Zašto (ne) čitamo?

U današnje vrijeme kada je sve postalo digitalno, a internet zauzeo većinu našeg slobodnog vremena, sve manje je onih koji još uvijek vole pročitati dobru knjigu. 

Često sam nailazila na pitanja ljudi: “ Kako se tebi to da? Što je tu uopće zanimljivo? “ Isto tako, kad bi pitala neke ljude čitaju li, najčešći izgovori bili bi: „ Ma nemam ja vremena za to.“

 U redu, dragi ljudi, ali kako svi, baš svi, imate vremena tipkati po mobitelu? Neprestano prelistavate naslovnice društvenih mreža, gledate tko je što objavio i zamarate se tuđim životima umjesto da pronađete vlastitu oazu mira i otvorite knjigu. Mislim da svatko može pronaći vrijeme za to. Tko nešto želi pronaći će vremena, a tko ne pronaći će izliku. To je jasno kao dan. Dragi ljudi, čitanjem možete pobjeći od vlastitih problema, uroniti u neke druge, čarobne svjetove.

Na taj način izgrađujete sebe, učite, razmišljate, osim toga obogaćujete vlastiti rječnik i jednostavno imate najljepšu razbibrigu. Usudila bih se reći da čitajući psihički rastemo. Dok sam bila dijete, knjige su mi pomogle da shvatim neke nesporazume u svojoj glavi, ali i one u društvu. Ponekad nam se čini da ne postoji osoba na svijetu koja nam može odgovoriti na neka teška životna, pa čak i na ona banalna pitanja. Eto, meni su knjige pomogle da pronađem neke od odgovora koji su me vječito mučili.

Poslije toga sam se osjećala spašeno, kao da sam pronašla dio sebe za kojim sam dugo tragala. Evo, to su neki od razloga zašto bismo trebali čitati, a kad bih  postavila pitanje kakve knjige treba čitati, teško bih pronašla odgovor. Svatko ima vlastiti ukus. Ipak, iako na to ne mogu odgovoriti ja, ima jedan, meni veoma drag književnik odgovor na to pitanje:

 „ Smatram da bi uopće trebalo čitati samo takve knjige koje nas ujedaju i bodu. Ako nas knjiga koju čitamo ne budi udarcem pesnice po glavi, zašto je onda čitamo? Da nas usreći…? Zaboga, bili bismo sretni i da nema knjiga, a knjige koje nas usrećuju mogli bismo za nuždu pisati i sami. Ali potrebne su nam knjige što na nas djeluju poput nesreće koja nas  jako boli, poput smrti osobe koju smo voljeli više od sebe, kako da su nas odagnali u šume, daleko od ljudi, kao samoubojstvo; knjiga mora biti sjekira za zamrzlo more u nama.“ – Franz Kafka

POSLJEDNJE DODANO: