Prolazili su dani, a ja sam polako dobivao na težini. Trebao sam doći do 2,5 kilograma kako bih mogao izaći iz bolnice.
Sljedeći dani prošli su bez ikakvih komplikacija. Majka je kao i svaki dan u 17 sati odlazila u sobu za novorođenčad, promatrajući me pet minuta kroz staklo. Blizu mene u inkubatoru bila je djevojčica rođena od šest mjeseci. Jako živahna djevojčica, govori majka.
Napominjem da je djevojčica ili dječak jer je jedan liječnik posebno isticao tada majkama da su to djeca, a ne bebe jer bebe su u trgovini. To je uvijek govorio. Moja majka je tražila da me bar malo dodirne, ali ipak nisu dozvolili zbog mogućih infekcija. Nakon 37 dana boravka u rodilištu, medicinska sestra koja je bila jako dobra, došla je do moje majke i rekla: Ozana (tako su je zvali u rodilištu), danas popodne ćeš doći hraniti Antonia, prvi put.
Majka je bila van sebe jer nije znala kako će to proći s obzirom da sam imao samo 2,350 kilograma.
Majka je morala obući steriliziranu odjeću i poći u posebnu sobu za hranjenje. Bila je van sebe kad je sestra došla i dala me prvi put u njene ruke.
Nisam htio jesti jer sam spavao, a medicinska sestra je rekla mami: Sad ćeš vidjeti kako se to radi.
Uzela me od majke, otvorila mi usta, stavila dudu s bocom i ubacila mlijeko koje sam progutao iz tri puta. Moja mama je bila u šoku jer to je bilo po njoj bez imalo osjećaja jer ipak se radilo o malom djetetu. Majka ju je upitala, što misli kakav će biti doma za hranjenje?
Sestra je odgovorila: TEŠKO JER JE SLAB ZA HRANU.
Dva dana poslje, izašao sam iz bolnice sa svojom majkom po koju je došao moj stric i mamina rodica. Nakon 39 dana provedenih u bolnici , napokon sam bio doma kod maminih roditelja jer me tada očeva strana nije prihvaćala. Jedino u tom trenutku tko me prihvatio s očeve strane su: očev brat, njegova supruga i očeva mlađa sestra koja me obožavala. Ostatak ljudi s očeve strane me uglavnom otpisao, a posebno njegova majka koja je htjela da mi se isključi dovod kisika u trenutku kad sam bio u kritičnom stanju jer je smatrala da nema smisla dati život takvom djetetu koji je imao krvarenje u mozgu i uopće se boriti za njega.
Valja napomenuti da moji roditelji nisu tada znali za njenu namjeru nego se tek to saznalo nakon 22 godine. O ovoj situaciji ću pričati u narednim nastavcima, a sad da se vratim na moj prvi dan kod kuće. Mama se bojala kako me nahraniti.
Prvi plač i hranjenje, mama je bila u panici, ali na kraju je ipak uspjela napraviti bočicu s mlijekom Onako kako su joj rekli u bolnici- UZELA ME U NARUČJE I STAVILA MI DUDU S BOČICOM I MLIJKOM NA USTA. Praktički sam iz jednog poteza sve pojeo. Budio sam se svaka tri sata, dan i noć, a komentari u kući su bili- povisi mu dozu hrane. Ovo je bila čista suprotnost od onoga što su majci govorili u bolnici..
Ovako je to bilo bez ikakvih problema prvih mjesec dana boravka u kući…