Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5b962d44cb557aea998b4812/80

VELIKI INTERVJU Mate Puljak: Megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj

Nastavljamo s našim serijalom ”Neistražena prošlost”. Donosimo intervju s Matom Puljkom u kome progovora o ciklopskom bedemu u Cisti, stećcima i mnogim drugim zanimljivim temama

Mate Puljak u alternativnim krugovima slovi kao neumoran i samozatajan borac za istinu o Ilirima Imotske krajine. Prvi je iznio tezu da se delmatsko uporište Delmion nalazilo u Imotskom polju. Njegova teorija o kontinuitetu izrade stećaka od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka vjerojatnija je nego aktualna. On tvrdi da stećak nije primitivan spomenik već da se na njemu nalaze zvjezdane predstave ucrtane simbolima koje sam naziva astroglifima. Prvi je prezentirao bedem u brdu Osoje (Cista Velika) , megalitno čudo u svjetskim gabaritima. Godinama odbija davati bilokakve izjave i gostovati u radio i TV emisijama. Jedini portal za kojega je pristao razgovarati, upravo je naš portal Dalmacija News.

Ovo je intervju kojega sam već ranije potencirao. Zašto ste ga odgađali?

Sve ima svoje vrijeme. Jednostavno nije bilo vrijeme.

Službeni ste kolumnist i član savjetodavnog odbora fondacije Arheološki park; Bosanska piramida Sunca iz Sarajeva. Otkud Imoćanin u timu dr. Semira Osmanagića?

Da vjerujem u slučajnosti rekao bih da je bilo slučajno. Semirov rad pratim od siječnja 2006. Na moj poziv, početkom 2015.godine stigao je u Cistu Veliku poradi sekcije megalitnog ciklopskog bedema koju sam,dosta godina ranije,otkopao sarheologom, pok. Marijanom Lozom. Taj posjet je rezultirao njegovim člankom "Čuda Imotske krajine". Bila je to prva promocija zida kojega su nakon mojih dojava skrivali da ne bi zasjenio arheološki lokalitet Crkvine. Ponudio mi je da pišem u rubrici"Iz mog ugla". Nakon što sam se dokazao, dao mi je mjesto službenog kolumnista fondacije.To traje nešto više od tri godine. U tom periodu objavio sam 100 tekstualno i vizualno bogatih radova od kojih mi je jedan, zbog nekakvih politikanskih pritisaka, naknadno uklonjen.

Očigledno uživate veliku podršku dr. Semira Osmanagića. Što nam, iz prve ruke, možete reći o njemu?

Radi se o izuzetno inteligentnoj osobi koja vjeruje u zajedništvo, ljubav, mir i dobro. Semir je radoholičar i vizionar. Kao i svi mi koji smo u ovim temama, u sebi nosi nešto djetinje što mu omogućava da vidi neopterećeno i dalje od drugih. Veoma je tolerantan prema pripadnicima različitih religija. Prije nego sam stupio u fondaciju naslušao sam se svakakvih priča. Tijekom ove tri godine, uvjerio sam se u suprotno po svim točkama "optužnice". Sve su to zlonamjerne izjave ljudi koji u sebi nose kaos i projiciraju ga vani. Nama je bitno promovirati temeljne ljudske i moralne vrijednosti, bez obzira koja ih vjerska ili politička etiketa nosi. Netko, tko to nema u sebi, naravno da ne može percipirati ono što radimo. Imamo stav da takve ljude ne osuđujemo. 

Imate li potpunu slobodu u pisanju?

Da, imam potpunu slobodu. Moji radovi se ne prilagođavaju. Sam određujem teme, pišem, fotografiram i osmišljavam dizajn.

Kako uredništvo doživljava Vaš stil pisanja? Ima li kritika?

Uvijek bude dobronamjernih kritika u prijateljskom tonu. Mislim da svi redom prihvaćaju moj rad kao dio mog životnog poslanja, odnosno misije. U tim se okvirima vladaju i prilagođavaju. S druge strane isto činim i ja, tako da nema potrebe sadržaj radova dovodi u pitanje. To je ta širina duha koja vlada među nama.

Postoji li ta velika piramida u Visokom?

Svi oni koji tvrde da ne postoji nikada nisu bili u Visokom, a najbliže što su se približili bilo kojoj od svjetskih piramida bilo je gledajući TV ili surfajući po internetu. Mislim da je dr.Osmanagić vidio dovoljno piramida da se u njegovu procjenu ne treba sumnjati. Osim toga, čovjek je znanstveno dokazao postojanje kompleksa. Postoji i jedna druga zanimljivost vezana uz tu hajku na Semira. Kao da nitko ne primjećuje gospodina Ahmeda Bosnića. Svi smo mi odrasli na njegovim knjigama. Kada jedna takva figura sudjeluje u vođenju fondacije, mislim da ne ostaje prostora sumnjama i špekulacijama.

Koji je, po Vama, osnovni razlog zašto ljudi ne vjeruju da je takvo nešto moguće?

Stvar je percepcije, ograničenosti i nametnutog okvira. Okvir je ustvari Egipat, i mnogima jedina slika piramida koju imaju u glavi. Prema njoj sude o svim ostalim piramidama. Dakle, piramida nije piramida ukoliko ne nalikuje"Keopsovoj". Bosanske su građene drugačije od egipatskih, I to tako što su drevni graditelji prepravljali i na mjestima dorađivali i oblagali već postojeća prirodna uzvišenja. Dakle, radi se o sinergiji prirode i čovjeka tj. svojevrsnom postulatu. To je moj osobni stav. U Egiptu je riječ o izgradnji iz temelja što je novijeg datuma jer se čovjek miče od prirode i od Boga . Piramide postoje po cijelome svijetu, to što se za njih ne čuje kao za egipatske, ustvari pogoduje stvaranju te lažne slike kojom se podsvjesno manipulira masama. Osim toga, veliki je problem stoljetno degradiranje svega što je na našem tlu. Pogledajmo što "naši" stručnjaci rade stećku čija je elementarna osnova megalitna, dakle, prapovijesna. Naš narod se konstantno, u svim segmentima bivanja, ponaša podređeno. Uvijek je tuđe bolje.  To su ozbiljni dubinski kompleksi.  Mi se trudimo dokazati da nije tako. Možete nam se prikloniti i voljeti svoje, ili nas pljuvati i ostati na margini. Na kraju se sve svodi na širinu vašeg duha i vašeg horizonta.  Mi kao fondacija tu prestajemo biti bitni jer ne možemo i ne želimo sudjelovati u ničijim unutarnjim bitkama.

Jeste li zbog odabira strana, ipak ste dugi niz godina bili vanjski suradnik pojedinaca iz struke, stekli neprijatelje?

Nisam birao strane, samo slijedio životni put koji mi je unaprijed bio zacrtan, ali da, neprijatelja i klevetnika ne manjka. No, s tim sam se pomirio upravo stoga jer sam okružen divnim ljudima. Uživam veliku podršku i slobodu. Nekada sam čitao Bosnića i Dänikena, danas sam u mogućnosti od njih zatražiti savjet. To je velika stvar za mene jer sam u ovim i sličnim temama već 22 godine i sve što sam postigao, isključivo je plod moga truda, rada i razmišljanja. Nakon smrti arheologa pok.Marijana Loze, kojemu je posthumno pokradeno životno djelo, prešao sam u fondaciju jer više nisam vidio smisao biti dobar s onima koji su jedva dočekali da im se makne s puta. Iznimno mi je drago da sam doprinio radu fondacije i pomogao da se više otvori javnosti i nekim drugim temama.

Možete li svima koji nisu čuli za Vas ukratko reći zbog čega ste u relativno kratko vrijeme stekli velik broj poklonika?

Pišem zanimljive povijesno- mitološke teme protkane duhovnošću, iskreno, slobodno, bez straha i cenzure. Ono što mi je donijelo velik broj poklonika jest jedan iskren pristup, te održavanje kontakata sa svim čitateljima. U ove tri godine primio sam nešto više od 7200 e- mailova, te memorirao oko 700e- mail adresa. Koliko sam poruka i fotografija dobio putem Vibera i WhatsAppa, to nitko ne može izračunati. Sasvim sigurno više nego putem maila. Svakim danom stižu nove stavke i to je više nemoguće kontrolirati. Odabrao sam biti blizak sa svojim ljudima jer su oni moje bogatstvo i po tom pitanju ne bih mijenjao ništa. Svima im želim sve najbolje i svakodnevno molim za njih. Ukoliko je bilo kome potrebna pomoć istu i organiziram. Imam i oboljelih od raka kojima pokušavam priuštiti ono što sami ne mogu, bilo da se radi o savjetovanju ili financijskom pokrivanju alternativnih terapija. Nastojim ne podnositi njihovu bolest, bijedu i jad živcima i nervozom nego svojom vjerom i ljubavlju. Ne bojim se biti uporan za potrebe drugih, jer smatram da, Bogu koji proviđa, nikada ne mogu biti dosadan. U glavi imam da se Njemu više žuri da me usliša nego meni da vidim svoje prošnje uslišane. I to se tako kotrlja...

