Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5ab4382b2af47f75458b45fc/80

Oporavak nakon operacije i nove "crne" prognoze

Zadranin Antonio, završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. Danas nam u novom nastavku otkriva što se događalo nakon izlaska iz sale te koji su problemi kasnije nastupili

Doktor specijalist kirurg izašo je iz sale i zapalio cigaretu, a majka mu je prišla i upitala ga: Jeste li vi operirali mog sina Antonia ? Rekao je da, a mamino pitanje bilo je: Zašto je tako dugo trajalo?  Rekao je da je to je bila ogromna hernija u obliku muške šake s obje strane. Detalje koje je opisivao zgrozili su moju majku, a kao glavni razlog naveo je da se to događa prerano rođenoj djeci i onoj djeci koja često plaču.  

- Pošto je ležao u inkubatoru 37 dana, tko bi stalno vodio brigu o djeci koja stalno plaču, a sestre nisu imale vremena za svako dijete pojedinačno. Tijek boravka na staroj pedijatriji zadarske bolnice  trajao je poslije operacije četiri dana. Majka dolazila dva puta dnevno u bolnicu, a naposljetku je pitala jednog od doktora da me puste kući, ako nemam temperaturu, a nisam ju imao. Doktor koji je bio dežuran šapnuo je na uho mojoj majci: Uzmite ga doma, ovdje djeca padaju MEDICINSKIM SESTRAMA iz ruku. Zgrožena majka je iste sekunde zahtijevala izlazak iz bolnice. Nije ju bilo briga za otpusno pismo. 

Napokon ponovo doma

Deveti dan od operacije  vadio sam šavove i sve je bilo u redu. Nepunih mjesec dana od te operacije moje stanje se drastično promijenilo.  Od prijašnjih bolova sam dobio strabizam, međutim kako je vrijeme prolazilo iza operacije strabizam je bio sve jači, a motorika sve gora i gora. Mama je vidjela da sam se motorički jako pogoršao. Sama je zahtijevala pregled kod iste doktorice u bolnici Goljak, doktorice koja nas je prvi put primila. 

Do Zagreba je bio u pratnji moj stric i moj djed (tatin otac). Doktorica koja me je primila, pregledavala me je sat vremena  i napisala dvije strane o mom stanju. Moja mama je tražila da  doktorica malo bolje pojasni moje stanje. Njen opis mog stanja je bio nikakav, nikakve nade, nikakve dobre prognoze nije davala. Iduće pitanje moje majke je bilo: Hoće li on moći sjediti govoriti…, a njen odgovor je bio:  Ne znam uopće hoće li  ikada stati na svoje noge, hoće li  moći sjediti, pričati. Majka je bila ljuta, no lijepo se pozdravila i otišla iz bolnice. 

Govorila je stricu i djedu da nas ova bolnica više neće vidjeti u životu. Nakon povratka u Zadar, odmah je otišla na fizijatriju na dogovor sa fizijatricom  koja joj je rekla da ako budemo uporni možemo puno toga postići.  I tako sam svaki dan odlazio na fizijatrijski odjel kako bi svladavo vježbe po Bobathu. Sestra je radila svaki dan sa mnom, a majka je od nje učila rad vježbi po Bobathu, koji je primjenjivala kod kuće dva sata  dnevno i plus  prakticiranja posebnih položaja: sjedenja, jedenja, igranja i spavanja sve u svrhu poboljšanja mišića i motorike, terapija praktički od 24 sata svaki dan.

Dodatni problem pored svega su bile moje oči- strabizam i pareza desnog oka…


hr Fri Mar 23 2018 09:47:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ab4382b2af47f75458b45fc/80

Oporavak od operacije, pripreme za srednju školu i konvulzije u moru

Zadranin Antonio nakon što je ekskurziju zamijenio operacijom, čekao ga je oporavak, srednja škola, ali i nove zdravstvene poteškoće..

Čim smo došli doma to popodne  krenule su posjete. Moji rođaci trudli su sei da mi vrijeme oporavka u kući prođe brzo i bezbolno.  Posjete su iz dana u dan bile sve veće i dulje, što je mene veselilo. Ako se već nisam mogao mrdati u krevetu zbog gipsanih longeta, jako me veselilo što je netko uvijek sa mnom. 

