Column

Read columns list

Nikola Barbarić

KOLUMNA Nikole Barbarića: Kod ekipnih sportova presudni su - navijači

Foto: Josip Kevrić
Oni su ključan faktor u održavanju visoke motiviranosti ekipe, čak i tijekom lošeg rezultata za vrijeme utakmice
Jedno od važnijih razlikovnih obilježja sportova jest brojnost igrača. Pod time se želi reći da se sportovi dijele na pojedinačne i ekipne.
U ovoj kolumni, osvrnut ću se malo na neke karakteristike momčadskih, ekipnih sportova. Osvrnut ću se, kao i često dosad, na mentalnu konstrukciju zaslužnu za dobar rezultat ekipnog sporta, onaj mentalni sklop koji omogućava igračima da iskoriste maksimum svojih tjelesnih sposobnosti i vještina.

Dok je kod pojedinačnih sportova neizmjerno važna mentalna snaga, kod ekipnih presudno je kolektivno raspoloženje, odnosno raspoloženje čitavoga tima - određena zajednička emocija i zajednički stav prema igri. Mnogo je čimbenika koji na to utječu,ali jedan od njih posebno se ističe.
To je  navijačka skupina.
Navijači su ti koji dodaju pozitivan naboj određenoj kolektivnoj emociji tima. Oni su ključan faktor u održavanju visoke motiviranosti ekipe, čak i tijekom lošeg rezultata za vrijeme utakmice. Navijači su ti koji svojim žarom mogu potaknuti igrače da ne klonu duhom te da se nastave boriti jednakim žarom. Oni su dokaz koliko može utjecati na rezultat kolektivno raspoloženje momčadi. 
Iščitava se odnos navijača i igrača i nakon utakmice po komentarima dostupnima u medijima. Takvi komentari pokazuju igračima koliko su zadovoljili dosadašnja očekivanja igrača te kakva su ta očekivanja za budućnost.
Svaka iskusna i prokušana momčad njegovat će odnos sa svojom navijačkom skupinom, svjesna njezine važnosti ne samo za buduće rezultate, nego i za sam duh tima za koji navijaju .Isto će tako, istinski odana navijačka skupina biti vjerna u dobru i zlu te, premda kritična, uvijek s naklonošću gledati na voljeni klub.

Posebnu stavku čini navijačka skupina reprezentacije. Zapravo, navijačka skupina reprezentacije jest čitava naciju koju predstavljaju.
Emotivni naboj u takvim situacijama posebno ojača domoljubnim osjećajima te osjećajem pripadnosti jednom većem kolektivu koji nam se nekad čini važnijim od nas samih. Svega je tu više, baš kao u svim pravim ljubavima; očekivanja i sreća i ljutnja i mržnja.
Imali smo nedavno priliku vidjeti sav domoljubni  žar koji se rasplamsao oko rukometne reprezentacije Lijepe naše. Sve ono što je pratilo gostovanje Kauboja na prvenstvu razotkrilo je ključan faktor uspjeha svih naših reprezentacija, praćenih čuđenjem, budući da smo tako mala zemlja. To gostovanje razotkrilo je srčanost i uključenost naših ljudi. Čitava Hrvatska pretvorila se u jednu veliku navijačku skupinu te u istinskog sedmog igrača. Gotovo da nema onog tko je ostao ravnodušan, tko nije komentirao izbornika, igrače ili pak samu igru.   

Još kad su se u igru uključile i zahvale Gospi izbornika Babića te njegovi vjerski osjećaji, emocije su prštale na sve strane. Nadam se dovoljno emocija da u sljedećem nastupu reprezentacije bilo kojeg sporta ekipu poguraju barem jednu medalju više.
Thu Feb 02 2017 08:25:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi

"Sjedilački način života" kod djece: Koliko je sport danas potreban mladoj generaciji?

Foto: Pixabay, Josip Kevrić
U svojoj novoj kolumni, kondicijski trener Nikola Barbarić objašnjava važnost bavljenja sportom "od malena" u vremenu kada se sve više okrećemo životu vezanim uz blagodati tehnologije

U posljednje vrijeme po medijima se sve češće mogu čuti teze o povezanosti razvoja motoričkih i kognitivnih sposobnosti kod djece. Nemoguće je ne osvrnuti se i na danas toliko korištenu sintagmu, sjedilački način života. Upravo je taj sjedilački način života utjecao na to da je razvoj motoričkih sposobnosti kod djece u znatnom padu s obzirom na prethodne generacije. S vremenom, taj pad se samo povećava.

Tehnologija se, poput čarobnog štapića, od najranije dobi počinje pokazivati kao neobično učinkovito sredstvo za odvraćanje pozornosti naše djece. Još odmalena, ona uživaju gledati sve te boje i slike koje se izmjenjuju. I budu mirni, gotovo kao da ne postoje. Mora se priznati, primamljivo, s obzirom na količinu pažnje koju djeca zahtijevaju i koju je jako teško namiriti uz tolike svakodnevne obveze. Uza sav roditeljski trud da se korištenje tehnologije dozira ili pak kod nekih potpuno eliminira, teško ju je zaobići. Ona utječe na način igranja djece svih skupina, čak i onih najmanjih, mlađih od 3 godine. S vremenom djeca prestaju razvijati navike kretanja.

Ono što bi im u najranijem djetinjstvu došlo prirodno, kasnije prestaje. Igra koja ne uključuje tehnologiju, postaje sve manje ispunjena pokretom i maštom. Djeca se zapravo zaboravljaju igrati. I tu uskače sport u najranijoj dobi. On ih zapravo uči onome čemu ih je trebao podučiti sam život, razvoju bazičnih motoričkih vještina ponavljanjem određenih obrazaca kretanja koje ne prakticiraju u svom svakodnevnom životu. S takvom ulogom, sport u najranijoj dobi, a tu uzimamo u obzir onu predškolsku, prije svega, zadužen je za postavljanje temelja. To je razlog nastanka univerzalnih sportskih školica, usredotočenih isključivo na motorički razvoj djece.

Veliki rezultati mogu biti štetni

Kod pojedinačnih sportova, posebno ako se radi o nešto darovitijoj djeci, postoji opasnost od prerane specijalizacije, tj. od naglašenijeg razvoja onih motoričkih vještina koje su potrebne za taj određen sport. To nije dobro iz razloga što se radi o dobi presudnoj za razvoj. Srećom, u današnje doba dostupnosti informacija, velika većina trenera educirana je o potrebama najmlađih te naglasak stavlja na sveukupan razvoj kroz igru i zabavu.

Stoga roditelji neće pogriješiti, ako u toj ranoj dobi, upišu dijete na bilo koji sport. Ipak, neka sami imaju na umu da veliki rezultati za dijete u toj dobi mogu biti štetni, da je trener ujedno i odgojitelj te da dijete, nakon početne prilagodbe, voli dolaziti na trening. To znači da se ono tamo osjeća dobro, prihvaćeno i uvaženo te obećava zdraviji i bolji odnos prema sportu tijekom čitavog njegovog kasnijeg života.





Tue Feb 14 2017 20:21:04 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Kolumna

KOLUMNA Nikole Barbarića: Kako sportski podnijeti poraz?

Foto: D.N.
Doživljeni neuspjeh nitko od ekipe ne treba shvaćati osobno, ni sportaš ni roditelj ni trener. Za naš portal piše Nikola Barbarić, kondicijski trener i osnivač sportske akademije Sparta Split
Umijeće podnošenja poraza ne veže se bez razloga frazeološki uz sport. Podnijeti poraz na sportski način znači izvući iz svog poraza najviše što on nudi.

Kad sportaš ili sportski tim izgubi utakmicu, trener je presudna osoba u tumačenju tog poraza za daljnji sportski napredak. Plakati, žaliti i razmišljati u stilu što bi bilo kad bi bilo ne vodi nikamo. Potrebno je pokušati shvatiti gdje se griješilo i u kojem je tehničko – taktičkom dijelu Ahilova peta tima pa ako se nešto naučilo, poraz je ustvari pobjeda. Onaj tko samo priča i ne zna slušati iskusnije, prepušta znanje lukavijima i snalažljivijima koji koriste oba uha.

Doživljeni neuspjeh nitko od ekipe ne treba shvaćati osobno, ni sportaš ni roditelj ni trener. Roditelji, posebno mlađih dobnih skupina, ključna su karika u razvoju sportaša. Posebno loš utjecaj može imati treniranje djece od strane roditelja na putu kući s turnira ili utakmice, dok su doživljaji još svježi. S druge strane, iskoristiti vedar dan, dan u kojem nema turnira ni utakmice i pokazati djetetu nešto što roditelj zna o sportu kojeg dijete trenira, svakako je bolja opcija. Još gore od spomenutog može biti kad roditelj govori protiv trenera. To djeci automatski stvara odbojnost prema sportu te im se tako potkrada uvjerenje kako sport nije za njih. A je, sport je za svakoga.

Što se tiče trenera, može uzrujati čitav tim kojem je bitno mišljenje trenera, budući da je baš on onaj koji na terenu dobacuje :"Good job for you!" Ako su utakmica ili meč izgubljeni, na treneru je da oživi sportaše dajući naglasak na dobre stvari koje su se dogodile tijekom utakmice te na one kvalitete koje inače taj tim čine uspješnim. Ukoliko treneru ništa nije valjalo pitanje je nije li problem u njemu i je li baš on adekvatna osoba za voditi tim naprijed.

Nije ni za trenera dobro obraćati se s kritikama sportašima direktno nakon izgubljene utakmice dok su svi još pod dojmom poraza. Postoji opasnost da se to pretvori u nabijanje grešaka igračima "na nos", u govor ega, a ne znanja i iskustva.  To se radi nekoliko dana nakon, okupi se tim igrača te igrači pojedinačno, pomno se pripremi materija te se prikažu jake i slabe snage tima, prilike i prijetnje, a može se primijeniti i  takozvana SWOT analiza.

Najbolje se prvo posavjetovati s ostatkom trenerskog stožera pogotovo ako ste mladi trener, a i kasnije jer nekoliko je glava uvijek pametnije od jedne. Trenerski posao je za timske igrače i ako to niste, na skliskom ste terenu. Stoga svugdje u svijetu treneri uvijek imaju kovčeg spreman za ići dalje ako se "poskliznu" na takav ili slične načine.

U razgovoru s igračima, primjenjiva je sendvič teorija – pohvala, kritika, pohvala koju poznaju svi, ali je koristi malo tko. Igrače treba gledati u oči, kao sebi ravne te im se obraćati po imenu. Treba ih doživjeti kao osobu, a ne kao broj i igrači se nikada neće pitati je li njihov trener pravi za njih.

Na posljetku, ostaje karika sportaša koji mora prihvatiti da je netko bio bolji od njega i nastaviti s jednakim duhom i entuzijazmom se truditi dalje. Svi sportaši koji su dosegli neki značajniji rezultat, ostvarili su to koračajući po svojim porazima i svladavajući putem tu vještinu.

Da zaključimo, kako u sportu, tako i u životu, stoji ona stara, da se preko trnja dolazi do zvijezda.

Wed Jan 25 2017 20:45:18 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Kolumna

"Bacite duhan, zavežite tenisice"

Foto: Miroslav Lelas
Za naš portal piše Nikola Barbarić, kondicijski trener i osnivač sportske akademije Sparta Split

Nova godina je jedan od najstarijih blagdana koji se slavi. To je razdoblje u kojem uglavnom želimo okrenuti novu životnu stranicu kako bismo živjeli kvalitetnije. Međutim to ne ide tako lako. Nijedna odluka ne počinje datumom nego odlukom. Nedavno su cigarete poskupjele što je mnoge izazvalo da počnu motati duhan, žvakati  duhan, a mnogi su prešli i na električnu cigaretu. Štogod bilo vanjski okidač vaših promjena, kućni budžet, zdravlje, mirisan dom, ne propustite ga popratiti unutarnjom ustrajnošću bez koje će se rasplinuti poput mjehurića od sapunice.

Upotreba duhana potječe od američkih domorodaca koji su ga koristili kao lijek za upalu pluća, bronhija i sinusa. Osim toga, služio je i u poljoprivredi, religijskim obredima te za mirenje zaraćenih strana od čega dolazi izraz "lula mira". Miljama daleko od rustičnog indijanskog duhana, današnji je duhan prepun aditiva, štetnih kemijskih supstanci koje su sposobne uzrokovati brojne bolesti u ljudskom tijelu. Dok financijski moćnici zarađuju hrpu novca od prodaje duhana, farmaceutska industrija je podijeljena. Jednima odgovara prodaja tableta kao pomoć u odvikavanju, drugima ne odgovara pad prodaje antidepresiva kojeg opuštajući učinak duhana izaziva.

Ipak, opuštajući učinak duhana dvosjekli je mač. Nikotinska zamka je poput živog blata u kojeg se dublje upada što se više koprca. Tko jednom okusi primamljujuću ljepljivost nikotina, teško se od nje rastaje. Nešto poput Hotela California. Možeš doći kad god želiš, ali ne možeš otići. Ovisnost koju duhan uzrokuje povezana je upravo s nikotinom koji izravno utječe na razinu dopamina, zaduženog za osjećaj zadovoljstva. Budući da nakon desetak sekunda, povećana razina dopamina naglo opada, pušač ima silnu potrebu udahnuti još jedan dim. I još jedan, i još jedan, i još jedan...  A koprca se gotovo svaki pušač. Rijetki su pušači koji ne pokušavaju prestati, a zabrinjavajuć je podatak kako se velika većina onih koji zaista prestanu, vrati duhanu nakon manje od godine dana. Pušačkoj groznici pomaže i činjenica kako je zabrana pušenja tek djelomično zakonski regulirana.

Usprkos svim ovim podatcima, ne treba se prepustiti malodušnosti. Prvi korak u borbi protiv pošasti duhana je priznati sebi ovisnost. Umiriti se u živom blatu. Ne propadati dublje. Tu smo, zaljepljeni i treba se spasiti od dubljeg propadanja. Ovisnost postoji i neće biti lako otarasiti je se. Najveća laž je da cigarete sprječavaju dosadu i pomažu u koncentraciji, ali također da se duhana ostaviti lako i da pušač to može kad poželi. Ne može. Može kad poželi i donese odluku da će ustrajati i kad bude teško. I malo pomalo, mozak će se odvikavati od naglih navala dopamina, od zadovoljstva na pritisak gumba. Pomaže uz to nadomjestiti stvarnim i pravim zadovoljstvima, treningom, prirodom, druženjima s dragim ljudima. 

Zvuči teško, ali nije nemoguće i višestruko se isplati. Dosta je bilo lošeg zadaha, žutih zubiju, bacanja novca, smrdljive odjeće, gušenja, kašljanja. Ovo je kolumna za hrabre ljude, koji žele nešto popraviti u svom životu. Nije za nikakve nadljude, već za obične ljude koji imaju veliko srce da se bore za prave stvari. Iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, a potom iz godine u godinu. Kad nam je lijepo i kad život zagrebe pa zatreba utjeha. Pripremimo se da će nam kad tad zatrebati i da je ne tražimo u nikotinskoj navali dopamina. Zamijenimo osjećaj olakšanja kojeg pušenje pruža, infuzijom hormona sreće kojeg dobivamo tjelovježbom. Pobijedimo nervozu trčanjem i umjesto "lule mira", zavežimo "tenisice mira" . Budimo hrabri jer samo takve sreća prati. Može i u novoj godini, nije to problem, ali čitavoj novoj godini, ne samo njenom prvom mjesecu ili tjednu. Neka nam svim bude sretna i hrabra, budući da ta dva stanja uma, uvijek idu zajedno.





Sat Jan 07 2017 20:26:46 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Kolumna

Evo zašto miješanje roditelja u nadležnosti trenera nije dobro

Foto: D.N.
Svoju petu kolumnu Nikola je posvetio roditeljima i trenerima klubova u kojima se djeca redovito natječu za medalju

 Budite podrška treneru koji želi pomoći da vaše dijete ode stepenicu više. Za to se trener godinama školovao i možda vam se čini nekada da nešto nije po vašim planovima i željama, ali trener, budući da prati trenažni proces, mora ostati dosljedan i biti pošten prema svoj djeci te nagraditi trud najboljih.

Vjerujte treneru i zbog vas i zbog vaše djece. Trener to radi ponajviše iz ljubavi prema sportu, budući da plaća koju prima nije ekvivalentna trudu kojeg ulaže. Za vrijeme natjecanja trener vodi djecu, a ne vi, stoga budite roditelj, a trener neka bude trener. Nije pošteno prema treneru da roditelj daje dodatne upute s tribina te je zbunjujuće za dijete koje se počinje loše osjećati jer više ni samo ne zna što će raditi, hoće li slušati vas koje voli najviše na svijetu ili trenera koji im je uzor na treningu i za kojeg mu i vi govorite da ga treba slušati.


To klincima stvara grč u želudcu. Uvijek misle da su oni krivi za nešto tako da to nije konstruktivno. Znamo da se roditelji bore za prava djece, ali važno je koju poruku šaljemo i na koji način. Ne obraćajte se djeci za vrijeme treninga ako nije nužno. Ako oni dolaze k vama usmjerite ih na trenera ili ih pomalo ignorirajte. Čuli ste onu staru da dijete od 6 godina ima 20 minuta koncentracije, a mlađe dijete puno manje. Treneri se trude naći tanku nit srca po kojoj će se popeti da bi bili zanimljivi djeci sat vremena ili manje, ovisno o kojoj je dobnoj skupini riječ.

Ako treneri dobro rade svoj posao, onda većinu stvari rade s djecom kroz igru jer znaju da je to njihov način komunikacije. Treneri se trude privući pažnju djece kako bi pojedinačno i grupno napredovali. Svako dijete je posebno i svako dijete ima svoje prednosti i nedostatke koji se bruse kroz trening . Nije lako postići kvalitetnu radnu atmosferu i svaki put kad dajete djetetu upute kako napraviti neku vježbu, usporavate rade grupe.

Možda vam se čini da je vaše dijete živo, ili da ne sluša, ili mu trener nije najbolje objasnio, ili je nekom objasnio bolje, a nekom gore, pričekajte! Vratit će se trener i po vaše dijete i ponoviti sto puta ako treba. Djeci je bitno da se igraju i da budu sami na treningu kao što su u vrtiću i školi, ali nije ni to "sveto pismo" jer ako je dijete tek došlo u klub pa se boji ili srami i još se nije naviklo na nove prijatelje i trenere, normalno da ćete mu biti podrška. Međutim, kada se opusti, nemojte mu biti uteg jer je vama užitak biti na treningu.

Ako ste već na treningu gledajte i uživajte što je vaše dijete na pravom mjestu. Velikim dijelom, vi ste za to zaslužni. Ako imate viška novca i želite podržati rad kluba da lakše ostvari svoju misiju, prvo se pitajte radite li to da vam dijete igra u prvoj momčadi ili to radite jer ste novi stup kluba, prava duša bez koje bi klub sporije ostvarivao ciljeve. Ostanite visoko. Ako već donirate, nemojte stajati sa štopericom na natjecanju i pratiti koliko dugo vaše dijete igra. Tu odluku prepustite trenerskom stožeru. Nemojte djeci davati novac ako su bila dobra na treningu. Nemojte ih učiti da se novcem rješavaju stvari. Vjerujte u svoju djecu jer iza svakog uspješnog djeteta stoji ponosan roditelj koji vjeruje u svoje dijete. Oni su vaše ogledalo. Vi ste glavne face, a mi smo vaša mala produžena ruka koja prati dijete na ispravnom putu.

Želim vam da vam ta veličanstvena avantura zvana odgoj, baš kao i blagdani koji su pred nama, bude prepuna onog najvažnijeg jednom roditelju - osmijeha vaše djece. Sretan Božić i nasmiješena Nova godina!





Wed Dec 28 2016 07:00:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Kolumna