Column

Read columns list

Don Mladen Parlov

Uspjeti u životu

S kršćanske točke gledišta u životu bi najvažnije trebalo biti vršenje volje Božje, a ona se je očitovala u Isusu Kristu
Na jednom susretu s krizmanicima i njihovim roditeljima upitah jednog oca što želi za svoje dijete. Odgovori mi: "Želim da moj sin uspije u životu!“ Ja uzvratih novim pitanjima: "A što znači uspjeti u životu? I kad se može reći za nekoga da je uspio u životu?“ Spomenuti je otac, kako je proizišlo iz daljnjeg razgovora, pod uspjehom smatrao kako mu sin treba završiti srednju školu i fakultet, pronaći posao te imati dobra i redovita novčana primanja. 

Mislim da većina suvremenih roditelja upravo tako shvaća životni uspjeh koji žele  za svoju djecu. I to je tako roditeljski i tako ljudski, ali nije baš posve kršćanski. Vrednovati životni uspjeh na spomenuti način u biti znači vrednovati život prvenstveno svjetovnim kriterijima, tj. kriterijima uspjeha, novca i moći. Naravno kako je i za kršćane važno završiti školu i fakultet, imati dobro plaćen posao te sve ono što je važno u životu suvremenog društva, a za što su potrebni novci. No, kršćani bi ipak trebali drugačijim kriterijima vrednovati život i sve njegove dimenzije. 

S kršćanske točke gledišta u životu bi najvažnije trebalo biti vršenje volje Božje, a ona se je očitovala u Isusu Kristu. Drugim riječima, kršćanski život ne bi trebao biti drugo doli hod za Isusom Kristom, hod obilježen trajnim naporom da se usvajaju Isusovi životni stavovi i norme življenja. Kada teolozi žele u par riječi sažeti sav Isusov život tada ga definiraju kao život za druge. Isus je posve živio za druge, ponajprije za nebeskog Oca, kojega je želio svojim životom  proslaviti, a potom za svu svoju braću i sestre, koje je htio svojim životom i smrću otkupiti. Isus upozorava svoje sljedbenike kako u svakom čovjeku postoji duboko usađeni i urođeni egoistični dinamizam koji čovjeka dijeli od drugih te ga naposljetku dovodi do osamljenosti (pakao je krajnja osamljenost!) te kako je potrebno, uz Božju pomoć i snagu odozgor, nadvladati egoistične porive stavljajući se u službu Bogu i bližnjima.

 Hoditi za Isusom znači u biti zaozbilj računati s ljubavlju, tj. uzeti ljubav kao temeljni kriterij i normu vlastitoga življenja. Stoga, s kršćanske točke gledišta, uspjeti u životu znači dopustiti da od Boga darovana ljubav postane temeljni životni dinamizam i norma življenja.

Starijim teološkim rječnikom rečeno to znači biti na kršćanskom putu svetosti. Dakle, u životu zaista uspjeti znači biti na putu svetosti, a svetost je drugo ime za život u istinskoj dobroti, radosti i ljepoti. Ovu teološku spoznaju potvrđuje i svakodnevno ljudsko i kršćansko iskustvo. Naime, nije li gotovo opće ljudsko iskustvo kako je svaki kruh u ljubavi sladak te kako je i najslađi kruh bez ljubavi gorak.

No, tu se javlja jedno važno pitanje. Naime, nije li naše ljudsko srce premaleno i previše ljudsko kako bi iskusilo istinsku ljubav, ljubav koja doseže nebo, a ne napušta zemlju. Cinici bi rekli da jest, čak da je prepremaleno. Kršćanki sveci, toliki muževi i žene svjedoče da nije, svjedoče kako se ljudsko srce može toliko proširiti da u njega stane gotovo čitavi svijet. To širenje srca ne događa se ljudskim nadahnućem, željom ili naporom, nego ulijevanjem Božje ljubavi u ljudsko srce koje se onda po darovanoj ljubavi, a to je sam Duh Sveti, toliko širi da može obuhvatiti i nebo i zemlju. Tu svoju božansku ljubav Otac nebeski izlijeva u svako kršćansko srce, u svako svoje dijete. 

Uskrsno vrijeme redovito je vrijeme podjeljivanja sakramenta potvrde, sakramenta koji dariva izobilje darova Duha Svetoga, sakramenta izlijevanja ljubavi Božje u ljudska srca. Zaželimo svim krizmanicima da uspiju u životu, tj. zaželimo im da otvore svoja mladenačka srca božanskoj ljubavi; ona neka ih vodi kroz sav njihov život te im postane norma djelovanja te temeljni kriterij vrednovanja vlastitog života.
Wed Apr 29 2015 07:19:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Postkršćansko ili pretkršćansko društvo

Foto: CROPIX
Donosimo novu kolumnu don Mladena Parlova

Nalazimo se, kako kažu filozofi, u vremenu postmoderne, a neki će reći kako živimo u postkršćanskom društvu, tj. u društvu u kojemu više ne igraju veliku ulogu kršćanske vrijednosti. Vrijeme i društvo u kojemu živimo ima određene značajke koje ga čine različitim od prethodnim razdoblja ljudske povijesti. Neki će reći kako je temeljna značajka postmoderne površnost; živi se bez dubine, bez promišljanja i traženja (dubljih) razloga vlastitoga življenja i svega postojećega. Jednom riječju, vrijeme postmoderne vrijeme je raspada čovjeka i društva u kojemu živi. Kao posljedicu tog rasapa imamo pretjerani individualizam: čovjek je ostao bez Boga, ali i bez drugoga. Ostavši sam postao je lak plijen iracionalnom i novooživljenim mitovima. Televizijski su zasloni pretrpani filmovima i serijama o vukodlacima, vampirima, zombijima itd. Mitski jezik iskrivljuje stvarnost tako da se stvara paralelni, nestvarni svijet u kojemu živi sve više i više ljudi koji postaju potrošači mitova, a time i pogodni za daljnje manipulacije prikrivenih centara moći. 

Suvremeni čovjek pripada sadašnjosti; prekinuo je veze s tradicijom, s prošlošću, a budućnost mu je predaleka; on želi sve, odmah i ovdje. Jedini jezik koji dobro razumije jest jezik zadovoljenja osjetila, jezik užitka. Nema više vrijednosti ni ideala. Nešto je vrijedno onoliko koliko je korisno, onoliko koliko pruža zadovoljstva i užitka. To je, dalje, dovelo do velikog ubrzanja života; vijesti, a i sam život teče kao na traci; više se nema vremena, svi su postali strašno nestrpljivi; više se ne uspijeva ni film ili nogometnu utakmicu odgledati do kraja; traži se uvijek iznova nešto novo, nešto što privlači pozornost, nešto bizarnije, čudnije od onoga što je bilo maloprije. Zato se snimaju selfiji i video uradci koji se "šeraju" preko društvenih mreža, s nadom da će ih netko lajkati, da će barem na kratko postati celebrity. Kratko rečeno, suvremeni je čovjek izgubi vlastiti identitet; njega više ne određuje pripadnost skupini (obitelji, narodu, vjerskoj zajednici), nego ga određuju društvene mreže, lajkanje. U biti današnji čovjek više zapravo i ne živi u stvarnom svijetu; život se odvija drugdje, na mrežama, na ekranu.

Bez Boga, bez drugoga i bez sebe zapadni je čovjek postao žrtva strahova, a već i površna analiza sadržaja koje nudi suvremeno društvo otkrit će kako je strah svih strahova strah od smrti. Neki će sociolozi stoga prozvati suvremeno zapadno društvo kao post-smrtno društvo, u smislu trajnog nastojanja da se smrt progna iz svih društvenih sadržaja. U želji da se potpuno pripada sadašnjosti krije se san o trajnom življenju bez prijetnje smrti, odnosno želja da se život produži što je više moguće. I kad se pojave prvi vjesnici smrti, u obliku starenja tijela, tada se nude različite metode i tretmani pomlađivanja, uključujući i estetsku kirurgiju. Taj pokušaj desocijalizacije smrti dovodi samo do još veće otuđenosti i osamljenosti suvremenog čovjeka.

S navedenim značajkama, posebno istaknutim strahom od smrti, suvremeno se zapadno društvo predstavlja više kao pretkršćansko, nego postkršćansko društvo. Naime, upravo kršćanstvo nudi „lijek“ koji je potreban današnjem društvu; nudi mu poruku o tome kako je smrt pobijeđena, nadvladana te kako čovjek nije određen za ništavilo, nego za besmrtnost za kojom žudi. Svojom porukom o bratstvu i sestrinstvu svih ljudi, a osobito porukom o milosrdnom i dobrom Ocu koji ljubi svakog čovjeka, kršćanstvo također nudi lijek protiv osamljenosti i otuđenosti današnjeg čovjeka. Svojim navještajem spomenutih poruka kršćanstvo je uspjelo kroz prva stoljeća kršćanstva pobijediti strahove koji su razdirali stari poganski svijet. Hoće li u tome i danas uspjeti ovisi o nama suvremenim kršćanima, tj. ovisi o tome koliko smo spremni radikalno i radosno živjeti poruke koje kršćanstvo nudi čitavome svijetu.

Tue Apr 21 2015 09:31:49 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Meditacija o Mariji u uskrsno jutro

Nova kolumna don Mladena Parlova

Marija sjedi u omanjoj polumračnoj sobi koja se nalazi odmah uz dvoranu Posljednje večere. Sobu obasjava tek jedna zapaljena svijeća. Dok se na istoku pomaljaju prvi znaci novoga dana, tama u prostoji kao da se čini još gušća, kad da se ne želi povući pred zorom koja najavljuje novi dan. Marijino je lice blijedo i iscrpljeno. Na licu su joj očiti tragovi proživljene boli i tuge, ali i neprospavanih noći. U srcu kao da joj bol postaje sve veća i veća kako odmiču sati od onih strašnih časova Velikog petka, dok u mislima traži razloge zašto je to moralo biti tako. 

Dolaze joj na pamet tolika dobročinstva koja je njezin Sin učinio tolikima koji ga se odrekoše, koji ga na smrt osudiše te najkrvaviju, najstrašniju osudu na Kalvariji izvršiše. Uz te misli dođoše joj i druge, dođoše joj riječi njezina božanskog Sina o tome kako ga čeka težak put odbacivanja i osude. Prisjeti se da ju je jednom i Ivan upitao da što znači ono Učiteljevo da mora biti odbačen, da će trpjeti, umrijeti, ali i da će treći dan uskrsnuti. Nije mu znala baš posve točno odgovoriti; znali su što znači trpjeti i umrijeti – ta toliko su trpljenja i okrutnih pogubljenja doživljavali gotovo svakodnevno – ali što točno znači uskrsnuti, tj. od mrtvih ustati ni ona nije pravo znala. 

Dakako, kao i svi pobožni židovi i ona je vjerovala u život polije smrti, vjerovala je kako će pravednici na koncu vremena uskrsnuti kako bi od Boga primili nagradu za svoju pravednost, kao što će i opaki primiti kaznu za svoja zlodjela. S tim mislim u srcu iznenada je obasja velika svjetlost; učini joj se kao da je sunce prenaglo izišlo te kroz zid obasjalo prostoriju u kojoj se je nalazila. Svjetlost je podsjeti na onu iz noći Navještenja kad joj je prije trideset i tri godine pristupio anđeo Gospodnji. I dok joj kroz misli bljesnu događaj Navještenja iz svjetlosti izroni lik njezina Sina. Svjetlost kao da se malo smanjila ili je njezin Sin blistaviji od svjetla blistavog, nije znala pravo reći. Srce joj od radosti poskoči, a njezin radosni: „Sine!“, stopi se s njegovim: „Majko!“ Mariju preplavi silna radost; osjećala je kao da će joj srce iz grudi iskočiti. Pruži ruke, ali nije znala smije li ga zagrliti te mu se približiti. Ta, taj koji je pred njom stajao sav blistav, blistaviji i od svjetla,  davno prije joj je naviješten kao Sin Božji, kao sami Bog. I sada, evo ga tu pred njom: Pobjednik, sav slavan blista u svome preobraženom, proslavljenom tijelu. I On, njezin Sin, pruži ruke prema njoj te joj s blistavim osmjehom reče: „Majko, ne ćeš li me zagrliti?“ I poleti mu u zagrljaj. Zagrljena sinovljevim blagoslovljenim rukama, na kojima su bili biljezi čavala samo je šaputala: „Sine moj! Sine moj!“ „Majko, tako je moralo biti. Moralo se je ispuniti što je pisano o meni, s trpećem Sluzi Gospodnjemu. Ti si sa mnom ustrajala do kraja. Tvoja ljubav bila mi je okrjepa na križnom putu te na križu. 

Tvoje srce, probodeno mačem boli, tek je pod križem shvatilo kako za Bogom hoditi znači pristati na trpljenje, na nošenje križa. Tvojoj ljubavi, od koje nema veće, odgovarala je i dubina boli koju nitko od ljudi ni približno nikada iskusiti neće. No, baš pod križem tvoje ranjeno i bolju ispunjeno srce postalo je spremno prihvatiti Ivana kao sina. U Ivanu, Majko, trebaš prihvatiti svu moju braću i sestre, sve one koje sam otkupio svojoj krvlju. Sada krijepi apostole, moje prve učenike, uči ih što znači vršiti volju Božju, a kada dođe vrijeme da te pridružim sebi u slavi tek će tada tvoje srce, prošireno novi izlijevanjem Duha, postati srce Majke, Majke novog čovječanstva kojemu sam ja Glava“. Marija prošapta: „Evo službenice Gospodnje i tvoje, Sine moj. Neka mi bude po tvojoj riječi“.

Tog jutra, prvog dana u tjednu, Ivan uđe u prostoriju do dvorane Posljednje večere te veoma brižljivo, da joj iznova rane ne povrijedi, izvijesti Mariju kako su se vratile žene s groba njezina Sina, ali da njega ne nađoše. Njezin blistav osmjeh i silna radost na licu otvoriše mu oči te on s Petrom potrča prema grobu. Povjerova Ivan i prije nego vidje.

Sun Apr 12 2015 19:13:42 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Veliki tjedan

Foto: Branimir Boban / CROPIX
Ulazimo u najbogatije vrijeme crkvene godine. Tjedan koji je počeo zove se Veliki tjedan. Započeo je Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

Nalazimo se u Velikom tjednu, u danima koji nas podsjećaju na posljednje događaje iz Isusova života. Veliki tjedan ili tjedan muke Isusa Krista kulminira na Veliki petak, dan kada je Isus kušan strašnim patnjama, a izdržao je sve do smrti. Što se događalo u Isusovoj duši za vrijeme njegove muke? Kolike su te kušnje bile strašne i strahotne možemo tek naslutiti iz Lukina opisa njegove agonije u Maslinskom vrtu: „A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju“ (Lk 22, 43-44). Liječnici kažu da se krvavi znoj pojavljuje iznimno rijetko, odnosno u slučajevima strahotne duševne opterećenosti, tjeskobe i stresa. Tu je Isusovu tjeskobu zabilježio i pisac poslanice Hebrejima koji veli kako je Isus u „dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onome koji ga je mogao spasiti od smrti“ (Heb 5,7). U kušnji skore patnje i smrti Isus osjeća strah i tjeskobu te se „silnim vapajem i suzama“ moli Ocu nebeskom. Kušnje će se nastaviti i na križu, još jače, još strahotnije i užasnije. Na križu Isus proživljava najstrašniju kušnju koju ljudsko biće može proći, kušnju odbačenosti od ljudi i od Boga. Premda bez grijeha Boga ga, veli sv. Pavao, „za nas grijehom učini; da mi postanemo pravednost Božja u njemu“ (2 Kor 5, 21). Petar će dodati kako Krist „grijehe naše ponese na drvo, da umrijevši grijesima pravednosti živimo“ (1 Pt 2, 24). Na križu se nad Isusovu dušu spušta „tamna noć“. Zbog grijeha koje je svojevoljno uzeo na sebe, doživljava kako se Očev pogled odvraća od njega. Nastupa noć, tamna i strašna noć duše. I iz grudi mu se ote krik: „Božje moj, Božje moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46). Strašna, najstrašnija kušnja čiji je kalež Isus morao ispiti do dna, kako ga nitko nikada više ne bi morao ispijati. Kušnja je to veća što se tako lako može izvući. Dovoljna je samo jedan pokret, jedan mig i eto dvanaest legija anđela uz njega. Ali ne, mora sam, u slabosti vlastitog tijela, ostati do kraja sam, skršen, ponižen i pobijeđen. No, iz tame križa, smrti i bogonapuštenosti  Isus izlazi kao pobjednik, a pobijedio je jer je svoje srce usmjerio i obratio Ocu nebeskom. Pisac poslanice Hebrejima veli da je Isus bio „uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“ (Heb 5, 7-9). Kušnje su Isusa utvrđivale u njegovoj poslušnosti i podlaganju volji Očevoj. Kroz poslušnost Ocu nebeskom, u biti kroz svoje trajno obraćenje/obraćanje Ocu Isus postiže vlastito savršenstvo te je svima koji ga slijede i slušaju začetnik vječnog spasenja.

Pisac spomenute poslanice Hebrejima veli da je Gospodin Isus „poput nas iskušavan svime, osim grijehom“ (Heb 4, 15). Isus nije znao što je grijeh, ali je jako dobro znao što je zlo i kolika je snaga zla. Budući da nije bio „iskušavan grijehom“, odnosno da nikada nije niti je mogao počiniti grijeh, naizgled se čini kao da ne bi mogao do kraja shvatiti i razumjeti nas, male i velike grješnike. No, istina je posve drugačija. Snagu zla ne može iskusiti onaj tko se zlu podlaže, tko na zlo i grijeh pristaje. Iskustvo snage i veličine zla koje opsjeda i napada ljudsko srce doživljava se u mjeri u kojoj se zlu opiremo. Onaj tko brzo podlegne grijehu, nalazi se unutar grijeha i grijeh u njemu. Stoga ne može znati granice i snagu zla i Zloga kojemu grijeh služi. Silinu zla iskušava onaj tko mu se opire i tko na zlo ne pristaje. U biti jedino je Gospodin Isus znao kolika je snaga zla i Zloga jer nikada nije počinio zlo i grijeh. Isus je iskusio kako je teško odreći se svoje volje i vlastitih želja, kako je teško potpuno se podložiti drugome, makar taj Drugi bio i sam Bog. Morao je kroz iskustvo vlastitog čovještva, obilježena slabošću i kušnjama izložena, prokrčiti put k Bogu. On, drugi i posljednji Adam, uspijeva ondje gdje je prvi pao. Uspio je u kušnji, pred otvorenim vratima pakla, ostati vjeran Bogu. Put prema Ocu Isus nije prokrčio samo za sebe, nego i za nas. Ne samo za sebe, nego i za nas porazio je neprijatelja, zavodnika i napasnika kako bismo mogli živjeti u slobodi djece Božje.

U novosti slobode koju nam Isus donosi svim čitateljima Dalmacija Newsa želim blagoslovljene uskrsne blagdane.

Mon Mar 30 2015 09:24:26 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Vjera u boga Tita

Foto: CROPIX
Odbacivši vjeru u jedinog Boga, jugoslavenski su komunisti u Josipu Brozu Titu pronašli boga kojem će se klanjati. Tito je postao bog jugoslavenskog komunizma koji je u sebi nosio brojne upravo religiozne značajke.

Proteklih dana hrvatski je javni prostor okupiran raspravama o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka. Za ne povjerovati kolike se osobe, među njima i istaknuti intelektualci, javljaju s razlozima protiv tog uklanjanja. Gospođa predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svima im je kratko i jednostavno odgovorila kako bisti jednog diktatora nije mjesto u predsjedničkim dvorima demokratski izabrane predsjednice. No strasti ne da se nisu smirile, nego je osnovana i nekakva Antifašistička liga, pretpostavljam za obranu tekovina antifašizma, odnosno za obranu djela i lika Josipa Broza Tita. Osobno se ne mogu načuditi da ljudi intelektualci, i to ljevičari koji se vole hvaliti svojim kritičkim razumom, mogu tako nekritički postupati. Zašto tako grozničavo, nekritički i izvan svake pameti brane ono što se braniti ne može? Smatram kako nisu posrijedi osobne ili skupinske privilegije koje ti tzv. antifašisti uživaju braneći lik i djelo „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, a kojega demokratski svijet ubraja među deset najvećih svjetskih zločinaca, masovnih ubojica. Mislim da su posrijedi daleko dublji razlozi, razlozi koji se tiču srca, onoga najdubljeg u čovjeku.

Martin Luther jednom reče kako svako srce treba boga. Ako netko ne prihvati vjeru u jedinog pravog Boga, pronaći će svoga boga kome će se klanjati i kome će žrtve prinositi. Odbacivši vjeru u jedinog Boga, jugoslavenski su komunisti u Josipu Brozu Titu pronašli boga kojem će se klanjati. Tito je postao bog jugoslavenskog komunizma koji je u sebi nosio brojne upravo religiozne značajke. Tako su komunisti imali svoje „obrede“ za djecu i mlade (Titovi pioniri i omladinci), što je trebalo nadomjestiti kršćansku prvu svetu pričest i potvrdu. Tita su proglasili „najvećim sinom naših naroda i narodnosti“, Titu su se zaklinjali, Titu je pjevali, za Tita štafete trčali, donesen je i zakon o zaštiti lika i djela druga Tita. Pretpostavljam kako su vjerovali da Tito nikada neće umrijeti. A kada se je to ipak dogodilo, proglasili su parolu: I poslije Tita, Tito. Čak su se u medijima novinari i javnici gotovo natjecali tko će pronaći bolji i ljepši slogan o Titu. Jedan koji je mjesecima kružio glasio je: „Vječnost se zove Tito!“

To stanje religijskog obožavanja i klanjanja Titu lijepo opisuje jedan od njegovih poklonika koji je kao devetogodišnje dijete bio na utakmici Hajduk – Crvena zvezda, na dan Titove smrti. Dvadeset i šest godina poslije (2006.) on još uvijek s neskrivenim idolopoklonstvom opisuje trenutak Titove smrti: „Televizijske kamere snimale su igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu plaču nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao… ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu… Da je na Poljudu, Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila“ (preuzeto s portala: dugirat.com; autor: Konj Trzalica).

Što na to reći? Što reći na tvrdnju kako ih je Tito stvorio? Doista i jest ih stvorio. Stvorio je komunistički raj za desetke tisuća ljudi kojima je udijeljen siguran posao, besplatan stan, prijevoz, liječenje, studiranje itd. No to što je istodobno pored njih postojala daleko brojnija skupina, u biti većina naroda koja sve to ne samo da nije imala, nego se nije mogla ni nadati da će imati, to ih nije bilo briga. Dok je privilegirana manjina u Titu gledala svoga boga koji im je osiguravao ispunjenje želja u komunističkom raju, većina naroda, uplašena i ušutkana, u tišini se je molila pravome Bogu s nadom da će se skratiti dani vladavine komunističkog boga.

Teško je povjerovati kako danas, trideset i pet godina poslije smrti komunističkog božanstva te poslije otkrića tolikih dokaza o zločinima koje je naredio i počinio, još uvijek postoje oni koji ga obožavaju. A ipak ih ima. I to ne mali broj. Valja ih žaliti. Nije lako svoga boga izgubiti. Stoga, za kraj, molim sve desničarske komentatore i analitičare da pokažu mrvicu ljudskog suosjećanja s onima koji su svoga boga izgubili, a drugoga još uvijek nisu našli.

Thu Mar 26 2015 11:03:24 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska