Kada već u petom razredu Osnovne škole dobiješ nagradu za rad u akvarelu onda je posve jasno kako je umjetnost, ona u slici, tvoj životni poziv. Bogom dan kraj Dalmatinske zagore, u centru Cetinske krajine, bio je pokretač velike ljubavi, strasti, ali i posla junakinje naše priče, Vesne Bader, fetive Sinjanke koja, kako kaže, bez rodnog kraja ne može. Shvatila je to nakon što je svoje školovanje provela u Zagrebu, gdje je diplomira i postala viši dizajner, ali ne opipljivi dodir sa Sinjem bio je prevaga da se životna i umjetnička avantura preseli ponovno u centar Dalmatinske zagore. Koliko god je bio uzbudljiv grad, Zagreb je, kaže Vesna, ubio njenu kreativnost, a umjetničke aspiracije ponovno je počela kreirati u svom voljenom zavičaju.

Ipak, redaka i redaka teksta trebalo bi za popisati sve ono što je svojim znanjem i talentom kreirala Vesna Bader, ali ono najzanimljivije, pred nadolazeće alkarske svečanosti, suvenir je koji nije našao pravu medijsku pulpu koliko god iznimno značajan i vrijedan bio – sinjski šah s figurama bitke iz 1715. godine.
Da, dobro ste pročitali, s figurama iz povijesnog boja za Sinj u kojem je, uz zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske, pobjedu odnijela malobrojna skupina sinjskih branitelja nad nadmoćnim turskim osvajačem. 

Sjećate li svog prvog dodira sa šahom? Čuvate li i danas uspomene na mnogo mozganja oko igre koja, pomalo, s modernom tehnologijom odlazi u zaborav? Onaj sinjski, s Vesnom, u zaborav neće otići jer svaka figura ima priču za sebe, priču koju, u pravom smislu, mogu shvatiti tek oni koji suštinski poznaju Sinjsku Alku.
– Ideja mi je sama lupila o glavu. 1715. godine borili smo se mačevima, a danas ćemo pameti, s Turcima ćemo sada igrati igru i tako se rodila ta zamisao. Odlučila sam kako će figure predstavljati s jedne strane Turke, a s druge strane naše branitelje. Iznad svega je ploča s likom Gospe Sinjske koja je samo iznad naših branitelja kao poruka kako je ona bila iznad svih – kaže nam Bader pokazujući prekrasno zdanje šaha s bijelim i modrim figurama. Modri su Sinjani, zbog modre dolame dok su Turci u bijeloj boji.

Pješak u sinjskim figurama predstavlja alkarskog momaka, pješački dio pobjedničke čete kojima upravljaju kralj i kraljica, vojvoda i djevojka u narodnoj nošnji jer svoju ulogu žene u Alci, na posredan način, nemaju. 
Kula je sinjska utvrda Kamičak, konj piše priču edeka, zarobljenog konja turskog paše Čelića, dok lovca predstavlja alaj-čauš.
Na turskoj strani kralja i kraljicu “igraju” sultan i sultanija, lovac je azap, turski vojnik na granici, dok je pješački dio u ulogama janjičara.

Ali, nije samo modeliranje i slikanje ljubav ove talentirane Sinjanke. Svoj poziv kroz talent je razrađivala i preko fotografiranja, rada na skulpturama, dizajniranja i dekoriranja. Sve su to njene ljubavi, a posljednji je projekt scenografija za povijesnu predstavu “Opsada Sinja 1715. godine” koja će, već tradicionalno, održati 8. kolovoza na sinjskoj Pijaci i u Alkarskim dvorima.
– Čim sam se rodila otac mi je stavio kist u ruke. Iako je bio električar volio je slikati, volio je umjetnost pa smo tako, zajedno, od malih nogu od žice izrađivali brojne crtane likove. Najviše sam voljela izrađivati Paju Patka – kazuje nam Vesna koja je svoju prvu izložbu imala 1992.g. u jeku rata, a nazvala je jednostavno „Sinj i Cetinska krajina“.

Ljubav Vesne prema Sinju zbilja je nemjerljiva. Svaki domaćin, ali i putnik namjernik to shvati čim uđe u malenu galeriju na dnu Glavičke ulice u Sinju. Tamo je izloženo tek dio njezinih radova, a ponovno su u prvom planu, vjerojatno pogađate, upravo voljeni rodni grad i običaji ljudi Cetinskog kraja.
– Ja sam, kao i svi Sinjani, zaljubljena u naš grad. Nema ljepšeg grada, dobro kažu kako je grad baš na mjeru – niti mali niti velik, kao jedna obitelj. Toliko je bogat raznim stvarima da je šteta ne iskoristiti takav potencijal. Već trideset godina slikam znamenitosti Sinja i nikad mi nije dosadno, štoviše jedva čekam doći na posao i ponovno slikati isponova. Šteta ako netko odlazi odavde – umirujuće govori sugovornica sa željom da mladi ostanu u gradu.

Ipak, u svojoj bogatoj umjetničkoj karijeri nailazila je i na brojna razočaranja. Nije vrijeme u kojem se vratila podno Kamička bilo baš najsretnije pa je, i njena fantastična ideja lutkarskog kazališta „Malik Tintilinić”, završila tek u nekoliko mjeseci u kojima je, s probranom družinom, obišla cijelu Dalmaciju i mjesta van granica Lijepe naše s tri predstave. Nije naprosto bilo razumijevanja, ali i financijske potpore koja bi “na životu” održala ovu kulturnu vrijednost od strane vladajućih.

Na kraju ove umjetničke priče zamolili smo našu sugovornicu Vesnu Bader i za jednu sliku za naslovnicu, ali ona je, pomalo skromno, kazala kako je najbolje da slika bude sa zamišljenim izrazom lica jer, kako je još prije podosta godina rekao Goethe, “Umjetnikovo je da stvara, a ne da govori”.