Hrabrost je krasila Jean Michela Nicoliera, ali ne samo hrabrost nego i njegov osmijeh koji, bez obzira što je trpio bol ranjanjavanja, bol nepravde i bol suza i tuge Vukovara, nikad nije skidao s lica. Upravo je tako izgledao kada su u bolnicu ušli pripadnici JNA. Ovako se to odvijalo, po izjavi svjedoka, kada je Kemo tražio mladog Francuza:
Čim je ušao, pitao je: “Gdje je Francuz?” Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati!“ Kemo ga je tako tukao nekom palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja. Plakao sam i tresao se dok mi se slijevala krv iz razbijenog uha… I zbog Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među nama… Bili smo prestravljeni mučenjem...
1966. godine, prvog dana mjeseca srpnja u francuskom gradu Vesoulu rođen je
Jean Michel Nicolier. Njegova priča kojom je upisan zlatnim slovima u povijest Vukovara, povijest cijele Hrvatske krenula je malo prije Domovinskog rata kada je mladić usprkos silnim molitvama i preklinjanju majke krenuo za Zagreb gdje je s Hrvatskim obrambenim snagama otišao na ratište kod Karlovca.
Suborci na bojištu zvali su ga „Francuz“, nakon Karlovca otišao je u Vukovar, na prvu crtu i ondje je 9. studenog ranjen da bi devet dana poslije bio odveden u Ovčaru. Sa zarobljenicima, u hangaru, prvo je, kako kaže svjedok
Dragutin Berghofer Beli, pretrpio strašne batine, a onda je mladi život metkom ugasio
Spasoje Petković zvan Štuka. Da je taj čin mučan i nezamisliv, ali i tek jedan od mnoštvo koje su nad Hrvatima činile četničke snage govori i činjenica kako je sitniš, od 20 franaka, poslije ubojstva spomenuti hladnokrvni četnik Štuka i uzeo iz Nicolierova džepa.
"Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje!“, rekao je Nicolier svojoj majci prije odlaska znajući u što se upliće i gdje ide, ali s tolikom ljubavi i željom da pomogne narodu, koji je i kako sam kaže, bio toliko namučen da se to „skrštenih ruku“ više nije moglo gledati.
Mladi Francuz u razgovoru prije nego je njegov život ugašen na Ovčari za lokalnu francusku televiziju prizore koje je vidio u Vukovaru i mjestima koji su se odupirali krvnicima opisao s tri riječi koje odzvanjaju još i danas - "Klaonica, klaonica, klaonica!“
"Više puta su mi predložili da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. U Vukovar sam došao kao dragovoljac. Mislim da im trebam pomoći. Vukovar je moj izbor, i u dobru, i u zlu," rekao je Michel Nicolier za francuske kolege.
Tek nakon 20 godina majka je doznala sudbinu svoga sina. Brižno ga je čekala na svom pragu, nije znala što je s njim, a onda je
Antun Ivanković istražujući došao do nje, poslao joj pismo i tek nakon spomenutih dvadeset godina majka je shvatila da njezina sina više nema i da je on krvlju ostao upisan u povijest Lijepe Naše.
Uplakana je majka uzvratila odgovorom na pismo u kojem je napisala kako je od svog rođenja Nicolier strašno emotivno podnosio nepravdu i kako je imao potrebu svaku ispraviti: "U vrlo bolnim okolnostima mog života želio me zaštititi i nazivao me 'njegovom košutom'. Osjećala sam da nije sretan na ovom svijetu, bio je previše uspravan i nije prihvaćao kompromise," napisala je majka u pismu.
Upravo je Ivanković prije nekoliko godina napravio i film o francuskom dragovoljcu, heroju Vukovara sa potresnim scenama koje su francuski reporteri snimili tek nešto prije je Nicolier odveden te scene razgovora s majkom koja se sjeća svog sina, a naslova „Jean ili miris smrti“ knjiga je i utemeljena na istraživanju Nevenke Nekić o francuskom dragovoljcu.
Na kraju, pjesma o Jeanu koju je napisala
Branka Mlinar u spomen na ovog francuskog ratnika koji je ostavio svoj rodni dom i krenuo ispraviti četničku nepravdu koju su činili lijepoj i jedinoj nam Hrvatskoj.
Ime francusko, srce hrvatsko
Još jedno svitanje u tvoju mladost uvire.
Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se,
Ali ruka anđela u spomenar domovine, himnu nebesku upisuje.
Naš ponos, ljubav i sjećanje na sve heroje istinske.
Misao i molitva izdižu se iznad tišine Dunava.
Imenima hrabrih život se nadahnjuje, ljubav nosi nove pobjede, na prvoj
Crti bojišta brani se grad krvlju poškropljen. Srce hrvatsko, ognjište sveto, Božji dar!
Hrvatska pjesma odasvud odzvanja kao znamen slobode na usnama, utkan u osmijeh
mladoga Francuza.
Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se.
Liju kiše hladne, jesenje. Urliče vjetar, divlja trava
Nikad ne nestaje, divlja trava žilava, iščupati ne da se.
Izgovaram s poštovanjem njegovo ime: Jean Michel! U tišini razmišljam o ljubavi i sudbini,
mudrosti i svjetlosti, idealima za koje se borio, o knjigama koje je čitao,
Cvijeću koje je volio jer htjela bih pjesmu ovu njime
Okititi i leptire bijele nektarom radosti, umjesto njega okrijepiti.
Laticama nježnim, rasutim po stihovima, svaku ti ranu cjelivam, Jean Michel!
I koljena do zemlje priginjem za tvoju snagu i odlučnost, za žrtvu i hrabrost,
za osmijeh pobjednika kojim si prkosio zlu.
Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se, na vodotornju vukovarskom hrvatski stijeg vijori se.
Ruka anđela u spomenar domovine himnu ljubavi upisuje. Izgovaram s poštovanjem,
tvoje ime: Jean Michel! Ime francusko. Srce hrvatsko.
