Column

Read columns list

Nikola Novak

Sigurnost Hrvatske je sigurnost EU: Može li se kontrolirati dugačka granica s BiH?

Nikola Novak je student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U svojoj novoj kolumni osvrnuo se na sigurnosno pitanje u Hrvatskoj i EU, s naglaskom na dugačku granicu koju Hrvatska dijeli s BiH

Iako u posljednje vrijeme opomene oko nužnosti regionlne suradnje po pitanju sigurnosti određeni krugovi u Hrvatskoj doživljavaju kao floskulu, ona sve više postaje nužnost. Najnovije izjave predsjednika Europarlamenta, gdina Martina Schultza, upućuju na to da se geopolitika polako, ali sigurno vraća u Europu. Sigurnosno okruženje Republike Hrvatske u tom kontekstu postaje sve veći izazov. Zapadne i sjeverne granice Lijepe Naše i dalje ostaju sigurne obzirom da su susjedne nam države, Slovenija i Mađarska, dio euroatlantskog prostora. Ipak, nedavno zahlađenje odnosa između nas i spomenutih susjeda u kontekstu fizičkog priprječavanja granice i s tim povezanog priljeva izbjeglica, narušile se dobrosusjedske odnose što se, makar privemeno, odrazilo na bilateralne odnose. Uz to, medijski prozvan "trgovinski rat" od prije nekoliko mjeseci sa istočnim susjedima svele su odnose između Hrvatske i Srbije gotovo na onakve kakve smo imali neposredno nakon kraja Domovinskog rata. No, svi ovi sukobi, ako ih se uopće može tako nazvati, zbili su se ili se još zbivaju untar šireg potencijalno sigurnosnog problema povezanim s nemogućnošću Europske unije da odgovori na migrantsku krizu. Srećom, i dalje se migranti i izbjeglice s Blikog Istoka promatraju kao humanitarni, ne kao sigurnosni problem što ne znači da će to i u budućnosti biti tako.

Ondje gdje se RH može pohvaliti u kontekstu doprinosa sigurnosti vlastitog okruženja definitivno su Italija i Crna Gora. Suradnja na Jadranu s ove dvije države, ali i hrvatsko mentorstvo u kontekstu pridruživanja Crne Gore NATO –u i EU, pružaju veliki doprinos u sekuritizaciji strateški važnog područja Jadranskog mora. Skori ulazak Crne Gore u NATO geostrateški bi izolirao Jadran od ruskog utjecaja i omogućio daljnju eksploataciju nafte s tog područja. Također, crnogorski ulazak u EU omogućio bi lakše rješavanje graničnog spora u Bokokotorskom zaljevu i na Prevlaci.

Ono što do daljnjega ostaje veliki izazov za sigurnost Republike Hrvatske, a s time i za širu regionalnu sigurnost, svakako je oko tisuću kilometara duga granica između Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Granica između ove dvije države nije prirodna utoliko što predstavlja posljedicu višestoljetnih odmjeravanja snaga između velikih sila Istoka i Zapada. To je za posljedicu imalo potpuno "uvlačenje Bosne i Hercegovine u Hrvatsku" koja danas dijeli ukupno 2/3 granice s Hrvatskom sa svih strana svijeta osim sa istočne. Jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u Schengensku zonu sekuritizacije je granica s BiH koja više ne predstavlja samo granicu između ovih dviju zemalja, već i vanjsku granicu Europske unije.

Izvore nesigurnosti za Hrvatsku, ali i širu regiju predstavljaju povećane terorističke prijetnje i potencijalne ekološke katastrofe. Nedavno provedena "akcija Rez" u Bosni i Hercegovini rezultirala je uhićenjem čak osmorice osumnjičenih koje Tužiteljstvo BiH tereti da su planirali teroristički napad za Novu godinu u kojem je trebalo poginuti minimalno 100 ljudi među kojima i dva policajca. Usporedbe radi, ovakav potencijalni teroristički napad mogao bi se usporediti s onim iz studenog u Parizu kada je stradalo 130 ljudi. Kod osumnjičenih pronađena je i zastava tzv. Islamske Države što upućuje na povezanost radiklanih islamističkih struja u BiH sa borcima ISIL –a. Također, nedavno je objavljen podatak kako se u BiH sa sirijskog ratišta vratilo 50 ljudi, državljana BiH, od koji se tek za njih otprilike pola u ovom trenutku zna gdje se nalaze. Obzirom na realnu nemogućnost hrvatskih vlasti da kontroliraju u tolikoj mjeri hrvatsko – bosanskohercegovačku granicu, ali i zbog postojanja tzv. „divljih prijelaza“, put tih terorista prema zapadnoj Europi prilično je olakšan. Osim terorizma, nedovoljno kontroliran protok granica između ove dvije države dobar je poligon za organizirani kriminal – u prvom redu krijumčarenje i trgovina ljudi. Uz sve to, izvor nesigurnosti definitivno ima i ekološki predznak. Bosna i Hercegovina ima 11 puta veću emisiju štetnih plinova od europskog prosijeka, sustavno se zagađuje tok rijeke Neretve koja utječe u Jadransko more, a naftne rafinerije upitnih proizvodnih standarda nalaze se tik uz granicu, u hrvatskoj Posavini. Razina onečišćenja zraka toliko je visoka da je bosanskohercegovački Crveni križ podijelio samo proteklih nekoliko dana 11.200 komada maski za stanovništvo koje živi na najzagađenijim područjima.

Sigurnost granica u širem kontekstu promijenjene paradigme u Europi, u kojoj geopolitika dobiva sve veću važnost, posebno se odnosi na hrvatsko – bosanskohercegovačku granicu, odnosno vanjsku granicu Europske unije. Zbog regionalne, ali i vlastite sigurnosti, RH ima dvije opcije – diplomatski se više uključiti i pokušati ubrzati proces integracije Bosne i Hercegovine u NATO i EU ili uložiti znatna financijska sredstva u strogu kontrolu granice. Poučeni slovenskim i mađarskim potezima u porteklih nekoliko mjeseci, isključivo druga opcija nije trajno rješenje. Radi vlastite sigurnosti, Hrvatska svakako treba provesti dodatnu sekuritizaciju granice s BiH, ali i diplomatskim putem preko institucija Europske unije utjecati na trajno rješenje u vidu unutarnje političke stabilnosti koja će otkloniti svaki pokušaj terorističkog djelovanja i osigurati implementaciju onih politika koje vode efikasnijoj zaštiti okoliša. To ne bi predstavljalo petljanje u unutarnja pitanja BiH jer Hrvatska, kao supotpisnica Daytonskog sporazuma, ima obavezu pružiti ruku svojoj, sigurnosno gledano, najvažnijoj susjednoj državi.

Tue Dec 29 2015 07:42:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Svijet

20 godina nakon Daytona: Hrvatsko pitanje u BiH - sada ili nikada!

Foto: Ilustracija D.N.
Nikola Novak je student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U svojoj novoj kolumni za Dalmacija News osvrnuo se na političku situaciju u BiH 20 godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma

Najnovija rezolucija Europskog parlamenta poziva državu Bosnu i Hercegovinu da konačno krene u reforme. Socioekonomski problemi građana te uspostava efikasnog mehanizma koordinacije o pitanjima EU, prema viđenju Europskog parlamenta, prioriteti su u transformaciji daytonske u briselsku Bosnu i Hercegovinu. Daytonski model kratkoročno se pokazao kao efikasnim jer je zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, no dugoročno nije pružio oblikovanje demokratskog ozračja kakvo tri konstitutivna naroda zaslužuju. Štoviše, doveo je do neravnopravnosti naroda, nefunkcionalnosti i tromosti političkog sustava, ali i do etničkog zatvaranja unutar entitetskih ili kantonalnih granica što je za posljedicu dovelo do izostanka kompromisa i dogovora među ključnim političkim akterima. Situaciju je dodatno otežalo i postojanje institucije visokog predstavnika koji je u potpunosti ili djelomično onemogućilo redovnu demokratsku proceduru svodeći time Bosnu i Hercegovinu na jednu vrstu autoritarnog međunarodnog protektorata, umjesto na – aneksom 4 Daytonskog sporazuma definiranu – demokratsku državu. 

Deset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, Venecijanska komisija tražila je izričite ustavne korekcije na tragu ukidanja entiteta ili makar sveobuhvatan prijenos zakonodavnih, izvršnih i financijskih ovlasti s nižih prema višim razinama misleći da će tim postupkom ublažiti probleme koju su nastali po stvaranju Bosne i Hercegovine. Ključni problem, ekonomski gledano, pojavio se u nemogućnosti bosanskohercegovačkog budžeta da se nosi s izgradnjom, praktički, novog birokratskog aparata na državnoj razini. No, kako to biva u Bosni i Hercegovini, ovaj problem zanemariv je usporedno s onim etničkim, pogotovo u RS –u. Od ovog trenutka RS kreće u razvoj i afirmaciju mehanizma entitetske blokade, a koji vrhunac doživljava upravo prije par tjedana kad protubosanskohercegovačka i radikalno nacionalistička politika Banjaluke jednostrano prekida suradnju sa Tužilaštvom i Sudom BiH, ali i Državnom agencijom za istrage i zaštitu, popularnom SIPA –om.

Izetbegovićev prijedlog teritorijalnog preustroja 

Gotovo u istom promotrenom razdoblju, bošnjačko – hrvatski odnosi u Federaciji prolaze faze "od ljubavi, do mržnje, pa do ljubavi, mržnje, ljubavi…". Hrvati, frustrirani nemogućnošću biranja vlastitog predstavnika pri institucijama Bosne i Hercegovine, ugledaju se na Dodika i RS. A u tom slavnom dobu terora Željka Komšića nad hrvatskim narodom, bošnjačke elite, koje su i dovele Komšića, postaju nesvjesne žrtve neootomaske politike Turske. Najbolji primjer je 2009. godine kad Ankara sugerira bošnjačkim strankama da se sastanu kako bi međusobno izgladile razmirice. Mimo strahovitih kritika hrvatskih i srpskih zastupnika u bosanskohercegovačkom parlamentu, prosvjednu notu su Turskoj uputile i Europska unija i SAD. Bratimljenje turskog i bošnjačkog naroda u tim trenutcima moglo je biti destruktivno za Bosnu i Hercegovinu kao daytonsku tvorevinu triju konstitutivnih naroda – a ne nacionalne države Bošnjaka – čiji su jamci Hrvatska i Srbija, a čuvari Francuska i SAD – nikako Turska.

Čini mi se kako su bošnjačke elite u posljednjih nekoliko godina, nakon nekoliko nevjerojatnih poteza i postupaka na štetu uglavnom bosanskohercegovačkih Hrvata, shvatile da Bosna i Hercegovina nije i nikada neće biti država bošnjačkog naroda, već jedino opstaje kao moguća zajednica triju konstitutivnih naroda. Popravljanjem odnosa unutar Federacije (iako upozoravam da su oni i danas daleko od idealnog suživota) stvaraju se uvjeti za oformljenje današnje koalicije Izetbegović – Čović, a njihov nedavni zajednički službeni posjet Turskoj može biti naznaka bolje budućnosti. No da stvari nisu crno-bijele, govori i Izetbegovićev prijedlog teritorijalnog preustroja FBiH u pravcu tri do četiri megakantona, a o kojima, navodno, Čović ne zna ništa. Istovremeno, banjalučki biskup Komarica, indirektno proziva i Čovića, ali i politiku HDZ BiH. A Čović kao da cijelo to vrijeme zna točno što radi.

Prostor za rješavanje hrvatskog pitanja

Zapravo, Hrvatima trenutno najviše odgovara situacija u cijeloj Bosni i Hercegovini. RS prijeti destabilizacijom, iako je i vrapcima na granama jasno kako Dodik gubi potporu Beograda i srbijanskog premijera Vučića što za posljedicu ima jačanje oporbe u RS –u i približavanje Vučića službenom Sarajevu, a posebno Bošnjacima. Dodik se sve više pribojava da će u budućnosti SIPA, Tužilaštvo ili netko treći otkriti niz koruptivnih afera i ostalih kriminalnih dijela o kojima kuloari veći odavno pričaju. Baš zato i je raskinuo s tim institucijama. S druge strane, dojučerašnje tursko – bošnjačko bratimljenje sve više slabi. Turska koristi migrantsku krizu kako bi se primakla institucijama Europske unije, ali dijelom koristi i Bosnu i Hercegovinu kako bi se primakla Bruxellesu. No, Turska je isto tako svjesna da ta BiH koju ona koristi može sigurno zaploviti euroatlantskim morem jedino ako se na brod ukrcaju sva tri konstitutivna naroda pa pomalo šovinistički koncept unitarne i ekskluzivno bošnjačke Bosne i Hercegovine postupno iščezava iz diskursa bošnjačkih elita na koje više nego očito Turska ima utjecaj.

Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, pa ako treba i uz potporu službenog Zagreba, osnažena spomenutom rezolucijom Europskog parlamenta, treba iskoristiti trenutak u kojem se nalazi kako bi u političkom, ekonomskom, ali i kulturološkom smislu (još uvijek ne postoji nacionalni TV kanal na hrvatskom jeziku!!!) izborila jednakopravnosti i de jure i de facto. Hoće li to biti teritorijalni preustroj u obliku trećeg entiteta, megakantona ili neki vid neteritorijanog ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine gdje bi određene institucije, poput Hrvatskog narodnog sabora BiH, dobile ustavnopravnu poziciju skrbi za obrazovanje, kulturu, informiranje, zdravstvo i financiranje Hrvata na cijelom bosanskohercegovačkom teritoriju, a ne samo tamo gdje bi bio npr. treći entitet. Ili možda teritorijalni u kombinaciji s ovim neteritorijalnim što predlaže Božo Ljubić, novoizabrani zastupnik u Saboru. Priprema li Čović krišom teren za velike promjene u BiH, ima li u tome Ljubićevu i Izetbegovićevu podršku, ali i podršku Zagreba ostaje nam vidjeti. Jedno je sigurno – aktualna situacija otvorila je prostor za rješavanje hrvatskog pitanja u sklopu šireg oblikovanja briselske, postdaytonske Bosne i Hercegovine. Hoće li hrvatske političke elite, a skupa s njima i bošnjačke i srpske, znati iskoristiti trenutak u kojem se nalaze, prihvatiti odgovornost i stvoriti bolju državu za svoju djecu, ne ovisi ni o kome drugom nego o njima samima.

Sun Dec 20 2015 08:11:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Kolumna

Neslobodna Europa granica i zidova: Hoće li EU postojati za nekoliko godina?

Foto: Ilustracija CROPIX, FaH
Nikola Novak je student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U svojoj novoj kolumni za Dalmacija News osvrnuo se na

Nekoliko godina prije ulaska Lijepe Naše u Europsku uniju sjećam se priča o kulturnom povratku na Zapad, zajedničkim vrijednostima, ljudskim pravima i zajedničkom ekonomskom prosperitetu zemalja Unije. I dok su dvije najjače stranke u našoj državi stvorile načelan konsenzus o euroatlantskom putu Hrvatske i gurale spomenutu priču do ulaska 1. srpnja 2013., istovremeno je Europska unija naletjela na ozbiljan test legitimnosti. Naime, 2008. godine ozbiljna ekonomska recesija snažno je uzdrmala svijet pa tako i zemlje članice EU. Brojni domaći i svjetski ekonomisti i politolozi upozoravali su na činjenicu da će se ekonomska recesija odraziti na legitimaciju političkog sustava Europske unije te s tim povezano pitanje europskog identiteta građana Unije.

Iz današnje perspektive jako je teško utvrditi je li ekonomska kriza bila kap koja je prelila čašu projekta "Europe ujedinjene u različitosti". Kritični prijelomi u krizi legitimacije, demokracije i identiteta Europske unije mogli su se dogoditi i prije – velikim proširenjem 2004. na deset zemalja bivšeg komunističkog bloka ili nemogućnošću donošenja Ustava Europske unije, odnosno nadomještanjem istog Lisabonskim ugovorom. Što god da je bilo uzrokom početka krize projekta Europske unije, na pragu 2016. godine sve jasnije se osjećaju posljedice. Više se ne priča o dubljoj integraciji i već spomenutim zajedničkim kulturnim, religijskim i tradicijskim vrijednostima koje povezuju nas Europljane jer je ta paradigma nadomještena onom u kojoj su izbjeglice, sukobi, zidovi, terorizam, ekonomska stagnacija, vojska i policija ključne riječi medijskog izvještavanja.

Sigurnost i ljudska prava

Prošlog tjedna najmoćnija i najutjecajnija žena u svijetu, njemačka kancelarka Merkel, u svom tjednom video obraćanju isključila je mogućnost razmještaja vojnih snaga na njemačkim ulicama jer su se pojavile spekulacije među čelnim ljudima njemačkih saveznih zemalja o mogućnosti razmještaja vojske u slučaju potencijalnih terorističkih napada u Njemačkoj. Ograničenje slobode kretanja bilo je uvjet sigurnosti posljednji put u hladnoratovskom Berlinu. Teza da se građani osjećaju sigurno u prisustvu vojske na ulici zaista podsjeća na hladnoratovske scenarije. Pomalo čak i na Orwellovog Velikog Brata. Sigurnost od terorističkih napada s jedne, te ljudska prava, nepovrjedivost privatne sfere i slobode s druge strane, očito su obrnuto proporcionalne vrijednosti. Nova direktiva Vijeća ministara o podacima o imenima putnika u zračnom prometu, poznatija kao PNR direktiva, nov je napad na privatnost Europljana. Ova direktiva obvezuje zrakoplovne kompanije da dostave vlastima podatke o adresama i imenima putnika i putnica koji slijeću ili polijeću iz EU, ali i na nekim letovima unutar EU. Je su li zaista napadi na slobodu kretanja, privatnost i ostala ljuska prava jedini način borbe protiv terorizma?

U Francuskoj na lokalnim izborima Marine Le Pen i njena ekstremno desna, protuimigrantska i protueuropska Nacionalna fronta ostvaruje značajne uspjehe. Prema nekim politolozima ovaj uspjeh bit će joj snažan vjetar u leđa na francuskim predsjedničkim izborima zakazanim za 2017. godinu. Treba napomenuti kako politički sustav Francuske, za razliku od hrvatskog, pridaje osjetno veću važnost predsjedniku/ici pa bi vrlo vjerojatno pobjeda Le Penove na izborima imala trajne posljedice na budućnost i stabilnost Europske unije. S druge strane, Grčkoj prijeti izbacivanje iz Schengenske zone s ciljem da se natjera tu državu na snažniju kontrolu migranata i izbjeglica koji ulaze u EU preko tursko – grčke granice. 

Jačanje nacionalnih parlamenata

A Grčka, po običaju, traži novce. Istovremeno, neki mediji pišu o tome kako su delegati Luksemburga u Vijeću Europske unije neformalno zatražili potpunu suspenziju Schengena. Izgleda da ideja podizanja zidova i rušenja mostova postaje sve glasnija. Gotovo istovremeno, Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća, obećava Londonu kako će do veljače de facto pristati na britanske ucjene i prijetnje izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz EU ukoliko se ne zaustavi produbljenje europskih integracija te ne ojača uloga nacionalnih parlamenata. Tusk nema izlaza iz situacije u kojoj se našao jer je i sam svjestan da se geopolitika vratila u Europu te, ukoliko želi sačuvati Europsku uniju, mora biti spreman na ustupke prema nacionalnim centrima moći, pogotovo tako jakima kao što je London.

Nagla zamjena liberalne paradigme unutar Europske unije onom klasično – sigurnosnom dovela je do ozbiljnog podrhtavanja temelja zajedničke integracije 28 zemalja članica, ali i do sve glasnije ideje nacionalnih centara moći o potrebi za samostalnijim djelovanjem u cilju očuvanja nacionalne sigurnosti. I Bruxelles je svjestan toga pa je nedavna izjava predsjednika Europskog Parlamenta Martina Schultza malo koga iznenadila. Schultz je upozorio kako Europskoj uniji prijeti opasnost od raspada pa se njezini pristaše moraju boriti da je održe. Ovakve izjave čelnog čovjeka Unije čvrst su dokaz kako budućnost Unije nije svijetla. Schultz ide toliko daleko da u svom intervjuu njemačkom Die Weltu ističe kako nitko ne zna hoće li EU postojati za 10 godina, prenosi The Guardian.

"Uzdaj se u se i svoje kljuse"

Ranije spomenuti kritični prijelomi u krizi europske legitimacije, demokracije i identiteta bili su pokretači jednog šireg procesa unutar kojeg je došlo do suspenzije liberalne paradigme "ujedinjeni u različitosti", a istovremeno je ojačala nacionalna paradigma gradnje zidova, suspenzije ljudskih prava, slobode i privatnosti te povratka nacionalnih granica. Narodski rečeno, uzdaj se u se i u svoje kljuse! Pitanja – je li moguća takva Europa, jesmo li sigurniji svatko su svom dvorištu, hoće li izbjeglice nestati ako nestane i Unija, hoće li prestati djelovanje terorista ukoliko dovedemo ekstremne desničare na čelo nacionalnih država te suspendiramo ljudska prava i slobode – su pitanja koja bi trebala potaknuti sve države Europske unije da još snažnije i još odlučnije podupru zajednički projekt utemeljen na upravo onim vrijednostima koje nas ujedinjuju: sloboda kretanja ljudi, robe, usluga i kapitala, pravo na privatnost, ljuska prava, liberalna demokracija te kolektivna sigurnost. Jer bez temeljnog konsenzusa u Europskoj uniji neće biti moguće štititi nacionalne granice, pronaći adekvatno rješenje za izbjeglice koje pritišću Uniju i zaustaviti teroriste u ostvarenju svojih ciljeva. 

Štoviše, zatvaranje unutar nacionalnih granica samo će olakšati posao teroristima, ekonomski baciti na koljena zemlje članice i ozbiljno narušiti sigurnost europskog kontinenta. Sad nam je ujedinjena Europa potrebnija više nego ikad. No, je li u pitanju novi vid dublje integracije na polju sigurnosti vidjet ćemo već idućeg tjedna kad će Europska komisija predložiti ustroj nove europske vanjske straže koja bi dobila ovlasti čuvanja vanjskih granica Unije na kopnu i na moru čak i u situacijama kad zemlja članica ne želi prepustiti taj posao, kako ih mediji nazivaju, europskim graničarima.

Sun Dec 13 2015 08:23:28 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Svijet

Hoće li Erdogan iz osvete Europu preplaviti izbjeglicama i poremetiti odnose u NATO-u

Foto: Ilustracija D.N.
Nikola Novak je student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U svojoj drugoj kolumni za Dalmacija News osvrnuo se na rast napetosti između Rusije i Turske, kao i na posljedice koje takva situacija ima na odnose u NATO-u i na međunarodnu sigurnost

Napetost u odnosi između Rusije i Turske ni dalje ne jenjava. Potez turskih vlasti u kontekstu rušenja ruskog zrakoplova davno je prešao okvire bilateralnog spora te i dalje padaju međusobne optužbe Ankare i Moskve na račun druge strane. Najglasnija optužba Moskve upućena Ankari govori o sumnji na upletenost obitelji turskog predsjednika Erdogana u aktivnosti terorističke skupine Islamske Države. Službena Ankara ovakva stajališta u potpunosti odbacuje, naziva ih insinuacijama, a sam Erdogan tvrdi da će iste sekunde odstupiti s funkcije ukoliko se spekulacije oko pomaganja teroristima pokažu točnim. Istovremeno, NATO stacionira četiri ratna broda u Crnom moru, dok Europska unija liberalizira vizni režim turskim državljanima, obećava novčanu pomoć za saniranje problema izbjeglica u Turskoj i pomiče pregovore o pristupanju s mrtve točke. U petak su čak ruske vlasti objavile i ono što oni tvrde da je dokaz kako turski predsjednik i njegova obitelj profitiraju od ilegalnog krijumčarenja nafte s teritorija pod kontrolom ISIL –a. Satelitske snimke prikazuju kolone cisterni napunjenih naftom u dijelu Sirije pod kontrolom ISIL –a, odmah prije granice s Turskom, ali i kako te iste cisterne prelaze granicu na graničnom prijelazu Reyhanli između Sirije i Turske.

Trenutno, Turska predstavlja geopolitičko središte međunarodne pozornice. Ona je prije svega ključ rješavanja napetosti na relaciji NATO – Rusija, ali isto tako predstavlja jedan dio potencijalnog rješenja problema oko izbjeglica te ključnog aktera u mogućoj kopnenoj odmazdi ISIL –a. Rusko – turski sukob za posljedicu je imao ozbiljno zahlađenje odnosa između Rusije s jedne strane te NATO –a i Turske kao članice s druge. I dok su ruke NATO –a vezane zbog praktične nemogućnosti optuživanja vlastite zemlje članice za provociranje Rusije, ali i zbog neuvjerljivih dokaza, Rusija prstom upire u Obamu, predsjednika najjače države NATO saveza, da vrši pritisak na Erdogana. SAD ne poduzimaju (javno) ništa da bi provjerile autentičnost snimki i analizirali ruske optužbe. 

Ništa od velike koalicije?

Štoviše, čine suprotno: stacioniraju vojne brodove u Crnom moru tvrdeći u službenom priopćenju kako se to čini za trajnu stabilnost i mir u regiji. S druge strane, Europska unija užurbano nastoji pružiti Turskoj financijsku pomoć i ubrzati proces približavanja europskim institucijama jer se sama ne može nositi sa izbjegličkim valom koji sve više pritišće same temelje EU. Isto tako, Turska predstavlja geografski najisturenijeg saveznika Zapada u kontekstu antiterorističkog rata protiv ISIL –a. Ukoliko bi se zapadni saveznici odlučili za kopnenu odmazdu na uporišta Islamske Države, najizgledniji teritorij s kojeg bi to bilo izvedivo jest Turska. Obzirom da još uvijek ne postoji konsenzus među glavnim međunarodnim akterima o tome koju stranu u Siriji treba podržati, nije izgledna ni mogućnost oformljenja velike koalicije, nalik na onu antihitlerovsku iz Drugog svjetskog rata koju zaziva Putin.

 Kako bilo, ova napetost koju je prouzročila tursko – ruska situacija, dodatno pritisnuta izbjegličkim valom i nepostojanjem međunarodnog konsenzusa oko djelovanja protiv Islamske Države, sigurno ne doprinosi svjetskom miru i sigurnosti. Potencijalni izlazak iz opasne situacije u kojem se međunarodna arena trenutno nalazi moguć je ukoliko NATO i Europska unija pritisnu turskog premijera Erdogana i zaprijete Turskoj sankcijama ukoliko se nepobitno dokaže da Erdogan zaista surađuje s ISIL –om. No, EU i NATO pri tom trebaju igrati s figom u džepu zbog vlastite sigurnosti. 

Naime, odlazak Erdogana sa predsjedničkog mjesta uzdrmao bi unutarpolitičku situaciju u Turskoj pa bi se mogao naglo povećati priljev izbjeglica prema Europi kao osveta zbog „izdaje“ od strane zapadnih saveznika. Svaki pritisak na Erdogana mora biti oprezno izveden kako bi se s jedne strane zadovoljila Rusija, a kako s druge strane ne bi došlo do ozbiljnije unutarpolitičke krize. Iz toga razloga fokus NATO –a i Europske unije mora se dijelom s Turske prebaciti na Grčku. Ona bi trebala postati faktor stabilnosti i oslonac zapadnih saveznika u kontekstu zbrinjavanja izbjeglica, a Turska, dokažu li se ruske optužbe, mora ostati u tijesnom savezništvu sa Zapadom jer jedino NATO može biti jamac njene unutarnje, ali i vanjske sigurnosti. Koliko je Grčka spremna samostalno djelovati, obzirom na financijsku situaciju, pitanje je svih pitanja. 

Mogućnost pregovora s radikalnim islamistima

U svakom slučaju, politika koju trenutno EU i NATO provode na širem prostoru Sirije nije dobra jer izostaje međunarodna legitimacija Rusije kao vojne sile uključene u rat protiv terorizma. Dodatno, zaoštreni odnosi Rusije i Turske te s tim povezana bezuvjetna podrška koju ima Turska od NATO –a i EU još više provociraju Rusiju, ali i dodatno otežavaju mogućnost dogovora velikih sila oko zajedničke borbe protiv Islamske Države. Potrebno je čim prije pronaći rješenje koje bi zaustavilo širenje ISIL –a pa čak se treba, ukoliko nema međunarodnog konsenzusa o velikoj koaliciji, razmišljati i o pregovorima sa radikalnim islamistima npr. preko institucija Ujedinjenih naroda. Bilo kakva pojedinačna odmazda, bila ona zračna kao do sada ili kopnena, neće trajno riješiti problem islamističkog militarizma u svijetu. 

Pregovori bi možda mogli smanjiti radikalne ideje ne samo ISIL –ovaca, nego općenito svih potencijalnih islamističkih militanata u svijetu. Brojna istraživanja nacionalne sigurnosti pokazala su kako uključenje terorističke organizacije u redovne političke procese dovodi do odbacivanja radikalnih metoda i nasilnog ostvarenja političkih ciljeva. Daljnji pokušaji zapadnih saveznika, ali i Rusije, u bombardiranju i nasilnom uništenju Islamske Države mogli bi potrajati predugo, biti financijski iscrpljujući te stvoriti još više izbjeglica. Dugoročno, mogli bi ozbiljno ugroziti međunarodnu sigurnost obzirom da ne postoji čvrsta garancija da se islamistički fundamentalizam neće ponovo negdje pojaviti.

Sun Dec 06 2015 11:34:59 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Svijet

Kome smeta crnogorsko pristupanje NATO savezu?

Foto: CROPIX, D.N.
Novi gost kolumnist našeg portala je Nikola Novak, student diplomskog studija politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U svojoj prvoj kolumni osvrnuo se na budućnost proširenja NATO saveza i to na konkretnom primjeru Crne Gore koja bi početkom prosinca trebala dobiti pozivnicu za članstvo

Sastanak ministara vanjskih poslova zemalja članica NATO saveza bit će održan u Bruxellesu 1. i 2. prosinca. Na dnevnom redu će se, uz ostalo, naći i upućivanje pozivnice Crnoj Gori za članstvo u Savezu. Naši južni susjedi u žižu hrvatske javnosti došli su tek nakon 24. listopada 2015. godine i burnih političkih prosvjeda usmjerenih protiv, kako je medijski objašnjeno, aktualne koalicijske vlasti na čelu s Milom Đukanovićem. Zanimljivo je da su ti prosvjedi započeli gotovo tjedan dana prije, a glavni inicijator prosvjeda bio je oporbeni Demokratski front (DF), odnosno koalicija sastavljena od uglavnom prosrpskih članova koji se, između ostalog, zalažu za nihilizam, tj. izbjegavanje pitanja jesu li Crnogorci Srbi ili nisu, govore li srpski ili ne i slično. Prvog dana prosvjeda pristaše i simpatizeri DF –a pojavili su se u glavnom gradu Crne Gore, Podgorici, sa trobojnicom Republike Srbije. Šačica prosvjednika okupljenih ispred parlamenta je transparentima pokazala nezadovoljstvo prema euroatlantskom putu Crne Gore. Tek drugog dana im je netko, vjerojatno dobronamjerno, sugerirao da u cijelu priču ubace i koji crnogorski barjak.

Nekako se teško oteti dojmu da su crnogorski prosvjedi stvarno bili usmjereni protiv aktualne pozicije. Puno lakše je, obzirom na znakovite detalje s tih slika iz Podgorice, zaključiti kako je prosvjed zapravo bio pokušaj ponovnog povratka Crne Gore na staro. Natjerati Crnu Goru i Crnogorce da ponovno nosi križ nekih prošlih, mračnih vremena, ona u kojima je država Crna Gora, koja je davne 1878. godine sa svojim predstavnikom sjedila na Berlinskom kongresu, bila sustavno posrbljivana. Srbizacija Crne Gore započela je 1918. godine ulaskom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Samo ime države briše crnogorsko ime i državnost, koje vraća tek nastankom SFRJ. No, po raspadu te državne zajednice u Crnoj Gori otpočinje intenzivno izjednačavanje svega crnogorskog sa srpskim pa se drastično mijenja struktura stanovništva te države. Čak i u tim najmračnijim razdobljima devedesetih, "čojstvo i junaštvo" Crnogoraca povijest je zapamtila u potezima admirala JNA.

Vladimir Barović i Krsto Đurović su se usprotivili odluci vojnog vrha JNA da se napadne Dubrovnik i Hrvatska te da se gradovi bombardiraju s mora. Časnik Barović se ubio, a u oproštajnom pismu je naveo kako je to za njega predstavljalo djelo suprotno crnogorskoj časti – jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio. Uskoro će taj gospodin dobiti svoju ulicu u Gradu. Još je dojmljiviji bio prosvjed 3. prosinca 1991. godine gdje je 10.000 Crnogoraca na Cetinju u glas pjevalo: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče", organiziran od strane Liberalnog saveza Crne Gore.

Povratak izgubljene državnosti

Upravo na krilima ideja Liberalnog saveza započeo je crnogorski preporod: proces obnove državnosti i euroatlantsko usmjerenje ove države. Projekt je tijekom vremena preuzeo i realizirao Milo Đukanović. Crna Gora je danas tu zahvaljujući ljudima kao što je Milo Đukanović i bez obzira tko što danas mislio o njemu i vladajućoj koaliciji na čijem je čelu, taj čovjek je uspio artikulirati stoljetnu težnju crnogorskog naroda da povrati izgubljenu državnost i okrene se Zapadu, tamo gdje ta država i pripada. Onaj tko tvrdi da prosvjeduje protiv Mile Đukanovića nekoliko dana prije službenog primitka pozivnice za članstvo u NATO –u, prosvjeduje protiv države Crne Gore.

Na međunarodnom planu, nedavna reakcija Rusije najoštrije osuđuje proširenje NATO –a na Crnu Goru. Pri tome navodi kao glavne razloge ozbiljnu ugrozu mira i stabilnosti u Europi, ali i daljnju komplikaciju odnosa između Rusije i NATO –a. Niti će se odnosi između Rusije i NATO –a zakomplicirati, niti će doći do ugroze sigurnosti u Europi koja je ionako uzdrmana terorističkim djelovanjima i izbjegličkim valom. 

Treba naglasiti kako su humanitarni izazovi koji stoje pred Europom, a tiču se izbjeglica, nemjerljivi s direktnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti u pojedinim europskim zemljama vezanih uz terorizam. Ulazak Crne Gore u NATO savez, u ovakvom međunarodnom okruženju, doista može imati negativan utjecaj na nacionalnu sigurnost same Crne Gore i to u kontekstu širenja Saveza na novu članicu te eventualnih terorističkih prijetnji koji se mogu pojaviti kao posljedica ulaska, no ne može nikako negativno utjecati na mir i stabilnost cijelog europskog kontinenta zbog specifičnih humanitarnih i sigurnosnih kriza koje već postoje. Crnogorsko pristupanje NATO –u, u ovom trenutku, trebalo bi proći gotovo pa neopaženo na međunarodnoj sceni. 

Primanje Crne Gore u NATO i opomena Turskoj

A u kontekstu odnosa NATO – Rusija, koji su nakon turskog rušenja ruskog zrakoplova poprilično zategnuti, postoji mogućnost diplomatskog dogovora. Pogotovo jer Putin očekuje od Obame da utječe preko NATO –a na Erdogana. S obzirom na to da sam Savez tek sramežljivo istupa u vezi ovog incidenta, rješenje tursko – ruskog spora bit će, vrlo je izvjesno, lako postići ukoliko NATO članice zauzmu čvršći stav. Tu se onda otvara prostor unutar kojeg NATO može lobirati kod Rusije da zažmiri prilikom crnogorskog pristupanja, a zauzvrat pritisne Tursku i zaprijeti joj sankcijama ukoliko ne prestane s osiguranjem prijevoza za islamističke militante, preprodajom nafte i dopuštanjem djelovanja ISIL –ovih trening-kampova na svom teritoriju. Kako sad stvari stoje, sam NATO je, prema pisanjima nekih analitičara, nezadovoljan zbog turskog ponašanja, no ne poduzima ništa u vezi toga jer je Turska ipak članica. Ukoliko dođe do žešćeg okršaja između NATO –a i Rusije u kontekstu primanja Crne Gore, NATO uvijek ima ovaj as u rukavu.

Zaključno, vrlo je izvjesno kako će Crna Gora kroz par dana dobiti poziv u članstvo, a dodatno ohrabrenje došlo je prije par dana osobno od američkog podpredsjednika Bidena na sastanku Brdo – Brijuni u Zagrebu. Integracija Crne Gore u NATO ubrzat će njezin put prema Europskoj uniji, osigurati političku stabilnost same države i šire regije Jugoistočne Europe te ne bi trebala dovesti do narušavanja odnosa između Rusije i NATO saveza u svijetlu najnovijih događanja u međunarodnim odnosima. 

Sun Nov 29 2015 08:00:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Svijet