VELIKI INTERVJU Mate Puljak: Megalitni ciklopski bedem u Cisti Velikoj

Mate Puljak u alternativnim krugovima slovi kao neumoran i
samozatajan borac za istinu o Ilirima Imotske krajine. Prvi je iznio tezu da se
delmatsko uporište Delmion nalazilo u Imotskom polju. Njegova teorija o
kontinuitetu izrade stećaka od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka
vjerojatnija je nego aktualna. On tvrdi da stećak nije primitivan spomenik već
da se na njemu nalaze zvjezdane predstave ucrtane simbolima koje sam naziva
astroglifima. Prvi je prezentirao bedem u brdu Osoje (Cista Velika) , megalitno
čudo u svjetskim gabaritima. Godinama odbija davati bilokakve izjave i
gostovati u radio i TV emisijama. Jedini portal za kojega je pristao razgovarati,
upravo je naš portal Dalmacija News.

Ovo je intervju kojega sam već
ranije potencirao. Zašto ste ga odgađali?

Sve ima svoje vrijeme. Jednostavno nije bilo vrijeme.

Službeni ste kolumnist i član
savjetodavnog odbora fondacije Arheološki park; Bosanska piramida Sunca iz
Sarajeva. Otkud Imoćanin u timu dr. Semira Osmanagića?

Da vjerujem u slučajnosti rekao bih da je bilo slučajno.
Semirov rad pratim od siječnja 2006. Na moj poziv, početkom 2015.godine stigao
je u Cistu Veliku poradi sekcije megalitnog ciklopskog bedema koju sam,dosta
godina ranije,otkopao sarheologom, pok. Marijanom Lozom. Taj posjet je rezultirao
njegovim člankom “Čuda Imotske krajine”. Bila je to prva
promocija zida kojega su nakon mojih dojava skrivali da ne bi zasjenio
arheološki lokalitet Crkvine. Ponudio mi je da pišem u rubrici”Iz mog
ugla”. Nakon što sam se dokazao, dao mi je mjesto službenog kolumnista
fondacije.To traje nešto više od tri godine. U tom periodu objavio sam 100 tekstualno
i vizualno bogatih radova od kojih mi je jedan, zbog nekakvih politikanskih
pritisaka, naknadno uklonjen.

Očigledno uživate veliku
podršku dr. Semira Osmanagića. Što nam, iz prve ruke, možete reći o njemu?

Radi se o izuzetno inteligentnoj osobi koja vjeruje u
zajedništvo, ljubav, mir i dobro. Semir je radoholičar i vizionar. Kao i svi mi
koji smo u ovim temama, u sebi nosi nešto djetinje što mu omogućava da vidi
neopterećeno i dalje od drugih. Veoma je tolerantan prema pripadnicima
različitih religija. Prije nego sam stupio u fondaciju naslušao sam se
svakakvih priča. Tijekom ove tri godine, uvjerio sam se u suprotno po svim
točkama “optužnice”. Sve su to zlonamjerne izjave ljudi koji u sebi
nose kaos i projiciraju ga vani. Nama je bitno promovirati temeljne ljudske i
moralne vrijednosti, bez obzira koja ih vjerska ili politička etiketa nosi.
Netko, tko to nema u sebi, naravno da ne može percipirati ono što radimo. Imamo
stav da takve ljude ne osuđujemo. 

Imate li potpunu slobodu u
pisanju?

Da, imam potpunu slobodu. Moji radovi se ne prilagođavaju.
Sam određujem teme, pišem, fotografiram i osmišljavam dizajn.

Kako uredništvo doživljava Vaš
stil pisanja? Ima li kritika?

Uvijek bude dobronamjernih kritika u prijateljskom tonu.
Mislim da svi redom prihvaćaju moj rad kao dio mog životnog poslanja, odnosno
misije. U tim se okvirima vladaju i prilagođavaju. S druge strane isto činim i
ja, tako da nema potrebe sadržaj radova dovodi u pitanje. To je ta širina duha
koja vlada među nama.

Postoji li ta velika piramida u
Visokom?

Svi oni koji tvrde da ne postoji nikada nisu bili u
Visokom, a najbliže što su se približili bilo kojoj od svjetskih piramida bilo
je gledajući TV ili surfajući po internetu. Mislim da je dr.Osmanagić vidio
dovoljno piramida da se u njegovu procjenu ne treba sumnjati. Osim toga, čovjek
je znanstveno dokazao postojanje kompleksa. Postoji i jedna druga zanimljivost
vezana uz tu hajku na Semira. Kao da nitko ne primjećuje gospodina Ahmeda
Bosnića. Svi smo mi odrasli na njegovim knjigama. Kada jedna takva figura
sudjeluje u vođenju fondacije, mislim da ne ostaje prostora sumnjama i
špekulacijama.

Koji je, po Vama, osnovni
razlog zašto ljudi ne vjeruju da je takvo nešto moguće?

Stvar je percepcije, ograničenosti i nametnutog okvira.
Okvir je ustvari Egipat, i mnogima jedina slika piramida koju imaju u glavi. Prema
njoj sude o svim ostalim piramidama. Dakle, piramida nije piramida ukoliko ne
nalikuje”Keopsovoj”. Bosanske su građene drugačije od egipatskih, I to
tako što su drevni graditelji prepravljali i na mjestima dorađivali i oblagali
već postojeća prirodna uzvišenja. Dakle, radi se o sinergiji prirode i čovjeka
tj. svojevrsnom postulatu. To je moj osobni stav. U Egiptu je riječ o izgradnji
iz temelja što je novijeg datuma jer se čovjek miče od prirode i od Boga .
Piramide postoje po cijelome svijetu, to što se za njih ne čuje kao za
egipatske, ustvari pogoduje stvaranju te lažne slike kojom se podsvjesno
manipulira masama. Osim toga, veliki je problem stoljetno degradiranje svega
što je na našem tlu. Pogledajmo što “naši” stručnjaci rade stećku
čija je elementarna osnova megalitna, dakle, prapovijesna. Naš narod se
konstantno, u svim segmentima bivanja, ponaša podređeno. Uvijek je tuđe bolje.  To su ozbiljni dubinski kompleksi.  Mi se trudimo dokazati da nije tako. Možete
nam se prikloniti i voljeti svoje, ili nas pljuvati i ostati na margini. Na
kraju se sve svodi na širinu vašeg duha i vašeg horizonta.  Mi kao fondacija tu prestajemo biti bitni jer
ne možemo i ne želimo sudjelovati u ničijim unutarnjim bitkama.

Jeste li zbog odabira strana,
ipak ste dugi niz godina bili vanjski suradnik pojedinaca iz struke, stekli
neprijatelje?

Nisam birao strane, samo slijedio životni put koji mi je
unaprijed bio zacrtan, ali da, neprijatelja i klevetnika ne manjka. No, s tim
sam se pomirio upravo stoga jer sam okružen divnim ljudima. Uživam veliku
podršku i slobodu. Nekada sam čitao Bosnića i Dänikena, danas sam u mogućnosti
od njih zatražiti savjet. To je velika stvar za mene jer sam u ovim i sličnim temama
već 22 godine i sve što sam postigao, isključivo je plod moga truda, rada i
razmišljanja. Nakon smrti arheologa pok.Marijana Loze, kojemu je posthumno
pokradeno životno djelo, prešao sam u fondaciju jer više nisam vidio smisao
biti dobar s onima koji su jedva dočekali da im se makne s puta. Iznimno mi je
drago da sam doprinio radu fondacije i pomogao da se više otvori javnosti i
nekim drugim temama.

Možete li svima koji nisu čuli
za Vas ukratko reći zbog čega ste u relativno kratko vrijeme stekli velik broj
poklonika?

Pišem zanimljive povijesno- mitološke teme protkane
duhovnošću, iskreno, slobodno, bez straha i cenzure. Ono što mi je donijelo
velik broj poklonika jest jedan iskren pristup, te održavanje kontakata sa svim
čitateljima. U ove tri godine primio sam nešto više od 7200 e- mailova, te
memorirao oko 700e- mail adresa. Koliko sam poruka i fotografija dobio putem
Vibera i WhatsAppa, to nitko ne može izračunati. Sasvim sigurno više nego putem
maila. Svakim danom stižu nove stavke i to je više nemoguće kontrolirati.
Odabrao sam biti blizak sa svojim ljudima jer su oni moje bogatstvo i po tom
pitanju ne bih mijenjao ništa. Svima im želim sve najbolje i svakodnevno molim
za njih. Ukoliko je bilo kome potrebna pomoć istu i organiziram. Imam i
oboljelih od raka kojima pokušavam priuštiti ono što sami ne mogu, bilo da se
radi o savjetovanju ili financijskom pokrivanju alternativnih terapija.
Nastojim ne podnositi njihovu bolest, bijedu i jad živcima i nervozom nego
svojom vjerom i ljubavlju. Ne bojim se biti uporan za potrebe drugih, jer
smatram da, Bogu koji proviđa, nikada ne mogu biti dosadan. U glavi imam da se
Njemu više žuri da me usliša nego meni da vidim svoje prošnje uslišane. I to se
tako kotrlja…

Strastveni ste sakupljač
usmenih narodnih predaja Imotske krajine. Kroz svoje radove ih promovirate i
tumačite. Oni koji vas prate znaju da na tom polju nemate konkurencije. Kako Vi
sebe doživljavate i hoćemo li u skoro vrijeme ugledati nekakvu zbirku?

Ja tu nisam bitan. Zato sam odbijao intervjue i gostovanja
u radijskim i TV emisijama. Kada se istraživač izdigne iznad teme, to nikako ne
može biti dobro za temu. Zbirka jest cilj, ali samo cjelovita, dakle oko 1600
priča i 600 pjesama, molitvi, i dr. Imao sam mogućnost izdati manji dio onoga
što sam prikupio, ali sam odbio jer imam svoja načela. Ide sve ili ništa,
upravo stoga jer su to komadići jedne zatajene povijesne istine koja je
kamuflirana u jednostavne priče. One su prenošene s koljena na koljeno sve do  današnjeg, rekao bih posljednjeg doba, doba
kada smo u mogućnosti da ih adekvatno tumačimo. Ukoliko ne izdam zbirku obećao
sam iste deponirati u Gradski muzej Imotski, te u arhiv Franjevačkog samostana
u Imotskom. Sasvim je sigurno da ću svojim čitateljima pustiti identičan pdf. O
važnosti predaja pisao sam u radu : “Blago Delmata”.Tu možete
pročitati što su, ustvari, narodne predaje.

Rekli ste mi da ste željeli
postati arheolog, ali su upisne kvote u to vrijeme bile ograničene. Žalite li
što niste uspjeli upisatitaj studij?

Ne. Zamišljao sam da je taj posao drugačiji. Radio sam s
mnogim arheolozima i vidio koliko ih sustav ograničava. Tim ljudima treba dati
više slobode. Njih ograničava rđavi sistem. Budućnost iskapanja je u
volonterskoj arheologiji kroz njihov stručni nadzor. Svaki bi arheolog trebao
biti na čelu svog vlastitog tima volontera.Ja sam u potpunosti na strani
arheologa i iznimno ih cijenim. Sve probleme koje imam uglavnom mi čine nekakvi
trećerazredni kustosi koji bi u stranim zemljama bili domari.To bi trebalo
podcrtati. Danas shvaćam da sam ipak ostvario svoj san. Preko deset godina, što
pasivno, što aktivno, bio sam vanjski suradnik, crtač, tehničar, volonter,
prevoditelj…Iskapao sam uz ljude kao što su Marijan Lozo, Ljubomir Gudelj,
Ante Jurčević, Branka Gotovac, Hrvoje Vuletić, Angela Babić-Tabak, Ivan Alduk i
dr. Žao mi je što više nikada nećemo. Znate kako piše Izajia: “Misli
vaše nisu moje misli, i puti moji nnisu vaši puti. Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.”
Moj put je sada nešto drugo, a kada se zaželim iskapanja, tu je Visoko ili neke
od međunarodnih volonterskih kampanja kojima se uvijek mogu pridružiti. Moram
priznati da sam se ohladio od toga i da mi je sada prioritet pisanje,
obrazovanjemladosti i pomaganje svojim čitateljima.

Javljaju li vam se stručnjaci i
alternativci izvan granica RH?

Naravno. Već sam dobio ponudu za posao iz Italije. Čak se
vrši i nekakvo lobiranje da prijeđem u jednu austrijsku ustanovu. No, ja to
neću učiniti isto kao što se nikada neću učlaniti u HDZ, navijati za Dinamo ili
otići u Srbiju. Znamo što je Austrija radila našem narodu i u takvim odlukama
moram biti dosljedan onome što pišem. Osim toga, ne postoji novac zbog kojeg
bih se odvojio od obitelji. Ovdje se živi, a vani preživljava. Tu su i neka
dopisivanja s Rusima koji se bave dolaskom Rusa s našega prostora. Iznenadio
sam se da su do mene došli i u Velikoj Britaniji gdje postoji ekipa istraživača
u kojoj dva Hrvata i jedan Crnogorac prevode tekstove. Povezani su s drugim istraživačima
u Irskoj, Škotskoj i Walesu. Tamo se po slobodnjacima ne pljuje kao tu kod
nas.Interno me zovu ” Kralj rupa” jer sam prvi progovorio o rupama
uklesanim po našim gradinama. Radi se o malim okruglim formama o kojima je
struka šutjela jer nisu imali adekvatan okvir. Sumnjalo se na utore palisada,
ali sam dokazao da se radi o dvije vrste rupa: kultne i za gnječenje žitarica,
odnosno žireva od kojih su pripremali brašno za kruh. Naravno da ima i rupa
koje su držale nosače palisada, ali one su mnogo šire i dublje.

Upozoravali ste da mnogo toga
nije u redu , borili ste se protiv devastacija i nastojali promijeniti stvari.
Zašto čovjek sa 100 objava i tolikom prikupljenom građom ne može dobiti
medijski prostor i potporu u svom kraju i što vam je donijela ta borba?

Vidite, cenzura mojih radova koju upravo potenciraju
pojedinci iz tzv. struke i jedne političke stranke, šteti samo onima koji guše
moj glas. To su iznimni napori s njihove strane, dok, s druge strane, ja
ležerno radim svoj posao i čekam svoje vrijeme. Znali su me zvati ljudi koji su
se ispričavali što me ne mogu javno gurati. Dakle, stvar je ljubomore s jedne,
odnosno moje “nepodobnosti”, s druge strane. Sama borba mi je ipak
donijela mnogo više dobra nego zla jer su se oko mene okupili izvrsni ljudi.
Iako nisam diplomirao u povjesničarskoj nego u marketinškoj branši, imam
dovoljno znanja iz klasične gimnazije,izvrsno pišem, čitam i prevodim grčki i
latinski, posjedujem ogromno terensko i metodološko iskustvo, načitan sam i
predan. Nitko ne može reći da sam nestručan i da ovo nije znanstveni rad.

Što danas znači znanstveni rad?

Zadovoljavanje forme i nizanje fus nota. Nema tu ništa
nova niti njihova. Čast rijetkim iznimkama. U mene je sve novo i sve je moje.
Ako sam nekada i u krivu, opet je to moje. Nastojim se ne ponavljati, ne radim
kompilacije “the best of” kao što to rade neki stariji povjesničari
kad im nestane love.Lani sam kupio jednu takvu knjigu i pokajao se. Svaki moj
rad je za sebe, ali dio jedne velike priče u kojoj otkrivam skrivene detalje o našim
precima Ilirima. Nikada neću ostvariti sve što je potrebno učiniti, ali ću
odraditi svoj dio.

Mladi Imotskog vas podržavaju.
Pišu li vam oni koji su otišli zbog čega su bili prisiljeni to učiniti?

Dosta njih se javi. Imam izvrstan kontakt i s ljudima iz
“Mi za Im” koji jasno vide što treba napraviti. Sasvim sam siguran da
bi se Imotski temeljito oporavio da ta mladost dobije svoju priliku. Svojedobno
sam objavio jedan vid podrške kojega je uredništvo, zbog pritiska, moralo
ukloniti iz moje kolumne. Sve vam se na kraju svodi na politiku tj. lažnu
stvarnost.Vidite, odlaze i oni koji imaju siguran posao podjednako kao i oni
koji ga nemaju. Dosta im je ove klime. Mi smo država u kojoj vrtićka djeca
znaju što je premijer jučer radio. Sve je ispolitizirano do te mjere da se čini
kako su naše političke elite svaki dan u kampanji. Ljudima je dosta demagogije,
neiskrenih osmijeha, korporacija, kostura iz ormara i povijesnih avatara tipa
Demetrija Hvaranina i sl. Imotska krajina se okrenula turizmu i bilježi
rekordne posjete i noćenja. Međutim, to je trenutni trend koji neće ići u
dobrom smjeru ne ponudimo li sadržaje zbog kojih će se turisti konstantno
vraćati. Mi ih imamo, to su neiscrpne prirodne ljepote i bogata prapovijesna
priča koju su zadnjih stotinjak godina sustavno zatirali i negirali. Imotska
krajina više nije povijesna siva zona. Ogroman dio tereta sam iznio sam, bez
ikakve potpore bilo koga iz grada Imotskog. TZ Imotski i K.O. Imotski nisu
stali iza mene. Znamo tko je vodio grad Imotski i tko vodi konzervatorski odjel
tako da to nije ništa čudno. Ono što mene zabrinjava jest činjenica da narod
umišlja da se od dvomjesečnog najma kuća može živjeti preostalih deset mjeseci.
To je jedna velika zabluda. Samo se od cjelogodišnjeg turizma može živjeti
cijelu godinu. Taj vid turizma prvenstveno zahtjeva inovacije i novine u
privatnoj ponudi.

Da li surađujete s Domagojem
Nikolićem, također poznatim imotskim istraživačem?

S Domagojem sam se upoznao 2014. i zajedno smo proveli oko
godinu dana. Razišli smo se u prvoj polovici 2015.godine.

Postoji li mogućnost ponovne
suradnje?

S moje strane ne.On ima svoju ekipu i ciljeve koji nemaju nikakve
veze s ovimšto ja radim. Ne smatram ga konkurencijom niti rivalom. On meni to
ne može biti jer Imotsku krajinu poznajem deset puta bolje od njega i uvijek
mogu iz rukava izvući poneku tajnu. Ja sam ga i uveo u mitologiju, povijesne
lokalitete i megalitne lokacije, te mu otkrio otkopani bedem u Osoju. On ga je
zatajio kada je govorio o megalitima Imotske krajine ( Na rubu znanosti) , dok
je u svojoj knjizi objavio fotografiju bedema bez spomena okolnosti ili mojega
imena, iako zna koju sam muku podnio da bi on, i svi vi, imali tu sliku.

Od drugih imena koji se bave
ovom tematikom, koga bi ste preporučili čitateljima, postoji li među vama
konkurencija ili nekakva vrsta kompeticije?

Što se tiče mene osobno, ne postoji. Ja imam svoj put i
svoj film. Mislim da nikome nisam konkurencija, niti je bilo tko meni. Radim
stvari koje nitko do sada nije i ne može. Isto tako rade ostali kolege. Sve ono
što saznam od njih je dobrodošlo i poučno. Osobno, preporučio bih da se prati
rad svih koji, u neku ruku, pripadaju alternativnoj struji.

Postoje li između vas neke
bitnije razlike?

Svatko radi svoj dio posla; netko ima skrivene motive,
netko je u ovome srcem.One koje meni smetaju su političko- vjerske naravi.Takve
razlike uopće nisu bitne za istraživački rad, ali se konstantno provlače kao
najbitniji razlozi neujedinjavanja, a time i nenapretka. Njih bi trebalo
ostaviti po strani jer stvaraju prepreke u međusobnim odnosima i
spoznajama.Nemam ništa protiv nikoga, dapače, kad bilo koji od njih objavi rad
ili otkriće, dijelim bez razlike o kome se radi.

S kim ste od slobodnih
istraživača u kontaktu?

Svakodnevno sam u kontaktu s dr.Šipićem s kojim sam razvio
dubok prijateljski odnos. Igor također objavljuje na našoj stranici. Veliki je
mislioc i duhovno bogat čovjek čiji je rad ispred ovog vremena i ispred rada
svih nas.Ne postoji alternativac koji posjeduje toliko znanje niti mu tko može
parirati u inteligenciji i spoznajama.Osim njega, dan ne može proći bez Gorana
Glamuzine kojemu ovom prilikom čestitam na stečenom doktoratu. Njegove radove
možete pratiti na stranici “megaliti-hercegovina”.Svjetonazorski smo
slični. On je jedan pozitivan lik u cijeloj ovoj priči. Ono što radi- radi sa
srcem baš kao i ja. Međusobno se cijenimo i podržavamo, te nastojimo ostati u
granicama realnog, iako si ja ponekad dopustim malo pjesničke slobode i
meditacije. Uz Gorana, tu su i neizbježni kontakti sa Semirom Osmanagićem,
Ahmedom Bosnićem, Zdravkom Vampovcem i dr. dobrim ljudima.

Tvrdite da se glavno uporište
Delmata, slavni Delmion nalazio u Imotskom polju.

Tako je.

Zašto ste sigurni u to?

Zato što imam arheološke dokaze koje ću otkriti kada za to
dođe vrijeme.Sada nije to vrijeme. Imotski treba biti očišćen od uhljeba.
Trudim se steći institucionalni kišobran van naših granica. Cilj mi je, za
početak, steći magisterij, te progurati tezu o Delmionu koja je razrađena i
potkrijepljena fotografijama. Kod Delmiona je bitno da struka shvati kako je
riječ o eponimu. Emotha ili Imota je isto što i Delmota- Delmata. Centralni
motiv naših predaja je veliki potres, pretpostavljam da je ime
“Delmati” složenica koja označava one koji nastali iz potresa, iz
majke zemlje, dakle; autohtonce ovog trusnog područja. Potres će ponovo
zadesiti Imotsku krajinu, na to trebamo biti spremni.

Najpoznatiji ste pak po otkriću
megalitnog bedema u Cisti Velikoj koji je u kuloarima dobio ime “Matin
zid”.Zbog njega smo svojedobno i potencirali intervju, ali ste ga odbili.
Možete li nam reći nešto više o njemu?

Za bedem su lokalci znali, tj. znalo se da ima nešto gore
jer su se po vrhu gomile vidjeli mali razbacani blokovi. Stari Mandarići su
sačuvali mnogo predaja, tako da to nije moje otkriće.On pripada narodu Ciste
Velike, a ne meni. Ja sam se samo potrudio otkopati jednu dubinsku sekciju kako
bih imao reprezentativnu fotografiju s kojom bih mogao izaći u javnost. Za taj
poduhvat zvao sam pok. Marijana Lozu koji se pridružio na jednoj dnevnici i dao
mi upute da šutim. Radi se o neka tri metra dužine i dva metra dubine. Ostalo
je još otkopati oko 87 metara zida koji se nalazi prekriven gomilom.U nekoliko
posjeta između 1998. i 2006., na tom lokalitetu smo otkrili mnogo detalja koje
još nisu za javnost, uključujući i kompleks tunela u brdu Rudnik. Uskoro ću
izaći s tom pričom vani. Ono što mogu reći jest da je na lokalitetu pronađeno
dovoljno dokaza da se radi o mnogo starijoj priči nego će struka to ikada
priznati. U istu treba uklopiti nekropole Zadužbinu i napose Crljivicu s
bunarima. Ja sam protiv dovođenja turista i turističkih sadržaja na stećke,
pogotovo na Crljivicu koja je ušla pod”zaštitu” UNESCO-a. Ljudi
nemaju pojma što time rade. Nije to praznovjerje. Stećci i magija su
povezani.Crljivica je nekoć bila moćno ritualno magijsko mjesto. U Imotskoj
krajini nije postojalo jače. UNESCO ju je preuzeo da se sakrije kontinuitet
sahralnog i sakralnog mjesta. Crljivica je tako dobila status srednjovjekovne
nekropole iako se stećci nalaze na neistraženim prapovijesnim tumulima. To su
apsurdi. Time je zapečaćeno daljnje istraživanje lokaliteta na kojemu je
zapisan kontinuitet ovoga naroda od rane bronce do kasnog srednjeg vijeka.
Naivni i neobrazovani su aplaudirali: Wow, UNESCO u Cisti!!! Ma glavno da nam
je stranac nešto priznao. To su te morbidnosti, to je ta zloćudna dijagnostika
koja nas prati i koja se ulaskom u EU proširila na limfne čvorove nekada
zdravog tijela. “Nikada nismo bili mrtviji!”- kako reče
Krishnamurti.

 Zašto nitko od službenih lica
ne pridaje pozornost bedemu i kompleksu rudnika?

Ja samo znam ono što mi je rečeno; prioritet su uvijek
bile Crkvine, lokalitet u podnožju. Ne bih ulazio u detalje, ali je sasvim
jasno da je stanoviti lobi iz nekog razloga ulagao velike novce u kršćansku
priču, dok se tzv. “poganska” zanemarivala. Osojački vršni plato je
ustvari iskolčen i projektiran da bude grad s akropolom. Do realizacije
arhitektonskog plana nikada nije došlo iako se radi o mjestu starijeg stambeno-
obrambenog kompleksa iz bronce koji je oko 1200. pr.Kr. trebao biti na vrhuncu.
Nažalost, nije.Je li netko naišao ili su grad skrili u podzemlje, to je pitanje
koje tek treba rasvijetliti. Kustosi Gudelj /Katić krivo navode da se radi o
brdašcu “Rudnik” koje se nalazi 750 m južnije od vrha na kojemu je
bedem.Taj krivi podatak konstantno se prepisuje pa ga nalazimo i na
“povijesnoj” karti Imotske krajine (Geographica). Od alternativaca
prvi ga je objavio Semir Osmanagić, a zatim i Domagoj Nikolić kojega sam osobno
odveo gore. Bio je to emotivan trenutak za Domagoja. Šta se nakon toga dogodilo
nije jasno. Vjerujem da mi je zamjerio dovođenje Osmanagića jer se naš razlaz
poklopio s izlaskom Semirove priče o Osoju. Nikolić nije želio da s tim idem
vani, no to je moje otkriće i moj trud. Zašto bih trebao dozvolu? Da nije bilo
mene nitko ne bi saznao za zid pa tako ni on. U kuloarima je taj bedem postao
“Matin zid” i zbog toga sam ponosan. 

Jeste li nastavili otkopavati
bedem?

Ne. Na mene je izvršen pritisak sa svih strana. Bilo je
svakakvih poziva, posjeta, poruka, mailova i sastanaka.Pročelnik K.O. Imotski
je preko zajedničkog poznanika poručio što me čeka. On to tako radi već tri
godine jer nema hrabrosti sjesti i razgovarati. Vjerojatno me se i boji. Prvi
sam objavio priču o Osoju i naravno da mi ga je cilj otkopati. Trenutno
sakupljam volontere i to će biti izvedeno u jednoj velikoj akciji. Ne zanimaju
me posljedice. Što god se nakon toga dogodi biti će dobra reklama za naš zid.
Otkopavanje ćemo snimati sa zemlje i iz zraka kako bi javno prezentirali da
nije riječ o devastaciji nego o čišćenju i uklanjanju ostataka neuglednog
željeznodobnog nadgrađa. Ne planiramo dirati blokove. Sve ovo je nužno odraditi
jer nikoga od struke nije briga, niti će se bilo što poduzeti.

Koliko je star bedem?

Po meni, riječ je o 13./12. st.pr. Kr., dok ga je pok.
Lozo “školski” stavljao u 3./2. st. pr.Kr. Razlog gradnje je teško
dokučiti kao i zašto je zatrpan. Lozo je smatrao da nije dovršen i da je gomila
ustvari rampa za navlačenje blokova. Ja sam mišljenja da jest bio dovršen i da
je posrijedi kolapsiranje naknadno sagrađenog željeznodobnog suhozida koji je
prilikom pada prekrio megalitne blokove. Isti slučaj nalazimo na legendarnoj
hercegovačkoj megalitnoj gradini Zvonigrad i na Lerginoj Gradini blizu
Posedarja. No, ne treba se tu zaletiti sa zaključcima jer mnoge narodne predaje
upućuju na to da je postojao obred pokapanja drevnih građevina. Postoji
mogućnost da su sve te mega građevine “sahranjene” ili skrivene.

Koja mu je bila svrha?

Lozo je tvrdio da se krenulo s gradnjom utvrde, međutim,
bedem je na krajevima dovršen. Nema naznaka da je arhitekt planirao spajati
bilo kakve nastavke. Po meni je riječ o limesu koji je dijelio svetište od
naroda. Tome u prilog ide postojanje ozidanog žrtvenika na vrhu. Ovo je rađeno
za Boga. Nitko se ne bi do savršenstva trudio obrađivati blokove samo da krase
vojnu utvrdu. Osim toga, riječ je o mirnom razdoblju i prijelazu iz srednje u
kasnu broncu. Nema dokaza o ratovima. Osobno sam mišljenja da je struka u krivu
kada naziv Ciste identificira s cestom Narona-Salona. Cista je u našem narodu
“škrinja” ili “kovčeg”. Pošto postoje predaje o kovčegu
koji je bio na Osoju smatram da postoji mogućnost da se zid izgradio za samo
jedan veliki vjerski tj. duhovni događaj, a onda obredno zatrpan. Biti će
govora o tome.

Kakve veze stećci u Cisti imaju
s ovim lokalitetom? Tvrdite da oni nisu isključivo srednjovjekovni spomenici i
da mnogi pripadaju prapovijesti.

To je ista epoha. Jasno je da stećci u Cisti Velikoj
pripadaju vremenu gradnje samoga zida. Postojao je kontinuitet gradnje stećaka.
Prema mojoj procjeni prvi neugledniji stećci pojavljuju se uosvit bronce, možda
i ranije. Glupost je da bi oni nastali u okvirima bilo kakve sekte ili
religije, i to kroz par stoljeća. Kroz Imotsku krajinu su postavili table
14.st. bez da je itko napravio bilo kakvo suvislo istraživanje. Bitno je
shvatiti da stećak prisvajaju i nadopisuju srednjovjekovni veleposjednici i
elita. Mnoge nekropole uopće nemaju ukopa. No, tko je proveo analizu zemlje
ispod stećka kako bi odbacio mogućnost pronalaska pepela. Jedan takav nalaz bio
je u Zagvozdu. O njemu mi je pričao pok. Lozo koji je ispod stećka otkopao
zgnječenu posudu s pepelom. Crljivica, koja je relativno blizu bedemu, priča
jednu ogromnu arheoastronomsku priču. Neki stećci na Crljivici su stariji, dok
su neki noviji ili su doživjeli priklesavanja i nadopisivanja bosančicom. Stari
prikazi su isklesani dok je bosančica uklesana. Tu se prkosi postulatu i jasno
je da su natpisi novijeg datuma.

Kako znate razlikovati koji
stećci pripadaju prapovijesti, a koji ne?

Vrlo jednostavno, prapovijesni stećci na sebi imaju
astro-alegorijske slike koje u svojim radovima zovem astroglifima, dakle, svi
prikazi su dio astroloških znakova odnosno odgovarajuće slike Zodijaka i
planeta u trenutku pokojnikove smrti. I sve to ima smisla utoliko da je moguće
odrediti i datum smrti, odnosno, novog rođenja pokojnika. Nažalost, godinu
smrti nije moguće odrediti zbog problematike nulte godine. Kod novijih stećaka
postulat se izokrenuo. Umjetnost koja je prije stremila Bogu, Vječnosti i
Zvijezdama okreće se Zemlji i čovjeku, pa imamo svjetovne prikaze i natpise
pismom. Lako je broditi kroz tu priču, ali se moraju znati barem osnove
astrologije i astronomije. Stećak nije primitivan spomenik kako to pokušavaju
prikazati zagovornici tzv. “Vlaške teorije”, niti su svi bili lovci
na jelene. Te su slike astro alegorije. Tom naraštaju nije bio važan rođendan
jer je znao da je datum smrti jedini pravi datum rođenja. Fascinantan jedan
naraštaj.

Čiji su onda stećci?

Autohtoni spomenici ilirskog (hrvatskog) naroda koji je tu
najmanje 4000 godina.Religije su se izmjenjivale, ali je narod ostao isti.
Dakle, stećak je narodni, a ne isključivo religijski spomenik kako to neki
prikazuju. Pod njima se nalaze i vjernici i ateisti. Osim toga, u nekim
gomilama nalazimo prapovijesne i srednjovjekovne kosti. Oni su znali iznad koga
se kopaju.Takav ukop je ustvari poruka našim”stručnjacima” da
prestanu negirati kontinuitet vlastitog naroda. Hrvati, kao ime, nemaju veze sa
Slavenima. Ja sam skloniji tom prapovijesnom osvajačkom putu prema istoku i
natrag. Domete prodora ne treba tražiti dalje od Tigrisa. Da li je dio današnje
populacije RH povukao neke genetske veze od Slavena (Ukrajina), sigurno da
jest, i to ženskom linijom. Mi za slavenski jezik kažemo da je materinji, a ne
očinski. U tome leže mnogi odgovori jer su pra Hrvati tj.pra Iliri u pohode
išli bez žena .Nitko nije došao ako se nije vratio. Hrvati su nominalni i
genetski sljednici Ilira, tu rasprave nema.Svi hrvatski kraljevi samo su
nastavak priče o rimsko-ilirskim carevima u drugačijim političkim uvjetima.

Kako su građeni stećci, s čim
su ih dopremali, je li to bio težak posao i zašto u njihovoj blizini nema
megalitnih objekata?

Odlična pitanja. Predaje ne spominju da su stećci
obrađivani dlijetom. Ako analiziramo reljefe nekih nekropola vidimo da jest
upotrebljavan kvalitetan alat jer naš kamen ne prašta pogreške. No, neki stećci
kao da su brušeni, a ne klesani. Figure su doslovno izrezbarene i polirane.
Popisujući narodne predaje naišao sam na podatak o velikim mijehovima na kojima
je radilo nekoliko ljudi. Oni su uz pomoć zraka poketali nekakve bruseve.
Nažalost, osoba koja mi je o njima detaljno pričala je umrla tako da nisam na
vrijeme zapisao cijelu nego djelomičnu predaju. Predaje transport objašnjavaju
konjima, volovima, nošenjem na glavi ili pod rukom. Iako su neki predavači
uvjereni da se radi o višim i snažnijim ljudima nego što smo mi danas, ja sam
skloniji da je taj narod bio svjestan kako je načinjen na Božju sliku. Oni su
to micali bez pola muke jer su bili duhovno jaki. Mi smo danas udaljeni od Boga
i samim time nemamo nikakvu moć. Zašto u blizini stećaka nema megalitnih
objekata? Ako su gradili tolike gromade, za očekivati je i kuće od gromada, zar
ne? Međutim, nema ih. Bitno se vratiti na duhovnu veličinu tog naraštaja. Ja i
dalje tvrdim da su živjeli u kućama od šiblja i zemlje, a gradili stećke. To je
bio postulat. Kuća zemaljska je prolazna, stoga ju ne grade da traje. Ono što
treba da traje jest nadgrobni spomenik. Isti obrazac imamo i danas,samo ga ne
uočavamo. Naše su kuće od cigle i blokova, a grobnica je od granita ili
mramora. Nije se tu mnogo pogubilo niti odmaklo od osnovnih principa samo ne
gledamo kako treba.

Ne podržavate teze o
dolasku Slavena u 7. stoljeću. Zašto?

Za to nema apsolutno nikakvih dokaza, niti to ima smisla.
Nitko nije mogao doći u toliko velikom broju da bi se nataložio ili zavladao
domorodačkim slojem, i to bez ispaljene strijele. Hrvat i Ilir su istoznačnice.
 Označavaju onog koji nosi tj. donosi
Svjetlo. Pravu istinu možda nikada nećemo znati, ali je nužno utuviti u glavu
da smo svoji na svome najmanje 4000 godina. Od toga treba krenuti. Nikad više
na staro.Dolazi vrijeme u kojemu će svatko od nas trebati dati barem minimum
odricanja od onog što nije hrvatsko tj. ilirsko. Ilirija nije Jugoslavija niti
je to povezano. Hrvatski narod koji baštini teritorijalni korpus RH i BiH nema
veze saSlavenima. Tko ima? Možda oni preko nekih tamo rijeka.

Što je za Vas Ilirija? Vidimo
da se danas taj pojam izokreće u nekom drugom smjeru.

Za mene je Ilirija svjetlo koje ne vara, svjetlo pod kojim
naš život i naše bivanje dobiva svoje pravo osvijetljenje. Samo pod okriljem
tog svjetla ovaj će narod poprimiti svoj najjači oblik. Ilirija je duhovno
stanje usklađeno s krvnom slikom. Samo priznanjem da smo Iliri spoznat ćemo se
onakvima kakvi zapravo jesmo. To je jednostavno ljubav. Naši korjeni su
domorodački, mi smo “indijanci” ovog prostora. Priznajte sebi da ste
Ilir i tisuće godina će vam izgledati kao jedan dan. Dobit ćete jednu novu
dimenziju i izgubit oznaku vremena koje će postati potpuno nepotrebna…jer smo
tu i sada. I to je prava obnova Ilirije. Više nije “cool”biti Slaven. Pogotovo
jer znamo da nam je to nametnuto i da neki lobiji i danas povezuju Ilire i
Slavene. Iliri nisu Slaveni! Iliri su Iliri!

Imate li neugodnih iskustava s
pojedincima unutar crkvenih redova? Vaš rad “Gle, Iliju zove!” kao i
rad o crkvi u Ošljem, doista iskače iz okvira kojima pripadate! Vaši zanosi
mnogima su ljepši nego svećeničke propovijedi. Kako to uspijevate?

Kako biti uokviren dok tragaš?Vjera bi trebala biti osobni
put, a vjernik titula koja se stječe cijeli život. Nema Boga za onoga koji ga
najprije ne nađe u sebi. Etikete nisu važne. Bog je jedan. Sve optužbe
pojedinaca iz crkvenih redova da promoviram “ilirsko poganstvo” su
neutemeljene. To bi znali da su samo pročitali jedan jedini zaključak iz bilo
kojeg od mojih radova.Ja promoviram kršćanstvo i Krista, ali ukazujem na veliki
problem – kler. Oni više nisu legitimni. Mi se nalazimo u davno najavljenom
vremenu ruganja svima onima koji budu javno istupali s Kristovim imenom. To se
događa i meni. Osobno, vjerujem da čovjek može biti posvećen, netko će reći
nadahnut. Trudim se raditi na sebi i komunicirati sa Stvoriteljem. Imam jaku
moć percepcije i vizualizacije, nije mi problem ući u svijet mašte i
duhovnosti, te posegnuti za nevidljivim koje je ustvari prava stvarnost. Ovdje
na Zemlji mi smo u zemaljskoj fazi bivanja, to je stavka oblikovanja, pripreme,
rasta i obogaćivanja. Smrt je novo rođenje. To su Iliri vrlodobro znali.  Mnogi danas smatraju da je prijelaz iz života
u smrt ustvari prijelaz iz prolaznog u vječno. Ja smatram da je život most, a
da se prijelaz odvija iz stanja prije rođenja u stanje života vječnoga. I da,
držim do ilirskog “praznovjerja” i do kršćanskog
“pravovjerja”. To je u meni, dio mojih stanica i kulture kojoj
pripadam. Sve te vile, prikaze, astralna putovanja, zodijački znakovi po
stećcima…to sam ja. Nije li licemjerno reći da sam “čist” kad sve
to nosim u sebi? Svi mi nosimo…To je naše! Nema gorih ljudi od onih koji su
uokvireni u nekakav lažni vjerski puritizam. Imamo Krista kao vertikalu, stoga
ne razumijem one koji prebjegavaju raznim “neo” sektama pod okriljem
KC, karizmaticima i sl. Svi smo mi pozvani, Bog ne bira već mi sami otpadamo.
Ono što mu ostane, on pokupi. Nas iznimno skupo košta slobodna volja. Mnogi
zanesenjaci koji si umišljaju da su vjernici ako nedjeljom sjede blizu oltara,
ne znaju kako je lijepo leći u travu koju je Bog zaljevao, sjesti na kamen na
koji možda nitko nije i neće, ili gledati mrave diveći se njihovom tihom
svijetu, pitajući se da li u svoj toj šutnji mole neki vlastiti
“Očenaš”…Onaj koji želi otkriti Boga dovoljno je dabaci samo jedan
pogled na beskrajnu ljepotu koja ga okružuje i počme cijeniti “Božju
česticu” u sebi i drugima. To je početak. A povratak Bogu ide onako kako
su naši stari govorili: “Ajde onakav kakav jesi.” Ne treba ti
za to nikakva zajednica koja zagovara obraćenje. Kao što reče Courtois:”Traži
me, jer ti vrijediš ono što tražiš.”

Što Vam daje snagu da pišete
toliko jake tekstove?

Čitatelji, prijatelji, ljudi koji razumiju što radim i
kolika je to borba. Osim toga ne gubim iz vida da ni Isus u svom kraju nije
učinio nijedno čudo. Ja sam tu da klevetnici i maloumnici gube dušu. Nadam se
samo da će broj onih koji ju na meni izgube biti dovoljan kada dođem pred
Gospodina. On nas ostavlja na Zemlji onoliko koliko je potrebno da ispunimo
svoju kvotu.

Kako sebe vidite u budućnosti?

Iskreno, živim iz dana u dan i više ne planiram.Prestao
sam to davno jer sam uvidio da sam nemoćan. Moć dolazi kada pustiš da se sve
događa samo od sebe.Vidim svoju djecu kako rastu, zdrava su i sređena života.
Drugo me ne dotiče. Gandhi je lijepo rekao:”Sreća je kad se ono što
misliš, ono što kažeš i ono što činiš nađe u Harmoniji.”

Možete li nam reći profil vaših
čitatelja? Koliko godina imaju i odakle dolaze?

Ovu godinu sam baš napravio sumu tih stavaka. Većina mojih
čitatelja, oko 50% su muškarci između između 30 i 45 godina. Oko 20% su žene
između 30-50. Ostalo je mladost po fakultetima 18-25g. Ima ih iz svih dijelova
Hrvatske osim Slavonije, zatim iz Slovenije, BiH, Crne Gore i Albanije. Dosta
me prate u dijaspori , najviše u Njemačkoj i Australiji.To su dobri ljudi
raznih strukovnih opredjeljenja među kojima ima i magistara, doktora,
akademika. Raznoliko jedno društvo.

Do kada mislite pisati za
fondaciju?

Tek sada dolaze prave teme. Prvih 100 je bilo uvod.
Tržište je istraženo i ima tendenciju rasta i sklapanja u organizaciju.
Fondacija je trenutno jača nego ikad. Mojim dolaskom razbijeni su svi mitovi i
sve laži da se radi o sekti, skupini prevaranata, špijunima, masonima itd. To
je velik uspjeh i treba ga održavati sjećajući se kroz što smo svi zajedno
prošli. Ništa ovo nije došlo preko noći. Svi smo mi odradili jedan vrhunski
posao. Moja kolumna pokazuje koliki je trud uložen s moje strane. Trenutno imam
objavljeno 99 radova koji su ustvari male knjige.

Hoćete li nam za kraj reći
nešto o vašem otkriću kojega u radovima zovete ” kostur velike
osobe”?Između redaka se da naslutiti da se radi o ženi. Kada ćete s tim u
javnost i postoji li mogućnost da dobijemo ekskluzivu?

Sve ima svoje vrijeme. Mora se dosta toga pripremiti i
promjeniti u srcima ljudi da bi nešto takvo primili, pojmili i prihvatili. Svu
svoju snagu i pritajenu moć crpim iz tog otkrića. Isplaniran je način
predstavljanja, kada dođe vrijeme, naravno da ćete dobiti priču, intervju ili
što već bude potrebno.

Što bi poručili čitateljima?

Nemojte se čuditi ako se nađete na udaru klevete,
prijezira i raznih drugih negativnosti. I ja sam bio nepriznat, izrugan i
prezren. I meni su bili zavidni. Okusio sam sva moguća poniženja koja sam na
kraju prihvatio i zavolio. Kad bi znali koliko vrijedi jedno poniženje, svaki
put bi zahvaljivali Bogu što vam ga je dao. Ako razmišljate izvan kutije, ako
imate bilokakve sklonosti istraživanju i pisanju, javite se nekome od nas,
objavit ćemo Vašu priču ili Vam dati prostor! Ako ste oduvijek sanjali da
budete arheolog, mi vam nudimo mogućnost da kroz program volonterske
arheologije ostvarite taj san. Ekipa je super, dolaze iz cijelog svijeta,
rađaju se nova prijateljstva i ljubavi. Ostanite svoji, izborite se za Vaše
mjesto u zajednici i svijetu. I ono najbitnije, ne povodite se za nikim, pa ni
za mnom. Mislite svojom glavom, Boga tražite u sebi. Neka u Vama raste ljubav
koju će te prenositi ljudima oko sebe. Kao što Rumi reče: “Budi duša
svakog mjesta na kojemu se nađeš.”

Mate, hvala vam za ovaj
intervju, mnogo sreće u budućem radu kojeg ćemo nastaviti pratiti.

Hvala Vama, svako dobro Vašim kolegama i čitateljima.

Za one koje žele znati više o ovoj temi, to mogu napraviti
na sljedećim poveznicama: 

http://piramidasunca.ba/bs/blogovi-3/mate-puljak-blog-x/item/10386-cista-velika.html

http://piramidasunca.ba/bs/blogovi-3/mate-puljak-blog-x/item/12502-na-temelju-nove-dalmacije-megalit…

http://piramidasunca.ba/bs/?option=com_k2&view=itemlist&layout=category&task=category&id=87

POSLJEDNJE DODANO: