Malo me štrecne kad ljudi kažu – prvi put u 18 godina osvojio Alku, a zaboravljaju da sam u međuvremenu dobio dvije Čoje, pet puta trke gubio za punat, a šestu u “pripetavanju” s Jankom Kelavom. Da ne ispadne kako sam ja nekakvi alkarski pripravnik, kome se, eto, slučajno, zalomilo – rekao je Šore nakon što je, na zadovoljstvo svekolikog pučanstva, slavodobitnički plamenac, napokon, u svoju obiteljsku kuću donio 1976. godine.
Baš je na toj 261. Alci “sportska nepravda” konačno upisala svoja zadnja slova. Vruća kolovoška uzbuđenja kao epilog su dobila dvojac u pripetavanju – Šore i jedanaest godina mlađi Aljoša Dragaš. Šore je junački pogodio `sridu´ i ušao u alkarske anale.
Bilo je slično i nekoliko godina kasnije, točnije 1981. kada je, ponovno, alkarska kuća Bareza bila ispunjena veselim i razdraganim društvom, a djeca, pod prozorom, čekala vrijednu nagradu.
Čista, ona djetinjastva ljubav prema Alkarskom trkalištu naprosno je ugašena 1984. godine. Odjahao je Šore na neka bolja alkarska mjesta, prošao kroz Sinjsko polje, preko Cetine i vremešne Kamešnice. Četiri mjeseca duga agonija u borbi za život dobila je vijest od koje je svaki, iole pošten i iskren Sinjanin, strepio.
U alkarskom tjednu bilo su to tek jedne uobičajene probe pred alkarske svečanosti, one 269. Krenuo je, s biljega, Šore hrabrog i čvrstog stava, ali bitka s najmoćnijim alkarom što ga Sinj još nije upoznao nije bila uspješna. Tog alkara crna je noć obavila, on nema srce junačko, niti ono od krvi i mesa, ruka mu niti jednom ne zadrhti nego pogađa ravno u srce, u Šorino alkarsko srce koje nije moglo do pobjede iako je bilo čestito, snažno i ugledno.
Ne ispuštajući koplje iz ruku pao je s preplašenog konja, uzda je “otkazala poslušnost”, a Šore je glavom udario u ogradu.
Ipak, “zaboravio” je Šore tek pritegnuti uzde i nije se okrenuo propinjući konja, kao baš na tisuće puta prije. Znao je Šore da je tama i zlo uzelo maha, bio je spreman dati ostavku na mjesto vođe alkarske čete na dan Bare, ali teški neprijatelj preduhitrio je da legendarni alaj-čauš zadnji puta protutnji Alkarskim trkalištem, samo dva dana prije nego se Šore htio oprostiti.
Po dostupnim informacijama, bila je to jedina nesreća na Trkalištu koja je rezultirala smrtnim ishodom. U knjigama je ostala kao nesreća.
Jedino su tuga, jecaji i suze u oku ostale kod Sinjana i Cetinjana tog 7. siječnja 1984. godine. Tužnog datuma kad je njihov Šore otiša prerano na onaj bolji svijet…