Strastveni ste sakupljač usmenih narodnih predaja Imotske krajine. Kroz svoje radove ih promovirate i tumačite. Oni koji vas prate znaju da na tom polju nemate konkurencije. Kako Vi sebe doživljavate i hoćemo li u skoro vrijeme ugledati nekakvu zbirku?

Ja tu nisam bitan. Zato sam odbijao intervjue i gostovanja u radijskim i TV emisijama. Kada se istraživač izdigne iznad teme, to nikako ne može biti dobro za temu. Zbirka jest cilj, ali samo cjelovita, dakle oko 1600 priča i 600 pjesama, molitvi, i dr. Imao sam mogućnost izdati manji dio onoga što sam prikupio, ali sam odbio jer imam svoja načela. Ide sve ili ništa, upravo stoga jer su to komadići jedne zatajene povijesne istine koja je kamuflirana u jednostavne priče. One su prenošene s koljena na koljeno sve do  današnjeg, rekao bih posljednjeg doba, doba kada smo u mogućnosti da ih adekvatno tumačimo. Ukoliko ne izdam zbirku obećao sam iste deponirati u Gradski muzej Imotski, te u arhiv Franjevačkog samostana u Imotskom. Sasvim je sigurno da ću svojim čitateljima pustiti identičan pdf. O važnosti predaja pisao sam u radu : "Blago Delmata".Tu možete pročitati što su, ustvari, narodne predaje.

Rekli ste mi da ste željeli postati arheolog, ali su upisne kvote u to vrijeme bile ograničene. Žalite li što niste uspjeli upisatitaj studij?

Ne. Zamišljao sam da je taj posao drugačiji. Radio sam s mnogim arheolozima i vidio koliko ih sustav ograničava. Tim ljudima treba dati više slobode. Njih ograničava rđavi sistem. Budućnost iskapanja je u volonterskoj arheologiji kroz njihov stručni nadzor. Svaki bi arheolog trebao biti na čelu svog vlastitog tima volontera.Ja sam u potpunosti na strani arheologa i iznimno ih cijenim. Sve probleme koje imam uglavnom mi čine nekakvi trećerazredni kustosi koji bi u stranim zemljama bili domari.To bi trebalo podcrtati. Danas shvaćam da sam ipak ostvario svoj san. Preko deset godina, što pasivno, što aktivno, bio sam vanjski suradnik, crtač, tehničar, volonter, prevoditelj...Iskapao sam uz ljude kao što su Marijan Lozo, Ljubomir Gudelj, Ante Jurčević, Branka Gotovac, Hrvoje Vuletić, Angela Babić-Tabak, Ivan Alduk i dr. Žao mi je što više nikada nećemo. Znate kako piše Izajia: "Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nnisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." Moj put je sada nešto drugo, a kada se zaželim iskapanja, tu je Visoko ili neke od međunarodnih volonterskih kampanja kojima se uvijek mogu pridružiti. Moram priznati da sam se ohladio od toga i da mi je sada prioritet pisanje, obrazovanjemladosti i pomaganje svojim čitateljima.

Javljaju li vam se stručnjaci i alternativci izvan granica RH?

Naravno. Već sam dobio ponudu za posao iz Italije. Čak se vrši i nekakvo lobiranje da prijeđem u jednu austrijsku ustanovu. No, ja to neću učiniti isto kao što se nikada neću učlaniti u HDZ, navijati za Dinamo ili otići u Srbiju. Znamo što je Austrija radila našem narodu i u takvim odlukama moram biti dosljedan onome što pišem. Osim toga, ne postoji novac zbog kojeg bih se odvojio od obitelji. Ovdje se živi, a vani preživljava. Tu su i neka dopisivanja s Rusima koji se bave dolaskom Rusa s našega prostora. Iznenadio sam se da su do mene došli i u Velikoj Britaniji gdje postoji ekipa istraživača u kojoj dva Hrvata i jedan Crnogorac prevode tekstove. Povezani su s drugim istraživačima u Irskoj, Škotskoj i Walesu. Tamo se po slobodnjacima ne pljuje kao tu kod nas.Interno me zovu " Kralj rupa" jer sam prvi progovorio o rupama uklesanim po našim gradinama. Radi se o malim okruglim formama o kojima je struka šutjela jer nisu imali adekvatan okvir. Sumnjalo se na utore palisada, ali sam dokazao da se radi o dvije vrste rupa: kultne i za gnječenje žitarica, odnosno žireva od kojih su pripremali brašno za kruh. Naravno da ima i rupa koje su držale nosače palisada, ali one su mnogo šire i dublje.

Upozoravali ste da mnogo toga nije u redu , borili ste se protiv devastacija i nastojali promijeniti stvari. Zašto čovjek sa 100 objava i tolikom prikupljenom građom ne može dobiti medijski prostor i potporu u svom kraju i što vam je donijela ta borba?

Vidite, cenzura mojih radova koju upravo potenciraju pojedinci iz tzv. struke i jedne političke stranke, šteti samo onima koji guše moj glas. To su iznimni napori s njihove strane, dok, s druge strane, ja ležerno radim svoj posao i čekam svoje vrijeme. Znali su me zvati ljudi koji su se ispričavali što me ne mogu javno gurati. Dakle, stvar je ljubomore s jedne, odnosno moje "nepodobnosti", s druge strane. Sama borba mi je ipak donijela mnogo više dobra nego zla jer su se oko mene okupili izvrsni ljudi. Iako nisam diplomirao u povjesničarskoj nego u marketinškoj branši, imam dovoljno znanja iz klasične gimnazije,izvrsno pišem, čitam i prevodim grčki i latinski, posjedujem ogromno terensko i metodološko iskustvo, načitan sam i predan. Nitko ne može reći da sam nestručan i da ovo nije znanstveni rad.

Što danas znači znanstveni rad?

Zadovoljavanje forme i nizanje fus nota. Nema tu ništa nova niti njihova. Čast rijetkim iznimkama. U mene je sve novo i sve je moje. Ako sam nekada i u krivu, opet je to moje. Nastojim se ne ponavljati, ne radim kompilacije "the best of" kao što to rade neki stariji povjesničari kad im nestane love.Lani sam kupio jednu takvu knjigu i pokajao se. Svaki moj rad je za sebe, ali dio jedne velike priče u kojoj otkrivam skrivene detalje o našim precima Ilirima. Nikada neću ostvariti sve što je potrebno učiniti, ali ću odraditi svoj dio.

Mladi Imotskog vas podržavaju. Pišu li vam oni koji su otišli zbog čega su bili prisiljeni to učiniti?

Dosta njih se javi. Imam izvrstan kontakt i s ljudima iz "Mi za Im" koji jasno vide što treba napraviti. Sasvim sam siguran da bi se Imotski temeljito oporavio da ta mladost dobije svoju priliku. Svojedobno sam objavio jedan vid podrške kojega je uredništvo, zbog pritiska, moralo ukloniti iz moje kolumne. Sve vam se na kraju svodi na politiku tj. lažnu stvarnost.Vidite, odlaze i oni koji imaju siguran posao podjednako kao i oni koji ga nemaju. Dosta im je ove klime. Mi smo država u kojoj vrtićka djeca znaju što je premijer jučer radio. Sve je ispolitizirano do te mjere da se čini kako su naše političke elite svaki dan u kampanji. Ljudima je dosta demagogije, neiskrenih osmijeha, korporacija, kostura iz ormara i povijesnih avatara tipa Demetrija Hvaranina i sl. Imotska krajina se okrenula turizmu i bilježi rekordne posjete i noćenja. Međutim, to je trenutni trend koji neće ići u dobrom smjeru ne ponudimo li sadržaje zbog kojih će se turisti konstantno vraćati. Mi ih imamo, to su neiscrpne prirodne ljepote i bogata prapovijesna priča koju su zadnjih stotinjak godina sustavno zatirali i negirali. Imotska krajina više nije povijesna siva zona. Ogroman dio tereta sam iznio sam, bez ikakve potpore bilo koga iz grada Imotskog. TZ Imotski i K.O. Imotski nisu stali iza mene. Znamo tko je vodio grad Imotski i tko vodi konzervatorski odjel tako da to nije ništa čudno. Ono što mene zabrinjava jest činjenica da narod umišlja da se od dvomjesečnog najma kuća može živjeti preostalih deset mjeseci. To je jedna velika zabluda. Samo se od cjelogodišnjeg turizma može živjeti cijelu godinu. Taj vid turizma prvenstveno zahtjeva inovacije i novine u privatnoj ponudi.

Da li surađujete s Domagojem Nikolićem, također poznatim imotskim istraživačem?

S Domagojem sam se upoznao 2014. i zajedno smo proveli oko godinu dana. Razišli smo se u prvoj polovici 2015.godine.

Postoji li mogućnost ponovne suradnje?

S moje strane ne.On ima svoju ekipu i ciljeve koji nemaju nikakve veze s ovimšto ja radim. Ne smatram ga konkurencijom niti rivalom. On meni to ne može biti jer Imotsku krajinu poznajem deset puta bolje od njega i uvijek mogu iz rukava izvući poneku tajnu. Ja sam ga i uveo u mitologiju, povijesne lokalitete i megalitne lokacije, te mu otkrio otkopani bedem u Osoju. On ga je zatajio kada je govorio o megalitima Imotske krajine ( Na rubu znanosti) , dok je u svojoj knjizi objavio fotografiju bedema bez spomena okolnosti ili mojega imena, iako zna koju sam muku podnio da bi on, i svi vi, imali tu sliku.

Od drugih imena koji se bave ovom tematikom, koga bi ste preporučili čitateljima, postoji li među vama konkurencija ili nekakva vrsta kompeticije?

Što se tiče mene osobno, ne postoji. Ja imam svoj put i svoj film. Mislim da nikome nisam konkurencija, niti je bilo tko meni. Radim stvari koje nitko do sada nije i ne može. Isto tako rade ostali kolege. Sve ono što saznam od njih je dobrodošlo i poučno. Osobno, preporučio bih da se prati rad svih koji, u neku ruku, pripadaju alternativnoj struji.

Postoje li između vas neke bitnije razlike?

Svatko radi svoj dio posla; netko ima skrivene motive, netko je u ovome srcem.One koje meni smetaju su političko- vjerske naravi.Takve razlike uopće nisu bitne za istraživački rad, ali se konstantno provlače kao najbitniji razlozi neujedinjavanja, a time i nenapretka. Njih bi trebalo ostaviti po strani jer stvaraju prepreke u međusobnim odnosima i spoznajama.Nemam ništa protiv nikoga, dapače, kad bilo koji od njih objavi rad ili otkriće, dijelim bez razlike o kome se radi.

S kim ste od slobodnih istraživača u kontaktu?

Svakodnevno sam u kontaktu s dr.Šipićem s kojim sam razvio dubok prijateljski odnos. Igor također objavljuje na našoj stranici. Veliki je mislioc i duhovno bogat čovjek čiji je rad ispred ovog vremena i ispred rada svih nas.Ne postoji alternativac koji posjeduje toliko znanje niti mu tko može parirati u inteligenciji i spoznajama.Osim njega, dan ne može proći bez Gorana Glamuzine kojemu ovom prilikom čestitam na stečenom doktoratu. Njegove radove možete pratiti na stranici "megaliti-hercegovina".Svjetonazorski smo slični. On je jedan pozitivan lik u cijeloj ovoj priči. Ono što radi- radi sa srcem baš kao i ja. Međusobno se cijenimo i podržavamo, te nastojimo ostati u granicama realnog, iako si ja ponekad dopustim malo pjesničke slobode i meditacije. Uz Gorana, tu su i neizbježni kontakti sa Semirom Osmanagićem, Ahmedom Bosnićem, Zdravkom Vampovcem i dr. dobrim ljudima.

Tvrdite da se glavno uporište Delmata, slavni Delmion nalazio u Imotskom polju.

Tako je.

Zašto ste sigurni u to?

Zato što imam arheološke dokaze koje ću otkriti kada za to dođe vrijeme.Sada nije to vrijeme. Imotski treba biti očišćen od uhljeba. Trudim se steći institucionalni kišobran van naših granica. Cilj mi je, za početak, steći magisterij, te progurati tezu o Delmionu koja je razrađena i potkrijepljena fotografijama. Kod Delmiona je bitno da struka shvati kako je riječ o eponimu. Emotha ili Imota je isto što i Delmota- Delmata. Centralni motiv naših predaja je veliki potres, pretpostavljam da je ime "Delmati" složenica koja označava one koji nastali iz potresa, iz majke zemlje, dakle; autohtonce ovog trusnog područja. Potres će ponovo zadesiti Imotsku krajinu, na to trebamo biti spremni.

Najpoznatiji ste pak po otkriću megalitnog bedema u Cisti Velikoj koji je u kuloarima dobio ime "Matin zid".Zbog njega smo svojedobno i potencirali intervju, ali ste ga odbili. Možete li nam reći nešto više o njemu?

Za bedem su lokalci znali, tj. znalo se da ima nešto gore jer su se po vrhu gomile vidjeli mali razbacani blokovi. Stari Mandarići su sačuvali mnogo predaja, tako da to nije moje otkriće.On pripada narodu Ciste Velike, a ne meni. Ja sam se samo potrudio otkopati jednu dubinsku sekciju kako bih imao reprezentativnu fotografiju s kojom bih mogao izaći u javnost. Za taj poduhvat zvao sam pok. Marijana Lozu koji se pridružio na jednoj dnevnici i dao mi upute da šutim. Radi se o neka tri metra dužine i dva metra dubine. Ostalo je još otkopati oko 87 metara zida koji se nalazi prekriven gomilom.U nekoliko posjeta između 1998. i 2006., na tom lokalitetu smo otkrili mnogo detalja koje još nisu za javnost, uključujući i kompleks tunela u brdu Rudnik. Uskoro ću izaći s tom pričom vani. Ono što mogu reći jest da je na lokalitetu pronađeno dovoljno dokaza da se radi o mnogo starijoj priči nego će struka to ikada priznati. U istu treba uklopiti nekropole Zadužbinu i napose Crljivicu s bunarima. Ja sam protiv dovođenja turista i turističkih sadržaja na stećke, pogotovo na Crljivicu koja je ušla pod"zaštitu" UNESCO-a. Ljudi nemaju pojma što time rade. Nije to praznovjerje. Stećci i magija su povezani.Crljivica je nekoć bila moćno ritualno magijsko mjesto. U Imotskoj krajini nije postojalo jače. UNESCO ju je preuzeo da se sakrije kontinuitet sahralnog i sakralnog mjesta. Crljivica je tako dobila status srednjovjekovne nekropole iako se stećci nalaze na neistraženim prapovijesnim tumulima. To su apsurdi. Time je zapečaćeno daljnje istraživanje lokaliteta na kojemu je zapisan kontinuitet ovoga naroda od rane bronce do kasnog srednjeg vijeka. Naivni i neobrazovani su aplaudirali: Wow, UNESCO u Cisti!!! Ma glavno da nam je stranac nešto priznao. To su te morbidnosti, to je ta zloćudna dijagnostika koja nas prati i koja se ulaskom u EU proširila na limfne čvorove nekada zdravog tijela. "Nikada nismo bili mrtviji!"- kako reče Krishnamurti.

 Zašto nitko od službenih lica ne pridaje pozornost bedemu i kompleksu rudnika?

Ja samo znam ono što mi je rečeno; prioritet su uvijek bile Crkvine, lokalitet u podnožju. Ne bih ulazio u detalje, ali je sasvim jasno da je stanoviti lobi iz nekog razloga ulagao velike novce u kršćansku priču, dok se tzv. "poganska" zanemarivala. Osojački vršni plato je ustvari iskolčen i projektiran da bude grad s akropolom. Do realizacije arhitektonskog plana nikada nije došlo iako se radi o mjestu starijeg stambeno- obrambenog kompleksa iz bronce koji je oko 1200. pr.Kr. trebao biti na vrhuncu. Nažalost, nije.Je li netko naišao ili su grad skrili u podzemlje, to je pitanje koje tek treba rasvijetliti. Kustosi Gudelj /Katić krivo navode da se radi o brdašcu "Rudnik" koje se nalazi 750 m južnije od vrha na kojemu je bedem.Taj krivi podatak konstantno se prepisuje pa ga nalazimo i na "povijesnoj" karti Imotske krajine (Geographica). Od alternativaca prvi ga je objavio Semir Osmanagić, a zatim i Domagoj Nikolić kojega sam osobno odveo gore. Bio je to emotivan trenutak za Domagoja. Šta se nakon toga dogodilo nije jasno. Vjerujem da mi je zamjerio dovođenje Osmanagića jer se naš razlaz poklopio s izlaskom Semirove priče o Osoju. Nikolić nije želio da s tim idem vani, no to je moje otkriće i moj trud. Zašto bih trebao dozvolu? Da nije bilo mene nitko ne bi saznao za zid pa tako ni on. U kuloarima je taj bedem postao "Matin zid" i zbog toga sam ponosan. 

Jeste li nastavili otkopavati bedem?

Ne. Na mene je izvršen pritisak sa svih strana. Bilo je svakakvih poziva, posjeta, poruka, mailova i sastanaka.Pročelnik K.O. Imotski je preko zajedničkog poznanika poručio što me čeka. On to tako radi već tri godine jer nema hrabrosti sjesti i razgovarati. Vjerojatno me se i boji. Prvi sam objavio priču o Osoju i naravno da mi ga je cilj otkopati. Trenutno sakupljam volontere i to će biti izvedeno u jednoj velikoj akciji. Ne zanimaju me posljedice. Što god se nakon toga dogodi biti će dobra reklama za naš zid. Otkopavanje ćemo snimati sa zemlje i iz zraka kako bi javno prezentirali da nije riječ o devastaciji nego o čišćenju i uklanjanju ostataka neuglednog željeznodobnog nadgrađa. Ne planiramo dirati blokove. Sve ovo je nužno odraditi jer nikoga od struke nije briga, niti će se bilo što poduzeti.

Koliko je star bedem?

Po meni, riječ je o 13./12. st.pr. Kr., dok ga je pok. Lozo "školski" stavljao u 3./2. st. pr.Kr. Razlog gradnje je teško dokučiti kao i zašto je zatrpan. Lozo je smatrao da nije dovršen i da je gomila ustvari rampa za navlačenje blokova. Ja sam mišljenja da jest bio dovršen i da je posrijedi kolapsiranje naknadno sagrađenog željeznodobnog suhozida koji je prilikom pada prekrio megalitne blokove. Isti slučaj nalazimo na legendarnoj hercegovačkoj megalitnoj gradini Zvonigrad i na Lerginoj Gradini blizu Posedarja. No, ne treba se tu zaletiti sa zaključcima jer mnoge narodne predaje upućuju na to da je postojao obred pokapanja drevnih građevina. Postoji mogućnost da su sve te mega građevine "sahranjene" ili skrivene.

Koja mu je bila svrha?

Lozo je tvrdio da se krenulo s gradnjom utvrde, međutim, bedem je na krajevima dovršen. Nema naznaka da je arhitekt planirao spajati bilo kakve nastavke. Po meni je riječ o limesu koji je dijelio svetište od naroda. Tome u prilog ide postojanje ozidanog žrtvenika na vrhu. Ovo je rađeno za Boga. Nitko se ne bi do savršenstva trudio obrađivati blokove samo da krase vojnu utvrdu. Osim toga, riječ je o mirnom razdoblju i prijelazu iz srednje u kasnu broncu. Nema dokaza o ratovima. Osobno sam mišljenja da je struka u krivu kada naziv Ciste identificira s cestom Narona-Salona. Cista je u našem narodu "škrinja" ili "kovčeg". Pošto postoje predaje o kovčegu koji je bio na Osoju smatram da postoji mogućnost da se zid izgradio za samo jedan veliki vjerski tj. duhovni događaj, a onda obredno zatrpan. Biti će govora o tome.

Kakve veze stećci u Cisti imaju s ovim lokalitetom? Tvrdite da oni nisu isključivo srednjovjekovni spomenici i da mnogi pripadaju prapovijesti.

To je ista epoha. Jasno je da stećci u Cisti Velikoj pripadaju vremenu gradnje samoga zida. Postojao je kontinuitet gradnje stećaka. Prema mojoj procjeni prvi neugledniji stećci pojavljuju se uosvit bronce, možda i ranije. Glupost je da bi oni nastali u okvirima bilo kakve sekte ili religije, i to kroz par stoljeća. Kroz Imotsku krajinu su postavili table 14.st. bez da je itko napravio bilo kakvo suvislo istraživanje. Bitno je shvatiti da stećak prisvajaju i nadopisuju srednjovjekovni veleposjednici i elita. Mnoge nekropole uopće nemaju ukopa. No, tko je proveo analizu zemlje ispod stećka kako bi odbacio mogućnost pronalaska pepela. Jedan takav nalaz bio je u Zagvozdu. O njemu mi je pričao pok. Lozo koji je ispod stećka otkopao zgnječenu posudu s pepelom. Crljivica, koja je relativno blizu bedemu, priča jednu ogromnu arheoastronomsku priču. Neki stećci na Crljivici su stariji, dok su neki noviji ili su doživjeli priklesavanja i nadopisivanja bosančicom. Stari prikazi su isklesani dok je bosančica uklesana. Tu se prkosi postulatu i jasno je da su natpisi novijeg datuma.

Kako znate razlikovati koji stećci pripadaju prapovijesti, a koji ne?

Vrlo jednostavno, prapovijesni stećci na sebi imaju astro-alegorijske slike koje u svojim radovima zovem astroglifima, dakle, svi prikazi su dio astroloških znakova odnosno odgovarajuće slike Zodijaka i planeta u trenutku pokojnikove smrti. I sve to ima smisla utoliko da je moguće odrediti i datum smrti, odnosno, novog rođenja pokojnika. Nažalost, godinu smrti nije moguće odrediti zbog problematike nulte godine. Kod novijih stećaka postulat se izokrenuo. Umjetnost koja je prije stremila Bogu, Vječnosti i Zvijezdama okreće se Zemlji i čovjeku, pa imamo svjetovne prikaze i natpise pismom. Lako je broditi kroz tu priču, ali se moraju znati barem osnove astrologije i astronomije. Stećak nije primitivan spomenik kako to pokušavaju prikazati zagovornici tzv. "Vlaške teorije", niti su svi bili lovci na jelene. Te su slike astro alegorije. Tom naraštaju nije bio važan rođendan jer je znao da je datum smrti jedini pravi datum rođenja. Fascinantan jedan naraštaj.

Čiji su onda stećci?

Autohtoni spomenici ilirskog (hrvatskog) naroda koji je tu najmanje 4000 godina.Religije su se izmjenjivale, ali je narod ostao isti. Dakle, stećak je narodni, a ne isključivo religijski spomenik kako to neki prikazuju. Pod njima se nalaze i vjernici i ateisti. Osim toga, u nekim gomilama nalazimo prapovijesne i srednjovjekovne kosti. Oni su znali iznad koga se kopaju.Takav ukop je ustvari poruka našim"stručnjacima" da prestanu negirati kontinuitet vlastitog naroda. Hrvati, kao ime, nemaju veze sa Slavenima. Ja sam skloniji tom prapovijesnom osvajačkom putu prema istoku i natrag. Domete prodora ne treba tražiti dalje od Tigrisa. Da li je dio današnje populacije RH povukao neke genetske veze od Slavena (Ukrajina), sigurno da jest, i to ženskom linijom. Mi za slavenski jezik kažemo da je materinji, a ne očinski. U tome leže mnogi odgovori jer su pra Hrvati tj.pra Iliri u pohode išli bez žena .Nitko nije došao ako se nije vratio. Hrvati su nominalni i genetski sljednici Ilira, tu rasprave nema.Svi hrvatski kraljevi samo su nastavak priče o rimsko-ilirskim carevima u drugačijim političkim uvjetima.

Kako su građeni stećci, s čim su ih dopremali, je li to bio težak posao i zašto u njihovoj blizini nema megalitnih objekata?

Odlična pitanja. Predaje ne spominju da su stećci obrađivani dlijetom. Ako analiziramo reljefe nekih nekropola vidimo da jest upotrebljavan kvalitetan alat jer naš kamen ne prašta pogreške. No, neki stećci kao da su brušeni, a ne klesani. Figure su doslovno izrezbarene i polirane. Popisujući narodne predaje naišao sam na podatak o velikim mijehovima na kojima je radilo nekoliko ljudi. Oni su uz pomoć zraka poketali nekakve bruseve. Nažalost, osoba koja mi je o njima detaljno pričala je umrla tako da nisam na vrijeme zapisao cijelu nego djelomičnu predaju. Predaje transport objašnjavaju konjima, volovima, nošenjem na glavi ili pod rukom. Iako su neki predavači uvjereni da se radi o višim i snažnijim ljudima nego što smo mi danas, ja sam skloniji da je taj narod bio svjestan kako je načinjen na Božju sliku. Oni su to micali bez pola muke jer su bili duhovno jaki. Mi smo danas udaljeni od Boga i samim time nemamo nikakvu moć. Zašto u blizini stećaka nema megalitnih objekata? Ako su gradili tolike gromade, za očekivati je i kuće od gromada, zar ne? Međutim, nema ih. Bitno se vratiti na duhovnu veličinu tog naraštaja. Ja i dalje tvrdim da su živjeli u kućama od šiblja i zemlje, a gradili stećke. To je bio postulat. Kuća zemaljska je prolazna, stoga ju ne grade da traje. Ono što treba da traje jest nadgrobni spomenik. Isti obrazac imamo i danas,samo ga ne uočavamo. Naše su kuće od cigle i blokova, a grobnica je od granita ili mramora. Nije se tu mnogo pogubilo niti odmaklo od osnovnih principa samo ne gledamo kako treba.

Ne podržavate teze o dolasku Slavena u 7. stoljeću. Zašto?

Za to nema apsolutno nikakvih dokaza, niti to ima smisla. Nitko nije mogao doći u toliko velikom broju da bi se nataložio ili zavladao domorodačkim slojem, i to bez ispaljene strijele. Hrvat i Ilir su istoznačnice.  Označavaju onog koji nosi tj. donosi Svjetlo. Pravu istinu možda nikada nećemo znati, ali je nužno utuviti u glavu da smo svoji na svome najmanje 4000 godina. Od toga treba krenuti. Nikad više na staro.Dolazi vrijeme u kojemu će svatko od nas trebati dati barem minimum odricanja od onog što nije hrvatsko tj. ilirsko. Ilirija nije Jugoslavija niti je to povezano. Hrvatski narod koji baštini teritorijalni korpus RH i BiH nema veze saSlavenima. Tko ima? Možda oni preko nekih tamo rijeka.

Što je za Vas Ilirija? Vidimo da se danas taj pojam izokreće u nekom drugom smjeru.

Za mene je Ilirija svjetlo koje ne vara, svjetlo pod kojim naš život i naše bivanje dobiva svoje pravo osvijetljenje. Samo pod okriljem tog svjetla ovaj će narod poprimiti svoj najjači oblik. Ilirija je duhovno stanje usklađeno s krvnom slikom. Samo priznanjem da smo Iliri spoznat ćemo se onakvima kakvi zapravo jesmo. To je jednostavno ljubav. Naši korjeni su domorodački, mi smo "indijanci" ovog prostora. Priznajte sebi da ste Ilir i tisuće godina će vam izgledati kao jedan dan. Dobit ćete jednu novu dimenziju i izgubit oznaku vremena koje će postati potpuno nepotrebna...jer smo tu i sada. I to je prava obnova Ilirije. Više nije “cool”biti Slaven. Pogotovo jer znamo da nam je to nametnuto i da neki lobiji i danas povezuju Ilire i Slavene. Iliri nisu Slaveni! Iliri su Iliri!

Imate li neugodnih iskustava s pojedincima unutar crkvenih redova? Vaš rad "Gle, Iliju zove!" kao i rad o crkvi u Ošljem, doista iskače iz okvira kojima pripadate! Vaši zanosi mnogima su ljepši nego svećeničke propovijedi. Kako to uspijevate?

Kako biti uokviren dok tragaš?Vjera bi trebala biti osobni put, a vjernik titula koja se stječe cijeli život. Nema Boga za onoga koji ga najprije ne nađe u sebi. Etikete nisu važne. Bog je jedan. Sve optužbe pojedinaca iz crkvenih redova da promoviram "ilirsko poganstvo" su neutemeljene. To bi znali da su samo pročitali jedan jedini zaključak iz bilo kojeg od mojih radova.Ja promoviram kršćanstvo i Krista, ali ukazujem na veliki problem - kler. Oni više nisu legitimni. Mi se nalazimo u davno najavljenom vremenu ruganja svima onima koji budu javno istupali s Kristovim imenom. To se događa i meni. Osobno, vjerujem da čovjek može biti posvećen, netko će reći nadahnut. Trudim se raditi na sebi i komunicirati sa Stvoriteljem. Imam jaku moć percepcije i vizualizacije, nije mi problem ući u svijet mašte i duhovnosti, te posegnuti za nevidljivim koje je ustvari prava stvarnost. Ovdje na Zemlji mi smo u zemaljskoj fazi bivanja, to je stavka oblikovanja, pripreme, rasta i obogaćivanja. Smrt je novo rođenje. To su Iliri vrlodobro znali.  Mnogi danas smatraju da je prijelaz iz života u smrt ustvari prijelaz iz prolaznog u vječno. Ja smatram da je život most, a da se prijelaz odvija iz stanja prije rođenja u stanje života vječnoga. I da, držim do ilirskog "praznovjerja" i do kršćanskog "pravovjerja". To je u meni, dio mojih stanica i kulture kojoj pripadam. Sve te vile, prikaze, astralna putovanja, zodijački znakovi po stećcima...to sam ja. Nije li licemjerno reći da sam "čist" kad sve to nosim u sebi? Svi mi nosimo...To je naše! Nema gorih ljudi od onih koji su uokvireni u nekakav lažni vjerski puritizam. Imamo Krista kao vertikalu, stoga ne razumijem one koji prebjegavaju raznim "neo" sektama pod okriljem KC, karizmaticima i sl. Svi smo mi pozvani, Bog ne bira već mi sami otpadamo. Ono što mu ostane, on pokupi. Nas iznimno skupo košta slobodna volja. Mnogi zanesenjaci koji si umišljaju da su vjernici ako nedjeljom sjede blizu oltara, ne znaju kako je lijepo leći u travu koju je Bog zaljevao, sjesti na kamen na koji možda nitko nije i neće, ili gledati mrave diveći se njihovom tihom svijetu, pitajući se da li u svoj toj šutnji mole neki vlastiti "Očenaš"...Onaj koji želi otkriti Boga dovoljno je dabaci samo jedan pogled na beskrajnu ljepotu koja ga okružuje i počme cijeniti "Božju česticu" u sebi i drugima. To je početak. A povratak Bogu ide onako kako su naši stari govorili: "Ajde onakav kakav jesi." Ne treba ti za to nikakva zajednica koja zagovara obraćenje. Kao što reče Courtois:"Traži me, jer ti vrijediš ono što tražiš."

Što Vam daje snagu da pišete toliko jake tekstove?

Čitatelji, prijatelji, ljudi koji razumiju što radim i kolika je to borba. Osim toga ne gubim iz vida da ni Isus u svom kraju nije učinio nijedno čudo. Ja sam tu da klevetnici i maloumnici gube dušu. Nadam se samo da će broj onih koji ju na meni izgube biti dovoljan kada dođem pred Gospodina. On nas ostavlja na Zemlji onoliko koliko je potrebno da ispunimo svoju kvotu.

Kako sebe vidite u budućnosti?

Iskreno, živim iz dana u dan i više ne planiram.Prestao sam to davno jer sam uvidio da sam nemoćan. Moć dolazi kada pustiš da se sve događa samo od sebe.Vidim svoju djecu kako rastu, zdrava su i sređena života. Drugo me ne dotiče. Gandhi je lijepo rekao:"Sreća je kad se ono što misliš, ono što kažeš i ono što činiš nađe u Harmoniji."

Možete li nam reći profil vaših čitatelja? Koliko godina imaju i odakle dolaze?

Ovu godinu sam baš napravio sumu tih stavaka. Većina mojih čitatelja, oko 50% su muškarci između između 30 i 45 godina. Oko 20% su žene između 30-50. Ostalo je mladost po fakultetima 18-25g. Ima ih iz svih dijelova Hrvatske osim Slavonije, zatim iz Slovenije, BiH, Crne Gore i Albanije. Dosta me prate u dijaspori , najviše u Njemačkoj i Australiji.To su dobri ljudi raznih strukovnih opredjeljenja među kojima ima i magistara, doktora, akademika. Raznoliko jedno društvo.

Do kada mislite pisati za fondaciju?

Tek sada dolaze prave teme. Prvih 100 je bilo uvod. Tržište je istraženo i ima tendenciju rasta i sklapanja u organizaciju. Fondacija je trenutno jača nego ikad. Mojim dolaskom razbijeni su svi mitovi i sve laži da se radi o sekti, skupini prevaranata, špijunima, masonima itd. To je velik uspjeh i treba ga održavati sjećajući se kroz što smo svi zajedno prošli. Ništa ovo nije došlo preko noći. Svi smo mi odradili jedan vrhunski posao. Moja kolumna pokazuje koliki je trud uložen s moje strane. Trenutno imam objavljeno 99 radova koji su ustvari male knjige.

Hoćete li nam za kraj reći nešto o vašem otkriću kojega u radovima zovete " kostur velike osobe"?Između redaka se da naslutiti da se radi o ženi. Kada ćete s tim u javnost i postoji li mogućnost da dobijemo ekskluzivu?

Sve ima svoje vrijeme. Mora se dosta toga pripremiti i promjeniti u srcima ljudi da bi nešto takvo primili, pojmili i prihvatili. Svu svoju snagu i pritajenu moć crpim iz tog otkrića. Isplaniran je način predstavljanja, kada dođe vrijeme, naravno da ćete dobiti priču, intervju ili što već bude potrebno.

Što bi poručili čitateljima?

Nemojte se čuditi ako se nađete na udaru klevete, prijezira i raznih drugih negativnosti. I ja sam bio nepriznat, izrugan i prezren. I meni su bili zavidni. Okusio sam sva moguća poniženja koja sam na kraju prihvatio i zavolio. Kad bi znali koliko vrijedi jedno poniženje, svaki put bi zahvaljivali Bogu što vam ga je dao. Ako razmišljate izvan kutije, ako imate bilokakve sklonosti istraživanju i pisanju, javite se nekome od nas, objavit ćemo Vašu priču ili Vam dati prostor! Ako ste oduvijek sanjali da budete arheolog, mi vam nudimo mogućnost da kroz program volonterske arheologije ostvarite taj san. Ekipa je super, dolaze iz cijelog svijeta, rađaju se nova prijateljstva i ljubavi. Ostanite svoji, izborite se za Vaše mjesto u zajednici i svijetu. I ono najbitnije, ne povodite se za nikim, pa ni za mnom. Mislite svojom glavom, Boga tražite u sebi. Neka u Vama raste ljubav koju će te prenositi ljudima oko sebe. Kao što Rumi reče: "Budi duša svakog mjesta na kojemu se nađeš."

Mate, hvala vam za ovaj intervju, mnogo sreće u budućem radu kojeg ćemo nastaviti pratiti.

Hvala Vama, svako dobro Vašim kolegama i čitateljima.

Za one koje žele znati više o ovoj temi, to mogu napraviti na sljedećim poveznicama: 

http://piramidasunca.ba/bs/blogovi-3/mate-puljak-blog-x/item/10386-cista-velika.html

http://piramidasunca.ba/bs/blogovi-3/mate-puljak-blog-x/item/12502-na-temelju-nove-dalmacije-megalit...

http://piramidasunca.ba/bs/?option=com_k2&view=itemlist&layout=category&task=category&id=87

hr Mon Sep 10 2018 10:38:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Znanost
http://www.dalmacijanews.hr/files/5be6b91d0e4938420a8b457c/80
Foto: PIXABAY

Iz Googlea objasnili kako produžiti trajanje baterije na smartphoneu

Osim što je atraktivan, Dark Mode, odnosno crna tema aplikacija pokazala se energetski iznimno učinkovita na uređajima s OLED ekranom.

Prekratko trajanje baterije jedan je od najvećih problema korisnika pametnih telefona jer previše surfanja, igranja i dopisivanja brzo prazni bateriju tako da veliki broj ljudi niti ne izlazi iz kuće bez dodatne vanjske baterije. Na mreži možemo pronaći brojne savjete kako smanjiti potrošnju baterije, a Googleovi inženjeri ovog su tjedna na Android Dev Summitu objasnili kako produžiti vrijeme trajanja baterije između punjenja.

Tajna je u – Dark Modeu, odnosno u crnim/tamnim temama koje se koriste u aplikacijama te su iz ove kompanije priznali da su pogriješili kada su nagovarali programere da u svojim temama za aplikacije koriste bijelu boju (koju i Google koristi u svojim aplikacijama) jer se time povećava potrošnja baterije. Google je već predstavio tamnu temu u YouTubeu, porukama i News aplikaciji, a nije teško pretpostaviti kako će ova kompanija, kao i drugi programeri uskoro predstaviti Dark Mode i u brojnim drugim aplikacijama, prenosi zimo.hr

Primjeri uštede baterije – koji se odnose na telefone s OLED ekranima, prema podacima koje je Google prikazao na Android Dev Summitu su očiti. Npr. u YouTube aplikaciji pri punoj osvijetljenosti ekrana s uključenim Dark Modeom potrošnja baterije bila je čak 43 posto manja u odnosu na klasičnu bijelu temu aplikacije.

Tamnu temu na YouTube aplikaciji na Androidima i Appleovim iOS uređajima možete aktivirati unutar same aplikacije (Postavke/Općenito/Tamna tema), a Google je ovu Dark Mode omogućio i na posljednjoj verziji Androida (Pie) koja je trenutno dostupna na malom broju telefona i može se aktivirati unutar postavki zaslona.

O učinku tamnih tema na trajanje baterije smartphonea s OLED ekranima pisalo se i prije, no ovo je prvi put da su ovo potvrdili iz Googlea, kompanije koja stoji iza najpopularnijeg operativnog sustava na svijetu za pametne telefone, Androida, objašnjava Business Insider.

hr Sat Nov 10 2018 11:55:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Znanost
http://www.dalmacijanews.hr/files/5822c6c91eea8f78a48b45ef/80
Foto: Screenshot / Youtube

Marihuana povezana s komplikacijama opasnima po život kod dijabetičara

Marihuana kod ljudi koji boluju od dijabetesa tipa 1 može potaknuti razvoj komplikacija opasnih po život, otkrilo je novo američko istraživanje.

studiji je analizirano 450 pacijenata iz Colorada, u kojem je marihuana legalizirana za medicinske i rekreativne svrhe. Oko 30 % sudionika istraživanja konzumiralo je kanabis. Rezultati su pokazali da je rizik razvoja ozbiljne komplikacije poznate kao ketoacidoza kod onih koji su je konzumirali bio dva puta veći nego kod onih koji nisu.

Opasna komplikacija

Dijabetička ketoacidoza je ozbiljna komplikacija šećerne bolesti koja je često opasna po život. Manifestira se kada tijelo proizvodi velike količine kiselina ketona. Nerijetko je ona prvi znak dijabetesa koji ranije nije dijagnosticiran. Javlja se kada tijelo više ne može proizvoditi dovoljno inzulina pa kao izvor energije ne koristi uobičajenu glukozu, nego sagorijeva pohranjene masti. U tom procesu razine šećera u krvi rastu, a ketoni se izlučuju kroz mokraću u koju za sobom povlače sol i vodu zbog čega se javlja obilno i učestalo mokrenje, a s time je moguća i dehidracija. Već je ranije bilo poznato da su najčešći uzroci ketoacidoze neredovito uzimanje inzulina, stres, fizičke traume, bolesti koje uzrokuju pojačanu proizvodnju hormona poput adrenalina, gladovanje te konzumacija droga i alkohola. Obično se liječi intravenoznim dostavljanjem tekućina kojima se tijelo hidrira te dobiva elektrolite i inzulin koji reguliraju razine šećera u krvi. No ako se ne liječi, može uzrokovati tešku dehidraciju, oticanje mozga, komu i smrt.

Dobra za jedan dijabetes, loša za drugi?

Jedno ranije istraživanje, objavljeno u uglednom američkom medicinskom časopisu JAMA, pokazalo je da marihuana pacijentima s dijabetesom 2, češćim oblikom šećerne bolesti, povezanim s pretilošću, olakšava upotrebu inzulina za pretvaranje hrane u energiju i održavanje razina šećera u krvi.

Međutim, do sada nije bilo poznato ništa o djelovanju marihuane na oboljele od dijabetesa tipa 1. Činjenica da je marihuana donedavno bila zabranjena u cijelom svijetu uglavnom je otežavala znanstvenicima da legalno istražuju njezine efekte, piše Index.hr

Važno je naglasiti da nova studija nije otkrila mehanizam kojim bi marihuana mogla poticati ketoacidozu. Čak nije utvrđena ni uzročnost, nego samo korelacija, što znači da nisu isključeni neki drugi čimbenici koji bi mogli biti izravni uzroci komplikacije.  

Opasno visoke razine šećera

Sudionici studije oboljeli od dijabetesa uglavnom su svi slabo kontrolirali stanje svoje bolesti, što su pokazali testovi hemoglobina A1c (HbA1c) koji otkrivaju razine šećera u krvi u posljednja tri mjeseca. Poznato je da se bolesnicima savjetuje da razine HbA1c održavaju ispod 6,5 posto.

No studija je pokazala da su oni koji su konzumirali marihuanu imali prosječne razine HbA1c oko 8,4 posto, koje su vrlo opasne jer mogu uzrokovati srčane udare, moždane udare, zatajenje bubrega, sljepoću, amputacije i smrt.

Sudionici koji nisu konzumirali marihuanu imali su prosječne razine oko 7,6 posto, što je još uvijek više od idealnih, no ipak znatno manje opasno.

hr Tue Nov 06 2018 18:29:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Znanost
http://www.dalmacijanews.hr/files/5bdefa520e49380d008b45b9/80

Našoj obali daje novi kontekst i novu budućnost: Upoznajte arhitekta Alena Žunića, mladog doktora znanosti s impresivnom karijerom

Alen Žunić (28) osim što je svoju karijeru nakon Hrvatske usavršavao u Americi i Švicarskoj jedini je u povijesti Arhitektonskog fakulteta koji je studij arhitekture završio s prosjekom 5,0. Na prestižnom ETH-u u Zürichu Švicarce je uspio zainteresirati za hrvatsku obalu, a trenutno dovršava projekt u Puli, koji tvrdi, ima namjeru proširiti na ostale gradove.

Osebujna biografija i staložen stav, riječi su kojima bi opisali Alena. Karijeru trenutno gradi u Zürichu gdje je na postdoktorskom usavršavanju, a koje mu je ujedno i inspiracija za velike poteze. Osim u Švicarskoj, Alen je postdiplomski studij završio na prestižnom Harvardu u Americi. Iako se njegova ambiciozna karijera oko arhitekture na prvu čini nezamisliva, u intervjuu za DalmacijaNews otkriva kako je vrlo jednostavan, obožava knjige, a privatan život drži daleko od očiju javnosti.

Motiviran sportom, stipendijama i samodisciplinom održavao je sjajne rezultate tijekom trajanja Fakulteta, a vremenom je počeo objavljivati i vlastite knjige. Nikada se nije obeshrabrivao negativnom klimom u Hrvatskoj, a trenutno daje sve od sebe kako bi prenamijenio hrvatsku obalu i svijetu pokazao naš najveći resurs.

O tome zašto 'ništa nije nemoguće', zašto se o arhitekturi rijetko priča te kako izgledaju njegovi dani kada ne projektira, pročitajte u nastavku.

Kako si se osjećao kada si osvijestio činjenicu da si sa samo 26 godina postao doktor znanosti?

-Nikad u životu nisam bio fokusiran da nešto završim kao što sam bio za vrijeme izrade doktorata. Mislim da sam nakon što sam doktorirao uzeo dva mjeseca slobodno i ništa nisam radio. Baš mi je trebalo vremena za sebe. U konačnici, tog koraka – obrane doktorata – nisam postao toliko svjestan dok nisam s drugima počeo razgovarati. Ne patim na tu titulu, ne predstavljam se kao doktor. To mi je bio veliki zadatak koji sam htio završiti i ostvariti, ali nikad nisam razmišljao o doktoratu koji bi bio sam sebi cilj ili svrha, vidjet ćemo čemu će to poslužiti.

Vjeruješ li u sreću i to da je ona imala nekoliko glavnih riječi u kreiranju tvoje sadašnje priče?

-Ne. Vjerujem da se na puno mjesta moraš naći i truditi se i onda se sreća spontano pojavi ondje. Da će se sreća pojaviti sama od sebe, to ne vjerujem. Sve što mi se dogodilo mislim da mi se dogodilo jer sam vjerovao i radio.

Koliko je za tvoju karijeru važno njegovati inspiraciju i kreativnost? 

-Neopisivo je važno njegovati kreativnost i inspiraciju jer se na tome temelji svaki napredak. Vremenom počneš raditi samo tehničke projekte koje odrađuješ rutinski. Novac nerijetko arhitekte obuzme i tada gotovo da ni nemaju više projekt koji ih veseli, često čujem da se u uredu bave samo financijskim dijelom priče. 

-Inovaciju i kreativnost apsolutno nikad ne crpim iz arhitekture same, iako mislim da puno arhitekata upravo to radi, u zatvorenom krugu. Ključne stvari koje mene potiču ili guraju su najprije knjige i čitanje, ali samo nekih specifičnih autora. Recimo knjige Harukija Murakamija. Idealno bi mi bilo stvarati arhitekturu koja bi bila kao Murakamije knjige. Dakle, da je u velikoj mjeri realna, a da uvijek postoji zrno SF-a u njoj.

Je li arhitektu moguće ugoditi više skupina društva: tržištu, struci, ljudima, okolišu...?

-Moguće je 'ugoditi' puno većem broju ljudi nego što arhitekti ugađaju danas.

 Zašto ne ugađaju?

-Arhitekti često žele napraviti kreaciju koja je njima osobno lijepa, ali ponekad ne vezana za socijalni, stvarni, izgrađeni kontekst.

Možemo li reći da polovica izgradnje na obali ne valja?

-Puno više od pola, ja bih rekao da je možda 2-3 posto ono što je u punom smislu riječi arhitektura, ostalo je samo gradnja. 

Zašto arhitekti smiju graditi takve zgrade na obali?

-Nažalost, to je problem našeg šireg konteksta – još traju repovi ekonomske krize. Većina arhitektonskih ureda nema značajnijih projekata pa su neki, da bi opstali, investitoru spremni za male financijske naknade potpisati bilo kakav projekt iako znaju da se on estetski ne uklapa u okolinu i prostor.

Na koji način društvo može pridonijeti razvijanju arhitekture i informirati se o istoj?

-Društvo najprije mora više cijeniti arhitekturu i ulogu arhitekta. Dakle, ne tako da netko amaterski i nemušto zamisli stan i nazove arhitekta, objasni mu kako je on već sve isprojektirao, a ovaj 'samo treba baš sve tako nacrti – za dozvolu'. Kod nas društvo misli da zna sve najbolje o svemu, počevši od nogometa do politike. Tako i u arhitekturi. Mislim da bi trebali podići svijest o važnosti arhitekture i osvijestiti potrebu za kultiviranom arhitekturom. Barem onako kako liječnici grade strahopoštovanje prema svojoj struci, pa za sada nemamo amatera i hobista koji misle da se razumiju u kardiokirurgiju, ali ih imamo u arhitekturi.

-Međutim, tu su djelomice i sami arhitekti krivi jer nisu dovoljni prisutni u javnosti i u medijima, pa društvo ni ne zna što arhitekti rade. Ja podržavam skromnost, decentnost, ali ne i anonimnost, apsolutnu introvertiranost i svojevrsni komunikacijski autizam. Često se na svaki medijski iskorak gleda kao na oblik samopromocije, međutim PR je danas ključ uspjeha svega, pa i arhitekture. Iskreno, trudim se objasniti arhitekturu, približiti ju široj publici i popularizirati ju. Mislim da su arhitektima danas potrebna novinarska pitanja, pa i novinarski pristup. Recimo da je i ovaj razgovor doprinos tome.

Nedostaju li Hrvatskoj talenti?

-Nije istina da nam nedostaje talenata ili inicijalne volje, već nedostaje kolektivno društveno vjerovanje u vrijednost onoga što radimo.

Može li se reći da je tebi kao najmlađem doktoru znanosti iz područja arhitekture u Hrvatskoj veliki uzor Rem Koolhaas prema kojem na svoje projekte osim estetike primjenjuješ i važnost rješavanja srži problema?

-Može, ali ono što je ključno kod Koolhaasa je da je prije nego što je bio arhitekt radio kao novinar. Naime, on je puno godina prvo razvijao svoj interes za kritičko razmišljanje o svojoj okolini i o tome pisao. Imao je popularne članke, intervjuirao je poznate arhitekte i umjetnike,… Vremenom je pišući shvatio da je arhitektura najbolje sredstvo za djelovanje u okolini, jače i od novinarstva. Da s njom zaista može mijenjati stvari. Tako je odlučio u 24. godini ipak početi studirati arhitekturu.

-Bavio se i filmovima, bio je redatelj i zajedno sa svojim prijateljem iz djetinjstva režirao je filmove u kojima je nerijetko i glumio. Nastavno tome, postavio je hipotezu da je arhitektura kao stvaranje filma. Moraš osmisliti scenografiju, predvidjeti kako će se ljudi kretati po njoj, pretpostavljaš kako će se osjećati, što će govoriti. Uglavnom, osmišljavaš budućnost za ljude koji će boraviti u nekom prostoru, kao u predstavama i filmu. Nitko prije njega nije tako govorio o arhitekturi. Obično se priča o tome kako je neki materijal tvrd ili hrapav, kako svijetlo pada u prostor, više s fenomenološke strane. Materijalnost je zanimljiva u jednu ruku, međutim, o činjenici da ti stvaraš život kroz arhitekturu, nitko osim njega nije tako, vrlo osebujno, razmišljao.

Da se pretpostaviti kako se vodiš optimizmom, međutim, koliko toga treba pripisati tvrdoglavosti?

-Zapravo nisam toliki optimist. Točnije, optimist sam samo utoliko što uvijek pokušam napraviti najbolje moguće, bez obzira na sve, ali zapravo puno analiziram i naravno vidim i puno negativnih scenarija. Međutim, kažem si „u redu, može se dogoditi ovo, ovo i ovo, ali svejedno idem probati!“. To je tvrdoglavost možda i više nego optimizam.

Kako si se nosio ili se još uvijek nosiš s predrasudama kolega?

-Uh, u početku su me užasno pogađali nedobronamjerni komentari jer nisam znao zašto bi to netko radio, ja nisam nikada o nekom loše govorio ili kritizirao nečiji projekt, pogotovo tijekom studija kada svi tek učimo. Danas se puno jednostavnije nosim s komentarima i predrasudama.

Odakle iznova uzimaš motivaciju i što te uvijek ponovno ohrabri da 'stvari uzmeš u svoje ruke'?

-Ono što mene tjera da stvar uzmem u svoje ruke je zapravo bijes ili frustracija zašto određeni problem ne rješava netko drugi, pogotovo onaj tko ima možda veće mogućnosti i veći utjecaj. U današnjem svijetu ne možeš napraviti stvarnu promjenu ako nema dovoljno ljudi iza tebe i ako se nisi kao arhitekt ili ured dovoljno probio da ti se dozvoli da nove stvari radiš sam. 

-Nažalost, arhitekti kao profesija nemaju veliku moć. Da nema natječaja teško bih došao primjerice u Vukovar raditi školu i dobio mogućnost isprojektirati ju. Mi zapravo često ovisimo o drugima, o tome da nas netko pozove i angažira – bio to grad, država, privatnik,… To je možda potrebno mijenjati.

Je li tvoj privatan život ikad patio zbog karijere?

-Nikada nije patio zbog karijere, i nikada nisam razumio one koji su tako što tvrdili. Obično primijetim da su neorganizirani, manje uspješni ili nefokusirani ljudi upravo oni koje uvijek kada ih pitaš „Hoćemo u kino?“, nerijetko odgovaraju „Ne mogu, u gužvi sam“. Što se mora dogoditi, koliko moraš biti zauzet da ne možeš subotom navečer izaći s prijateljima? 

-Uspješan znači biti sretan na svim poljima života, ili barem to pokušati, a ne zapostaviti sve kako bi imao uzlaznu karijeru 'bez ostatka života'.

Kako se mladi arhitekt s iznimnom karijerom poput tvoje opušta nakon sati i sati crtanja, planiranja, osmišljavanja...?

-Stvarno sam jako veliki ovisnik o filmovima. Sve što je izašlo unatrag 20 godina, a da nije potpuni trash sam pogledao. To me baš jako opušta. Druga stvar koja me relaksira jest plivanje. To sam prije aktivno trenirao, išao na natjecanja pa i osvajao medalje, a sad odlazim rekreativno. Baš o ničemu ne razmišljam u bazenu, samo sam u tom trenutku. Ovisan sam i o knjigama, u stanu ih imam oko 2500 i više ih nemam ni gdje stavljati, a ljudi me često pitaju 'Jesi ti to sve pročitao?'

S obzirom na to da se tvojih nekoliko projekata odnosilo na marginalizirane skupine društva, je li tvoj cilj u budućnosti osmišljavati projekte koji uključuju olakšavanje života, a prije svega boravka, zatim i svakodnevnih aktivnosti posebno ranjivih skupina?

-To mi je želja, ne zato što mislim da mi je to obaveza već imam osjećaj da tu najviše do izražaja dolazi moja kreativnost i inovativnost, tu se 'zapalim' za temu – da bih stvarno istražio dublje, više. To je neka osobna stvar, ne mogu reći zašto je baš tako, ali tu se aktivira moj inat.

-Možda me najviše pogodi kod takvih skupina kada vidim kako one žive. Kad primjerice posjetite centar za autizam u zagrebačkoj Dubravi i vidite kako ta djeca žive i s kojim se problemima zaposlene gospođe koje ondje rade nose, nije mi jasno zašto se takvim temama više ne bavimo. Nije mi jasno kako je jedna fontana prioritet u odnosu na to? Meni je uvijek važniji netko tko prolazi svaki dan kroz rad s djecom s poteškoćama ili roditelji koji brinu za takvu djecu… Recimo u postojećoj zgradi za djecu s autizmom u Zagrebu gotovo svaki kutak je moguća opasnost jer nije projektirano namjenski. Meni je to apsolutno strašno, mora moći biti bolje.

Započela je suradnja između ETH u Zürichu i Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Koje su vam namjere i koliko će ta suradnja trajati? 

-Na svojem poslijedoktorskom studiju na ETH u Zürichu sam radio istraživanje moderne i suvremene arhitekture na hrvatskoj obali i to uglavnom industrijske i vojne zone koje imaju potencijal prenamijene jer naša obala, bez obzira na sve, još nije 'potrošena'. Međutim, te zone su često prenamijenjene da postanu turistički objekti. Umjesto da u beskonačnost okupiramo zelene resurse, shvatio sam da možemo prenamijeniti ono što već postoji, a napušteno je. Zaključio sam da toga ima jako puno i da se to već u svijetu radi, kod nas opet, ne. 

-Tu ideju sam predložio na ETH-u profesorima i odmah su je prihvatili. U konačnici smo izabrali Istru, točnije Pulu koja ima povijest od antike do danas te je trenutno pogođena velikim promjenama: industrije i brodogradilište propadaju, vojne zone su napuštene i to u samom centru grada. 

-Sada će 80 studenata kroz narednih godinu dana za jednu lokaciju dati sve od sebe da ponude svježe vizije! To je kao da angažirate dvadeset arhitektonskih ureda s po četvero ljudi da smišljaju kako bi jedan grad mogao bolje funkcionirati. S tim da uzimate izuzetno talentirane ljude jer je ETH najbolja arhitektonska škola u Europi. Za Hrvatsku je to izuzetno pozitivna stvar, veliki potencijal. 

Kome će najviše pomoći i zašto je to vrijedno?

-Moja ideja je da krenemo od Pule, a kasnije bi se proširili i na ostale gradove. 

-Ono što sam također pokušao i uspio je da i hrvatski studenti sudjeluju u tome jer je izuzetno važan networking i studiranje u internacionalnom okruženju no razumijem da si to ne mogu svi studenti priuštiti jer sam i sam pronalazio načine kako bih osjetio različita iskustva. Ovo sam vidio kao priliku da im pružim(o) možda neponovljivo iskustvo dodira s inozemnom školom arhitekture i osobno bih da imam takvu priliku, kao student bio oduševljen. 

-Za sada djeluju kao da su projekt shvatili ozbiljno i imam namjeru ga širiti i ostvariti suradnje s ostalim fakultetima u drugim gradovima regije. Nadam se da će to biti zajednički smjer u budućnosti. Da svi zajedno možemo na potencijalnoj budućoj platformi (laboratoriju) pokušati raditi na jadranskoj obali koja je naš najveći resurs.

 

hr Sun Nov 04 2018 14:46:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Znanost
http://www.dalmacijanews.hr/files/5bd954ff0e49387b1a8b4697/80

Veliko otkriće u Crvenom jezeru kod Imotskog: Znanstvenici otkrili i opisali novu vrstu

Prilikom povijesnog prvog uspješnog zarona na samo dno jezera, za potrebe taksonomskih istraživanja prikupljeni su uzorci sedimenta s dubine od 20 m te sa samog dna jezera pri dubini od 245 m
U sklopu speleološkog istraživanja "Speleoronilačka ekspedicija Crveno jezero 2017. " koje je 05. i 06. svibnja 2017. godine provelo Društvo za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske (ADIPA) organizirana su do sada najopsežnija ekološka i biološka istraživanja Crvenog jezera kod Imotskog.

Prilikom povijesnog prvog uspješnog zarona na samo dno jezera, za potrebe taksonomskih istraživanja prikupljeni su uzorci sedimenta s dubine od 20 m te sa samog dna jezera pri dubini od 245 m. U uzorcima je pronađena i opisana za znanost nova vrsta Gomphosphenia plenkoviciae Gligora Udovič & Žutinić.
Vrsta je imenovana u čast Anđelki Plenković-Moraj, redovitoj profesorici na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu, znanstvenici koja je posvetila svoju karijeru unapređenju istraživanja ekologije i taksonomije slatkovodnih algi Republike Hrvatske.

Vrsta je opisana u suradnji s kolegama s Biološkog odsjeka PMF-a, Odjela za fiziku Sveučilišta u Rijeci, Društva za istraživanje i očuvanje prirodoslovne raznolikosti Hrvatske (ADIPA) te Instituta za biologiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Skopju, a opis nove vrste objavljen je u specijaliziranom časopisu Phytotaxa. - objavljeno je na stranicama Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.


hr Wed Oct 31 2018 08:08:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Znanost

Pročitajte još . . .