Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/558746942f90702e088b5745/80
Foto: Privatna arhiva

S Rakelom po Svitu – Od Splita do Sahare (2)

Ograničenja brzine se nitko nije držao u Maroku, a oko nas su zujali trošni automobili i kamioni. Stalno su nas pretjecali, pa sam bio prisiljen maksimalno paziti da ne dođe do nesreće. Ipak, nekim čudom je sve prošlo bez problema- govori Rakela

Nakon noćenja, ušli su na trajekt točno u 11 sati, te nakon 40 minuta plovidbe stigli na suprotnu stranu, odnosno na drugi kontinent, Afriku. Srećom, sitniji predvidi su se riješili tako da naš sugovornik nije morao okrenuti volan od motorkotača i zaputiti se nazad prema Splitu.

- U luci Tangier je bilo zabranjeno snimanje, a lučki carinik nam je preko veze nabavio zelenu kartu za motor bez koje ne bismo ni mogli ući u Maroko. Nagradio sam ga za tu uslugu s 5 eura, što ga nije baš oduševilo, jer je vjerojatno očekivao više. U Maroku sam odmah nakrcao rezervoar benzinom i platio 34 eura za 32 litre, nakon čega smo se zaputili prema 300 km udaljenom Rabatu na obali Atlantika- započinje Rakela novi dio svog pustolovnog putovanja do Sahare.

Ugodno se iznenadio, kaže, vidjevši kako je autocesta kvalitetna i jeftina, a za tih 300 km su platili samo 6 eura. Jedini je problem što se ne smije voziti brže od 120 km/h i nije bilo ni pomisli o prekoračenju brzine jer su na policiju nailazili svakih nekoliko kilometara.

- Vozio sam dopuštenom brzinom, a policajci su  nam u prolazu mahali i pozdravljali nas. Na toj dionici su me malo začudili prizori na zaustavnoj traci autoceste. Pojedini vozači su se zaustavljali, vadili tapetiće, pa onda klečali i molili se Alahu- rekao je Rakela.

Srdačni domaćini

U 15 sati stigli su u Rabat koji je glavni grad Maroka, a snovao ga je 1146. godine Abd al-Mu'min, a 1627. je zajedno s susjednim lučkim gradom Sale postao dio novoosnovane Republike Bou Regreg.

- Vjerovali ili ne, s tom republikom su dugo vremena, sve do 1818. vladali pirati. Oni su Rabat i Sale rabili kao baze za napade na trgovačke brodove, pa se može reći da je Rabat nekada bio gnijezdo pirata. Sada glavni grad ima oko 650.000 ljudi, ali na širem području, uključujući Temaru i Sale, živi oko 1,8 milijuna stanovnika- opisuje Rakela.

Vozeći se gradskim ulicama, prošli su pored ogromne kraljeve palače i nastavili za susjedno mjesto Sale koji je rijekom Bou-Regreg odvojen od Rabata. Odahnuli su našavši smještaj po cijeni od 50 eura i malo razgledavali susjedstvo. Ljudi su prema njima, strancima odjevenima u crnu motorističku odjeću bili izrazito susretljivi. Iako nije bilo puno onih koji su govorili engleski, pomagali su na sve načine, pokazivali "rukama i nogama" gdje ići i kako pronaći restoran. No, kako kaže Rakela, nikako se nisu željeli fotografirati, valjda su im tijekom svih ovih godina turisti pomalo i dosadili.

- Ujutro sam bio u novom problemu. Kada smo nakon doručka odlučili razgledati Rabat, provjerio sam gdje mi je putovnica i ostao u čudu kada je nisam našao. Odmah mi je prošlo kroz glavu da ju je tijekom noći netko ukrao. Srećom, strah je bio bezrazložan, vratili smo se u hotelsku sobu i našli putovnicu ispod kreveta. Kako je tamo dospjela, ne znam ni sam. Valjda sam prethodne noći bio toliko umoran da je skliznula iz torbice i završila na podu- prepao se Rakela misleći da je putovanje za njega završilo.

Čizme se tope od vrućine

U samom polasku su kasnili jer su na parkingu susreli Talijana Franca Bergama koji je vozio slični BMW GS 1200 R. Čuvši da namjeravaju do pustinjskog grada Zagore na jugoistoku Maroka,  dao im je par savjeta budući da se od tamo vratio. Sugerirao je da  piju puno tekućine i ništa ne jedu što dublje budu zalazili u unutrašnjost zemlje.

- „Pazite se, od vrućine su mi otpali đonovi na čizmama, ali ako volite avanturu, uistinu ćete uživati“ - rekao nam je Bergam na rastanku. Moram priznati da njegove riječi nisam uzeo zdravo za gotovo, čak sam mislio da pomalo i pretjeruje. No, tada nisam ni mogao znati koliko je Franco govorio istinu- nastavlja nam priču Rakela.

- Put smo iz Rabata nastavili cestom do Marrakecha, grada kojeg zovu i Perla juga. Tih 327 km po vrućem asfaltu međutim neću nikada zaboraviti. Sličnog kaosa do tada nikada nisam vidio. Vjerujte mi, ne pretjerujem kada kažem da Marokanci po toj cesti voze kao ludi. Ograničenja brzine se nitko nije držao, a oko nas su zujali trošni automobili i kamioni. Stalno su nas pretjecali, pa sam bio prisiljen maksimalno paziti da ne dođe do nesreće. Ipak, nekim čudom je sve  prošlo bez problema. U Marrakechu se nisam uopće htio zaustavljati, nego smo preko planine Atlas produžili južnije za grad Ouarzazate- opisuje nam kao na marokanskim prometnicama.

Kako je bilo vrijeme ručka, na putu su stali u nekom selu čijeg se imena Rakela ne može sjetiti. Čim su sišli s motora, okružila su ih djeca i prosila novac, bila su uporna u namjeri da mu očiste čizme, pa je pristao i poslije obavljena posla ih nagradio s nešto novca. To ih je očito usrećilo jer su radosno odjurili, valjda kupiti hranu ili igračke. Što se jela tiče, nisu se mogli potužiti, bilo je ukusno i dobro, ali su veliki problem bile muhe.

- Vozeći se po cestama planine Atlas prema Ouarzazateu, vrlo brzo sam shvatio da Talijan Franco nije pretjerivao. Vrućina je bila neizdrživa i čak sam u vožnji osjećao sam kako mi se žare prsti na nozi. Kad sam tijekom jedne kratke pauze sišao s  motora i pogledao štafnu, vidio sam da se zacrnila zato jer se od vreline potplat na čizmi pomalo topio! To je tako kad se u 8 mjesecu vozi Afrikom. Brže bolje sam se vratio na cestu i dao gasa smatrajući kako će nas brza vožnja barem malo ohladiti. Planinska dionica je bila izuzetno zahtjevna, okuka je bilo kao u priči, a zaštitne ograde uopće nisu postojale, a tek iza 22 sata stigli smo u Ouarzazate koji se nalazi na 1160 m nadmorske visine- prisjeća se Rakela tog vrelog dana.

Bazen ili nastavak putovanja?

Ulaskom u grad je odahnuo jer nije bilo jednostavno manevrirati s teškim BMW-om po relativno lošim zavojitim cestama, a da sve bude još bolje, dobili su najbolji hotel.

- Poslije iscrpljujuće vožnje od 520 km i silne vrućine, skoro smo skakali od sreće ugledavši hotelski bazen. Čim smo u hotelskoj sobi skinuli sa sebe prašnjavu odjeću, skočili smo oboje u njega i opuštali se barem sat vremena. Kasnije smo legli u krevet i odlučili ostati barem 3 dana. Poslije toliko kilometara zaslužili smo dobar odmor- uz smijeh govori Rakela.

Rano ujutro 28. kolovoza su počeli obilazak grada poznatog po nadimku Vrata pustinje. Ouarzazate je inače izuzetno privlačna lokacija za filmaše, u njemu je snimljeno puno hollywoodskih blockbustera kao što su Lawrence od Arabije, Mumija, Gladijator, Kraljevstvo nebesko i mnogi drugi filmovi. Do filmske palače su išli makadamskim putem i s oduševljenjem snimali sve oko sebe.

- Iako smo iz Dalmacije gdje sunce zna također biti nemilosrdno, vrućina je bila enormna i teško se na nju priviknuti. Dok sam se znojio ispod kape, stalno sam razmišljao o tome da poslijepodne ipak vozimo do pustinjskog grada Zagore. Nina se tada prvi put malo pobunila jer sam rekao da ćemo ostati par dana i uživati duže u odmoru. S jedne strane sam je htio poslušati, dok me s druge prema pustinji vukla ogromna želja za avanturom. Na kraju je pobijedila moja nestrpljivost- završava uz smijeh Rakela.

Dionice kroz Marocco:

Tangier-Rabat..................................320 km

Rabat-Ouarzazate...........................520 km

Ouarzazate-Hamida-Ouarzazate.....500 km

 

Ukupno 3 dana / 1320 km.

hr Mon Jun 22 2015 07:44:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5755f4a71e353ee3138b462a/80

Željan Rakela: "Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu"

Nakon 50 dana putovanja Rakela se napokon našao u svom rodnom Splitu, a mi vam donosimo priču o zadnjih nekoliko dana njegove australske avanture

Nakon 46 dana putovanja po Australiji, došlo je vrijeme da se Željan Rakela zaputi natrag kući. Oprostio se od svoga domaćina Kuštre i njegovih roditelja Ante Ivke,  a zatim pravac- aerodrom. Da bi došao do Dubaia, trebalo je izdržati 15 sati u avionu, zatim još tri sata čekanja leta da bi nakon „samo“ još šest sati stigao u Frankfurth.

- Uzeo sam taksi, platio ga 50 eura da me doveze do hrvatske katoličke crkve gdje me dočekao domaćin, fra Marinko Vukman s kojim me povezao prijatelj i član BMW MK Split Tonko Bodrožić. Kod Vukmana sam bio točno 20 minuta kada su me zvali iz kargo aerodroma da je već stigao i motocikl. Naprosto nevjerojatno kako su točni ovi iz Tigers carga, moja iskrena preporuka. Fra Marinko i ja smo onda otišli do restorana Mediteran jer me njegov vlasnik gospodina Marelja žarko želio upoznati. On isto vozi BMW-a, čuo je za mene i nije htio propustiti priliku da se upoznamo. O jelu vam ne trebam ni pričati - taman je bio veliki banket nekakvih konzula, tako da je ostalo čudo hrane, predjelo je bila odlična pašticada sa suhim šljivama i smokvama, a poslije rakovi, salata od hobotnice i školjke. Najeo sam se nemilo 'ovih likarija' nakon dva dana u zrakoplovu i one njihove 'plastične' spize, a moje opće poznato pravilo je uvijek na snazi  'ne jedeš kad si gladan, nego kad je prilika '. U restoranu sam dao intervju za novine Feniks i onda otišao spavati već u 19 h s obzirom da nisam pošteno oka sklopio više od 32 sata – počeo  je prepričavati nastavak svoga putovanja Rakela.

Iduće na redu bilo je rastavljanje kaveza i sastavljanje motora. Bio je 48. dan Rakelinog putovanja. Trebalo je samo doći do aerodroma. Kako ga fra Marinko, zbog svojih obveza, nije stigao odvesti, Rakela se zaputio taksijem. Fratar mu je ponudio novac za taksi, no Rakela je to ljubazno odbio. Naumio je sam platiti prijevoz, ali u svome naumu na kraju ipak nije uspio.

 50 dana putovanja

- Cijena je trebala biti 40 €, ali je taksist u mlađe dane isto bio avanturist s ruksakom na leđima. Kada je čuo moju priču, vožnju mi uopće nije htio naplatiti. Na ovom putu nikako da potrošim novac! U Tigers uredu me dočekao ovaj ljubazni gospodin, Englez James Andrews. Kada je vidio da se moj alat sastoji od jednog letermana (kombiniranog noža), samo se nasmijao i osigurao mi je veliku kutiju alata, te organizirao prijevoz motora s carine do njihovog ureda kako bih ga u miru mogao sastavljati. I to nije sve! James je puna tri sata  sa mnom rastavljao kavez i pomogao mi da sastavim motor. No, rješavanje papira i carine me koštalo 250 €. Točno u 16 sati sam upalio motor i krenuo prema Münchenu. Napravio sam oko 400 km i stigao kod novoga domaćina, koji je također član BMW MK SPLIT, Jure Jurčevića kod kojeg sam uživao u ukusnoj večeri i predivnom gostoprimstvu – pričao je dalje Rakela.

Već idućega dana Rakela se zaputio put domovine. Nakon točno 50 dana putovanja, napokon se ponovno našao na hrvatskoj granici.

- Na moje iznenađenje policajac na granici me prepoznao jer čita moje putopise i upitao  "odakle sada Rakela, je li neki daleki put ili nešto bliže?". Odgovorio sam mu "daleki, ni manje ni više nego iz Australije".  Slatko se nasmijao, zaželio mi sretan povratak kući i upitao "hoće li biti putopis u Moto pulsu?". Odgovorio sam mu "naravno, samo da malo dođem sebi" – kazao nam je.

Oko 11 sati Rakela je došao u prostorije HAK-a, gdje je vratio karnet i natrag dobio polog od deset tisuća kuna. Upravo toga dana igrao se derbi između Dinama i Hajduka u Zagrebu, a kako se Rakela našao točno pred prostorijama BBB- a i primjetio da su ga neki navijači Dinama prepoznali, brže bolje je sjeo na motor i pravac BMW Tomić.

 Trema prije Splita

- U 12 sati sam bio kod servisa Tomić gdje se Igor Ivankić odmah uhvatio posla. Sinkronizacija je nakon 20.000 km bila odlična, baš kao i ventili i izgaranje. Ulje iz getribe i kardana je bilo kao novo što pokazuje da se nakon toliko kilometara i velikih vrućina ništa nije pohabalo. Štoviše, ulje nije ni pocrnilo. Međutim, veliko iznenađenje za sve nazočne u servisu bila je zadnja guma. Kada ju je Igor razmontirao, toliko je postala kockasta da je sama stajala poput auto gume. ' Hm, valjda će izdržati zadnjih 400 km' - promislio sam tada. Servis me koštao 1100 kn, a Igor me poslije svega vodio na večeru. Eto što vam je serviser, napravi motor preko reda i na kraju vas odvede na večeru... Prespavao sam kod svog prijatelja Borisa Blažićka, dugo u noć sam mu pričao svoje doživljaje na ovom putovanju, nisam odmah mogao zaspati od uzbuđenja jer sam sutra u svom rodnom gradu – prisjetio se Željan Rakela.

- Vožnju do Splita sam 50. dana putovanja rutinski odradio. Kako sam se približavao Splitu, trema je bila sve veća, stalno sam razmišljao o tome da mi gume i motor izdrže, samo da dođem pa da se onda sve raspadne. Počeo sam se spuštati niz Klis i kad sam ugledao najlipši grad na svitu, oči su mi se napunile suza, tada sam pomislio ' napokon kući, opet sam uspio u svom naumu i sad ću biti neko vrijeme miran'.  Moja supruga Ivana, kojoj je bilo najteže ovih 50 dana, i prijatelji su me dočekali kod crkve Sv.Frane oko 11 sati. Kao i mnogo puta dosada, bio sam sretan zbog povratka u Split, te se sjetio one stare poslovice – svuda pođi, ali uvijek kući dođi. Ovog je puta to bilo nakon uistinu dugog, ali uspješnog putovanja na drugi kraj svijeta i uspio sam u svom naumu, proći sam cijelu Australiju na motoru – ponosan je Rakela.

Dao je Rakela nakon  putovanja intervjue za lokalne medije i odmah počeo planirati novo putovanja. Ostala mu je još samo Južna Amerika. S prijateljem Leandrom Mandezom iz Argentine dogovorio je dvomjesečni posjet Južnoj Americi, ali taj je put morao odgoditi na neko vrijeme zbog iščekivanja važnog dana – rođenja svoje princeze Lana Marije.

- Sada ću malo mirovati što se tiče velikih avantura motorom, i pripremati se za najveću životnu avanturu sa djetetom. Zadnjih deset godina, od svoje 30. do 40., sam uzeo najbolje godine mog života i potrošio ih na proputovanju motorom i terencem po svijetu.  Ta putovanja su me puno ispunila. Preporučujem svima da putuju što više i da se prepustite samom putu. Potrošen novac na putovanja je za mene najbolje potrošen novac. Ja sam putovao sa svojim novcima, sa novcima sponzora, i sad Australiju sam prošao na račun ljudi koje sam putem upoznavao, tako i vi izaberite bilo koji od ova tri načina i krenite u nepoznato. Život je poput wc papira, što ga manje imate to se brže okreće, živite život i uživajte u njemu. Ljudi često trče za novcem, zarade više njego im stvarno treba, ali zbog te trke nemaju vrijeme koje je jednako bitno kao i sam novac. Najbitnija stvar je balans, otrov u malim količinama često može biti lijek, kao što  i lijek u velikim količinama često može biti otrov.  Želim vam da svoje vrijeme, novac i život pravilno izbalansirate tj. dozirate i da uživate u životu – završio je priču o svojoj avanturi Rakela.

hr Tue Jun 07 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/574c96bfaae0e38c0d8b45d5/80
Foto: Željan Rakela

Rakela u Sidneyu: "Klokanovo meso me nije baš oduševilo, čudno je tamne boje i nema okus po našem mesu"

Što je sve Rakela doživio i vidio u Sidneyu, donosimo vam u nastavku njegovog putovanja, točnije možete pročitati što se događalo od njegovog 42.dana putovanja, sve do ukrcaja na avion za Dubai

Nakon prijeđenih 18 tisuća kilometara po Australiji, ujutro 42. dana putovanja Željan Rakela našao se u Sidneyu.

- Probudio sam se oko 8.00 sati jer je po mene u 9 sati stigao Steve Kuštro i otisli smo u posjet galeriji Charlesa Bilicha, jednog od najboljih australskih slikara hrvatskog porijekla. Imao sam sreće da sam osobno upoznao ovog gospodina koji je ostavio dojam dobrog i ugodnog čovjeka. Pričao sam mu o svojim putovanjima motorom po svijetu i putu oko Australije što ga je oduševilo, postavio mi je brojna pitanja, ali me pitao i kako to sve financiram. Nabrojio sam mu neke sponzore iz Hrvatske- Šago racing, Splitsko-dalmatinsku županiju, Dental centar Marušić, HGK, Grad Split... Bilo mu je jako drago da mi je pomogao Grad Split i gradonačelnik Željko Kerum, pa je našao shodnim da mu po meni pošalje jednu sliku. ´Evo, jedna slika za tebe i jedna za Željka', rekao mi je dok ih je potpisivao. Tako sam eto, od Charlesa Bilicha s posvetom dobio sliku s motivom Opera Hause, a Kerumu sam ponio sliku prve australske svetice Mary Mackillop - počeo je prepričavati svoju novu pustolovinu Rakela.

Charles Bilich je kazao Rakeli da neko vrijeme neće surađivati s Hrvatima jer je imao samo- loša iskustva. Tvrdi da su neki uzimali njegove slike, obećali otvoriti galerije, ali je na kraju ostao bez slika, a od galerija- ništa. Također je kazao da neki ljudi prodaju lažne slike pod njegovim imenom.

- Iza toga smo otišli u argentinski klub gdje me je pozvao Splićanin Duško Jurčević, poznatiji kao Pedro. Mnogi ga iz vremena kada je živio u Splitu znaju pod nadimkom Sandokan. Čim smo stigli navalili smo kao vukovi na argentinski barbeque u kojemu su bile i jako ukusne krvavice. Pedro je stari Splićanin koji dugo već živi u Sidneyu. Strastveni je navijač Hajduka, pa sam ga razveselio poklonivši mu zastavicu Hajduka. Kada je zastavicu pokazao drugim Argentincima u klubu, počeli su omalovažavati Hajduka i hrvatski nogomet i počeli su se hvalisati u stilu – kod njih se igra najbolji nogomet, najbolji igrač svih vremena je Diego Armando Maradona... - nastavlja dalje Rakela.

Ali, stao je njima Pedro na kraj! Izvukao je asa iz rukava!

- Na moje iznenađenje naš Pedro se nije puno nervirao. Već sam pomislio kako je izgubio onaj dalmatinski žar i dišpet kad je u pitanju naš grad ili Hajduk, ali je u tom trenutku, na iznenađenje svih prisutnih, iz torbice izvadio argumentirani dokaz - tekst iz njihovih argentinskih novina u kojem crno na bijelo piše da je Maradona porijeklom s Korčule! Svi su onda 'ostali paf' i prekinuli diskusiju, a ja sam guštao kako ih je Pedro 'sredio'. Pogledao me, namignuo i rekao ´neka ih, neka sada i oni znaju odakle im je njihov najveći Diego´. Novinski list je išao iz ruke u ruku, svi su tražili svoje naočale i pomno čitali, dok su oni zabrinuto gutali svako slovo sa novinskog papira, Pedro i ja smo guštali u slasnom roštilju i krvavicama - priča s oduševljenjem Rakela.

Drugoga dana Rakela je otišao u Pedrovu kuću za koju kaže da ga je podsjetila na antikvarnicu. Inače, Pedro živi sa suprugom Suzy koja je porijeklom iz Irske, ali je unatoč tome naučila hrvatski. Pedro i Suzy su veliki zaljubljenici u latino- američku glazbu pa nije trebalo dugo da naprave party za ekipu. Došao im je prijatelj Meksikanac s djevojkom, a vrlo brzo je krenula glazba. Zabava se zatim preselila kod Stevea gdje su- bacili klokana na gradele.

- Moram priznati da me klokanovo meso nije baš oduševilo. Malo je čudno tamne boje i nema ukus našeg mesa. Pojeo sam samo jedan komad, a Steve nije htio ni probati, pa smo se obojica prebacili na dobro poznato meso- pečenu kokoš i teletinu. Na kraju dana sam sa Steveom šetao po Sydneyu u potrazi za suvenirom kojeg mi je Steve obećao pokloniti ukoliko se vratim živ i zatvorim krug oko Australije, tj. šeširom koji na sebi ima obruč od krokodilske kože i u njoj krokodilske zube. Našli smo ga, i Steve je ispunio obećanje- platio ga je masnih 150 dolara. Zauzvrat sam mu morao obećati da ću na dolasku u Split skinuti kacigu, te staviti taj lijepi i vodonepropusni šešir od kravlje kože na glavu i tako doći na najlipšu rivu na svitu - prisjeća se Rakela svoga putovanja.

Obilazak Sidneya nastavio se i idućega dana, u društvu Stevea. Okolicu Sidneya obilazili su brodom. Vidjeli su sve znamenitosti, a Rakela preporuča svakome tko je u prilici- da razgleda ovaj grad.

- Predvečer smo pokupili Stevovu curu Irem sa posla, posjetili smo hrvatski klub Punch Ball. Ulaznice od 20 $ po osobi sam ja platio unatoč tome što se Steve bunio. Jelo je, uz našu muziku bilo super, a vidio sam i puno poznatih ljudi - vlasnika hotela Lav u Podstrani Slavka Bošnjaka, vlasnika restorana WildFaire i vlasnika novina Boka press. No, upoznao sam i Luku Lausa, porijeklom iz mjesta Čara na Korčuli - prepričava dalje Rakela.

45. dana putovanja Rakela je morao riješiti stvari vezane uz prijevoz motora u Europu.

- Steve i ja smo otišli u Tigers agenciju radi plaćanje cijene i dogovora oko detalja transporta BMW-a u Europu. Gospođa Margaret je bila jako ljubazna i objasnila mi je zbog čega moram platiti onaj račun naknadno poslan nakon 15 dana od preuzimanja motora. - To je naša cijena za papirologiju, morali su vas na to upozoriti ovi u Kopru - kazala mi je. Bilo kako bilo, platio sam taj račun u iznosu od 1050 $, premda sam znao da mi je to duplo skuplje nego prijevoz kamionom od Kopra do Hamburga i brodom od Hamburga do Sydneya (560 $). Cijena prijevoza zrakoplovom iz Sydneya do Franfurkta je 2240 $, što je OK kada znam da sam transport iz New Yorka do Londona platio 1800 $. Margaret ipak moram biti zahvalan jer bi bilo i skuplje da nije napravila popust radi Borisa Tošića, njene velike mušterije - kazuje nam Rakela.

Nakon toga, Rakela je nazvao sve koji su mu na bilo koji način pomogli dok je putovao Australijom. Za oproštaj ga je Pedro pozvao na večeru u azijsku četvrt. Jeli su u libanonskom restoranu Jasmins.

- Donijeli su nam piletinu, janjetinu, čevapčiće i druge poslastice, ali mi je Pedro objasnio točan redoslijed i način na koji treba jesti. To je jelo bilo puno ukusnije nego ono koje sam jeo na putovanjima kroz Siriju, Jordan, Pakistan i Iran. Tada nisam znao da se tanki kruh treba odvojiti i u njega stavljati hrana poput tortilja. Cijena za nas petero je bila bagatela – samo 70 dolara. Nakon večere smo otišli u hotel Shangri-Lai na 56. kat odakle 'puca' predivan pogled na Harbor most i zgradu Opere. Odatle sam se, kao i svakog ponedjeljka, javio uživo za Radio Dalmaciju. Tu sam bio sa Steveom na početku putovanja i sada na samom kraju - pojašnjava Željan Rakela.

Uslijedio je noćni izlazak za koji Rakela kaže da je fenomenalan- svi se zabavljaju, smiju, dobro su raspoloženi... i sve je vrlo "safety".

- Nisam mogao pratiti Steva i Irem, ipak oni piju kao pravi Australci. Ja sam pio svaku drugu turu, dok oni nisu preskočili nijednu. Uživali smo u australskoj pivi i nekim kratkim viskijima. Nakon cijelog puta mi je trebalo da se malo opustim, veselio sam se brzom povratku kući, ali za doći u još uvijek za mene najlipši grad na svitu treba jos mnogo toga napraviti. Tulumarili smo do dugo u noć, sva sreća da sam se spakirao prije samog izlaska vani, inače onako mamuran nema šanse da bih uspio sve spakirati. 46. dan putovanja rano ujutro sam se oprostio od Steva Kuštre i njegovog oca Ante i majke mu Ivke koji su mi bili odlični domaćini. Prije odlaska, Ante mi je rekao: "znaš, mnogi stari iseljenici koje ja znam kažu da je Hajduk bio Titov klub, ja ti ne volim Tita, ali obožavam Hajduka, dok moj Stiv više voli Dinamo". Tad mi je izvukao jedan papir na kojemu je bio službeni znak 100. godišnjice Hajduka, odradio sam jednu sliku prije rastanka sa tim papirom i ukrcao se u avion. Australiju sam napustio u 16 sati i krenuo prema Dubaiu koji je bio udaljen 15 sati leta avionom - govori nam dalje Rakela.

- Tih 15 sati leta sam razmišljao o svemu što sam proživio na ovom putovanju, o velikim udaljenostima, brojnim novim prijateljstvima i stotinama uspomena. Australija je stvarno nešto posebno i jako mi je drago da sam ovaj put napravio i to potpuno sam, u nijednom trenutku se nisam s nikim u paru vozio i na to sam jako ponosan. Osim na Australiju, misli su mi išle i na moj grad, moju suprugu, prijatelje, ali i one koji to nisu. Svi su mi falili- i oni koje volim i oni koje manje volim, jer oni su začin bez kojih ovaj grad ne bi bio tako poseban, jedva čekam doći na Rivu i vratiti se svom rodnom gradu - prisjetio se o čemu je razmišljao na svom letu.

Kako je bilo na povratku kroz Europu, čitajte u idućem nastavku putopisa na našem portalu.

hr Tue May 31 2016 07:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57437034fe96ffea728b4594/80
Foto: Željan Rakela

Rakela: U Australiji sam pronašao ulicu "Bolan street", vjerojatno "uspjeh" nekoga iz Bosne!

U ovom dijelu putopisa doznajte Željanove pustolovine na relaciji Longreach- Mackay- Brisbane

Nastavio je Željan Rakela svoje putovanje po Australiji, a baš kao i dosada, bilo je prepuno uzbuđenja. Riječ je o dionici Longreach- Mackay- Brisbane. Tek nakon tri dana Rakela se „dokopao“ signala i odjednom dobio poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. Nije ga do toga trenutka poznavao, no znao je da je Hrvat i prijatelj Australke Sherri Jo Wilkins koja je tri godine putovala svijetom na dvokotaču. Čak dvaput je bila Rakelina gošća u Splitu i noćila u prostorijama BMW MK Split. Tom prigodom Rakela ju je proveo po Splitu i okolici, a sada se ona odlučila odužiti na ovaj način – poslavši Homkija za vodiča. Do njega je Rakela doduše morao prijeći dodatnih 100 km (koji su se pretvorili u 200 km jer je zbog kiša bila zatvorena cesta od grada Alphe do Clermonta).

- Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro će mi doći, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domaćine, jer su oni najbitniji na mojim putovanjima, ne iz tog razloga što ću samo uštedjeti, nego što ću upoznati nove ljude i što će mi ti ljudi na najbolji i najbrži način pokazati sve najbolje o njihovoj okolici i njihovom gradu – kazuje nam Željan Rakela.

Put ga je vodio kroz brda, a nadmorska visina od preko 500 m ga je iznenadila jer je Australija na njegovom dotadašnjem putu bila uglavnom- niska. Puno stabala i zelenila Rakelu je podsjetilo na rodnu zemlju, točnije na Liku.

- Upozorenja na cesti su malo drugačija. Primjerice, vidio sam u najmanju ruku čudne natpise uz cestu - odmori na sljedećem odmaralištu ili umri. Isto je s cigaretama - sve moraju biti zapakirane u crno bez reklame, a na njima su slike umrlih od raka koji su prije bili pušači. Malo morbidno, ali je tako. Mislim da to nema toliko utjecaja na sadašnje pušače, ali će vjerojatno obeshrabriti mlade da nikada i ne počnu pušiti – prisjeća se Rakela.  

Na ovoj ruti nije bilo toliko pregaženih klokana, ali se zato Rakela nagledao malih crnih svinja, za koje kaže da ih do te dionice- nije vidio. U sumrak i nakon tisuću prijeđenih kilometara, Rakela je stogao u grad Mackay, kod svojih domaćina- obitelji Homki. Peteročlana obitelj lijepo ga je ugostila, proveli su večer u ugodnu druženju uz jelo.

- Navečer sam prije spavanja računao prijeđenu kilometražu - u tri dana sam prošao 3350 km, maksimalno sam iskorištavao dnevno svjetlo, što znači da se Down Under ne može voziti više od 1300 km dnevno ako se pazi na  ograničenja i vozi se do malo prije sumraka.

Noga mi je sada bolje, ali i dalje ne mogu mjenjati brzine prstima, pa se služim petom. Oteklina oko zgloba je i dalje velika, ali lakše skidam čizmu i mogu se malo jače osloniti na nogu. Promjenila se i boja- u početku je bila modra, pa crna, a sada je postala žuto-zelena što znači da prolazi – kazuje dalje Rakela.

Opasnost vreba na svakom koraku

- Sljedećeg dana smo Renay, Boris i ja otišli u razgledavanje Mackaya. Prvo su me odveli do predivnih velikih pješčanih plaža. Kažu da se  ljeti na visokim temperaturama ne smije kupati jer ima mnogo meduza koje te mogu ubiti, a nađe se i morskih pasa, kao i krokodila. Rekao sam im da je baš šteta gledati ovako velike pješčane plaže kako su prazne bez kupača. Odmah se pohvalio kako su riješili taj problem izradom velikog bazena usred grada, besplatnog za sve građane.Odmah su me odveli do tog bazena koji je zaista velik, to je ustvari aqua park. Ali, ni to nije neko sigurno rješenje jer u Australiji uvijek postoji nekakva opasnost – primjetio sam  u aqua parku svako malo znakove upozorenja od zmija. Natpisi upozorenja na opasnost postavljeni su  kod svakog grmića unutar ograđenog parka. Pomislio sam tada  " blažena naša pitoma Dalmacija " – priča dalje Rakela.

Nakon kupanjca u bazenu, domaćini su odveli Rakelu do parkinga na kojem nedjeljom budu izloženi oldtimeri, a zatim su produžili do šoping centra Mayer gdje se Rakela počastio remenom od krokodilske kože.

- Za šoping centar Mayer kažu da im je poput dnevnog boravka. Naime, kako se zna dogoditi da kiša pada mjesecima ili pak vladaju ekstremne vrućine, pa ne mogu vani, svi se tu skupljaju. Tu smo jeli i obilazili razne prodavaonice, od kojih mi se najviše svidjela ona s predmetima od  raznih koža, uključujući krokodilsku. Trgovina se zove RM Williams, a prodavačica nam je pokazala čizme od klokanove kože koje im je upravo donio njihov kupac. Interesantan je podatak da su te čizme stare 32 godine i donio ih je da mu poprave đon koji se skroz potrošio, ali je koža na čizmama ostala nepromijenjena. Nakon toga sam odlučio da moram kupiti nešto od te firme jer je njihova kvaliteta zaista impresivna, pa sam kupio kožni remen od krokodilske kože za uspomenu na ovo putovanje, jer do sada nisam ništa sebi kupio – pojasnio je Željan.

Valjalo je krenuti dalje pa je Rakela sljedeće jutro ustao u 5 sati. Nakon doručka i oproštaja s domaćinima, Rakela je krenuo prema Brisbaneu, glavnom i najnaseljenijem gradu države Queensland koji broji dva milijuna stanovnika i time je treći grad po veličini u Australiji.

Moram vam reći kako svako jutro u cik zore kad bih kretao na put, vidio sam mnoštvo ljudi koji trče i to je normalno za većinu Australaca. Probude se rano ujutro čim zora svane, otrče par kilometara, istuširaju se i krenu na posao. Dok njihovim kolegama treba par sati da se razbude na poslu ovi su od prve minute spremni na puno opterećenje. Zbog stalnih radova na cesti i puno zastoja, poslije 1000 km stigao sam tek predvečer u Brisbane. Moji domaćini u Brisabaneu su članovi obitelji Jakovac. Oni su Hrvati, u Australiji žive već 50 godina i vlasnici su tvrtke Majestic pools koja pravi kvalitetne bazene o čemu svjedoče brojne nagrade. Imaju preko 700 zaposlenika i jedna su od najvećih tvrtki za bazene u Australiji, rade najzahtjevnije poslove kao što su bazeni s hidraulikom na krovovima nebodera. Željko Jakovac je ujedno strastveni motorist, cijeli se život vozi na dva kotača i sve što smijem reći je da mu Hells Angelsi nisu strani pojam. Puno smo pričali o motociklima, a ponosno mi je pokazao svog uglancanog Harley- Davidsona koji stvarno divno izgleda. Najavio mi je kako će sutradan njegov sin Jason doći po mene sa specijalnim off-road Jeep Wranglerom da me provoza po Brisbaneu – nastavio je sa prepričavanjem svoje pustolovine Rakela.

Bolan street

Jason je došao po njega već u 7 sati ujutro, a bio je to 39. dan njegova putovanja. Jason radi u obiteljskoj firmi, a u slobodno vrijeme trenira ninjutsu. Vodio je Željana u razgledavanje, a nekoliko sati kasnije ulogu vodiča preuzeo je njegov brat Andy.


- Dok me Jason vozio u svom terencu na trenutak mi je pala u oko tabla sa imenom ulice. Morao sam ga zamoliti da zaustavi vozilo kako bih izašao i slikao se pored spomenute table. Interesantan je bio naziv ulice BOLAN STREET, vjerovatno je netko u poglavarstvu grada Bosanac pa se izborio za taj naziv ulice. Bili smo na par vidikovaca gdje sam snimio panoramu grada i njihov atraktivni Story most. Poslije par sati me na daljnje razgledavanje vodio njegov brat Andy koji je odvjetnik i također radi u firmi s bratom, ocem i majkom. Njegov zadatak je da naplaćuje potraživanja od klijenata koji ne plate pravnim putem, a ako on ne uspije, onda u naplatu idu otac Željko nadimka Black Cobra koji također ima crni pojas u ninjutsu i brat Jason. Andy i ja smo se ukrcali u brod koji izgleda poput velikog riječnog glisera koji ujedno služi i kao javni gradski prijevoz  kojim se vozite po rijeci. Naravno, brod ima i svoje stanice poput gradskog autobusa. Svakome bih preporučio vožnju rijekom jer se na taj način može lijepo razgledati ovaj predivan grad – kazuje nam dalje.

S Andyjem je Željan prošetao gradom i popio nekoliko pića, a iako su ga braća zamolila da ostane još koji dan kod njih kako bi ga provozali i van grada, Željan je ponudu morao odbiti zbog nedostatka vremena. Motor je morao poslati na avion za Frankfurth.

- Na večeru smo Željko i ja išli u restoran čudnog naziva "Najgori vegetarijanski restoran" u Brisbaneu. Ironično ga tako zovu jer tu prodaju nevjerojatne količine mesa.  U izlogu stoje razne pozicije mesa i gost samo treba izabrati koju će poziciju nakon čega mu bude ispečena po želji. Ja sam se odlučio za steak koji se drži preko 200 dana u specijalnim klimatskim uvjetima prije nego ga ispeku. Bilo je oko pola kilograma u njemu i guštao sam u svakom zalogaju – bio je mekan i ukusan. U zoru 40. dana putovanja sam ustao u 5 sati. Željko mi je pripremio lijepi doručak, spakirao sam se, pozdravio s njim i krenuo prema Sydneyu. Cesta je bila super, imao sam čak i nekakvih 300 km auto ceste, pa sam bez većih problema  oko 18 sati stigao u Sydney ponovo kod obitelji Miličević koji su bili i moji prvi domaćini kada sam stigao na ovaj kontinent. Te večeri sam bio posebno sretan zato što  putovanje nije bilo lako, ali je ipak prošlo bez većih problema. U 29 dana od primitka motora prošao sam blizu 18 tisuća kilometara i zatvorio krug oko Australije. Napokon se moja karta Australije zaokružila i moja misija je uspjela, jos samo treba motor poslati u Europu i stići natrag u najlipši grad na svitu – ponosan je na svoj pothvat Rakela.

Motor je uskoro bio spreman za transport, a i sam Željan Rakela. Zaokružio je svoj pustolovinu po Australiji, no tu priči nije kraj... Koje je sve Hrvate sreo u Sydneyu te kako se proveo sa starim Splićaninom, pročitajte u novom nastavku priče na našem portalu.


hr Tue May 24 2016 06:03:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5739ebdbfe96ff6c448b4608/80
Foto: Dalmacija News

Rakela na jezeru Argyle jedva izvukao živu glavu: Da nas je povukla struja, ne bi nam bilo spasa

U ovom dijelu putopisa doznajte kako se Željan na velikoj brani suočio sa smrću.
Kununurra, 33. je dan putovanja, jutro je počelo stavljanjem leda na nogu i malo je bolje. Naš Željan je oko 10 sati s domaćinom Nikolom otišao pogledati maleni grad Kununurri gdje živi oko 7000 ljudi. Prvo su otišli do ljekarne gdje je kupio tablete za bolove i razne masti za natečeni zglob. Nikola, njegova kćer Donna i sin Rick nagovaraju splitskog avanturista da malim avionom odleti do velikog jezera Argyle, te velikog rudnika ljubičastih dijamanata i nacionalnog parka Bungle Bungle. 

S obzirom na to da nisu tako davno pale velike kiše, cesta prema tamo je zatvorena, a i zbog ozljede jako teško hoda tako da mu ostaje jedini način da to vidi iz zraka. Zahvaljujući dosadašnjim domaćinima i njihovim donacijama mogao bi si priuštiti takav zanimljiv izlet.

Donni i Ricku je njihov otac Nikola Čavlović kupio hotel s 26 velikih apartmana i njegova vrijednost se procjenjuje na oko 10 milijuna dolara. Inače, Nikola je prije 50 godina došao u Australiju bez ikakve škole. No, sam je naučio jezik i počeo raditi kao građevinar, da bi na kraju imao najveću građevinsku tvrtku u Kunnunnari. Odselio se u Perth, ali su Rick i Donna željeli ostati živjeti u Kunnannari i baviti se turizmom, pa im je otac izgradio predivan hotel, u kojemu Željan trenutno boravi.

- Što ćeš, to ti je Australija. Bez škole uz pošten rad postaneš milijarder, ne znam ni jednog stranca koji se doselio u Hrvatsku da nije znao jezik i nije imao školu, pa postao uspješan biznismen a kamoli milijarder. Na žalost, znam mnoge što imaju velike škole, govore više stranih jezika i jedva da su konobari, a većina ih je na zavodu za zapošljavanje i onda se čudimo zašto nam mladi kvalitetni ljudi odlaze van. Rano ujutro idućeg dana sam se probudio zbog strašnih  bolova u 4:30 i stavio hladne obloge, te pripremio kameru i fotoaparat. Točno u 5:30 su po mene došli iz agencije s kojom letimo na izlet. Za volanom kombija bio je pilot Cessne koji će nas voziti. Na aerodromu nas je ukratko upoznao s Cessnom nakon čega sam se ukrcao sa jos trojicom ljudi. To mi je bio prvi put da letim ovako malim avionom i mogu reći kako je jako bučan i dosta trese, a i propadanja su česta. Ipak, sve u svemu uživali smo u divnom pogledu na čarobni krajolik - započinje nam pripovjetku Željan.

Jezero s 35.000 krokodila


Jezero Argyle je umjetno jezero u kojem, kako kaže pilot, živi oko 35.000 krokodila i da je to najveće stanište riječnih krokodila na svijetu, dobro je da nisu sletjeli na njega. Vidjeli su i veliki rudnik ljubičastih dijamanata kojeg je po priči obožavala Elizabeth Taylor. Zaposlenici u njega dolaze zrakoplovom i smjene su svakih 15 dana. Naravno, svaki radnik prolazi kroz temeljiti pretres kako bi se spriječilo odnošenje dijamanata. 



Let je trajao puna dva sata, a stajao je Željana 275 dolara. Puna cijena je 315 dolara, ali su se domaćini odrekli svoje provizije. Unatoč visokoj cijeni, razgledavanje jezera, rudnika i nacionalnog parka Purnululu iz ptičje perspektive vrijedi svakog dolara. Purnululu je nacionalni park koji se nalazi na visoravi Kimberly u Zapadnoj Australiji, a najbliži gradovi su mu Kununurra na sjeveru i Halls Creek na jugu.



Na njegovoj površini od 23.972 kilometara kvadratnih i prosječnoj nadmorskoj visini od 578 metara, smještene su planine Bungle Bungle koje se sastoje od kvarcnih sedimentnih stijena iz Devona, koje su nastale prije oko 375 do 350 milijuna godina, koje su domorodci Kija zvali Purnululu "pješčenjak" ili "plast sijena", po čemu je park i dobio ime. 

Ove stijene su u razdoblju od 20 milijuna godina erodirale u niz kupastih stijena u obliku košnica čije su litice išarane tamnim horizontalnim linijama cijanobakteriskim naslagama, jednostaničnim organizmom koji obavlja fotosintezu. Bakterije su naime, ostale fosilizirane u crvenkastim slojevima gline, s velikom koncentracijom oksidiranog željeza, koja se prebrzo sušila dok bi se bakterije skupljale na vlažnoj površini. Ovaj jedinstveni kupasti krš svoj izgled duguje zajedničkim djelovanjem više geoloških, bioloških i klimatskih pojava.

Brod pun paukova


- Nakon što sam se vratio sa predivnog obilaska sa avionom, tek što sam se vratio u apartman i stavio hladne obloge, te malo legao da odmorim, prekinuo me Rick koji je lupao na vatra i zvao vičući "Rakela, get ready for adventure". Brzinski sam došepao do Rickovog terenca za kojega je bio zakačen brod. Ubrzo smo Rick, njegov kum i ja došli do jezera, terencem su ubacili brod u jezero i za par sekunda smo već vozili brodom po jezeru Argyle u kojem živi oko 35.000 krokodila. Otišli smo 40 kilometara daleko i onda skrenuli u džunglu gdje smo se probijali kroz močvarno raslinje, s time da je Rick morao stajati na pramcu i sijeći grane mačetom koje su nam smetale. Sve je to lijepo i krasno, ali su grane bile pune velikih paukova koji su padali po nama. "Nisu opasni, jer ako te ubode imaš četiri sata da stigneš do bolnice", "umirio" me Rick. Iako smo ih cijelim putem gazili, bio ih je pun brod. Srećom, nikoga od nas nisu uboli - prisjeća se Željan. 



Kada su doplovili ispred predivnog vodopada, shvatio je Željan koliko je ovdje priroda lijepa i surova. Naime, dok su se divili krajoliku, čuli su glasni škljoc ispred njih, ptica koja je bila na vodi jednostavno je nestala jer ju je zgrabio krokodil. Kada su odlučili krenuti natrag, zbog velike trave im se zaglavio propeler. Rick ga je s rukama u vodi očistio, ali mu ipak nije bilo svejedno hoće li ga napasti "Lacosta". 

Njima dvojici očito nije bilo dosta avanture pa su Željana odveli do velike brane. Tamo je jako opasno i zabranjeno se približavati brani, pogotovo toga dana jer je bila otvorena i ispuštala je višak vode iz jezera. Rick je pokazao signale do kojih je dozvoljeno ići ali dalje je strogo zabranjeno i jako opasno. 

Njih dvojica su popili koje pivo više i mislili su da Željana nisu uspjeli dovoljno preplašiti s krokodilima i paucima, pa kao da im nije bilo dosta, Rick je dao gas i gliserom ušao u zabranjenu zonu, a njegov kum ga je podržavao u toj suludoj namjeri. 

Nužda u hlačama je znak


- Došli smo skroz na kraj brane, gdje sam okinuo jednu sliku, i kad smo se počeli okretati da se vratimo natrag, naš gliserčić je stajao na mjestu iako je Rick davao gas. Gliser se naglo okrenuo na lijevu stranu i bilo nam je jasno da nas je počela struja vući. U tom trenutku u jezero je upao tranzistor i par limenki pive, a Rick i njegov kum se više nisu smijali već su se uozbiljili kao kad magarac piša. Struja nas je počela povlačiti sve više i jedva smo se izvukli plovidbom unatrag. Tada sam shvatio, ova dvojica su totalni luđaci. U tom trenutku smo se sva trojica počeli smijati od sreće, ali vas uvjeravam kad nas je struja počela vući prema otvoru iz brane, bili smo smrtno ozbiljni, jer da nas je povuklo i ne bi nam bilo spasa, što od gušenja i lomova, a i krokodili su tu da ih ne zaboravimo. No, drago mi je da sam dobio svoju dozu adrenalina mada nije bila potrebna i odlično smo se zabavili - prepričava Rakela.

Ponovno su zakačili gliser na Rickov terenac i svo troje otišli do njega u garažu. Tamo je Željan vidio i njegovo vozilo s kojim vozi utrke koje su jako popularne u Australiji, a voze se na zemljanoj stazi, vrte se u krug i često sudaraju. U garaži je također vidio veliki znak na kojem stoji kako je zabranjeno piti alkohol, ispred njih je bilo samo par limenki, ali nakon par sati popilo se sve što je bilo za popiti. 

- Oni su bili na pivi, a ja sam pio Jack-Colu koja je pakirana u malim staklenim bočicama od tri decilitra i vec je promiješana kako treba. Tu večer mi je Rick rekao zanimljiv podatak. Pitao me je "Znaš li Rakela kad mi Australci prekinemo sa pićem?" , odgovorio sam da ne znam, a on kaže "Mi pijemo, pijemo, pijemo i kad obavimo nuždu u hlačama to nam je znak da treba da stanemo". Tu večer se puno popilo, nisam napravio nikakvu nuždu u hlače, ali mi je glava utrnula kao i noga i ništa me nije boljelo, gledao sam kroz maglu svoju natečenu nogu i smijao se sam sebi kako je tako velika, a ništa ne boli kao da je od nekakve gume. Moji prijatelji su me otpratili do apartmana i ostavili na kauču u dnevnom boravku gdje sam se ujutro i probudio - smije se Željan.

"Sinoć sam legao jutros", kako bi u Splitu rekli, u 1:30 je legao, probudio se u četiri sata i već u pet sati bio na motoru. Glava mu se pomalo trijeznila od sinoćnje oproštajne zabave na kojoj je pio dosada najbolju Jack-Colu. Ispočetka je planirao ići u Townsville, ali tamo nije imao nikoga od domaćina pa se uputio za Brisbane. 

U Splitu leteće pantagane, u Australiji prelijepe papige


Mamurluk mu je brzo prošao kada mu je navigacija pokazala da skrene za 1200 kilometara... Nakon dva sata vožnje je prevalio 200 kilometara, pa ga je navigacija opet "ubila u pojam" jer je pisalo "skreni za 999 kilometara". Baš depresivno. Poslije prevaljenih 1150 kilometara stigao je u Tennantcreek. Tu je tražio bilo kakav jeftini smještaj u kampu i na kraju dobio staru prikolicu bez WC-a za samo 50 dolara. 

- Moram priznati da je bilo staro, ali je barem bilo čisto. Za večeru sam imao sir i čajnu kobasicu koju mi je dao domaćin Nikola. Zbog vrućine su dobro pustile masnoću, ali me nije smetalo, onako gladan sam pojeo sve do zadnje mrvice. Dobro sam se naspavao i oko sedam sati sjeo na BMW-a. Noga me malo smetala, ali sam je obložio ledom da bude ugodnije. Poslije 400 kilometara sam ušao u Queensland. Putem me prala kiša što nije neobično za ovo područje gdje padaline traju po tri mjeseca. Prevalivši 1150 kilometara ušao sam u grad Winton i opet iznajmio staru kamp kućicu. BIla je čista iako ima nekakvih kukaca. Međutim, sklopili smo primirje, ne diram ja njih, niti one mene. Noga lagano prolazi, a sutra ne želim forsirati nego voziti samo 850 kilometara do Rockhamptona. Odatle do Brisbanea ostaje nekih 600 kilometara. Svako jutro čizmu jako zategnem i dodatno zaljepim srebrenom samoljepljivom trakom kako bi bila što bolje bandažirana, ali i dalje moram mjenjati brzine petom - objašnjava Željan.

Izjutra, 37. dana putovanja Željan je malo duže ostao u krevetu. Na cesti je bio oko osam sati i vozio se po zavojima i nizbrdicama. Bilo je i radova na cesti, ali ga nije bilo briga. Odlučio se za laganini vožnju no ipak, svako malo ga mrtvi klokan podsjeti da bude oprezan. Uočio je i pregažene male crne divlje svinje koje do sada nije susretao. Bolje prizore od toga priredile su mu velike bijele i male zelene papige koje su u velikim jatima letjele preko ceste. 

- Dok sam gledao te velike bijele papige pomislio sam "evo što ti je država, u nas lete golubovi tj. leteće pantagane, a ovdje papige od 2.000 dolara". I tako sam nakon tri dana vožnje i prevaljenih 2400 kilometara u gradu Longreach napokon dobio signal i poruku na sva tri mobitela od Roberta Homkija iz Mackaya. On je Hrvat i veliki prijatelj s Australkom Sherri Jo Wilkins, koja već tri godine putuje motorom po svijetu. Dvaput je bila moja gošća u Splitu i spavala u prostorijama BMW MK Split. Htio sam ga upoznati unatoč tome što sam morao prevaliti dodatnih 100 kilometara. Na žalost, put je bio duži 200 kilometara budući da su zbog kiša zatvorili cestu od grada Alphe do Clermonta. Kako nisam imao nikakvog domaćina u blizini dobro bi mi došao, moram paziti i na budžet, a volio bih se pošteno najesti i odmoriti. Odlučio sam krenuti prema mjestu Mackay i upoznati nove domačine - odlučio je Željan.

Iako mu se time put produžio za 200-njak kilometara, a usto se još mora i vratiti 100 kilometara, splitski se avanturist ipak odlučio za posjet svojim novim domaćinima, jer su oni najbitniji na putovanjima. Ne iz tog razloga što će samo uštedjeti, nego što će upoznati nove ljude i tako na najbolji i najbrži način doznati sve o njihovom gradu i okolici. Kako se Željan Rakela proveo u Mackayu, te na putovanju do Brisbanea čitajte sljedećeg ponedjeljka...
hr Mon May 16 2016 18:09:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .