Nakon tri sata provedena u sobi mama je zahtijevala da me prebace na odjel. Čim sam bio prebačen, tražio sam jesti, ali nisam smio zbog anestezije i mogućeg povraćanja. Sestre na odjelu bile su jako ljubazne i izlazile su maksimalno u susret. Bližio se vikend i tijekom njega sam opet imao problem s gipsom.
Morao sam ležati na leđima s gipsom do kukova raširenih nogu, ali tijekom noći od gipsa na petama sam imao velike bolove. Molio sam majku da mi puše u pete jer me je jako peklo. Majka je od sestre tražila da zove liječnika da se vidi u čemu je problem, ali sestra nije pozvala liječnika tvrdeći da je to normalno nakon ovakvih zahvata, no majka je znala da je nešto drugo u pitanju.
Tražila je da skinemo gips, ali nisu htjeli to napraviti bez liječnika. S obzirom da od bolova nismo spavali dva dana, majka je jedva dočekala ponedjeljak ujutro da stigne liječnik. Došao je u sobu i skinuli smo gips i ustanovio je da su se pete ognojile pa su zbog toga bili nepodnošljivi bolovi.
Nakon toga nisam smio imati gips na nogama. Morao sam ležati raširenih nogu s podmetcima ispod peta i tako sljedeća tri tjedna. U bolnici smo proveli idućih deset dana .
S obzirom da je bilo ratno stanje u posjetu su mi uglavnom dolazile mamina majka i rodica . Majka bi me stavila u “kinderbed” koji je imali kotačiće i onda bi me moja rodica vozila po odjelu da mi bar malo olakša bolničke dane. Nakon deset dana pušten sam na kućnu njegu.
Vrijeme mi je prolazilo uz Nintendo, Super Maria i kućne posjete. Kontrola je bila uredna nakon tri i po tjedna. Nekoliko mjeseci od toga odlučili smo otići u Italiju, (točnije u Bresciu) tražiti mišljenje njihovih liječnika. Mamin ujak koji živi u Italiji, odveo nas je kod ortopeda specijalista koji me je pregledao i rekao:
– To je takvo oštećenje mozga gdje nema puno pomoći, dijete je oštećeno u porodu. Neka nosi jedno vrijeme ortopedske cipele koje će dobivati odavde, ali nisu besplatne.
Radite vježbe i puno pričajte s njim jer nažalost to neće biti njegova zadnja operacija.
Na neki način majka je to znala , ali drugi oko nas su to teško prihvaćali.
Vratili smo se kući i nastavili s terapijama.
Majka me odvela i kod psihologa da mjeri moju psihičku dob, a usput je psihologinja radila i na vježbanju moje fine motorike i pričanja. Sve kontrole su bile redovne kod psihologa, ortopeda i okuliste jednom mjesečno uglavnom.
Napunio sam šest godina. Bio sam predškolac. Vrijeme je bilo da se upišem ponovo u vrtić, no ni to nije prošlo bez problema…