Nikad više suza: Vesna Bosanac, žena koja je pretrpjela “trnje i kamenje” dok su joj granate prema bolnici odsijevale u ušima

Priče iz grada heroja nastavljamo s onom o Vesni Bosanac, doktorici i ravnateljici bolnice Vukovar koja je u razdoblju kada je na grad padalo dnevno na stotine granata postala simbol hrabrosti, privrženosti, dobrote i pomoći svima bez obzira jesu bili prijatelji ili pak neprijatelji.

Polovicom prošlog stoljeća Bosanac je rođena u Subotici, a njezino obiteljsko slavonsko podrijetlo kao da je označilo nešto veliko što je doktorica Vesna postala za gornji dio Lijepe naše – oličenje ljubavi i pomaganja u najtežim trenutcima. 

Upravo je u tom najtežem razdbolju razdora grada Vesna upravljala cijelom bolnicom, a uz sve Hrvate brinula i o neprijatelju koji je, bez obzira na oznaku crvenog križa na krovu bolnice, svakodnevno stijenku bolnice „darivao“ s nebrojeno gelera, granata i ostalih ispaljenih naoružanja. Do samog sloma Vukovara doktorica Vesna Bosanac bila je u bolnici, a onda kada je odvedena bila je samo dio svjetine koje su Srbi vodili prema brojnim logorima, ali i na brojna strazišta od kojih neka, još i dan danas, nisu pronađena. Iako je bila odvedena u logor u Srijemsku Mitrovicu, svega dva dana nakon pada grada i tamo bila ispitivana od strane oficira JNA nakon dva mjeseca Vesnu su pustili na slobodu.

Jedna od najtežih stvari vezano za Vesnino ravnateljstvo u bolnici bilo je potresno pismo koje je uputila svega devet dana prije katastrofe o uvjetima rada u podrumu bolnice te liječenja i srbi za bolesne i ranjene pacijente: „Dana 9. studenog nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teškog artiljerijskog naoružanja koja je već gotovo potpuno urušena… među ostalim, rođeno je nedonošće nakon samo 25 tjedana trudnoće, tjelesne težine 800 grama. Liječi se u inkubatoru u podrumu bolnice. Situacija je izuzetno teška uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. Tokom poslijepodneva dva požara u krugu bolnice jedva su ugašena. Očajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogućila evakuaciju 450 ranjenika uključujući nedonošćad i trudnice kao i njihovo adekvatno liječenje i tretman. Jučer, 8.11. stiglo je 75 novih ranjenika na kojima je izvršeno 35 teških operacija. Ugroženi su životi medicinskog osoblja koje požrtvovno radi 24 sata na dan. PS: 10. studenog 1991: još uvijek smo živi ali, čini se, ne zadugo.”

Zanimljiv razgovor prije dvije godine Vesna Bosanac imala je za N1 televiziju u kojem je opisala sve ono što je ona svjedočila u Vukovaru: „Mogu naravno govoriti o svemu čemu sam ja nazočila i što sam ja vidjela, a i prema svjedočenjima ljudi kad su mene odveli. 18. studenog 1991. je potpisan međunarodni sporazum između Europske promatračke misije, Hrvatske vlade i JNA o evakuaciji vukovarske bolnice. Ujutro, u ponedjeljak su trebale doći ekipe Međunarodnog crvenog križa i započeti evakuaciju bolnice. Mi smo dan prije pripremili sve ranjenike i pacijente za evakuaciju i očekivali to što se trebalo dogoditi. Na taj se dan nitko nije pojavio. Oko 11 sati javili su nam se promatrači, iz obližnjeg sela, iz Negoslavca dokle su mogli doći. Do tamo ih je pustila JNA, a dalje nisu mogli. U utorak je u bolnicu ušla JNA, prvi puta. Bez ikoga drugog. Kad sam vidjela da nema nikoga od onih koji su predviđeni sporazumom ja sam zahtjevala od oficira JNA da se sretnem s njima. Odveli su me u Negoslavce, vidjela pukovnika Milu Mrkšića i zahtjevala poštivanje sporazuma. On se ponašao kao da ništa ništa, ali je govorio da će sve učiniti da se evakuira bolnica na dogovoren način. Međutim, to se nije dogodilo, već je u srijedu 20. studenog ujutro došao Veselin Šljivančanin i mene odveo u pritvor. Prozvali su van, na ulicu, iz bolnice sve koji su mogli hodati – ranjenike, civile, radnike. Prije toga su po popisu prozvali 25 najteže ranjenih i odveli ih kamionom u nepoznato. Dan danas ti ljudi nisu nađeni. Sve što se kasnije događalo ja sam čula i saznala iz svjedočenja ljudi. 200 ljudi iz bolnice nađeno je na Ovčari – 105 ranjenika, a ostalo djelatnici i civili. Za 64 osobe iz bolnice se još ne zna gdje su.”

– Mi smo za to tek saznali tijekom 1992. i 1993. kada su počeli pregovori sa suprotnom stranom u Budimpešti pod okriljem Međunarodnog crvenog križa i kad su se pojavili prvi svjedoci koji su preživjeli Ovčaru. Za samu grobnicu smo saznali tek 1993., na osnovi izjava svjedoka. Nismo znali koliko je tijela unutra, a ekspert je ustanovio da su to ranjenici iz bolnice – našli su gipseve, longete, kute osoblja bolnica…”

– U to vrijeme su Šljivančanin i svi s druge strane negirali da postoji ta grobnica. 1995. je grobnica preseljena na Medicinski fakultet u Zagrebu. Obdukciju su svih tih tijela radili su Amerikanci. Mi smo dobili patološka izvješća i već se onda moglo prepoznati mnoge.”

– Cjelokupna medicinska dokumentacija iz bolnice bila je odnesena u Beograd i nikad nam je nisu vratili. Ni danas. Po tome bismo mogli točno znati tko su svi nestali. Pokušali smo i preko Ministarstva vanjskih poslova i Haaga no srpska strana je tvrdila da tu dokumentaciju nema, da toga ne mogu naći.”

– Bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić je prilikom posjeta Vukovaru donio nešto dokumentacije. Nije bila ta medicinska, no donio je neke bilježnice naše glavne sestre gdje se vidi tko je bio u bolnici do 18. do kad nije završila opsada, ali pravu dokumentaciju još do danas nismo dobili. Ona postoji, ali je ne žele dati jer je ona dokaz ratnog zločina.“

18. studeni, dan pada Vukovara nam se bliži, a slovo po slovo došli smo do kraja i posebne priče o vukovarskoj herioni – doktorici Vesni Bosanac.

U sutrašnjoj rubrici „Nikad više suza “ upoznat ćemo tko je bio francuski ratni dobrovoljac Jean-Michel Nicolier koji je ostavio svoju kuću i krenuo u obranu Vukovara u kojem je vidio tugu djece i baka pod bremenom neprijatelja koji ga silno napada.

POSLJEDNJE DODANO: