Koronavirus je ponovno pokrenuo i nove političke igre. Hrvatska kao da funkcionira onoliko koliko političarima treba, jer oni imaju plaće i onda kada ne rade.
Brojni politički akteri krizu su iskoristili i za ‘jeftine poene‘, a nije trebalo mnogo da atmosfera dođe do ‘faze ključanja’ nakon što je nevidljivi neprijatelj, po svemu sudeći, samo zbog svoje nepredvidivosti, ‘dospio’ u splitski Dom za starije i nemoćne osobe u Vukovarskoj ulici. Ako je vjerovati ministru Berošu.
Zasluge ogromnog broja zaraženih osoba, ali i čak 12 umrlih štićenika ostale su ‘visjeti u zraku’ jer je na dugo očekivano izvješće čak posebno oformljenog tima iz dva Ministarstva javnost ponovno odgovorila s ‘bojaznošću’ koja se iz godine u godinu veže s novim stranačkim kadroviranjima i političkim uhljebljivanjem u dvije najveće stranke.
Jer ‘ne pada kruška daleko od stabla’, a u svakom pojedinom razdoblju istakne se barem ‘nekoliko heroja’ koji, na kraju, neslavno završe pod medijskim pritiscima.
Čak ni medijski linč nije bio dovoljan da splitska scena povezana s Domom u Vukovarskoj ulici spozna riječ ‘odgovornost‘. Često zato obične ljude ne vara kako je stranački rječnik izbrisan iza slova ‘o’ jer sve toliko aktualne riječi dolaze baš pri kraju hrvatske abecede – od uhljeba, parazita, profitera pa sve do zadrugara.
Možda i nije bitno tko je prouzrokovao ulazak virusa koliko je bitno objasniti obiteljima čak 12 štićenika u Domu koje je komplikacija sa zarazom zauvijek odvela s ovog svijeta.
Valjda smo toliko sretni što smo živi i što baš Stožer, kako bi rekao kolega Šprajc, na ‘svečanoj misi u 14 sati’ ne objavi kako je ‘nažalost, preminula još jedna osoba…’.
Štoviše, sa zdravstvenog aspekta bilo je sve u redu, ako je suditi po izvješću kojeg je baš ministar Beroš objavio, ali i dalje se, svaki normalan laik, ne može oteti dojmu početku cijele situacije i tek jednom od niza nelogičnosti kada su pljuštale optužbe na relaciji ‘Nastavni zavod’ i Dom, a onda odjednom, potpuno dvije suprotne priče, kao zaključak imaju da je – sve u redu!
Slušali smo i priče kako su tri izvješća potpuno različita, a onda ipak, nitko nije kriv.
Nitko nije kriv što i dalje politički monopol igraju Ante Sanader i Blaženko Boban u županiji.
Nitko nije kriv ni što nakon kriminalnog namještanja natječaja u splitskom Domu zdravlja iste te ljudi prozivaju ama baš svi jer ih i u ovom slučaju povezuju s dovođenjem Ivana Škaričića, propalog omiškog kadra na mjestu ravnatelja.
Nekoliko pitanja i dalje ne nalaze razuman odgovor u njihovim očima.
Kako pogledati u oči javnosti i prozboriti još koju riječ kad ti je na leđima ‘breme tolikih gnjusnih događaja’?
Kako pogledati u oči ljudima koji su došli pokupiti stvari svojih najmilijih u Domu nakon smrti?
Kako uopće ‘mirno živjeti‘?
Budimo realni. Bili su to stari ljudi, ali i to su nečiji roditelji koji su, možda, mogli živjeti mjesec, godinu, dvije.
Bili su to stari ljudi koji su se radovali svojoj djeci koja bi ih razveselila od prigode do prigode, a oni nisu sami odabrali da budu u toj ustanovi jer, nažalost, više ne mogu živjeti u normalnim uvjetima.
To nisu brojke, to su životi s kojima su neki tugovali, ali i radovali se.
Da sam ‘u koži’ obitelji koji su ostali bez svojih najmilijih tražio bi barem jedan dokument koji bi dokazao tko je u sustavu bio ‘kratkih rukava’ i tko je u sustavu ‘mogao i morao bolje’.
I kako je onda gledati ministra Beroša koji za virus okrivljava baš virus ili ministra Božinovića koji, ni jednom riječju, angažman Nacionalnog stožera ne dovodi u svezu s politikom.
I dok je spektakularno najavljivao kako će se on ‘obračunati s odgovornima‘ pred svitom novinara i još na tisućama ljudi pred malim ekranima reakciju župana Bobana i dalje nismo vidjeli. Sanader se krenuo ‘boriti’ s neistomišljenicima iz SDP-a, a Škaričić je već davno blokirao sve telefonske brojeve novinara pa je ‘ostao živ’ nakon izjave kako je sve ‘malo eskaliralo‘ nakon desetak dana što su štićenici imali temperaturu.
Koliko će još trebati umrijeti ljudi da počnu padati ‘HDZ-ove glave’?