Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/58eb1119b473989d0f8b45d5/80

Google Maps uklanja jednu od najkorisnijih mogućnosti- zbog zlouporabe

Osim što je vrlo korisna, opcija je nekima i izvor zabave. Ali mogućnost potpunog uređivanja sadržaja od strane korisnika je, izgleda, pred svojim krajem.
Sve do nedavno, korisnici su mogli uređivati i dodavati sadržaj u bazi podataka, ali to se sada mijenja. Ta opcija je dopuštala lokalnim stanovnicima da ažuriraju sadržaj s informacijama o promjenama lokala, zgrada, ulica. Još od 2008. godine, mapu su zapravo "sređivali" ljudi koji su upoznati sa svojim područjem, prenosi dnevnik.hr.

Nažalost, pošto je uređivanje bilo dostupno svima, neki su tu opciju iskorištavali u neke druge svrhe te su administratori morali početi s redovnim provjeravanjem i odobravanjem svih izmjena. Problem je nastao u tome što je broj korisnika i izmjena toliko ogroman da jednostavno više ne mogu stizati sve provjeriti.

Google je izdao službenu izjavu o problemu i promjeni: "Od 2008. zajednica Google Mapsa je uredila i izmjenila milijune mjesta da bi poboljšala iskustvo sebe i korisnika. Nastaviti ćemo s dodavanjem novih opcija funkcionalnosti i izmjena mapa u svrhu boljeg korisničkog iskustva svih korisnika. Da bi nastavili pridonositi svojim lokalnim znanjem, molimo Vas da se pridružite našem "Local guides" programu."



Facebook komentari

hr Mon Apr 10 2017 07:08:45 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a91542f2af47f850d8b45f4/80

Postoji dobar razlog zašto nikad ne smijete ostaviti uključen Wi-Fi tijekom noći

U moru korisnih savjeta oko korištenja pametnih telefona, jedan se posebno izdvaja i trebalo bi ga ozbiljno razmotriti.

Koliko puta ste se pitali trebate li vaše uređaje tijekom noći, dok spavate, držati spojenima na internet? Razlog zbog kojeg to ne biste trebali činiti jako je logičan, piše N1.

Naime, stručnjaci upozoravaju da to ne biste trebali činiti zbog baterije koju wi-fi tako nepotrebno iscrpljuje i nanosi joj trajnu štetu.

Sličan problem možete imati i zbog uključenog Bluetootha. Tako, naime, odlaze dragocjeni "postoci" baterije - bez ikakve potrebe.

Facebook komentari

hr Sat Feb 24 2018 13:35:20 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a9144242af47f8d0b8b4689/80

Ne volite ponedjeljak? Počnite pratit blog Hello_Monday i možda vam postane draži!

Hello_Monday je prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. Upravo zbog toga što ga ne slavi gotovo nitko, a znate kako ide kod nas Dalmatinaca #uvikkontra, kazuje nam mlada Antonela.

Antonela Bokan mlada je knjižničarka koja već neko vrijeme piše blog pod nazivom Hello_Monday. Teme su svakodnevne i većini zanimljive, a objavljuju se, kao što i sam naziv kaže- ponedjeljkom. Mi smo pročitali objavu pod nazivom "Biži ća! Neću!", što nas je i ponukalo na razgovor s mladom, svestranom Antonelom. 

Malo o blogu, otkad ga pišeš i zašto ima naziv Hello Monday? Voliš li ponedjeljak ili je nešto drugo u pitanju?

Prvi tekst bloga kaže: „Nakon dvi godine šta si živia u obliku fejs stranice kod našeg Marka, odlučila san reći abrakadabra i pretvoriti te u blog. Digla san te na veću razinu, ušli smo u ozbiljan biznis.“

Hello_Monday prvotno je zaživio kao Facebook stranica u listopadu 2015., a blogom je postao 12. veljače ove godine, kad slavimo naš novi rođendan. Ideja o Facebook stranici došla je nakon pisanja bilješki na privatnom Facebook profilu gdje sam u obliku duhovitih priča prepričavala događaje iz svakodnevnog života. Kako sam nailazila na dobre kritike, odlučila sam svojoj najvećoj ljubavi, pisanju, posvetiti više prostora i tako je krenulo. Od bilješki do stranice, od stranice do bloga.

Blog je inspiriran ponedjeljkom iz razloga što ga većina ljudi ne voli. Iskreno ponedjeljak nije moj najdraži dan, no upravo zbog toga, da bih smanjila opće neraspoloženje društva čiji sam punopravni član, odlučila sam ga pisati baš prvi dan u tjednu i nazvati ga Hello_Monday.

Pri pisanju tekstova trudim se prenijeti nešto pozitivno i inspirativno ili pak lagano i opuštajuće, kako bih svojim čitateljima, a i sebi, unijela dozu optimizma ili ih inspirirala na konkretne i konstruktivne promjene. Zanimljivo je da na ovaj način često puta inspiriram i samu sebe i osvijestim da ako je čovjek sretan ne postoji nikakva razlika između ponedjeljka i petka.

Otkud crpiš teme? Kako su ljudi dosad reagirali na tvoje pisanje?

Teme najviše crpim iz stvarnih životnih situacija u kojima sam se sama našla. Uvijek ponavljam kako je, ma koliko god nam mašta bila moćno oružje djelovanja, nemoguće dobro pisati o onome o čemu nemamo pojma. Imam 26 godina no to ne znači da do sada nisam doživjela mnogo toga o čemu mogu napisati dobar tekst. Osim iz vlastitog iskustva mnogo čitam, kako dnevne novine i portale tako i knjige iz različitih područja znanosti. Također, često s prijateljima raspravljam o različitim temama pa sve to zajedno spojim u priču koja ponekad jedva dočeka ponedjeljak kako bi se objavila.

U svakom poslu pa tako i u pisanju postoje dobre i loše kritike. One dobre me uvijek razvesele, dok one loše prihvatim i o njima intenzivno razmišljam. Konstruktivne loše kritike najmoćnije su sredstvo napretka i zahvalna sam na svakoj koju sam primila. Na pisanju se treba raditi, talent je samo vjetar u leđa, na nama je koliko ćemo ga razvijati i do koje mjere izbrusiti.

Facebook stranicu Hello_Monday prati nešto manje od 400 ljudi, no zanimljivo je kako sudeći prema statistikama, čitanost tekstova premašuje tisuću klikova, što me između ostalog i potaknulo na ideju da stranicu reinkarniram u blog.

Ostaješ samo pri blogu ili ćeš se jednom okušati i u pisanju nečeg drugog? Ili već to radiš?

Autorica sam romana „Mjesto mojih sjećanja“ izdanog 2013. godine putem Redak web knjižare po principu printa na zahtjev. Oni koji su ga pročitali imali su za njega većinom pozitivne riječi što me iskreno razveselilo, s obzirom da je princip izdavanja bio potenciran isključivo s moje strane kao autora. Kao knjižničarka sjećam se da sam najsretnija bila kad bih upisala ime romana u knjižnični katalog i vidjela da je zadužen, da se doista čita, ne znam s čime bih usporedila taj nevjerojatan osjećaj!

Moj drugi roman „Mrlja“ hibernira napisan i lektoriran u folderu mog računala u nadi da će jednog dana pronaći izdavača.

Ono na čemu trenutno intenzivno radim je izdavanje putopisa „Danke für Alles“ napisanog za vrijeme stručne prakse u Austriji, kod gospodina G., kako u putopisu nazivam Graz, grad u kojem sam u tom periodu živjela. Putopis je ujedno i priručnik za sve one koji odlaze na razmjenu u drugu zemlju i izvrstan je kao podrška u procesu prilagodbe na novonastale životne uvjete. Rukopis je dobio dvije recenzije od priznatih hrvatskih autora, pa se iskreno nadam kako ću uskoro uspjeti realizirati svoje planove.

Osim toga pišem i poeziju, sudjelovala sam na večerima poezije zadarske pjesnikinje Emilije Vučkov Mijatović, za ovogodišnje Valentinovo poeziju sam čitala na koncertu u Muzeju grada Šibenika, a vodim i instagram profil bokanella_versus gdje redovito objavljujem pjesme popraćene vlastitim snimljenim fotografijama.

U svojoj posljednjoj objavi kažeš da nećeš bižati ća. Nikad i ni pod kojim uvjetima? Recimo da nemaš posla i budućnosti u Hrvatskoj?

Citirajući Hello_Monday ovo su moji uvjeti:

„Neću sve dok mi neka zemlja ne ponudi život u kojen bi rasla ja i svojin djelovanjen utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućin smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik a ja iman neku tendenciju biti upravo to. Sritan čovik.“

Smatram da je svatko zaslužan za vlastitu sreću. Ako čovjek vjeruje u sebe i odluči biti sretan i uspješan to može učiniti bilo gdje na svijetu pa tako i u Hrvatskoj, iz koje nažalost dobar dio mladih i sposobnih ljudi bježi. Nemaju svi „čovika od čovika“ pa su daleko dogurali i to su za mene izuzetno hrabre duše kojima se divim i koji dokazuju kako je moguće biti doma i biti sretan.

Napisala si da si na stručnom osposobljavanju, što nakon toga, nadaš li se da ćeš ostati na istom poslu?

Diplomirala sam knjižničarstvo na Odjelu za informacijske znanosti u Zadru i za svoju budućnost se ne bojim. Volim svoju struku, volim pisati, volim čitati, istraživač sam. Sudjelovala sam na brojnim konferencijama u polju znanosti za koje sam se školovala i iza mene je nekoliko objavljenih stručnih radova. Knjižnice su čarobna mjesta koja čovjeku mogu ponuditi ono za što nikad ne bi pomislio da u knjižnici može pronaći. U tome je sva ljepota knjižničarstva, u događanjima koje knjižnice u svojim prostorima provode i u pisanim, a danas i digitalnim čudima koja se u njoj kriju. Naravno ništa od toga ne bi bilo moguće da ne postoje svi ti divni ljudi koji nas u potrazi za vlastitim čudima posjećuju i kod nas borave.

Što se tiče stručnog osposobljavanja radim u knjižnici Arheološkog muzeja u Splitu. S obzirom na česta negativna iskustva na stručnom osposobljavanju, tko me god pita svima kažem isto: „Nisam mogla bolje.“ Naučila sam mnogo i uistinu radim ono za što se osposobiti trebam. Naravno da bih voljela nastaviti raditi u knjižničarstvu, a vrijeme će pokazati hoće li se moje želje ispuniti ubrzo ili ću za njih trebati još neko vrijeme pričekati

Koga od blogera pratiš?

Nemam uzor u pisanju svojih tekstova, razmišljanja sam kako se kreativno pisanje ne može pisati po uzoru na nekog, individualnost je tu veoma snažna i svatko tko piše zbog toga što jednostavno u sebi zna da je „čovik od pisane riči“ izrazito je jedinstvena i kreativna osoba.

Ono što vam može biti uzor su poticaji koje primamo od ljudi koje pišu. Mladim, vrijednim, tajnim autorima to mnogo znači, ta inspiracija i osvještavanje za izlazak iz sjene. Ovdje bih izdvojila blogericu i književnicu Ingrid Divković koju redovito pratim i čiji sam članak nedavno pročitala u magazinu Sensa. Tu večer pročitala sam rečenicu koja me potaknula da vam se javim: „Svoje sam tekstove pisala srcem, samovoljno ih slala brojnim portalima potpuno besplatno što i nije čudno s obzirom na to da sam bila nepoznati autor.“ Odnekud treba početi, zar ne?

U današnje vrijeme digitalnog doba i društvenih mreža uzor za promociju svog rada pronašla sam u srednjoškolskoj kolegici Matei Erceg koja je nedavno postala vlasnica agencije za internet marketing, čiji je glavni posao vođenje društvenih mreža onima koji se bave određenim poslom, a nemaju vremena za promoviranje svojih proizvoda na društveno mrežnom tržištu. Ona je stavila točku na moju ideju u pretvaranju Hello_Monday facebook stranice u blog i osvijestila koliko je truda potrebno da bi se danas na digitalnoj kazališnoj pozornici predstavili svijetu.

Kako sam u blog svijetu jedva pola mjeseca, još uvijek nemam listu blogera koje pratim, no i prije nego sam odlučila pokrenula vlastiti, osim Ingrid sam pratila, a pratim i dalje tekstove Andree Cukrov, Elle Dvornik, Igora Černešeka, Tomice Šćavine...

Zanimljivo je da pišeš u dijalektu, sviđa li se to ljudima oko tebe?

Blog je mrežni alat na kojem si ti svoj na svome, nitko ti ne postavlja pravila o tome kako moraš pisati. Ta sloboda koja mi dopušta da budem ono što jesam je nešto što me pokreće i jednostavno sam željela pisati u dijalektu jer se na taj način najbolje izražavam u temama kojima se moj blog bavi. Sviđa se meni, to je najvažnije, a sviđa se i mojoj šačici pratitelja. Isto tako, vjerujem da će se svidjeti i onima koji će za mene tek doznati i veoma sam uzbuđena zbog toga.

Mislim da sam pročitala da ćeš objavljivat svaki ponedjeljak jedan tekst? Hoćeš li se moći držati toga?

U dvije godine pisanja ponedjeljkom dobro sam se disciplinirala, tekstove većinom pišem nedjeljom navečer. Ipak, moram priznati da ponekad napišem tekst u trenutku kad me uhvati inspiracija bez obzira u kojem je danu i trenutku u danu riječ. To su magični trenuci koji se ne smiju propustiti, no napisano svakako objavim samo ponedjeljkom.

Želiš ljude svojim pisanjem inspirirati. Jeli ti to do sad pošlo za rukom?

Pisci su oduvijek bili poticajne i inspirativne osobe i smatram da je cijela svrha ljudskog života u inspiriranju drugih, jednako tako i samih sebe, što se automatski veže na ispunjenost vlastitim životom. Ne morate biti pisac da bi nekog inspirirali, važno je da bilo što čime se bavite usmjerite na dobrobit društva i okoline u kojoj živite. Znam da nisam ja bila ta koja je odabrala da piše, pisanje je odabralo mene. Sve važno što mi se dogodi jednostavno moram postaviti u pisani oblik, na taj način se razvijam, opuštam i liječim. Pisanje je moja terapija. Kako sam napisala u jednom Hello_Monday tekstu: „Moje pisanje meni doslovno život znači, shvaćate li koliko je važno ne odustati od onog šta želite raditi?“

Što se tiče inspiriranja drugih u praksi, dosad mi se često puta znalo dogoditi da bi mi se ljudi javili citirajući određeni dio mog teksta uz poruku kako sam ih nasmijala, dotaknula, potaknula na nešto, nešto što može prerasti u svašta, a svašta je polje bezgraničnih mogućnosti.

Čime se još baviš u slobodno vrijeme? Neki hobiji?

U slobodno vrijeme treniram suvremeni ples u plesnoj udruzi „Tiramola“ koju vodi Nikolina Dolfić. Trenutno vrijedno radimo na predstavi „Vaše vrijeme je isteklo“ čija će premijera biti 21. travnja u Amfiteatru Doma mladih. Osim toga završila sam tečaj za fitness instruktora uz glazbu te bi se i u tom poslu voljela okušati u skoroj budućnosti. Pisanje, knjižničarstvo i kretanje, moj život u tri riječi.

Za kraj, poruka čitateljima.

Hello_Monday je prvi dalmatinski blog koji slavi ponedjeljak. Upravo zbog toga što ga ne slavi gotovo nitko, a znate kako ide kod nas Dalmatinaca #uvikkontra.

Blog možete pratiti na: https://hellomonday914228183.wordpress.com/ a možete me pronaći i na Facebook stranici bloga https://web.facebook.com/Hello_monday-715799481887431/ jedva vas čekam upoznati u našem inspirativnom digitalnom okruženju.

Prenosimo vam i temu prošlog ponedjeljka "Biži ća! Neću!".

Alo_M.!

U zadnjih nekoliko miseci,  bolje rečeno godina, pratin trend masovnog iseljavanja mladih ljudi u strane zemlje. I ja sama, boravila san u Grazu na 4 miseca di san odradila stručnu praksu i nepovratno se zaljubila u divan grad na G. Da su mi ponudili da ostanen, ostala bi. Radila bi posa koji volin, živila u lipomu gradu s dobrin životnin standardon i trčala svako jutro uz Muru s desecima ostalih zaljubljenika u trčanje. Onda bi upoznala nekog austrijskog princa, možda prije balkanskog (jer si u stranoj zemlji uvik stranac) i živila sritno do kraja života.

Nisan dobila ponudu pa san se vratila doma. Di je sunce, more, kamena Dalmacija i di kava traje minimalno uru i kvarat.

Ljudi koji otiđu vanka i radu posa za koji su se školovali, napreduju u svojoj struci i za to zarađuju dobre pare su sritni ljudi. Šta će raditi doma isto to za doslovno nikakve šolde.

Ono zbog čega me uvati tuga je kad čujen priče svojih pametnih sposobnih prijatelja koji priko granice stoju iza šanka, ne pričaju ništa jer nisu još dobro naučili jezik i daju kave tamo nekin livin ljudima, u svrhu zarade veće love u državi koja ima viši standard od naše pa se sve na kraju svede na isto. Zaradiš, platiš stan i režije, nešto ti više ostane pa pošalješ materi. Nisu sritni, nisu ispunjeni, stalno in nešto ili neko nedostaje.

Ono šta me još više rastuži je šta ne shvaćaju da nemaju vrimena, pa maštaju o življenju pravog života za nekih deset godin. Nisu ni svjesni šta će in prije svega učiniti takav način življenja i depresivno stanje uma koje prolaze u uvertiri napornog rada u godine sriće koje slijede.

Nema budućih godina sriće. Nemate pojma šta van budućnost može doniti. Možda svašta lipoga, a možda i ništa, sve je to kocka. Koliko god se psiholozi ponavljali nikako da shvatimo da triba živiti sad, najlipše i najbolje šta možemo.

Volin svoj život i volin ljude s kojima dilin taj život. Nevjerojatno bi lagala kad bi otišla vanka i rekla: “Dobro je, sritna san jer konobarin, dođen doma, legnen, poiden neki junk food, proveden dvi ure tipkajući s dragin ljudima priko aplikacija, otuširan se i sutra opet isto. J**** mater državi šta me prisilila na ovakav život, a onda se smirin kad posjetin grad u okolici u kojen još nisan bila.”

Pročitala san ovu rečenicu četiri put i duša mi se stegla. Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Već dobro znate da su sitnice one šta život znače.

Leći s prijateljicon na kauč i blejati u ljepoticu i zvijer po deseti put, diviti se čudima svita i divnin zemljama s poznatin licima, ne tamo s nekin Patrikon iz Makedonije kojeg san upoznala prekjučer pa smo sad cimeri, a sutra ćemo se poklati oko mrvica kruva na stolu u kužini. Biti zadovoljna sobon, onime šta vidin u ogledalu, ne vrtiti po instagramu i misliti blago joj se ja ću ovako za deset godin, nećeš, zaboravi na to. Lipo je imati lipu kosu, ljubičastu maskaru i uredne nokte jer si k vragu mlada cura koja voli i triba biti lipa i uredna, sebi, ako voliš i drugima. Otići sa sestron u šetnju, sisti, mučati. Slaviti rođendane onih koje volin, biti uz njih kad se smiju i kad plaču. Zagrliti, biti prisutna.

Zbog svih tih enormno važnih “sitnica” ne bi nikad minjala svoj sadašnji život za život rečenice u navodnicima. Skrenula bi i završila na psihoterapiji lupajući se katridon u glavu ka u predstavi suvremenog plesa na kojoj trenutno radimo.

Nemamo vrimena. Za tuge, loše misli, nepotreban umor, stres, lošu kožu, kilograme viška ili manjka. Za sve ono šta će se na nama viditi zbog uvertire u budućnost sriće. To nije život, to je patnja. Interesantno je da patnja nije nužna, patnja je izbor.

Kažu mi: “Biži ća!” Neću.

Neću sve dok mi neka zemlja ne ponudi život u kojen bi osim mog bankovnog računa rasla ja i svojin djelovanjen utjecala na razvoj društva, smišljala fantastične ideje i realizirala ih u korist svih nas. Imala toliko love da se pretplatin na paket kozmetike kod Yvesa Saint Laurenta, i misečno omogućila smještaj i odličan vikend provod onima s moje strane duše. Ko ovo sve uspije u našoj zemlji, taj je sritan čovik, a ja iman neku tendenciju biti upravo to. #sritančovik

Monday_Wiseday.

Vaša Antonela.

 


Facebook komentari

hr Sat Feb 24 2018 12:01:10 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/58947192b47398420c8b45a1/80
Foto: Pixabay

Depresivno je oko 300 milijuna ljudi u svijetu, ali antidepresivi doista djeluju

Velika studija koja treba presjeći beskrajnu raspravu o tome jesu li antidepresivi učinkoviti ili tek 'prodaja magle' utvrdila je da ti lijekovi doista ublažavaju akutnu depresiju u odraslih osoba.

Međunarodna studija, nastala analizom rezultata 522 ispitivanja obuhvatila je 21 tip antidepresiva koji se najčešće propisuju i 120.000 pacijenata. Ta studija objavljena u časopisu Lancet utvrdila je da su neki lijekovi učinkovitiji od drugih, a neki imaju manjih nuspojava. 

No svi lijekovi obuhvaćeni studijom, njih 21, što uključuje i generičke i novopatentirane lijekove, učinkovitiji su nego placebo, zašećerene tabletice davane kontrolnoj skupini. 

Nadalje, čak i te placebo tabletice bolje su nego ništa protiv depresije koja danas pogađa svaku 20. osobu na planetu, piše dnevni  list The Guardian.

Studija je pokazala da milijuni ljudi u svijetu koji - s oklijevanjem, skepsom ili nadom - uzimaju antidepresive, mogu i dalje to tako činiti bez osjećaja krivnje, srama ili sumnje u njihovu djelotvornost, piše taj britanski list.

Jednako tako liječnici koji propisuju antidepresive ne bi se trebali gristi zbog toga iako u slučaju najtežih bolesnika valja lijekove kombinirati s drugim metodama kao što su grupna terapija, bolovanje, kognitivno-bihevioralna terapija, vježbanje, edukacija i lokalna mreža podrške.

Liječnici bi također mogli razmisliti o tome da mijenjaju vrstu antidepresiva. Veliko iznenađenje studije jest to da su dva u svijetu najpoznatija antidepresiva, a to su Prozac (fouoxetin) i citalopram (koji se najčešće propisuje u Velikoj Britaniji", relativno slabog učinka, piše Guardian.

Drugo veliko pitanje jest zašto antidepresivi kod nekih pacijenata djeluju, a u drugih ne, te zašto je potrebno tako dugo vremena da počnu djelovati (od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci) i konačno kako oni djeluju (znanost govori da oni usporavaju ponovno korištenje važnog neurotransmitera serotonina, manjak kojega utječe na raspoloženje, apetit, spavanje i koncentraciju.

Drugo veliko pitanje koje tek traži odgovor jest kakve su nuspojave dugotrajnog uzimanja antidepresiva.

Većina ljudi odustaje od uzimanja antidepresiva u prvoj godini otkako su im propisani. Ipak, znatna manjina uzima antidepresive dugotrajno jer su pokušali živjeti bez njih i ustanovili da ne mogu. 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji depresivno je oko 300 milijuna ljudi u svijetu. Čak i u bogatim zemljama gdje je farmakološka i psihološka terapija dostupna, tek svaka šest osoba s depresijom uzima učinkovit lijek. 

Kad je riječ o zemljama niskih i srednjih primanja terapiju prima tek svaki 27. pacijent, piše Reuters.

Facebook komentari

hr Sat Feb 24 2018 09:17:11 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/533ffb5c179942511c730454/80

Nogomet je zapravo lijek, tvrde znanstvenici

Osobe koje rekreativno igraju nogomet imaju niži kolesterol, krvni tlak, otkucaje srca u mirovanju i manje masnog tkiva od neaktivnih ljudi, pokazalo je novo britansko istraživanje.

U usporedbi s nekim drugim vrstama vježbanja uključujući trčanje i zumbu, nogomet je podjednako koristan za zdravlje ali ima dodatnu društvenu, motivacijsku i natjecateljsku komponentu, zaključili su znanstvenici u radu objavljenom u časopisu British Journal of Sports Medicine.

“Nogomet je učinkovita preventivna mjera širokog raspona i lijek za bolesti koje su posljedice životnog stila za njegove sudionike neovisno o godinama, spolu, razini fizičke spremnosti i nogometnog umijeća”, kaže voditelj istraživanja Peter Krustrup, profesor sporta i zdravstvenih znanosti s danskog sveučilišta u Odensi.

“Sveukupno, ovo sveobuhvatno istraživanje pokazuje da je nogomet lijek, da je za gotovo sve i da je za čitav život”, kaže Krustrup.

Vježbanje je već dugo jedno od glavnih elemenata nemedikamentoznog pristupa nizu bolesti koje su posljedica stila života poput visokog krvnog tlaka, šećerne bolesti i slabljenja kostiju. Mnoštvo ranijih istraživanja također povezuje intenzivno vježbanje s poboljšanim stanjem kardiovaskularnog sustava, a vježbe jačanja sa snaženjem kostiju i mišića.

Za potrebe sadašnjeg istraživanja znanstvenici su ispitali podatke iz 31 ranijeg objavljenog istraživanja o utjecaju nogometa na krvni tlak, broj otkucaja srca, sastav masnog tkiva, metaboličko zdravlje i sposobnost skakanja. U svim istraživanjima znanstvenici su tragali za razmjerima učinka nogometa na te različite aspekte zdravlja i uspoređivali ih s onima koji ne vježbaju ili se bave drugim vrstama tjelovježbe.

Nogomet je imao bolji utjecaj na krvni tlak od neaktivnosti. Kad su znanstvenici uspoređivali vrijednost sistoličkog (gornjeg) tlaka utvrdili u da je kod rekreativnih nogometaša prosječno 4,2 milimetara žive niži.

Dijastolički, ('donji') tlak kod nogometaša bio je prosječno 3,89 milimetara žive niži. Korist od nogometa bila je čak i veća kod onih koji su patili od blago povišenog tlaka. Kod njih je nogomet rezultirao prosječno 10 milimetara žive nižim sistoličkim tlakom i dijastoličkim prosječno nižim 7 milimetara žive. Nogometni rekreativci s blagom hipertenzijom (tlakom većim od 130/80 milimetara žive po Američkom društvu za bolesti srca) imali su prosječno 11 mm niži sistolički tlak i 7 mm žive niži dijastolički tlak u usporedbi s neaktivnim osobama. Puls u mirovanju kod rekreativnih nogometaša je oko šest otkucaja manji nego kod neaktivnih pojedinaca.

Malobrojna istraživanja koja su uspoređivala nogometaše i druge rekreativce pokazala su da je u pogledu krvnog tlaka, masnog tkiva, otkucaja srca i LDL (tzv. lošeg) kolesterola i sposobnosti skakanja, nogomet imao solidne rezultate.

Facebook komentari

hr Sat Feb 24 2018 08:36:07 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .