S obzirom na to da uskoro slavi 50. obljetnicu karijere,
činilo se prirodnim da upravo na splitskim Prokurativama Josipa Lisac održi
svoj veliki samostalni koncert. Ne samo zbog festivala na kojem se pojavila sa
samo 19 godina, ne samo zbog Karla čije je pjesme na njemu izvodila, već zbog
splitske publike koja je u punom instrumentalnom izdanju iščekuje već godinama.
I tako dok se za njen koncert traži ulaznica više, mi smo iskoristili malu
pauzu od nastupa da porazgovaramo s Josipom od koje smo saznali brojne
zanimljivosti iz njene biografije, a vezane su upravo za naš grad podno
Marjana.
Otkad je objavljeno
da ćete nastupiti kao uvertira u 56. Splitski festival, oduševljenju među
Splićanima nije bilo kraja. Odmah je krenula potraga za ulaznicama, kako
komentirate tako velik interes za Vama u Splitu?
– Meni to zvuči nekako potpuno normalno, mi imamo jako lijep
odnos i to kroz dugi niz godina. Tu je povjerenje, odanost, lojalnost,
poštovanje. Dolaze nove generacije, ali one se samo uklapaju u već postojeću
priču. Ja gajim poštovanje prema ljudima, poznajem Split jer sam ga imala
priliku kao poznata osoba upoznati već s 19 godina. Uvijek mi je u Splitu
fenomenalno.
Ako se ne varam,
2000. godine ste bila apsolutna pobjednica Splitskog festivala s pjesmom “Život
je samo most”. Je li istina da je poseban osjećaj pobijediti na Prokurativama?
– Tada je to bilo malo drugačije, ja sam došla na festival s
pjesmom koja je već bila na albumu. To je bilo pokazivanje pjesama svakog od
nas, što smo napravili kroz prethodnu godinu. Definitivno se treba izdvojiti
Splitski festival koji je u svojoj povijesti, kada sam se i ja kao
19-godišnjakinja pojavila, bio internacionalni festival. Ja ću sad nešto drugo
lijepo reći, tu su mnogi ne samo počeli nego i gradili i stvarali svoje karijere. Oni su svi ostali
vezani uz Splitski festival, koji je u međuvremenu prestao biti internacionalni,
ali tu su dolazili zaista glazbenici, vokalisti i instrumentalisti koji su
željeli sebe pokazati u najboljem svijetlu. Prokurative su elitno mjesto i
elitna publika. To je nekada bila zaista izuzetna priča što se to kasnije
nastavilo i na nacionalnoj razini. Festival je svoju kvalitetu zadržao.
No, bilo je krize…
– U jednom trenutku je dolazilo do krize, a krize se moraju
rješavati. Lijepo je da je mlađa ekipa na čelu s Tomislavom Mrduljašem, koji je
također sjajan skladatelj i koji je napravio prekrasne pjesme, odlučila da ga
vrate. Sad koji je njihov način, to je borba što je za pohvalu. Ne možeš ti bez
borbe, bez upornosti, bez briga, lutanja, razmišljanja. To je naprosto
normalno, to su normalne stvari i tada se stvara nešto što je dobro. Moja priča
sa Splitskim festivalom iz 1969. godine je bila fantastična, ja sam dobila
internacionalnu nagradu kao najbolji izvođač internacionalnog žirija. Pjevala
sam domaću pjesmu od Arsena Dedića „Krenule su lađe“ i jednu stranu „Playing solitaire with my memories“.
Nastup na tom festivalu je meni omogućio da ja upoznam i Europu, ja sam
upoznala puno glazbenih zvijezdi.
Što pripremate za
Splićane ovoga puta? Je li teško skoro 50 godina sažeti u svega 2 sata?
– Uspijevam, nešto pametno što mogu reći je da kroz glazbu
koju ti stvaraš ujedno i stvaraš svoj identitet. Definitivno ja imam svoj
identitet; glazbeni, vizualni, karakterni, kad progovaram. Ja ću donijeti sve
ono što jesam i što imam. U svakom slučaju, mogu sažeti svoj dugogodišnji rad,
ali uvijek se nađe netko tko je htio pjesmu koju na nekom koncertu nisam
otpjevala. Svakako se veselim, doći ću sa sjajnim glazbenicima. Jedino sve
ovisi o vremenu, ali ja uvijek imam neka svoja oružja i svoje rekvizite koji
meni pomažu. Ljudi su predivni i razumiju i prihvate. Ja ću doći ako treba u
nekom svom skafanderu.
Vaš aktualni singl
nosi naziv „Moja magija“ čiji tekst potpisuje Alka Vuica, inače autorica koja
potpisuje i neke od Vaših najvećih hitova kao što su “Danas sam luda”, “Gdje Dunav
ljubi nebo” , “Ja bolujem” i brojne druge. Možemo li reći da između Alke i
Vas postoji jedna posebna umjetnička veza?
– To nije tajna veza, to je javna veza. Ona će vam to reći,
kada piše meni onda joj se javi ta neka njena pjesnička strana, to je jako
lijepo. Alka Vuica ima svoja dva izričaja, ono što radi za sebe i za ostale.
Onako je prilagodljiva, kolike je hitove ona napravila za Tajči. Ona je jedna
izvrsna autorica.
Ove godine primili
ste u ruke 17. Porin u karijeri, a među najbrojnijima koje posjedujete su oni
za najbolju vokalnu izvedbu. Koliko je teško nakon toliko godina rada ostati
drukčiji, originalan i zanimljiv publici?
– Pitanje je na mjestu. Porin se održao u Splitu i bilo je
jako lijepo. Vidite kako se porinovski ljudi bore da se Porin zadrži? Opet isto
pitanje, kako opstati? Imate situacije kada se Porin održavao pod šatorima, ali
i u prekrasnoj luksuznoj dvorani. To su normalne stvari u jednom takvom
razvoju, samo to pogodi one koji se malo razbahate. Nikad se ne smiješ
bahatiti. Svaki put je svaki izlazak prvi put, kao da ništa nije bilo prije.
Grubo zvuči, ali je istinito. Moraš imati u sebi to jedno stanje da je uvijek
sada, ono što je bilo prije ćemo staviti u biografije i pričat ćemo o tome.
Kada se izlazi na scenu onda je to sada. I sutra je isto tako. Kada mi netko
kaže „godine iskustva“, to mi je nešto najgore što mogu čuti, koje iskustvo? Ja
moram uvijek ući u trenutak, u interpretaciju, drugu energiju, među druge
ljude, drugo je vrijeme, negdje puše, negdje ne puše. To sve treba posložiti i
u svojoj glavi razmisliti da uvijek dolaziš ti sa svojom energijom, da se sa
svojom karakternom crtom prilagođavaš trenutku i iz njega izvučeš najviše. Ove
godine u mojoj kategoriji na Porinu su bile nominirane Darija Hodnik, Nina
Kraljić i ja. Za tu kategoriju je bilo izabrano 40 imena, neka od njih su bila
eminentna, njih se preskočilo. Ja nisam lažno skromno, znam da zapuše neko novo
jugo i stižu nove snage. Ja sam bila ugodno iznenađena, ne mogu reći da mi nije
drago.
Zašto niste htjeli
nastupiti na Porinu?
– Kad su mi ponudili nastup, ja nisam htjela oduzimati mladima
vrijeme jer ja jako poznam sebe, znam tko sam i što sam. Ne treba mi toliko
pohvala, nagrada, čestitki. Treba mladima dati priliku, ali s druge strane
treba i o starijima misliti. Ja sam ove godine imala najtežu kategoriju,
najveća iznenađenja su bila u ovoj kategoriji, a to je medijima promakla.
Mediji su malo ljuti na te kategorije na Porinu pa im se to treba objasniti. Ja
sam o tome pričala i u Porinovom uredu. Jedna od djevojaka je prošle godine
pobijedila na amaterskom showu i ima jednu pjesmu, druga je back vokal i ima
dvije svoje pjesme. Ja imam 50 godina rada.
Svoju snažnu
umjetničku individualnost iskazujete i kroz vizualnu prepoznatljivost, često se
zna reći u narodu: “Ovu odjeću može nositi samo Josipa Lisac!” Je li Vam teško
pronaći istomišljenike po tom pitanju?
– Dobro da ste ovo spomenuli. Ja sam vizualna slika za
pozornicu, meni je to pod normalno jer je scena jedna slika, to je mjesto gdje
se podrazumijeva da će se ljudi pripremiti. Ti na sceni stvaraš jednu vizualnu
sliku onog što jesi, jasno je da se vidi da sam ja hrabra, maštovita, da se
mijenjam, da iznenađujem. Jednog dana meni zazvoni telefon, već smo ušli u 21.
stoljeće, počnu mene ljudi pitati što mislim o Lady Gagi!? Ja velim da ne znam
tko je to, a ja zaista nisam znala tko je. Pazite, oni mene zovu da me pitaju
moje mišljenje. Nakon toga sam otišla na internet da se informiram i onda sam
shvatila da su oni mene tek tada prepoznali. Nisi me prepoznao u osamdesetima,
tada nije bilo Lady Gage, sad me zovete u ovim godinama. Ja sam trebala do ovog
perioda to preživjeti, nadživjeti, biti svježa i opstati da bi oni mene zvali i
pitali o Gagi jer su oni mene s njom povezali.
Ispada kao da ste
rođeni u pogrešnoj zemlji i u pogrešno vrijeme? Tko zna, da ste rođeni u
Americi možda biste sada živjeli u vili s bazenom i imali jako puno novaca.
– Ne bih ja bila u vili s bazenom jer da sam je ja htjela onda
bih je ja imala i ovdje. Nisam ja takva osoba. Nikad nisam htjela biti bogata
materijalno, htjela sam biti bogata iznutra. Ja tako poimam bogatstvo, jer ja
se u tom bogatstvu ne bih ni kupala. Možda i bih, pa bi me ljudi čudno gledali,
pa bih se možda odcijepila, pa bih se prehladila. Ja kada putujem tražim da mi
osiguraju samo jednu malu mračnu sobu u kojoj ne puše. Nisam ja prijevremena,
ja se uvijek borim da budem u vremenu. Ja sam samo jedna od onih osoba koje su
se mijenjale kroz vrijeme. Znam se našaliti da nisam ja prijevremena nego su
mnogi kasnili. Trebalo je vrijeme da me se glazbeno i vizualno prihvati, ljudi
nisu spremni. U našoj konzervativnoj sredini kada vide nešto novo – ljudi se
boje. Oni nisu sigurni je li im se sviđa ili ne, tako ih ja pravdam. Usudila
bih se reći da oni koji me ne mogu prihvatiti da se oni zapravo boje.
U životu je važno
biti svoj i ne biti dosadan, makar se to nekima ne sviđalo.
– Cijeli moj život je bio rizik, možeš dobiti ili izgubiti. Ja
znam što radim, meni se to sviđa. Kao malo dijete sam, zanesena sam.
Imate širok raspon generacija koje Vas slušaju, zajedno s
Vama su i rasle mnoge generacije. Možete li usporediti svoje slušatelje nekada
i danas?
– Ja sam se par puta našalila da „ja tek sad dolazim u modu“.
Volim se šaliti, volim humor. Možda kroz period kraja šezdesetih i sedamdesetih
sam prolazila te neke faze u kojima sam trebala sebe pokazati, a nije me se
razumjelo. Trebalo je više vremena proći da me se razumije, potom prihvati, na
kraju i zavoli. Iako niti to nije takva istina, postojali su ljudi koji su
govorili da oni to razumiju i da im je to super. Rodile su se pjesme koje su i
ostale, ali ja nikad nisam bila „hit maker“, niti sam ikada bila pretjerano
komercijalna, ali sam pjevala glazbu koja je polako tu sjedala. Došle su
osamdesete, stigao je rock album, potom i pjesma „Magla“ koja je hit nad
hitovima. No ne mogu se usporediti s nekim drugim hitovima, ali ona je hit u
mom svijet.
Ja sam prisustvovala
svadbi na kojoj su pjevali „Maglu“. Kako
to komentirate?
– Ja znam kada su prilike na kojima se ljudi razvesele da neće
pjevati moje pjesme, a ako se to dogodi kao što kažete onda je to strašan
uspjeh i iznenađenje. Trebalo je duže vrijeme da se promjene zračna strujanja,
generacije koje su se rađale i koje su dolazile… Tehnologija ide naprijed,
ljudi su više informirani. Vaša grupa TBF, ja nju obožavam, momci 2000. godine
odluče rasturiti s „Genijem“, a to sam ja napravila osamdesetih.
Njegujete tradiciju
održavanja koncerata u prosincu u čast svojoj najvećoj ljubavi Karli Metikošu
koji je preminuo prije 25 godina. S kolikim entuzijazmom pripremate danas te
koncerte, koliko Vas ta priča emotivno koči odnosno gura naprijed?
– Meni je to sve smisao postojanja, sve što smo nas dvoje
stvorili. Sve što ja danas donosim to su njegova djela. Karlu ja priređujem
koncerte, ne samo zato što je on moja ljubav,
nego je on bio vrhunski skladatelj na ovim prostorima kojemu treba
posvetiti vrijeme. Ja bih željela da se ljudi koji su ovdje stvarali ne
zaborave.
To je jedna moja puno jača misija, a to je da se ljudi ne zaborave.
Ja znam zbog toga biti i ljuta, kako ljudi mogu zaboraviti što je bilo prekjučer?!
Ja slavim Karlova djela, u poziciji sam da to mogu i želim. Entuzijazam me
nosi, imam snagu i volju, on je kroz mene puno toga poklonio drugim ljudima.
Zato se i događaju ti koncerti, ti susreti,
jer su ljudi prepoznali svoje slike iz života, svoje scene. To je
najveća vrijednost.
Mislite li da čovjek
ne može voljeti više puta u životu?
– Pa… Ne znam što bih rekla. Mene vam ljudi koji ne razumiju
ljubav jako puno napadaju, a svi traže ljubav. Vidite kako je to konfuzno. Ja
sam njima dosadna jer volim, a svi bi željeli voljeti i biti voljeni. Mi smo
svi to željeli u životu, to je također smisao postojanja. Lijepo je da ti
nekome nešto možeš pružiti, lijepo je to primanje i davanje. To je nesebično.
To treba i tako doživjeti.