Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/583760b31eea8fbbe88b4639/80
Foto: HDZ

HDZ će pokrenuti protiv Milinovića stegovni postupak

Uže vodstvo HDZ-a na današnjem sastanku donijelo je jednoglasnu odluku da se protiv Darka Milinovića pokrene stegovni postupak nakon što je sinoć ispred središnjice HDZ-a došao s oko 200 članova HDZ-a iz Ličko-senjske županije kako bi im se objasnilo zašto su već tri puta odgođeni izbori u Gradu Gospiću
Smatramo da je Darko Milinović svojim jučerašnjim nastupom nanio političku štetu HDZ-u i ja kao predsjednik stranke, kao i ostali članovi užeg Predsjedništva, neću dopustiti da se, u prenesenom smislu, od HDZ-a radi cirkus i nikakva događanja naroda. Smatramo da je to jako loše i nepotrebno jer je sva pitanja koja su bila na dnevnom redu trebao i mogao riješiti sa Povjerenstvom koje je zaduženo za organiziranje izbora", kazao je predsjednik stranke Andrej Plenković nakon sastanka užeg Predsjedništva HDZ-a

Zbog toga smo odlučili da će Predsjedništvo HDZ-a protiv Milinovića pokrenuti stegovni postupak zbog najtežih povreda članskih obaveza i nanošenja političke štete HDZ-u, dodao je.

Smatra da se HDZ, kao najodgovornija i najveća stranka, mora znati razlikovati od onih koji nisu ozbiljni. Za mene je to neozbiljno, neodgovorno i nepotrebno ponašanje, poručio je.

Pojasnio je da su na užem Predsjedništvu stranke raspravljali situaciju vezano uz dolazak jednog broja stranačkih kolega iz Ličko-senjske županije u središnjicu HDZ-a.

Izrazio je žaljenje što župan Ličko-senjske županije Darko Milinović i oni koji su došli s njim nisu prihvatili ponudu za održavanje sastanka s članovima Središnjeg izbornog posvjerenstva HDZ-a i povjerenikom za Ličko-senjsku županiju Darkom Nekićem.

Plenković smatra i da je većina članova HDZ-a iz Like koji su, kako je rekao, u središnjici HDZ-a bili lijepo primljeni, došli u kontekstu koji je bio nagovoren. Drži kako nikakvog razloga za to nije bilo.

Naveo je i da, od svih tema koje su na dnevnom redu u hrvatskom društvu danas kao što su npr. podaci o rastu BDP-a za 2,9 posto ili od pronalaženja rješanja za isplatu plaća radnicima Uljanik grupe ovo je jedna nepotrebna tema s kojom bi opteretio stranku i nanio političku štetu.

Neću dopustiti da bilo koji član HDZ-a na ovakvim bizarnim primjerima nanosi štetu. To ne dolazi u obzir, naglasio je.

Upitan može li se Milinovića izbaciti iz HDZ-a jer se on po tom pitanju poziva na Statut, Plenković je rekao da se može. To je sve na Časnom sudu. To nije stvar o kojoj odlučuje političko tijelo kao Predsjedništvo koje može pokrenuti stegovni postupak, što će i učiniti, kazao je.

Mi smo ozbiljni, a onaj koji je neozbiljan mora odgovarati za svoje postupke. Stvar je vrlo jasna, poručio je.

Kuščević: Dignuo bih ruku za izbacivanje Milinovića

Prijepodne su pripadnici HDZ-a različito reagirali u vezi s Milinovićevim jučerašnjim postupanjima. Milivoj Kujundžić kazao je da ga čude potezi Milinovića, ali da ne treba mahati sankcijama. Politički tajnik HDZ-a Lovro Kuščević izjavio je da će se o postupanjima Milinovića razgovarati na stranačkim tijelima. Na pitanje znači li to izbacivanje iz stranke, rekao je kako bi, što se njega tiče, dignuo ruku za to., piše HRT
hr Thu Aug 30 2018 17:37:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/5bf1465b0e4938ea168b45f0/80
Foto: www.ob-vukovar.hr

Vukovarska bolnica priča je o smrti, ratu i nadi

Vukovarska ratna bolnica je emocionalni paradoks. Ta zgrada i sve što ona predstavlja izaziva mučninu, tugu i bijes. Podrum i atomsko sklonište bolnice, danas pretvoreni u dio memorijalnog centra, rekonstruirani su tako da podsjećaju na stanje u kojem su bili 1991. Ta podzemna rupetina bila je vjerojatno najsigurnije mjesto u gradu tijekom cijele okupacije.

Mjesto života i smrti

Dok su granate gruvale po Vukovaru, ondje su liječnici, izolirani od ostatka svijeta, spašavali živote sretnika koji su uspjeli stići do bolnice. Netko se pobrinuo da što vjernije uhvati trenutak tog vremena. 

Gipsane lutke pacijenata i djece smrznute su na krevetima, amputiranih udova, prekrivenih trudničkih trbuha i ruku podignutih u nijemi poziv upomoć. Smeđe tapete zamračuju ionako mračne podzemne prostorije, dok eterom treperi glas Siniše Glavaševića. U jednoj izdvojenoj prostoriji iščitavaju se imena žrtava Ovčare. Stalno iznova.

Emocionalni paradoks

Na jednom mjestu probijen je strop. Tu je pala "krmača" teška 250 kilograma, probila pet etaža i završila jednom pacijentu među nogama. Nije eksplodirala. Da jest, urušilo bi se i ono što je bilo ostalo od bolnice.

Zidovi su oblijepljeni imenima pobijenih.

Mučnina, tuga i bijes.

S druge strane, ova zgrada i sve što ona predstavlja izaziva nadu i snažan ponos.

Dok je grad gorio, dok su ljudi jaukali i umirali na krevetima, nekoliko desetaka liječnika i liječnica, medicinskih sestara i ostalog osoblja bolnice doslovno je stvaralo razliku između života i smrti. U tom podrumu, dok su slušali potmulu grmljavinu neprijateljske paljbe koja je najavljivala nove ranjenike, stasala je druga generacija vukovarskih heroja, piše index.hr 

Nada i snažan ponos.

Vukovarska ratna bolnica zbilja jest emocionalni paradoks.

Život pod granatama

Jedna od onih koji su trčali tim polumračnim hodnicima je doktorica Mirjana Semenić Rutko. 

U vukovarskoj bolnici završila je kao 25-godišnjakinja, mjesec dana nakon diplome. Primljena je na volonterski staž u kolovozu 1991., nedugo nakon što je bolnicu počela voditi legendarna Vesna Bosanac.

Rodom iz Tuzle, mlada liječnica započela je karijeru u gradu koji će se u roku od nekoliko dana pretvoriti u bojišnicu.

Počela je na internom odjelu. Međutim, kako je broj ranjenika rastao, Mirjana je prebačena na kirurgiju, na sekundarnu obradu rana. Brinula se o pacijentima nakon operacija. Previjala je po pet, šest ili sedam rana na jednom čovjeku. Najteže joj je bilo gledati ranjenu djecu.

Došao je i rujan. Od tada pa sve do pada grada, nisu izašli iz bolnice. Ondje su živjeli, radili, spavali. 

"Svi oko vas su izdržavali pa ste izdržavali i vi. Kao jedna velika obitelj. Kako svi, tako i vi", priča nam liječnica. 

Imala je 25 godina, spašavala živote, razmišljala o obitelji i zaručniku i nadala se da će sve jednom proći.

Kad je ona "krmača" pala u bolnicu, ona je bila tu. Ne na tom odjelu, ali bila je tu negdje, radila je i previjala rane. 

Grad je pao

Mjeseci su prolazili, ljudi su se rađali i umirali u tom podrumu, a glas Siniše Glavaševića krčao je kroz prijamnik. Jednog dana je utihnuo. 

Grad je pao. U Vukovar je ušla JNA s četnicima. Svi iz bolnice su bili evakuirani.

Mirjana nam priča kako su ih izvukli iz bolnice na isti dan kad je preko 200 ranjenika potjerano na Ovčaru. Ona je izašla dva sata kasnije. Pozdravljala se s kolegama i pacijentima misleći da i oni idu prema Zagrebu, da im neće biti ništa.

Tek nakon nekoliko dana shvatili su što se dogodilo.

Dok je hodala kroz ono što je nekad bio grad, priča kako je bila u šoku. U bolnici nije imala osjećaj što se događa vani. U nju je ušla dok je grad još bio čitav. Izašla je, a vani nije bilo grada. Samo mrtvaci, u uniformama i bez njih.

Obitelj joj je za to vrijeme bila na Mitnici. Oni su preživjeli. Zaručnik joj se borio, ranjen je u Borovo Commerceu.

Ubijen je na Trpinji. Bio je tri godine stariji od nje.

Mirjana je nakon toga otišla u Zagreb. Odstažirala je do kraja, položila državni ispit i odmah se prijavila u 124. vukovarsku brigadu. Vratila se na bojišnicu. Bila je ranjena negdje kod Slavonskog Broda, dva mjeseca je provela u bolnici. 

Novi život i staro razočaranje

Specijalizirala je ginekologiju i vratila se u Vukovar. Obišla je bolnicu i prošetala po gradu. Po danu jer po noći Vukovar nije bio osvijetljen. To je bilo 1999.

Danas Mirjana ima privatnu ginekološku ordinaciju. U istoj zgradi ima i tvrtku koja se bavi medicinskim tretmanima lica i tijela. Tamo smo i razgovarali s njom, gotovo dvadeset godina od njenog povratka.  

Nadala se kako će se stanje u Vukovaru popraviti brže i bolje, kaže nam. Nadala se da će biti malo drugačije.

"Ova razjedinjenost nakon rata je dovela do toga da je masa ljudi depresivna i nesretna. Izgubili su vjeru u razvoj Hrvatske, one Hrvatske u koju smo vjerovali kad smo se išli boriti. Mislili smo da ćemo imati svoju državu u kojoj ćemo moći slobodno i ravnopravno raditi sa svima. Ono za što smo se borili je rasprodano", kaže Mirjana. 

Daje nam primjer zemljišta Vupika. 

"Prodano je Todoriću za jednu kunu, a sad ne znamo čije je", kaže liječnica i poduzetnica.

Borba nakon rata

Gotovo trideset godina nakon rata, Mirjana se i dalje bori. Ovaj put s beskrajnim državnim aparatom koji guši one koji su dovoljno hrabri da u Vukovaru započnu posao.

"Idemo naprijed jer ne možete biti poduzetnik ako nećete gledati naprijed", priča Mirjana koja trenutno zapošljava četiri djelatnice. 

Kad je tek otvarala ordinaciju, pakao papirologije trajao je 8 mjeseci. Tek onda je mogla početi konkretno raditi. Smeta joj što se vrijeme i novac nepotrebno troše jer, kako kaže, sve se moglo riješiti ulaskom u jednu kancelariju koja bi nakon prijave samo sve proslijedila poreznoj, mirovinskoj i ostalima. 

"Svi oni su povezani, na kraju krajeva", kaže Mirjana.

Nekoliko puta nam je naglasila kako je nužno da država smanji silnu administraciju i besmislena, nepotrebna davanja. 

"Ja plaćam šumski doprinos", smije se. 

Otvoreno srce i otvoreno razmišljanje

Smeta joj ogroman porez. Pojašnjava nam kako zbog velike marže imamo strašno velike cijene lijekova. 

"Kad odete u drugu državu, cijene tih lijekova su tri puta jeftinije. Imate PDV koji je već u startu velik i onda još imate maržu koja ide na veledrogerije. Kad lijek napokon dođe u ljekarnu, bude skup kao Svetog Petra kajgana. Ne bi trebao biti", vrti glavom doktorica. 

Međutim, nije požalila što se vratila. 

Upitali smo je bi li preporučila mladima život u Vukovaru.

"Ako će doći, moraju doći otvorenog srca i otvorenog razmišljanja. Vukovar se sad koristi za političke bodove, prikazuje se da postoje nekakvi nemogući uvjeti. Mi koji ovdje živimo i radimo, nastojimo živjeti normalno i mirno. Nastojimo na sve građane gledati kao na one koji tu žive jer je jako teško opterećivati se mržnjom. Sve podjele od vrtića, škola i kafića su nešto što nam stalno smeta. To nije dobro", kaže nam. 

"Ne možete reći da idemo u Europu gdje bismo trebali svi biti jednaki, a onda u jednom gradu imate podijeljene vrtiće, osnovne i srednje škole. To ne ide tako", dodaje. 

"Vukovar je još uvijek područje od posebne državne skrbi i ima puno pogodnosti za obrtnike što se tiče poreza i doprinosa. Administrativno će imati iste probleme kao bilo gdje u Hrvatskoj", smatra liječnica. 

Znači li to da problem dolazi s vrha, od glave?

"Da."

hr Sun Nov 18 2018 12:00:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/5bf143250e49381e198b4576/80
Foto: PIXABAY

Preživio nezamislivo: u torturi srpskih koncentracijskih logora izgubio 46 kilograma i slomili mu sve kosti

Dragutin Guzovski podnio je tužbu protiv Republike Srbije tražeći odštetu za šest i pol mjeseci torture koju je prošao u koncentracijskom logoru u Sremskoj Mitrovici.

Dragutin Guzovski, zaveden u srbijanskim arhivima kao logoraš broj 2280, građanskom tužbom je krenuo u pravosudnu borbu za priznavanje onoga što mu se dogodilo nakon zarobljavanja u Vukovaru 1991. godine i više od pola godine zarobljeništva koje je proveo u Sremskoj Mitrovici. Nakon dugog čekanja da država stane iza njih, čelnik udruge logoraša Vukovarsko-srijemske županije odlučio se sam krenuti u istjerivanje nekih stvari na čistac.

"Ja i gospodin Rehak (Danijel, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, op.a.) smo bili kod svih ministara pravosuđa", kaže Guzovski. No nakon što su godine prošle u čekanju da se nešto dogodi,  angažirao je odvjetnika u Srbiji koji je pokrenuo tužbu za naknadu štete, piše Deutsche Welle.

Logoraši ne umiru od starosti

"Ovo je samo probni balon, nas trojica smo, ja Antun Horvat i Srećko Glamočak odlučili tužiti Republiku Srbiju", kaže Guzovski. No, ne sumnja da će tužbi biti još. Guzovski vjeruje da se neće ići u pravi postupak, već da će mu biti ponuđena nagodba.

Dragutina više brine protok vremena nego ishod tužbi. Kako sam kaže, nitko tko je izašao iz logora nije umro od starosti. Trauma, batine i neljudski uvjeti kojima su bili izloženi uzimaju danak.  Karcinomi, moždani i srčani udari su osnovna tri razloga od kojih umire ova populacija. Torture koje su proživjeli su, kaže Guzovski, su kao tempirana bomba koja i godinama poslije uzima živote.

Dragutin je u logoru proveo šest i pol mjeseci, od 18. studenoga 1991. do 22. svibnja 1992. godine, a 126 dana je bio u samici u kojoj vrata, priča za DW, nekad nisu otvarali danima. I prije dolaska u logor bio je tri puta ranjen a i danas pored kralježnice nosi geler. Iz logora je izašao sa slomljenom prsnom kosti, slomljenih sedam rebara i slomljenom zglobnom čašicom na desnom ramenu. U logoru je izgubio 46 kilograma. Odgovarajuću liječničku dokumentaciju je, kaže, priložio uz tužbu.

Guzovski potražuje iznos od 6,480.000 dinara, preračunato, oko 51 tisuću eura, ali kaže da novac nije to što ga motivira. Tužio je Srbiju, kaže, zbog nezakonitog lišavanje slobode, deportacije i odvođenja u logor, nehumanog i neljudskog postupanja i totalnog kršenja Ženevske konvecije o postupanju sa ratnim zarobljenicima.

Strah od listi

Postoji popis ljudi koje Srbija traži kako bi im sudila na temelju priznanja kojih su izvukli iz njih batinama u logorima. To dokazuju povremena uhićenja bivših logoraša na granicama. Zadnji primjer toga je Tihomir Purda koji je proveo neko vrijeme u pritvoru dok nije pušten zbog nedostatka dokaza. Odnosno, dok nije dokazano je da je vojnika JNA za čije ubojstvo ga se teretio, živog dovezao u bolnicu .

Oko spomenutih popisa vladaju, međutim, brojne nejasnoće i nedoumice. Jedno je, međutim, izvjesno: među bivšim logorašima vlada strah od posljedica takvih lista, strah zbog kojeg se ne usuđuju putovati izvan Hrvatske. "Ja dvadeset i nešto godina nisam išao preko granice iako se protiv mene ne vodi nikakav postupak," kaže Guzovski.

Na neki način, Srbija te ljude drži kao taoce.  Mjesecima su bili zarobljeni u logorima, a  onda su godinama nakon toga ostali bez slobode kretanja.

Crna Gora već isplatila logoraše

Ovo nije prva tužba takve vrste, jer je Crna Gora priznala odgovornost za logor u Morinju i isplatila odštete logorašima iz Dubrovačko-neretvanske županije. "Jedna članica države (tadašnja država se zvala "Srbija i Crna Gora", op.a.)  je priznala i isplatila odštetu, onda bi morala i druga članica države to učiniti," rezonira Guzovski.

Postojanje logora na teritoriju Srbije je vrlo neugodno pitanje za susjednu zemlju. Mnogi građani Srbije nisu ni svjesni što se događalo na teritoriju njihove države, a pitanje nije samo pravno, već  ima i političku težinu, pogotovo u trenutku kada premijerka Srbije Ana Brnabić za DW izjavljuje kako je "apsolutno ponosna kako je Srbija obradila probleme iz prošlosti".

"Šutjeli smo dugo godina i vidjeli da moramo krenuti sami. Ovo su sada privatne tužbe. Ja ne znam tko je s kime kakav sporazum napravio, ali to me ni ne zanima," kaže Dragutin Guzovski dok nam pokazuje dokaze kojima raspolaže.

Priprema nagodbe?

"Potvrda o privremeno oduzetim stvarima, pročitajte: Komanda 33. logora ratnih zarobljenika, major Zoran Randjelović potpisan", objašnjava nam Guzovski  potvrdu s pečatom i potpisom. 

Guzovski kaže kako je paradoksalno u toj nesreći, što je on imao "sreću" da su ga odveli u Srbiju.

"Problem je što će biti s logorašima koji su bili zatočeni u tzv. srpskoj krajini, u Kninu, u Glini, Dalju, Negoslavcima... Što će ovi ljudi?", pita se Guzovski i odmah nudi prijedlog da se odšteta tim ljudima uvrsti kao trošak mirne reintegracije.

Za sada postoje informacije iz Ministarstva pravde u Beogradu da je tužba u postupku i da je zakazano pripremno ročište, a navodno srbijansko Državno pravobranilaštvo priprema nagodbu koja će se ponuditi.

Dragutin Guzovski koji je prije rata bio direktor komunalne gradske tvrtke. Izašao je iz logora 22. svibnja, a 1. srpnja je već počeo raditi u zagrebačkoj "Čistoći". Nakon četiri godine došao je u Vinkovce kao zamjenik župana i nije se više ni vraćao u Zagreb. Tijekom mirne reintegracije je ustrojio Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje i danas radi. Ima 42 godina radnog staža i sam kaže da ga je rad spasio.  U njegovom glasu se ne osjeća nikakva negativna emocija, u razgovoru s njim vidljivo je da je u pitanju obrazovana i stabilna osoba. Ovaj obiteljski čovjek i magistar ekonomskih znanosti očito samo želi da svi računi u životu budu podmireni.  A samo on zna koliko su mu ostali dužni.

Uputili smo prije šest dana upit u Ministarstvo pravosuđa RH tražeći odgovor na pitanje hoće li na neki način pomoći bivšim logorašima da ostvare svoja prava, ali odgovore nismo dobili do objave teksta.

hr Sun Nov 18 2018 11:47:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/586206111eea8f8c998b458e/80
Foto: Škabrnja Online

Škabrnja traži pravdu: 'Kidali su uši i ljude gazili tenkovima'

Bio je dan kao i danas. Bura i sunce, počinje nam svoju priču Zoran Ražov (53) iz Škabrnje. On, tada 25-godišnjak, 18. studenoga 1991. godine dočekao je kao vojnik na Ražovljevoj glavici

U 4 sata iz Biljana se čulo zagrijavanje tenkova. Granate su počele padati iz smjera aerobaze Zemunik prije nego su tenkovi krenuli prema mjestu. Napad je bio i iz Raštevića, Lišana, Benkovca...

- Padala je kiša granata, a ljudi su se sklonili u podrume. Čuo se lavež pasa, blago se uznemirilo, dolazila je avet - prisjetio se Ražov.

Napad je počeo u 7.15 i Zoran svake godine od oslobođenja Škabrnje u taj sat pali crkvena zvona za sjećanje na mrtve i kao podsjetnik živima da se zlo kakvo je čovjeku danas teško pojmiti nikad više ne ponovi.

- Ono što su oni radili ni zvijer ne bi mogla. Kidali su ljudima udove, uši, gazili ih tenkovima... To je užas koji sam vidio i koji ne mogu zaboraviti - kaže Zoran koji u ovo doba godine skoro da i ne spava.

Strašna vijest o padu Škabrnje i masakru mobilizirala je 1991. godine cijeli zadarski kraj i pokrenula lavinu izbjeglica, žena i djece koji su sigurnost, barem prividnu, morali naći daleko od svojih domova. U svirepom masakru u Škabrnji ubijena su 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, piše 24sata.hr

"Žalosno je da za ovo u Škabrnji nitko nije odgovarao"

Zoranovu majku i oca zavezali su bodljikavom žicom. Vezali su ih za konjsku zapregu i vukli ih po dvorištu. I onda su ih ubili. Jedanaest dana kasnije bila je razmjena na Musapstanu i njega su poslali da identificira žrtve.

- Te dane je teško zaboraviti. Svakom sam pojedinačno govorio ime i prezime i onda su ih odvezli na gradsko groblje - kaže. Za zločin u Škabrnji ni nakon 27 godina, kažu mještani, nitko nije odgovarao.

- Ako u 27 godina nitko nije kažnjen, sumnjam da će i biti - kaže Marko Miljanić, zapovjednik obrane Škabrnje dodajući kako je “ovo s čim se danas nosimo stvar hrvatskog pravosuđa.”

- Nijedna vlada od 1995. godine nije ništa napravila. Žalosno je da za ovo u Škabrnji nitko nije odgovarao - tvrdi Miljanić.

Škabrnja je danas predivno mjesto s lijepim kućama s vrtovima i dvorištima u kojima se igraju djeca. Zoran se u progonstvu oženio i danas je otac troje djece.

- Dobro je - kaže nam dok pričamo pred crkvom. Trlja ruke dok bura jača. I smije se.

- Više se djece rađa nego što ljudi umire u Škabrnji. Kad vidim to lakne mi. Sretan sam. Ima jedna pjesma koja kaže “ne bih dao ja Škabrnje moje Ameriko za dolare tvoje.”


hr Sun Nov 18 2018 11:32:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska
http://www.dalmacijanews.hr/files/5bf13e330e493827148b469e/80

Kad procvatu u studenom jabuke!

Jabuka pomislila da je proljeće...
Mjesec je studeni, a u Imotskom, gradiću iza Biokova procvjetala jabuka.
Pomislila da je proljeće možda.
Zavarala je ova klima s temperaturama većim od 20 stupnjeva Celzijusa.
Ne zna ona da je uskoro čekaju prvi mrazovi.
Ipak, lijepo ju je vidjeti u cvatu!
hr Sun Nov 18 2018 11:25:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Vijesti:Hrvatska

Pročitajte još . . .