Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5a9076462af47f32088b4774/80
Foto: Pixabay

Moja životna priča: Jedno "spavanje" obilježilo me za čitav život

Svatko od nas ima svoju životnu priču. Svaka je drugačija i jedinstvena na svoj način. Bez obzira želimo li ili ne u nju se moramo uklopiti.

Koliko god djelovalo lako uz pretpostavku da si sam sebi najveća inspiracija, u ovom trenutku shvaćam da to i nije tako. Nije problem u inspiraciji nego u tome kako zapravo započeti ovu priču u kojoj sam glavni akter baš ja. Imam osjećaj da što god napišem može izazvati krivu reakciju. Zato prije nego krenem otvarati poglavlje po poglavlje svog života želim istaknuti sljedeće: Ne pišem ovo da bih izazvao sažaljenje ili podizanje spomenika, hvalospjeve...

Naprotiv, želim samo da pomoću mog teksta shvatite da su sve prepreke u životu savladive, neke prije neke kasnije. Problem je samo što mi većinom ili neki od nas nemaju strpljenja pa idu glavom kroza zid i prekasno shvate da nedužnima zapravo nanose najveću bol svojom tvrdoglavošću da nešto mora biti sad i odmah. Vrijeme i upornost jedino mogu dati rezultate, a sve drugo samo dodatno udaljiti od cilja.  

 Da krenem lagano s onim zbog čega ovo i pišem..

Rodio sam se u ožujku prije skoro 30 godina. Te noći moja majka je kako kaže osjetila najveće bolove u svom životu. Bilo je oko 1 sat ujutro i nju je probudila jaka bol. Kada je shvatila da jako krvari odmah se uputila prema zadarskom rodilištu. Mama i dan danas zna reći da je taj  put do bolnice trajao kao čitava vječnost.  Tata je vozio sporije jer je ona kako kaže imala osjećaj da će ako prođu preko malo veće udubine na cesti doslovno „sve iz nje ispasti“.

Da napomenem bila je 7 i po mjeseci trudna u tom trenutku. U bolnicu stiže oko 1:30 sati, pomalo zbunjena. Tada su je dežurni doktori, umjesto da je odmah odvedu na carski rez, što je bilo logično, s obzirom na situaciju u kakvoj je bila, smjestili u tada „ umiruću  sobu“ i  ostavili ju do negdje 6 sati ujutro da se muči s bolovima i krvarenjem dok su oni, kako su rekli otišli malo odspavati.

To njihovo „ spavanje“  kasnije će me obilježit za čitav život

Kad su dežurne sestre vidjele da krvarenje ne staje otišle su po doktora. Kada je doktor vidio situaciju odmah je rekao da se ide spašavati majku, a da sam ja vjerojatno već izgubljen. Odveli su je u konačnici na carski rez. Ispred moje obitelji, majke i mene koji sam već na neki način bio  „otpisan“ uslijedili su sati, a kasnije će se uspostaviti i dani neizvjesnosti. 

U operacijskoj sali priča majka za vrijeme operacije  doživjela je bolove kao nikada u životu. Kaže da je čula negdje u daljini moj prodoran plač, a isto tako napominje da se budila pri kraju operacije iz anastezije te da je posljednja dva šava na njenom trbuhu osjetila „kako šivaju“ što ističe da je nešto izrazito strašno. Naposljetku, saznala je razlog sve toga: Doktori su rekli da se to sve dogodilo zato što joj nisu smjeli dati jaku anasteziju jer je izgubila previše krvi i u slučaju da su joj dali dozu koju su trebali vjerojatno se više ne bi probudila. Tu informaciju naravno nije saznala odmah nego tek nakon nekog vremena. Doktori, a kasnije i medicinske sestre sve svoje propuste u mom slučaju pokušali su zatajiti.

Nakon poroda majka je lagano dolazila k sebi, a ja sam nakon teškog poroda završio  u inkubatoru težak 2 kilograma i 200 grama, što je bila i relativno dobra težina za dijete rođeno od 7 mjeseci i jednog tjedna. 

Sama činjenica da sam preživjeo bila je iznenađenje, ali tu tek započinje prava borba za moj život

Do majke su dolazile razne informacije, od toga da neću preživjeti noć, do toga da ću imati nekakvo oštećenje, ali se neće znati kakvo do nekih 2- 2 i po godine mog razvoja. U početku se mami skrivalo dosta s obzirom da je bila u šoku od svega. 

A onda je do nje do nje došao doktor. Onaj isti, onaj koji je izvršio carski rez i rekao: Bori se, ali ne znam dokada i što će biti s njim i slegao ramenima.

Kasnije je do mame stigao i moj otac koji rekao da ja nisam dobro i da ću umrijeti. Bio je sav u šoku i zbunjen. 

Moja majka mu je na to samo uzvratila: On će živjeti!

I ostali članovi obitelji uglavnom su do majke dolazili s informacijama da sam u jako teškom stanju i da ne vjeruju da ću dugo izdržati. Mami je bilo jako teško, ali vjerovala je u čuda i u nijednom trenutku nije sumnjala u to da neću preživjeti.

Treći dan od poroda do majke je došla doktorica, tadašnja dječja neonatalna pedijatrica i prva koja je postavila dijagnozu. Rekla je da sam u porodu ostao bez kisika i da imam krvarenje u mozgu. Zbog toga je stanje bilo jako teško. Rekla je da ako preživim, posljedice neće biti vidljive sve dok se ne razvijem. 

Tada se moji roditelji zakljinu Sv. Anti Padovanskom i mole za moje zdravlje i odlučuju da će mi ime biti Antonio.. 

hr Fri Feb 23 2018 21:15:00 GMT+0100 (CET) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/57f90dbc1eea8f80458b467d/80

Ljubomora zbog dolaska novog člana obitelji

Zadranin Antonio u novom nastavku otkriva kako se osjećao kada je saznao da je njegova majka trudna

Ljeto 1995. bilo je opuštajuće i mirno za mene. Kupali smo se svaki dan i išao na različite plaže s maminim rođacima. Skoro svaki dan bili bi na drugom mjestu s obzirom da je mene nekad bilo teško dovesti do pojedinih plaža. Mamina dva rođaka najčešće bi me nosila do tih mjesta jer mi se bilo teško kretati po takvim kamenitim područjima. 

Iako su to bila mamina dva najbolja rođaka oduvijek sam ih zapravo zvao ujacima jer smo bili više nego bliski. Moja rodica Martina je  kćerka jednog od njih dvojice i bila je uvijek uz mene. Nebrojeno puta bi nam se pridružila i naša rodica Maria. Svi zajedno smo imali super djetinjstvo.

Zapravo su njih dvije uz rodicu Tinu koja je starija od mene osam i pol godina bile jedine s kojima sam imao blizak kontakt, a da su mi bile u rodu.

Nakon divnog ljeta stigla je nova školska godina. Sad  je sve bilo puno lakše jer smo se na neki način uhodali u školske dane i kroz drugi razred sam bio puno samostalniji , sigurniji u pisanju kao i u drugim školskim obavezama.

STIŽE PRINOVA

U Novoj godini 1996. saznali smo da ću dobiti krajem ljeta brata ili sestru. Bio je to veliki šok za majku pa onda i za mene. Moja majka se posebno čuvala iz straha da se ne ponovi slična priča sa mnom. Majka je bila jako uplašena.

Kako se majčina trudnoća bližila kraju tako je moja ljubomora rasla zbog jednostavnog razloga jer su me svi u kući počeli zafrkavati kako će novi član obitelji sve promijeniti i kako neću imati toliko pažnje kao do sada. To je bila njihova zafrkancija koju ja kao dijete tada nisam shvaćao.

Totalno sam krivo percipirao njihove riječi i bojao sam se da će zaista tako biti. Čak sam potajice kad me nitko ne bi vidio razbijao svoje igračke iz straha da one ne bi završile kod novog člana obitelji, a ja ostao bez njih. Jednog dana dok sam razbijao svoju igračku mama je naletjela i pitala me: "Što to radiš?". Ja sam odgovorio da ne želim da moje igračke završe kod mog brata ili sestre i da mi svi u kući govore da za mene nitko neće mariti kada dođe mala beba. Majka je vidjevši da je situacija ozbiljna odradila sa mnom ozbiljan razgovor gdje mi je naposljetku objasnila da je to sve zafrkancija  i da nitko neće raditi razliku između nas dvoje. Tad mi je bilo puno lakše i stvarno sam se istinski veselio bratu ili sestri. U međuvremenu smo saznali da ću dobiti brata.

U iščekivanju dolaska mog brata završila je i ova školska godina koju samo završio isto tako s vrlo dobrim uspjehom i dobio uz to pohvalu razrednog vijeća za izvanredan trud i uzorno ponašanje. 

U kolovozu je na svijet stigao moj brat Mattia. 

Započela je i nova školska godina, 3. razred osnovne škole.  Moja prošla učiteljica otišla je u mirovinu i dobili smo novu mlađu učiteljicu koja nije imala tako puno razumijevanja za mene kao prethodna…. 


hr Sat Jun 09 2018 16:38:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5acddf7b2af47f2a5d8b4af5/80
Foto: PIXABAY

Uz pomoć učiteljice i majke do uspješnog završetka prvog razreda

Zadranin Antonio, otkriva kako je završio prvi razred unatoč poteškoćama
Stigla je jesen i počela je prva školska godina. U početku sam bio uplašen i zbunjen. Kada sam došao  u školu, prvo sam morao pronaći klupu sa svojim imenom. Nakon par sekundi traženja učiteljica nas je uputila na mjesta. Na stolu je bila sličica s brodom i iznad te sličice pisalo je moje ime i prezime. Sjeo sam, a u klupu do mene je nakon nekog vremena došla i sjela djevojčica Anđela. Slika s njenim imenom  bila je pored moje. 

Prvo su s nama u učionici bili roditelji, a nakon što je učiteljica upoznala roditelje, zamolila ih je da izađu kako bi ostala nasamo s nama. Objasnila je osnovna pravila škole te nam je rekla kako nam je ovaj razred druga obiteljc,a posebno nakon toga predstavila je mene i moje poteškoće te ih je zamolila za pomoć kako se ja ne bih osjećao drugačije od njih. 

Učiteljica nam je bila starija gospođa koja je bila puna razumijevanja prema svima, a posebno prema meni. Nastava je krenula svojim tijekom i lagano smo krenuli s lekcijama. Najviše problema u početku zadavalo mi je pisanje. Na tome je trebalo jako puno raditi. Sa mnom je radila  učiteljica i majka kod kuće i čak smo jedno vrijeme plaćali privatnog defektologa da bi  sa mnom radio kod kuće.

Nakon nekog vremena mama i učiteljica su se dogovorile kad krenemo učiti slova da mi učiteljica za početak stavlja točkice koje ću ja spajati i tako dobiti početnu praksu u pisanju. Bilo je jako teško s obzirom da sam imao i problem s vidom. U početku za vrijeme velikog odmora mama je dolazila svaki dan i bila sa mnom to vrijeme prvenstveno iz straha da me ne bi netko nehotice gurnuo. 

Djeca  su me brzo prihvatila, naročito moja prijateljica Anđela koja je stalno bila uz mene. Svi su mi bili jedna velika podrška i maksimalno su mi olakšali prve školske dane. To je sve bilo i do učiteljice jer ih je ona od prvog dana učila kako se ponašati s djecom koja imaju problem kao ja. 

U tom početku to je bio, predivan razred gdje sam s užitkom išao svaki dan u školu. Usmeno sam sve savladao brzo i odlično, ali pisanje je bilo i dalje jako teško. Majka je krenula s vježbom pisanja slova bez spajanja točkica. Za mene je to bilo teško, ali je ona bila uporna i jako stroga. 
Tolerirala je još neko vrijeme pisanje točkicama dok sam u školi, a onda je jedan dan samo rekla učiteljici da ne želi više točkice i smatrala je da sam spreman pisati slova bez točkica što je učiteljica prihvatila. Nakon nekog vremena nije više htjela da defektolog dolazi u kuću jer je smatrala da je sve sporo išlo te je uzela stvar u svoje ruke skupa s učiteljicom. 

Nakon nekog vremena konačno sam počeo samostalno pisati bez točkica. Uz velik trud i rad, a uz to sam još morao i raditi dodatno vježbe zbog svog fizičkog stanja. U drugom polugodištu učiteljica je majci predložila da ne dolazi svaki dan na odmor nego da me prepusti mojim prijateljima koji su se brinuli za mene, pogotovo Anđela. 

Prvi razred završio sam s vrlo dobrim uspjehom što iskreno nitko nije očekivao. Nisu mislili da ću čitati i pisati, a ja sam na kraju prve školske godine čitao i pisao, doduše teže, ali jesam, uz velik trud moje tadašnje učiteljice, majke i naravno mene samog.
hr Sun Jun 03 2018 12:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5a4e5c7fb9e03e72408b463a/80
Foto: Pixabay / Ilustracija

Težak upis u osnovnu školu

Zadranin Antonio završio je dva fakulteta unatoč poteškoćama koje su ga snašle u životu i dalje hrabro ide naprijed, a ovaj put otkriva kako je prošao upis u osnovnu školu..

Bio je svibanj 1995 godine. Došlo je vrijeme za upis u prvi razred, a za to sam se trebao ponovo vratiti u vrtić na testiranje.Nakon svih testiranja nametnulo se pitanje u koju me školu staviti. Zbog oštećenja fine motorike htjeli su me staviti u specijaliziranu školu, a intelektualno i psihički sam po njima bio za redovnu školu. U osnovnoj školi Šime Budinića u Zadru isprva nisu htjeli puno razglabati nego je njihova odluka bila da sam za specijaliziranu školu u Zadru. 

Majka je molila da mi daju priliku i da me prime na neko određeno vrijeme te da se tako uvjere da nisam za specijaliziranu školu. Majka je ipak  najbolje znala moje sposobnosti međutim oni nisu htjeli pristati na to. Nakon zadnjeg pokušaja razgovora sa tadašnjim defektologom, psihologom i ravnateljem škole Šime Budinića, majka se naposlijetku odlučila obratiti telefonski nadležnom ministarstvu. Odmah ih je dobila i ispičala im priču koja se događala te ih molila za pomoć jer je smatrala da nisam za specijaliziranu školu. Ugodno se iznenadila koliko je nadležna gospođa bila ljubazna i spremna pomoći. Gospođa iz ministarstva nakon razgovora s majkom uputila je školi Šime Budinić u Zadru dopis u kojem traži od škole da me upiše i stavi na prilagođeni program za pisanje te da se većinu stvari pitam usmenim putem. 

Intelektualno sam mogao sve kao i druga djeca, no problem je bio samo u pisanju. Nakon što su u školi primili dopis iz ministarstva bili su poprilično zatečeni i morali su postupiti po njihovoj zakonski ispravnoj naredbi.

Nakon što smo izvršili upis u redovnu školu i dobili ovu bitku sa školom uslijedilo je opuštajuće ljeto. Majka me nije htjela opterećivati prije vremena sa slovima i brojkama smatrajući da ću imati dovoljno vremena kad krene školska godina, iako je bitno za napomenuti da sam tad sa sedam godina bio super u zbrajanju i oduzimanju čak i množenju i dijeljenju bez pisanja. 

Kada bi me pitali dao bi im odgovor iz glave bez da išta pišem. Naime riječ nije bila samo o jednoznamenkastim brojevima ,nego i višeznamenkastim brojevima. No kasnije će se uspostaviti da je to bila samo jedna vrsta „bljeska“ i da će mi matematika biti što zbog motoričkih smetnji, što zbog nezainteresiranosti prema tom predmetu najomraženiji predmet tokom čitavog školovanja...

hr Tue May 22 2018 08:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5af861fb2af47facc38b463e/80
Foto: Pixabay

Kako je odgajateljičino ponašanje natjeralo majku da me ispiše iz vrtića

Zadranin Antonio u novom nastavku otkriva što je potaknulo njegovu majku da ga ispiše iz vrtića koje je za njega bilo jedno od težih razdoblja u životu
U dvorištu vrtića postojale su ljuljačke i tobogan. Volio sam se spuštati niz tobogan. Jednom kad sam se krenuo penjati, u trenutku kad sam planirao sjesti i spustiti se, netko me od djece gurnuo svom snagom. Odletio sam s tobogana na šljunak. Pao sam na prsa, nekim čudom bez većih posljedica. Naime, kada god bih padao naučen sam da se u padu sklupčam i sačuvam najviše glavu.

Kad su moji roditelji taj dan došli po mene odgajateljica im je rekla da sam pao, ali da je to sasvim normalno i da se svima to događa. Majka je reagirala i vidjela da imam ogrebotine po sebi. Odmah je tražila razgovor s ravnateljicom vrtića zaprijetivši da će me ispisati iz vrtića. Odgajateljica je ipak i dalje nastavila po starome.

Često nas je znao snimati HRT pa sam i tada bio prvi puta na tv-u. Bio je to jedan od priloga iz našeg vrtića. Mene su tada pitali neke stvari, a ja uopće nisam znao da ću biti na HRT-u. To je zapravo bilo jedino dobro iskustvo iz tog vrtića.

Još jedna od ružnih stvari koje je odgajateljica znala napraviti je to da bi me stavila u invalidska kolica kada bi išli negdje vani. Iako ju je majka zamolila da je poželjno da hodam, ona se oglušila. Lakše joj je bilo staviti me u kolica i još dvoje djece na mene i tako bi ona riješila svoj problem s nama koji smo se loše kretali ili uopće nismo hodali.

Odgajateljica mi je tada zaprijetila da ne smijem reći ništa majci. No, dogodilo se to da dok smo šetali jedan dan majka i otac su slučajno prošli autom pored nas i majka je vidjela kako sam u kolicima s dvoje djece na sebi. Tada je izašla iz auta i pokupila me doma bijesna. Odlučila je ispisati me iz vrtića.

Sutradan su bile maškare. Majka mi je rekla ako odgajateljica ponovo sjedne djecu na moje noge da će mi to biti zadnji dan vrtića. Znao sam da će odgajateljica to ponoviti. Bio sam sretan što mi je ostalo zadnjih par sati boravka u tom užasu od vrtića. Majka je stajala sa strane i promatrala sakrivši se u grm. Obučen u suncokret, odgajateljica me stavila ponovo u invalidska kolica stavivši opet dvoje djece na mene. Tada je moja majka izašla iz grma i rekla odgajateljici da skloni djecu s mene. Skinula je suncokretov kostim s mene i bacila ga na nju. Rekla joj je da je može biti sram i da me više neće vidjeti u vrtiću. Tada sam bio najsretniji jer je konačno užas od ovog vrtića bio iza mene…
hr Sun May 13 2018 18:04:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .