Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5742273efe96ff436a8b459e/80
Foto: Nikola Vilić / CROPIX, Facebook

NOVA RUBRIKA Dalmacija News duel: Jakša Fiamengo i Pjero Mirić - autori različitih generacija

Kakvi su bili Fiamengovi počeci, a kakvi mladog autora na početku karijeru – saznajte u našem današnjem paralelnom intervjuu

Jakša Fiamengo i Pjero Mirić su dvojica autora koji se uopće ne poznaju, ali mi ih ovom prilikom u našoj priči upoznajemo. Oni vole Dalmaciju, dalmatinsku rič, baštinu, djedovinu, more, maslinu, granu, život. Podrazumijeva se da nemaju jednako bogatu karijeru iz prostog razloga što je među njima 36 godina razlike, ali publika ih je obojicu prigrlila kao svoje. Sebi bliske.

O velikom Jakši Fiamengu se mogu pisati knjige s obzirom na to da pripada krugu najistaknutijih recentnih hrvatskih pjesnika. Broji više nagrada nego godina, između ostalog je odlikovan Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a zahvaljujući korištenim formama poezije, eseja, kritike i scenarija dotaknuo je u sve osjetljive dijelove društva i domovine. Niz njegovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih imena hrvatske estrade te klapa, zborova i dječjih ansambala, radio je scenarije za mjuzikle, dokumentarne filmove, lutkarske predstave te još puno toga. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije, pojedine su mu pjesme prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Njegove pjesme su toliko zaživjele među ljudima da ponekad čovjek nije siguran je li riječ o autorskoj ili narodnoj pjesmi, za primjer se zasigurno mogu uzeti pjesme kao što su "Piva klapa ispo' volta", "Nadalina", " Karoca gre" te brojne druge. Autor 40-ak knjiga i dobitnik mnogih državnih priznanja za književnost.

S druge strane, imamo predstavnika nešto mlađe generacije, Pjera Mirića (33), rođenog Splićanina, ali zaljubljenika u otok Brač odakle mu sežu obiteljski korijeni. Iako je autorski aktivan od 2009. godine, njegove stihove su opjevale brojne klape kao što su Cambi iz Kaštel Kambelovac, Šufit, Rišpet, Neverin, Mriža, Morbin, Kampaneli Donja Kaštela i drugi. S Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 2015. odlazi s dvije nagrade struke, dok 2014. godine na Večeri dalmatinske pisme u Kaštelima osvaja nagradu za najbolje stihove s pjesmom ''Vrime biži''. Prošle godine je izdao i svoju prvu zbirku čakavske poezije pod naslovom ''Delmatska zemjo''.

Kako danas gledate na svoje početke, koje slike pamtite?

Jakša: Ja sam bio u žiriju Splitskog festivala tri godine, godine 1979. sam trebao razgovarati s Runjićem da jednu pjesmu ispravimo za nadolazeći festival. Ja sam se s njim našao na Rivi i on mi je onda predložio da mu napišem nekoliko pjesama koje je on naknadno uglazbio. Prva je bila "Nocturno", imao sam tada 33 godine i 4 knjige iza sebe. Ljudi su tada počeli pisati o meni kao mladom autoru, ma koji mladi autor. Meni je pisanje za skladanje ili kako bi rekao Arsen "primijenjena poezija", ali ja uvijek dodajem da se ne smije odustajati od poetskih razloga i da se ne pišu gluposti. To zahtjeva neku formu; A fraza, B fraza, versi, rima, neka ljepota, bez banalnosti, da kažeš neku istinu. Ja sam često pisao ljubavne pjesme, ali takva pjesma je bila samo povod da se kaže nešto o životu. Oliver je prorok u pjevanju, on pjeva kako govori, on ne treba isforsirati glas kao što neki to rade.

Pjero: Moja prva suradnja s klapom se dogodila 2010. godine, a radilo se o mojim prijateljima s Brača iz Klape Morbin. Njima se svidjela moja pjesma o Braču i te godine je uglazbio njihov tadašnji voditelj, maestro Duško Tambača. S njom će te godine Morbin nastupiti na festivalu u Kaštelima i osvojiti nagradu za najbolju izvedbu, a ja ću nastaviti suradnju s našim možda ponajboljim klapskim maestrom Tambačom, suradnju koja i danas traje. Od tada polako ulazim u ''klapski svijet'' i u njemu ostvarujem mnoge suradnje s autorima i klapama.

Tko je najviše utjecao na vas kao autora?

Jakša: Ma nitko. Ja sam Arsena prihvatio kao svog čovjeka i mi smo se družili. Poštovao sam njega, ali onda je Zdenko Runjić proširio taj krug.

Pjero: Ne mogu nikoga posebno izdvojiti da je utjecao na moj stil pisanja i općenito na ljubav prema klapskoj pismi. Mislim da se s time rodiš i dojiš u najranijoj dobi. Kad je riječ o dalmatinskom izričaju, meni je sasvim logično da prvo moraš voljeti svoje da bi mogao voljeti i ''tuđe''. Naravno da pritom ne mislim samo na klapsku pismu, nego i na jezik, kulturu i povijest kraja u kojem si rođen i u kojem živiš.

Kome ste se tijekom svog sazrijevanja najviše divili?

Jakša: Nisam se nikome divio, nisam imao svoje idole. Ja sam prije svega pisac, član Hrvatskog društva skladatelja, već dva mandata sam u upravnom odboru. Ja sam se dijelom izborio da pisci budu ravnopravni članovi, a ne vanjski suradnici kao što sam nekad bio. No isto tako se borim da pjesme ne piše bilo koja budaletina, to ponižava poeziju, glazbu i umjetnost.

Pjero: Moji idoli u djetinjstvu su bili Maradona, Gulit i ostali nogometaši, a nikad inženjeri ili pjesnici.

Kada vas najčešće hvata inspiracija, oristite li laptop ili pak nema do papira i olovke?

Jakša: Ja pišem direktno u laptop, ja nisam nikada u kafanama pisao. Možda zabilježim neki stih jer mi pobjegne, posebice sada kada navršavam sedam banki. Meni je rad na skladanim pjesmama pomogao da izvještim se u pisanju te forme vezanog stiha. Ja sam poslije toga napisao 5 knjiga soneta, neki su i uglazbljeni jer su ih uzimali iz knjiga. Ja sam se s hrvatskim pjevačima izvježbao metriku i s vremenom postao majstor. Imam 400 soneta, ja ne znam koji je bolji, ja o sebi pričam kako mislim. Iza sebe imam 40-ak knjiga, još ovu godinu izlaze 3 potpuno nove.

Pjero: Najviše volim pisati na papiru jer mi je to nekako najprirodnije. Veći je gušt prekrižiti dio teksta ili zgužvati papir i baciti u škovace. Ipak, kako inspiracije ne bira vrijeme ni mjesto, ponekad ako nisam uz papir znam i koji lijepi motiv zapisati u mobitel. Zna se dogoditi i dok vozim auto da mi nešto padne na pamet i onda čeka semafor i crveno svjetlo da bih taj stih ili dva zapisao u mobitel. Kasnije kući sjednem za papir i nastavim plesti ostale stihove oko toga.

Koliko vas izvođači traže, a koliko često vi tragate za njima za određene pjesme?

Jakša: Ja nikad nisam tražio glazbenike, skladatelje, izdavače ni ikog drugog. Uvijek su svi tražili mene. Mene i danas svi stalno zovu, ja ne mogu svima ni odgovoriti. Meni stalno netko traži pjesme. Još ove godine trebam izdati knjige jer sam dobio stimulacije, a predsjednik društva mi piše treću knjigu. Ja sada imam akademsku titulu pa se to kao ne gleda baš dobro, ipak je to laki žanr. No ja svejedno u to ulazim jer moji prijatelji akademici to ipak poštuju, ali sam siguran da ne bi poštovali da se samo time bavim. Ljudi su mi uvijek otvarali vrata i danas još uvijek neki skladatelji traže mene. Ja nikome nikad nisam ništa nudio.

Pjero: Kako za sada pišem samo stihove, uglavnom tražim suautore, ili oni potraže mene, pa nakon što snimimo demo snimku šaljemo je na adrese klapa za koje procijenimo da bi im pjesma odgovarala. Ipak u zadnje vrijeme se i klape znaju obratiti i tražiti pjesme.

Kojoj formi pisanja se najlakše prepustite?

Jakša: Ja sam prije svega pjesnik, pišem u svom komiškom dijalektu, po splitskom, srednje dalmatinskoj ćakavici. Ja sam ipak pisac koji je dobio brojne nagrade; od Nazorove nagrade, do Nagrade Tina Ujevića,  Nagrade Josipa Severa, pa od Nagrade grada Splita, Medalje grada Splita, Nagrade grada Komiže, tu je Nagrada za životno djelo grada Komiže, pa puste nagrade u Slavoniji, Podstrani… Nikad se ni za što nisam nudio, niti sam se prijavio ni na jedan natječaj. Ja sam samo bio zahvalan jer su ljudi prepoznali moje kao i svoje. Mislim da pišući mogu najbolje ispuniti svoju zadaću u životu, a to je činiti dobro drugima. Mislim da sam postigao dovoljno da više ne trebam ništa napisati u životu.

Pjero: Ne sjećam se koja je prva pjesma koju sam napisao, ali ta sasvim sigurno nije uglazbljena. Zapravo, ja sam talentiraniji bio u pisanju proze i mislim da je tako ostalo i do danas. U zadnje vrijeme najviše pišem pjesme, ali ponekad i napišem malo proze. Želja mi je jedan dan izdati zbirku tih kratkih proznih komada. Jedan dan bih volio i raditi na nekom mjuziklu, koji će biti vezan uz tematiku koja bi mi kao autoru tekstova odgovarala i bila inspiracija.

Kako gledate na Omiški festival, naravno da gospodin Fiamengo može povući paralelu za nekada i sada?

Jakša: To je meni nešto što ja obožavam, zato što sam ja čovjek iz puka. Klapska pjesma je fenomen ovog podneblja, endem ovog podneblja, doživljavam je kao izravnu kopču s baštinom. Ja u toj pjesmi čujem glasove svojih predaka, glasove ljudi koji su pisali kako su živjeli i živjeli kako su pisali. Ljudi su bili čestiti i tu svoju muku, svoje radosti, svoje veselje, svoje sprovode, procesije, stavljali su svoje drage i tužne trenutke u poeziju. Oni se nisu potpisivali, ne zato što nisu htjeli, nego to tada nije bio običaj. I onda kažu da je to narodna pjesma, nije to narodna pjesma, to je tamo neki čovjek  napisao i narod prihvatio. To je izravna kopča ovog vremena s baštinom, a ako je prisutna u ovom vremenu znači da ima svevremensku vrijednost. Ja smatram da ne pjeva samo onih nekoliko pjevača koji su na pozornici, već svi koji su pjevali prije i koji će pjevati poslije, jer mi smo svi karika u jednom lancu. Ja sam u pjesmi jedna karika koja je pristala da bude čovjek koji piše za ljude koji znaju pjevati. Među pjevačima koji se pojave na pozornici ja vidim još jednog čovjeka koji nema lice, nema tjelesnost, a zove se vrijeme. U klapskoj pjesmi ja osjećam duboko čovjeka koji se ne vidi, to je vrijeme. Svatko može napisati pjesmu, ali ako te vrijeme ne prepozna onda ništa od toga. Pjesma nije završena u trenutku kada ja kao autor stavim točku ili izvođač je izvede, već je pjesma završena u onom trenutku kada dođe do čovjeka koji je sluša. Ako je prihvati, onda ta pjesma nešto vrijedi.

Pjero: Omiški festival jeste stvar prestiža, ali na žalost ili na sreću za samo uski krug ljudi koji vole onu iskonsku klapsku pismu. U današnje vrijeme kada je tržište zasićeno velikim brojem festivala, izvođača i pjesama koje u eteru ostaju sve kraće, sve manji broj ljudi je ostao vjeran Omiškom festivalu. Naravno da su i novci utjecali na to. Izgleda da je jedino prefiks ''klapa'' ono što je iz Omiša uspjelo zaplivati u komercijalnim vodama, ali to je tako. Glazba je živo tkivo i mijenja se, a vrijeme nosi svoje. Neman ništa protiv ikojeg ''đira'' glazbe, ali bih volio da se prefiks klapa malo energičnije brani od nasrtaja konzumentskih vremena, bar u cilju očuvanja baštine i kulture ovog kraja. No, to nikako ne znači da mislim da je sve što je klapsko dobro, a sve što je neklapsko loše. Volim pisati i slušati različite glazbene žanrove. U konačnici ostaje i ostat će samo ono što je kvalitetno. Vrijeme će pokazati, ono je najobjektivniji žiri!

Što za vas predstavlja ljubav, kao jedna od najčešćih inspiracija?

Jakša: Ljubav je svemirska sila, ljubav je ono što nas pokreće. To nije samo stvar emocija, samo senzibiliteta, to je način života. Ja smatram da se predmeti između sebe ljube. Moram spomenuti mog kolegu Popadića iz novina koji mi je rekao da je znao razgovarati s cvijećem. Ja mu vjerujem. Ja sam imao običaj razgovarati s mojim mačkom Busterom koji je sa mnom živio 18 godina i dva mjeseca. Podsjećao me na Bustera Keatona, uvijek ista smiješna faca. Pokopao sam ga na Marjanu ispod svojih stihova kod svetog Jere. 

Pjero: Ljubav je spiritus movens. Osnovni preduvjet zdravog i sretnog života je voljeti, biti voljen i naravno raditi stvari koje voliš, bar kroz hobi. Obiteljsko okruženje i dragi prijatelji su također važan dio tog ljubavnog kolača. U konačnici mislim da je bez ljubavi nemoguće posjedovat ikoju ljudsku vrlinu.

Facebook komentari

hr Mon May 23 2016 06:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .