Nakon prijeđenih 18 tisuća kilometara po Australiji, ujutro 42. dana putovanja Željan Rakela našao se u Sidneyu.
– Probudio sam se oko 8.00 sati jer je po mene u 9 sati stigao Steve Kuštro i otisli smo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Imao sam sreće da sam osobno upoznao ovog gospodina koji je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka. Pričao sam mu o svojim putovanjima motorom po svijetu i putu oko Australije što ga je oduševilo, postavio mi je brojna pitanja, ali me pitao i kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore iz Hrvatske- Šago racing, Splitsko-dalmatinsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split… Bilo mu je jako drago da mi je pomogao Grad Split i gradonačelnik Željko Kerum, pa je našao shodnim da mu po meni pošalje jednu sliku. ´Evo, jedna slika za tebe i jedna za Željka’, rekao mi je dok ih je potpisivao. Tako sam eto, od Charlesa Bilicha s posvetom dobio sliku s motivom Opera Hause, a Kerumu sam ponio sliku prve australske svetice Mary Mackillop – počeo je prepričavati svoju novu pustolovinu Rakela.
Charles Bilich je kazao Rakeli da neko vrijeme neće surađivati s Hrvatima jer je imao samo- loša iskustva. Tvrdi da su neki uzimali njegove slike, obećali otvoriti galerije, ali je na kraju ostao bez slika, a od galerija- ništa. Također je kazao da neki ljudi prodaju lažne slike pod njegovim imenom.
– Iza toga smo otišli u argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Mnogi ga iz vremena kada je živio u Splitu znaju pod nadimkom Sandokan. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski barbeque u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedro je stari Splićanin koji dugo već živi u Sidneyu. Strastveni je navijač Hajduka, pa sam ga razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su omalovažavati Hajduka i hrvatski nogomet i počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Armando Maradona… – nastavlja dalje Rakela.
Ali, stao je njima Pedro na kraj! Izvukao je asa iz rukava!
– Na moje iznenađenje naš Pedro se nije puno nervirao. Već sam pomislio kako je izgubio onaj dalmatinski žar i dišpet kad je u pitanju naš grad ili Hajduk, ali je u tom trenutku, na iznenađenje svih prisutnih, iz torbice izvadio argumentirani dokaz – tekst iz njihovih argentinskih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom s Korčule! Svi su onda ‘ostali paf’ i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro ‘sredio’. Pogledao me, namignuo i rekao ´neka ih, neka sada i oni znaju odakle im je njihov najveći Diego´. Novinski list je išao iz ruke u ruku, svi su tražili svoje naočale i pomno čitali, dok su oni zabrinuto gutali svako slovo sa novinskog papira, Pedro i ja smo guštali u slasnom roštilju i krvavicama – priča s oduševljenjem Rakela.
Drugoga dana Rakela je otišao u Pedrovu kuću za koju kaže da ga je podsjetila na antikvarnicu. Inače, Pedro živi sa suprugom Suzy koja je porijeklom iz Irske, ali je unatoč tome naučila hrvatski. Pedro i Suzy su veliki zaljubljenici u latino- američku glazbu pa nije trebalo dugo da naprave party za ekipu. Došao im je prijatelj Meksikanac s djevojkom, a vrlo brzo je krenula glazba. Zabava se zatim preselila kod Stevea gdje su- bacili klokana na gradele.
– Moram priznati da me klokanovo meso nije baš oduševilo. Malo je čudno tamne boje i nema ukus našeg mesa. Pojeo sam samo jedan komad, a Steve nije htio ni probati, pa smo se obojica prebacili na dobro poznato meso- pečenu kokoš i teletinu. Na kraju dana sam sa Steveom šetao po Sydneyu u potrazi za suvenirom kojeg mi je Steve obećao pokloniti ukoliko se vratim živ i zatvorim krug oko Australije, tj. šeširom koji na sebi ima obruč od krokodilske kože i u njoj krokodilske zube. Našli smo ga, i Steve je ispunio obećanje- platio ga je masnih 150 dolara. Zauzvrat sam mu morao obećati da ću na dolasku u Split skinuti kacigu, te staviti taj lijepi i vodonepropusni šešir od kravlje kože na glavu i tako doći na najlipšu rivu na svitu – prisjeća se Rakela svoga putovanja.
Obilazak Sidneya nastavio se i idućega dana, u društvu Stevea. Okolicu Sidneya obilazili su brodom. Vidjeli su sve znamenitosti, a Rakela preporuča svakome tko je u prilici- da razgleda ovaj grad.
– Predvečer smo pokupili Stevovu curu Irem sa posla, posjetili smo hrvatski klub Punch Ball. Ulaznice od 20 $ po osobi sam ja platio unatoč tome što se Steve bunio. Jelo je, uz našu muziku bilo super, a vidio sam i puno poznatih ljudi – vlasnika hotela Lav u Podstrani Slavka Bošnjaka, vlasnika restorana WildFaire i vlasnika novina Boka press. No, upoznao sam i Luku Lausa, porijeklom iz mjesta Čara na Korčuli – prepričava dalje Rakela.
45. dana putovanja Rakela je morao riješiti stvari vezane uz prijevoz motora u Europu.
– Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan nakon 15 dana od preuzimanja motora. – To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru – kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1050 $, premda sam znao da mi je to duplo skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Franfurkta je 2240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije – kazuje nam Rakela.
Nakon toga, Rakela je nazvao sve koji su mu na bilo koji način pomogli dok je putovao Australijom. Za oproštaj ga je Pedro pozvao na večeru u azijsku četvrt. Jeli su u libanonskom restoranu Jasmins.
– Donijeli su nam piletinu, janjetinu, čevapčiće i druge poslastice, ali mi je Pedro objasnio točan redoslijed i način na koji treba jesti. To je jelo bilo puno ukusnije nego ono koje sam jeo na putovanjima kroz Siriju, Jordan, Pakistan i Iran. Tada nisam znao da se tanki kruh treba odvojiti i u njega stavljati hrana poput tortilja. Cijena za nas petero je bila bagatela – samo 70 dolara. Nakon večere smo otišli u hotel Shangri-Lai na 56. kat odakle ‘puca’ predivan pogled na Harbor most i zgradu Opere. Odatle sam se, kao i svakog ponedjeljka, javio uživo za Radio Dalmaciju. Tu sam bio sa Steveom na početku putovanja i sada na samom kraju – pojašnjava Željan Rakela.
Uslijedio je noćni izlazak za koji Rakela kaže da je fenomenalan- svi se zabavljaju, smiju, dobro su raspoloženi… i sve je vrlo “safety”.
– Nisam mogao pratiti Steva i Irem, ipak oni piju kao pravi Australci. Ja sam pio svaku drugu turu, dok oni nisu preskočili nijednu. Uživali smo u australskoj pivi i nekim kratkim viskijima. Nakon cijelog puta mi je trebalo da se malo opustim, veselio sam se brzom povratku kući, ali za doći u još uvijek za mene najlipši grad na svitu treba jos mnogo toga napraviti. Tulumarili smo do dugo u noć, sva sreća da sam se spakirao prije samog izlaska vani, inače onako mamuran nema šanse da bih uspio sve spakirati. 46. dan putovanja rano ujutro sam se oprostio od Steva Kuštre i njegovog oca Ante i majke mu Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Prije odlaska, Ante mi je rekao: “znaš, mnogi stari iseljenici koje ja znam kažu da je Hajduk bio Titov klub, ja ti ne volim Tita, ali obožavam Hajduka, dok moj Stiv više voli Dinamo”. Tad mi je izvukao jedan papir na kojemu je bio službeni znak 100. godišnjice Hajduka, odradio sam jednu sliku prije rastanka sa tim papirom i ukrcao se u avion. Australiju sam napustio u 16 sati i krenuo prema Dubaiu koji je bio udaljen 15 sati leta avionom – govori nam dalje Rakela.
– Tih 15 sati leta sam razmišljao o svemu što sam proživio na ovom putovanju, o velikim udaljenostima, brojnim novim prijateljstvima i stotinama uspomena. Australija je stvarno nešto posebno i jako mi je drago da sam ovaj put napravio i to potpuno sam, u nijednom trenutku se nisam s nikim u paru vozio i na to sam jako ponosan. Osim na Australiju, misli su mi išle i na moj grad, moju suprugu, prijatelje, ali i one koji to nisu. Svi su mi falili- i oni koje volim i oni koje manje volim, jer oni su začin bez kojih ovaj grad ne bi bio tako poseban, jedva čekam doći na Rivu i vratiti se svom rodnom gradu – prisjetio se o čemu je razmišljao na svom letu.
Kako je bilo na povratku kroz Europu, čitajte u idućem nastavku putopisa na našem portalu.