Najveći je problem bio kad je trebalo obavljati fiziološke potrebe. Za mokrenje smo imali veliko bocu što je bio lakši dio, a veći problem je bio kad bi trebao obavljati "ono drugo". Tu smo imali jedan veliki kablić na koji bi me trebalo podignuti, a s obzirom da sam ja tada bio veći i teži to su radile dvije osobe. Kada je čovjek ukočen duplo je teži, a još k tome kad ima gipsane longete na sebi shvatite da to nije bio nimalo lak zadatak. Tata u tom trenutku nije bio kod kuće, već je plovio. Nama je bilo teško što nije tu, a njemu je bilo vjerojatno još teže što nije uz nas. 

Uz rođake najčešće je u posjetu dolazila prijateljica Petra s kojom bi se igrao i zabavljao. Tad je bila velika podrška na sve moguće načine iako ne bi možda svaki put uspjela doći u posjetu pa bi se čuli više puta dnevno telefonom. Došlo je vrijeme za skidanje gipsa. Sanitetskim kolima smo prebačeni na kirurgiju u Zadru po preporuci liječnika iz Splita. Nije bio nikakav problem za skidanje gipsa i šavova, već je bila problem žica koja je virila iz prsta i koju je trebalo isto izvaditi. Doktor nije znao kako to treba izvući iako mu je majka rekla da samo treba povući kao što je liječnik iz Splita rekao. On je rekao da je to nemoguće te da mi treba dati anesteziju u prst da bi je mogao izvući. Mene i mamu je uhvatila panika s obzirom da znamo da je to veoma bolno pa mama nije dopustila jer je slušala upute liječnike iz Splita. 

Liječnik se napokon usudio izvući je bez problema i bez anestezije. Krenuli smo kući i noge su me jako boljele jer su tri i pol tjedna bile u istom položaju. Ovoga puta nije trebalo dugo da stanem na svoje noge jer smo krenuli s terapijom u moru, praktički odmah nakon vađenja gipsanih longeta. Nakon toga  slijedio je upis u srednju školu. Kao što sam istaknuo u prijašnjem tekstu želio sam upisati nadbiskupsku klasičnu gimnaziju za koju sam imao dovoljno bodova, ali tadašnji ravnatelj bio je skeptičan u vezi mene zbog mojih zdravstvenih problema. Dogovorili smo se da ću na kraju upisati tu školu, ali da ću se prebaciti u drugu školu na polugodištu bude li mi preteško. Bilo mi je drago što sam uspio upisati u jednu od težih škola u Zadru u to vrijeme iako me je bilo malo i strah.

Konvulzije u moru

Ljeto je proteklo u redu do kraja srpnja. Redovito sam išao na plažu sa rođacima i s prijateljicom Petrom. No, krajem srpnja došlo je do novih zdravstvenih problema. Došli smo tada na plažu, mama brat i ja. Već tad sam osjetio čudan pritisak u glavi, ali ignorirao sam to. Ušao sam u more i zaplivao. Plivajući počeo mi se gubiti vid na lijevom oku. Naravno da sam to plivajući odmah rekao mami, a ona mi je rekla da malo protrljam oko s morem, što sam i učinio. 

Nakon manje od minute to se počelo dešavati i na drugom oku. Mama mi je rekla da idem prema izlazu i da će sve biti u redu. Plivajući prema izlazu nakon par sekundi više ništa nisam vidio. Rekao sam mami da je uopće više ne vidim. To je bio jedan jako ružan osjećaj,a tada mi je u glavi bila jedna misao da sam sto posto oslijepio. 

Nekako sam doplivao do zidića u plićaku i sjeo na njega. Odjednom sam rekao mami da mi je bolje i opet zaplivao. Sljedeće što mi je majka ispričala je to da je bilo čudno da ne dižem glavu iz mora te je zaplivala za mnom jer me more ubrzano nosilo u dubinu. Kad je došla do mene i podigla mi glavu vidjela je da sam cijeli plav i da radim čudne grčevite pokrete tijelom, izvukla me je van iz mora i krenula s davanjem umjetnog disanja. Brat se tada jako uplašio. Čekali smo hitnu, a majka je pokušavala olabaviti stisak zubiju koji je bio jak da mi oslobodi jezik da se ne ugušim. Tad sam se počeo buditi i dolaziti k svijesti. Znam da me uhvatila panika zbog puno ljudi oko mene, nisam znao što se događa. 

Hitna je došla i odvela me na zadarsku neurologiju gdje sam proveo slijedećih pet sati primajući infuziju i čekajući dijagnozu. Majka je otišla po auto i stvari na plažu na kojoj smo bili. Slijedile su mnoge pretrage snimanja mozga te snimanje mozga u umornom stadiju što znači da noć prije snimanja nisam uopće smio spavati iz razloga da se vidi što je zapravo prouzročilo ovakvu vrstu napadaja. Nakon svih kontrola zaključeno je da su se dogodile konvulzije-grčevi u mozgu,koji su nastali zbog jakih vrućina. Preventivno je liječnik odlučio dati terapiju da izbjegnemo nove napadaje te ću s vremenom ako bude sve u redu,skinuti lijek. Odlučeno je da po velikim vrućinama ne smijem ići na plažu te moram imati kapu ili suncobran pored sebe, toga smo se i držali.

Kako se ljeto bližilo kraju, bilo je vrijeme da se pripremim za novu školsku godinu, novu školu, nove ljude. Bio sam malo u strahu, ali opet sretan…


hr Sat Sep 22 2018 17:59:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b2154e12af47fc22a8b4688/80
Foto: Getty Images

Umjesto ekskurzije s prijateljima, za kraj osmog razreda dočekala me operacija

Zadranin Antonio unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed. U novom nastavku svoje kolumne otkriva kako je protekao završetak osnovnoškolskog obrazovanja te zbog čega je došlo do nove operacije, ovog puta u Splitu u bolnici Križine..

U rujnu 2002. krenula je nova školska godina, posljednja u osnovnoj školi. Kako je to bila zadnja godina profesori su već sve razumjeli, a i ja sam bio uhodan u gradivo tako da je sve teklo bez većih problema, osim naravno matematike koja mi je još uvijek bila boljka. 

U studenom 2002. dogovorili smo novu kontrolu u splitskoj bolnici Križine kod tada najpoznatijeg ortopeda na našem području. Naravno sve zbog novih zdravstvenih problema i sve većih problema s hodanjem. Uputili smo se na kontrolu i nakon svih pretraga, snimki i svega što ide uz to zaključeno je da mi je potreban novi četverostruki operativni zahvat koji smo odmah dogovorili za svibanj 2003. godine. 

Vratili smo se doma jako tužni što se ponovno moramo suočiti sa svim s čim smo se suočili prije nepunih dvije i pol godine. Trebalo mi je dobrih mjesec i nešto dana da to prihvatim i krenem isplanirati sve što je trebalo. Trebalo se, naime, dogovoriti s profesorima da odgovaram gradivo unaprijed, kako bi do uskršnjih praznika meni sve bilo zaključeno.

Iako je bilo mukotrpno i teško na kraju se to i dogodilo, sve je bilo gotovo do uskršnjih praznika. Prošao sam s prosjekom 4,3 i dok su se moji razredni kolege pripremali za ekskurziju na koju svi idu krajem osmog razreda, ja sam se pripremao za pretrage i bolničke dane koji su mi uslijedili...

Krajem travnja 2003. godine je dogovoreno da se u bolnici trebam pojaviti 5. svibnja u jutarnjim satima, ali da se doktoru još jednom telefonski javim 2. svibnja. Sve je bilo spremno, 2. svibnja smo u telefonskom razgovoru s doktorom potvrdili operaciju. Osvanuo je i taj 5. svibnja, krenuo sam uplašen i tužan iz Zadra s mamom i bratom,  i nije se znalo tko je bio više utučen od nas troje. Baka i djed su nas skupa s rodicom ispratili, velika podrška uz njih i pojedinu rodbinu mi je bila i prijateljica Petra.

 Stric nas je vozio. Došli smo ispred bolnice u 08,00 sati i stric je pomogao mami da iskrca stvari u holu bolnice i odjednom je samo rekao da mora žuriti nazad u Zadar, da se nada da će se moći snaći sama. Ona je u bunilu rekla da hoće i ostali smo sami.

Nakon svih pripremnih pretraga odlučeno je da ću imati još jedan dodatni zahvat tokom dogovorene operacije. Naime, operirat će mi dodatno iskrivljeni prst na nozi koji se skrivio usred skraćenih tetiva na samom prstu. Operacija je odmah bila dogovorena za sutradan ujutro. Nakon tih prvotnih dogovora mama i brat su se otišli smjestiti u sobu koju su unajmili, a ja sam naravno ostao na odjelu čekajući daljnje pretrage koje su se trebale odraditi tijekom tog dana...

Ujutro su mama i brat već u 07,00 sati bili u bolnici, a mene su u 08,30 sati već otpremili u salu. Isti osjećaj i iste misli su mi prolazile kroz glavu kao i prije svake prethodne operacije. U šok sobi sam proveo ostatak dana, bio sam u gipsanim longetama od stopala do kukova, a iz prsta mi je virila žica koja je trebala služiti kao potporanj dok kost ne zaraste s obzirom da su mi prst skratili za pola. 

Najiskrenije nije me ništa bolilo koliko taj prst. Ova četiri reza nisu bila ni 20 posto boli od one koju je prouzrokovala bol u prstu, ali to mi je odmah nedugo nakon operacije rečeno da su zapravo prsti općenito najkompliciraniji što se tiče oporavka i da će dosta dugo trebati dok zaraste kost. Posebno je trebalo paziti da se ta žica na prstu ne pomiče jer bi pomicanje iste prouzrokovalo vjerojatno ispadanje prsta, doslovno.

 U dogovoru s doktorom i s obirom da je mama imala iskustva što se tiče postoperativne njege doktor nas je pustio peti dan iz bolnice, imali smo dogovoren prijevoz do kuće sa kolima hitne pomoći i krenuli smo peti dan iz bolnice oko podneva prema Zadru, ali tu doživljavamo još jednu mini dramu...

Naime, tek je bio treći dan od operacije, a vozač hitne pomoći je od Splita do Zadra vozio toliko brzo da su mi od te brzine noge na krevetu poskakivale, te mi je majka cijelim putem pridržavala noge da mi ne popucaju šavovi ili da mi se ne pomakne žica u prstu. 

Vozač je i nakon upozorenja majke rekao da se ne treba bojati i oglušivao se na to da mi može prouzrokovati pucanje šavova i slično ako ne uspori. Kada smo došli doma mama mu je očitala bukvicu i zaprijetila prijavom nadležnim službama, a on se na kraju iskupio tako što je pomogao da se mene prenese u nosilima na treći kad u zgradi gdje smo tada živjeli. 

Uslijedio je kućni oporavak...



hr Tue Sep 04 2018 18:33:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5b30bbd72af47f4a498b468a/80
Foto: PIXABAY

Ovisnost moje rodice me dotukla. Pretrpio sam puno toga, no ne zamjeram joj..

Zadranin Antonio, nakon teške operacije, suočio se s problemom ovisnosti jednog bliskog članaka obitelji

Tijekom mog školovanja, točnije od petog razreda vrlo bliska osoba u obitelji, moja rodica Tamara, postala je ovisnik o teškim drogama. U tom periodu vodila je najveću borbu s ovisnošću i jedino je sa mnom bila u kontaktu. No uslijedili su problemi. Tjedno bi redovito imala ispade i napadaje  tako da sam prolazio svakakve loše situacije s njom- od prijetnje mojim bližnjima do fizičkih napada i verbalnih okršaja. Isto tako i višestrukih pokušaja samoubojstva. 

Nije bilo tjedna da ne izbije neki problem. Uz sve svoje probleme sa zdravljem živio sam u strahu što će slijedeće Tamara napraviti. Znao sam da to nije bila ona već  droga koja je utjecala na nju. Tamara je došla do samog ruba. 

Bilo je pitanje trenutka kad bi mogla umrijeti ako se ne odluči pristati na rehabilitaciju. Nisam želio da umre. 

Nakon svih šokova koje mi je priuštila, na poslijetku je prihvatila pomoć. Iza mene je bilo: mokrenje u gaće od straha, konzumiranje tableta za smirenje u trenutku kad bi se dogodio njen ispad, spavanje praktički otvorenih očiju jer nikad nisi znao što će se sljedeće dogoditi,to jest što će Tamara napraviti u trenutku kada padne u krizu. Ovo je samo polovica onoga što sam kao tinejdžer pretrpio zbog problema ovisnosti. Nisam osoba koja će joj zamjeriti, ali opet, bilo bi mi draže da toga nije bilo jer su i dalje sjećanja vrlo živa i znaju me nažalost progoniti i dan danas…

Problem s ovisnosti je vrlo težak posebno i za osobe koje su bliske s ovisnikom. Pate iako nisu krive i proživljavaju to jako teško i bolno. Ja sam nažalost bio prisiljen suočiti se s tim problemom kao tinejdžer, ali srećom sve je završilo dobro, a ja sam iz toga naučio jednu važnu životnu lekciju...

hr Fri Aug 10 2018 07:40:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58e6b1c3b47398a9068b456e/80

Izvantjelesno iskustvo za vrijeme teške operacije: "Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje"

Zadranin Antonio prošao je puno poteškoća na svom životnom putu. Kao 12-godišnjak morao je na tešku operaciju tetiva. Nakon oporavka, ponovno se vratio u školske klupe..

Stigao je rujan 2000. godine. Operacija je dogovorena za sredinu tog istog mjeseca. Majka je odlučila da propustim prva dva tjedna nastave iz straha da se ponovno ne razbolim. Profesori su znali da me neće biti na nastavi zbog operacije te su svakog učenika pojedinačno zadužili da mi zapisuju stvari iz pojedinog predmeta. Tada mi je plan bio vratiti se u školske klupe u studenom, no neće biti tako. U nastavku će te vidjeti zašto.

 Sam ulazak u bolnicu teško mi je pao, ali nije bilo vremena za očajavanje. Operacija je dogovorena za ujutro u devet sati.Nekako sam dočekao i taj dan, svanuo je 19. rujan. Sjećam se da je bilo oblačno i tmurno, pravo jesensko jutro. Dobio sam dvije tablete koje su mi opustile mišiće i omamile me da bi me kasnije bilo lakše uspavati. Cijelo vrijeme su pokraj mene bili moji roditelji. 

U  trenutku ulaska u operacijsku salu, najradije sam htio pobjeći jer me uhvatio toliki strah, ali nisam se mogao pomaknuti. Došli smo pred salu. Tu sam se odvojio od roditelja. Ušao sam unutra, a oni su ostali vani. Najgore je bilo što sam tada kao 12-godišnjak bio svega svjestan, a ne kao i prijašnje operacije, kojih se mutno sjećam. S kolica su me prenijeli na operacijski stol i postavili silne elektrode i aparate po meni. Odjednom se iznad mene pojavilo nekoliko glava, čitavo medicinsko osoblje koje me pokušalo utješiti da će sve biti u redu i da nema razloga za suze koje su tad potekle same od sebe. U tome trenutku sam se bojao da me neće uspjeti uspavati, ali naposljetku, da nisam ni znao, zaspao sam.

IZVANTJELESNO ISKUSTVO

Dolazimo do mog iskustva kojega sam postao svjestan nakon par godina od tada, kada sam naletio na slične priče i iskustva drugih ljudi. Naime, koliko god ovo čudno zvučalo, dogodilo se slijedeće: Tijekom operacije koja je bila iznimno teška odjednom sam se našao iznad svog tijela i kad sam se okrenuo vidio sam liječnike kako zabrinuto trče oko mene i kao da me pokušavaju nekim kabelima protresti. Odjednom se iznad mene stvorila bijela svjetlost, a zatim i prolaz koji je izgledao poput tunela, također, sav u bijelo. Ja sam se okrenuo i krenuo prema tom tunelu da bi odjednom i ja bio u bijelom. 

Hodao sam i dalje. Kako sam išao sve dalje kroz tunel tako je neopisiv osjećaj spokoja i mira postajao sve veći i veći. Ni u jednom trenutku nisam htio stati jer je osjećaj bio tako nevjerojatan da ga riječima ne znam opisati, a do tad ga nisam osjetio. Hodao sam sve do trenutka kada sam začuo glas koji je rekao:“Ti ne možeš dalje, imaš još puno toga za napraviti dolje“

U tom trenutku ta svjetlost me naglo vratila na operacijski stol. Otvorio sam oči i ugledao liječnike kako su bili zadihani i znojni, tada još nesvjestan što se zapravo dogodilo. Nisam nikome ništa pričao jer sam mislio da je to produkt anestetika i halucinacija koje on može izazvati. Nakon par godina uspostavit će se da to nije tako. Do danas za ovu situaciju znaju samo moji najbliži ljudi i što je najvažnije,vjeruju mi. U bolnici sam ostao još šest dana, a doma u gipsu još tri ipo tjedna. 

Došao je dan kada sam trebao skinuti gips i sve je tu prošlo u redu. Nastaje problem jer ja od straha nisam mogao idućih dva mjeseca napraviti ni korak. Od straha nisam mogao ni vježbe raditi. Ako bi uspio stati na noge, to bi bio moj maksimum u tom trenutku. Tad smo znali da neću moći početi pohađati školu u studenome pa smo od ministarstva obrazovanja zatražili da mi škola bude u kući. U dva mjeseca sam uspio nadoknaditi čitav zaostatak u gradivu i proći s vrlo dobrim uspjehom na polugodištu.

U međuvremenu nakon silnih suza i straha da više nikad neću stati na svoje noge, uz vježbe s mamom, fizikalne terapije i držanje utega od kilograma težine, konačno sam stao na svoje noge nakon tri mjeseca i drugo polugodište pohađao sa svojim kolegama u školi. Šesti sam razred prošao s vrlo dobrim uspjehom. Profesori su pokazali iznimno razumijevanje za ovakvu vrstu problema koje sam imao bez obzira na početne nesuglasice. I sedmi sam razred savladao uspješno. 



hr Sun Aug 05 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .