08.07.2018. u 07:58h
Ana Marija Veselčić dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta.
Mlada Vinkovčanka i studentica glume na Umjetničkoj akademiji u Splitu sprema svoju diplomsku predstavu pod mentorstvom intendanta splitskoga HNK-a Gorana Golovka. Sama je napisala komad, a tema su predstave djeca iz domova. Porazgovarali smo s Anom Marijom koja nam je otkrila zašto se odlučila za tu temu i kada će njena predstava ugledati svjetla pozornice.
Ukratko objasni o čemu se radi u tvojoj diplomskoj predstavi...
Tekst se zove „Domaši“. To je kolokvijalni naziv za djecu koja su odrasla u domu. Konkretno se bavim temom mladih koji su odrasli u domovima za nezbrinutu djecu. Glavna je ideja moje predstave: „Kakvo god djetinjstvo bilo, uvijek ti nedostaje“. Ne sviđa mi se to što ljudi zaziru od ovakve teme i promatraju takvu djecu sa sažaljenjem, a trebalo bi biti suprotno. To je i cilj moje predstave, pokazati da su djeca iz doma kao i sva druga. Samostalna, sposobna za rad i spremna zakoračiti u svijet.
Kako je nastao tekst?
Htjela sam da to bude dokumentarno, pa sam razgovarala s bivšim korisnicima domova, djelatnicima, čitala sam zakone, odlazila u neke domove. To mi je poslužilo kao temelj. Međutim, iako je dokumentarno, trebalo je dobiti neku dozu života. To sam oživjela vlastitim iskustvima, trudila sam se da svaki lik ima svoju priču koja je stvarna, da mi gledatelji vjeruju. Nisam htjela da to bude neki Disneyjev crtić, već život.
Kada ćemo imati priliku to pogledati?
U utorak 10. 7. na sceni 55 u HNK-u Split. Ulaz je slobodan, a predstava počinje u 18 sati.
Zašto si odabrala baš tu temu? Je li ti bilo teško govoriti o tome?
Drago mi je da sam imala priliku na scenu iznijeti nešto svoje. Dom je dio moga identiteta, odrastanje u domu izgradilo me kao osobu, dalo mi je kao djetetu širinu i pokazalo mi kakvi su ljudi te da ne gledam na neke prekretnice u životu kao dramu, nego kao na prolaznu fazu života. Osim toga, ljudi vrlo malo znaju o ovoj temi, pa mi je drago da mogu donijeti nešto novo i svježe u kazalište, a samim time i poučiti publiku.
Dobitnica si Nagrade hrvatskoga glumišta u kategoriji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Što ti je donijela ta nagrada?
Bilo mi je drago, pogotovo zato što sam tek studentica. Tu mi je predstavu bilo izuzetno drago raditi s divnim ljudima, projekt je ispao uspješan i vrijedan gledanja. Ipak, smatram da mi je nagrada otvorila nova vrata, čitavu sam godinu na probama i imam planove za iduću sezonu, tako da mi je dala potvrdu da sam na pravome putu.
Kakva su ti iskustva s predstavom „Ukroćena goropadnica“ u kojoj si igrala u HNK-u Split?
Predivna. Ansambl je bio kao jedno, radili smo nešto u što vjerujemo. Bili smo buntovna mladež koja je dobila priliku divljati na sceni. Prema mome mišljenu, to i jest cilj Shakespeareovih tekstova. Probe su bile opuštene, a rad nam je potvrdilo to što su srednjoškolci predstavu pratili čitava tri sata. Ova je predstava prava prilika za početak odgoja nove publike u Splitu.
Najljepše u tvome poslu?
Element neočekivanoga. Svaka je izvedba i svaka proba drugačija. Također, kada sjednemo poslije predstave i popričamo o tome što je bilo dobro, a što nas je iznenadilo.
Čime te je dom obogatio?
Osamostalio me, dao mi je ljude koji će uvijek ostati dio moga života. Tetu Meri koja me naučila osnovnim kućanskim poslovima, kao i velikim životnim lekcijama. Ona mi je kao majka, a osim nje sam stekla prijateljice koje su mi poput sestara. Već planiramo neka kumstva.
Tvoja poruka mladima?
Sve je u životu normalno. Uvijek može biti bolje, ali i gore. U jednome trenutku svojih života moramo odrasti i preuzeti odgovornost za vlastite situacije. Na tebi je što će ti se dogoditi sutra. I još samo jedno... Ako se nasmiješ, odmah je bolje.
Ukratko objasni o čemu se radi u tvojoj diplomskoj predstavi...
Tekst se zove „Domaši“. To je kolokvijalni naziv za djecu koja su odrasla u domu. Konkretno se bavim temom mladih koji su odrasli u domovima za nezbrinutu djecu. Glavna je ideja moje predstave: „Kakvo god djetinjstvo bilo, uvijek ti nedostaje“. Ne sviđa mi se to što ljudi zaziru od ovakve teme i promatraju takvu djecu sa sažaljenjem, a trebalo bi biti suprotno. To je i cilj moje predstave, pokazati da su djeca iz doma kao i sva druga. Samostalna, sposobna za rad i spremna zakoračiti u svijet.
Kako je nastao tekst?
Htjela sam da to bude dokumentarno, pa sam razgovarala s bivšim korisnicima domova, djelatnicima, čitala sam zakone, odlazila u neke domove. To mi je poslužilo kao temelj. Međutim, iako je dokumentarno, trebalo je dobiti neku dozu života. To sam oživjela vlastitim iskustvima, trudila sam se da svaki lik ima svoju priču koja je stvarna, da mi gledatelji vjeruju. Nisam htjela da to bude neki Disneyjev crtić, već život.
Kada ćemo imati priliku to pogledati?
U utorak 10. 7. na sceni 55 u HNK-u Split. Ulaz je slobodan, a predstava počinje u 18 sati.
Zašto si odabrala baš tu temu? Je li ti bilo teško govoriti o tome?
Drago mi je da sam imala priliku na scenu iznijeti nešto svoje. Dom je dio moga identiteta, odrastanje u domu izgradilo me kao osobu, dalo mi je kao djetetu širinu i pokazalo mi kakvi su ljudi te da ne gledam na neke prekretnice u životu kao dramu, nego kao na prolaznu fazu života. Osim toga, ljudi vrlo malo znaju o ovoj temi, pa mi je drago da mogu donijeti nešto novo i svježe u kazalište, a samim time i poučiti publiku.
Dobitnica si Nagrade hrvatskoga glumišta u kategoriji za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Što ti je donijela ta nagrada?
Bilo mi je drago, pogotovo zato što sam tek studentica. Tu mi je predstavu bilo izuzetno drago raditi s divnim ljudima, projekt je ispao uspješan i vrijedan gledanja. Ipak, smatram da mi je nagrada otvorila nova vrata, čitavu sam godinu na probama i imam planove za iduću sezonu, tako da mi je dala potvrdu da sam na pravome putu.
Kakva su ti iskustva s predstavom „Ukroćena goropadnica“ u kojoj si igrala u HNK-u Split?
Predivna. Ansambl je bio kao jedno, radili smo nešto u što vjerujemo. Bili smo buntovna mladež koja je dobila priliku divljati na sceni. Prema mome mišljenu, to i jest cilj Shakespeareovih tekstova. Probe su bile opuštene, a rad nam je potvrdilo to što su srednjoškolci predstavu pratili čitava tri sata. Ova je predstava prava prilika za početak odgoja nove publike u Splitu.
Najljepše u tvome poslu?
Element neočekivanoga. Svaka je izvedba i svaka proba drugačija. Također, kada sjednemo poslije predstave i popričamo o tome što je bilo dobro, a što nas je iznenadilo.
Čime te je dom obogatio?
Osamostalio me, dao mi je ljude koji će uvijek ostati dio moga života. Tetu Meri koja me naučila osnovnim kućanskim poslovima, kao i velikim životnim lekcijama. Ona mi je kao majka, a osim nje sam stekla prijateljice koje su mi poput sestara. Već planiramo neka kumstva.
Tvoja poruka mladima?
Sve je u životu normalno. Uvijek može biti bolje, ali i gore. U jednome trenutku svojih života moramo odrasti i preuzeti odgovornost za vlastite situacije. Na tebi je što će ti se dogoditi sutra. I još samo jedno... Ako se nasmiješ, odmah je bolje.