Article

http://www.dalmacijanews.hr/files/5ac9de762af47f09588b4a6e/80
Foto: PIXABAY

"Molimo biskupe i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom od različitog"

Jacqueline Bat, Jadranka Brnčić, Lana Bobić i Marina Škrabalo o Crkvi, biskupima, kampanji protiv Istanbulske konvencije
U televizijskim raspravama o Istanbulskoj konvenciji, pred najširom javnošću dogodilo se nešto čega inače u Hrvatskoj baš i nema: unutarcrkvena javnost. Kada je nakon zagrebačkog prosvjeda protiv ratifikacije konvencije na Hrvatskoj televiziji Kristina Pavlović, predsjednica konzervativne i Crkvi bliske udruge Grozd, rekla da se čuo glas hrvatskog naroda i vjernika, sugovornica Ana Raffai, katolička teologija i mirovna aktivistkinja, smireno joj je odgovorila da je to bio samo dio naroda i dio vjernika, piše Večernji.hr

U jednoj televizijskoj emisiji predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupu Puljiću vrlo je hrabro oponirala Marina Škrabalo, naglašavajući: “i ja sam vjernica.”

Ovim razgovorom želimo pokazati drugo, pluralističko lice Katoličke crkve u Hrvatskoj, kroz iskustvo četiri vjernice. Marina Škrabalo upraviteljice je zaklade Solidarna za ljudska prava i solidarnost, mirovna aktivistica i stučnjakinja za javne politike.

Ona doista živi onu molitvu sv. Franje koja kršćane upućuje da budu utjeha i pomoć gdje god je patnja i nepravda. Lana Bobić predstavlja se kao teološka aktivistkinja. Time daje do znanja da je studirala teologiju, ali da je prvo polje njezina djelovanja aktivizam. Za nju je teologija teorija koja pomaže u artikulaciji vjere, koja mora doći iznutra i temelj je prakse. Jacqueline Bat po struci je profesor rehabilitator, defektolog, slikar i likovni terapeut. Predstavljajući se, ona sama te riječi koristi u muškom rodu.

Vodi i podružnicu zaklade “Otok Brač – negdje između mora i zvijezda”. Svoju vjeru živi i kao benediktinska oblata, dakle svjetovna redovnica benediktinka, laikinja.

Jadranka Brnčić radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po struci je biblijska hermeneutičarka. Piše i pjesme, a svoje nadahnute eseje u kojima razmatra svoju vjeru i Crkvu objavila je u dvije knjige: “Biti katolik još” (Golden marketing, 2007) i “Biti kršćanin s Papom Franjom” (Synopsis, 2016).

Za razgovor o Crkvi i vjeri u uskrsnom vremenu namjerno sam odabrao samo žene, podsjećajući tako da su, prema Novom zavjetu, upravo žene bile i pod Isusovim križem, a prve su došle i na prazan grob i susrele Uskrslog, te prenijele radosnu vijest učenicima koji su se razbježali i sakrili.

Kakav je vaš odnos s Katoličkom crkvom i kako se u njoj osjećate?

J. Brnčić: Kad kažete Katolička crkva, to je znači sveopća, univerzalna crkva u kojoj postoji niz načina na koji ljudi žive svoju vjeru i izražavaju je kroz različite kulture. Osjećam se vrlo dobro u toj crkvi, ali ne baš tako dobro u Hrvatskoj. Čini mi se da je kod nas nastao kulturološki lom nakon 1991. Ja sam odgojena na Drugom vatikanskom koncilu i očekivala sam da ćemo tada početi razvijati i živjeti u javnosti sve potencijale koje imamo. Dogodilo se nešto sasvim drugo. Mobilizirali smo samo neke najniže momente u vjeri. Tako da se ne osjećam baš dobro i doživljavam neugodnosti zato što se usudim reći javno što mislim.

Zar i u crkvi u koju odlazite na misu?

J. Brnčić: Osobno imam sreće da mogu odlaziti na liturgiju u franjevačkoj crkvi u Samoboru gdje se ne moram bojati što ću čuti na propovijedi, odnosno gdje se mogu radovati da ću čuti tumačenje pročitanog evanđelja. No, na drugim mjestima znala sam doživjeti neugodnosti. Jednom mi je u Zagrebu pristupio nepoznat čovjek odmah poslije pričesti i kroz zube komentirao: “Ti nemaš što tu raditi kad blatiš našu Crkvu”, a dobivam katkad i vesele mailove optužbi da služim “đavlu” ili da me plaćaju komunisti, soroševci ili tko zna tko.

Jedan čovjek mi je jednom preko Facebooka poslao poruku da “ću vidjeti svojega boga“, a ja sam mu odgovorila: “Da bar...”

Stoljećima smo odgajani da mislimo kako je Crkva, točnije da je crkvena hijerarhija predstavnica Božja na Zemlji te da kritizirajući nju, kritiziramo samoga Boga, (kao da bi to bio golem grijeh!). Drugi vatikanski koncil nije zaživio u nas u tom najvažnijem području: razumijevanju da je svatko od nas Crkva i odgovoran za Crkvu te da svi dijelimo dar Duha Svetoga i pozvani smo međusobno se ispravljati i bodriti. A nismo ni doista svjesni da je poslanje Crkve da brigom i ljubavlju budemo odgovorni za cijeli svijet kao naš dom i za svakog čovjeka bez obzira na njegove identitarne pripadnosti.

Kršćanski aktivizam, koji je jedan način očitovanja te odgovornosti, u nas ide uglavnom u sasvim drugom smjeru: u očuvanje vlastitoga shvaćanja identiteta koji se svima hoće nametnuti kao jedini ispravan. No, ima, hvala Bogu, i divnih primjera kršćanskog aktivizma koji u središte svojega djelovanja stavljaju sadržaj Evanđelja: mir (Katarina Kruhonja i Mirovni centar u Osijeku), nenasilje (Otto i Ana Raffai), dijalog (Lana Bobić, U dobroj vjeri), a zacijelo ima i niz akcija dobrih ljudi koje nisu poznate javnosti.

M. Škrabalo: Ja sam odgojena u katoličkoj vjerskoj zajednici, u crkvi sv. Križa, gdje sam imala veliku sreću što sam pohađala vjeronauk u župi koja je funkcionirala kao živa dinamična zajednica. Mi smo samodoprinosom izgradili vlastitu crkvu, ja sam krštena u baraci. Imala sam sjajne vjeroučitelje i vjeroučiteljice, franjevce. Pater Emanuel Hoško bio je naš župnik, a imala sam i sjajnu vjeroučiteljicu koja se vratila iz Indije kao redovnica Majke Tereze. Doživjela sam Crkvu kao zajednicu vjernika, redovnika i svećenika koja je ovdje da bismo jedni druge podržali u što kvalitetnijem životu u zajednici i u svojim osobnim duhovnim putovanjima. A početkom devedesetih godina počela sam volontirati, najprije u izbjegličkom kampu u Gašincima, a nakon toga sam u mirovnom projektu u Pakracu. Mirovni rad mi je bio jako važan za vrijeme rata.

To ste povezivali s vjerom?

Da, naravno, zato što je to pitanje nekih temeljnih načela. I ja sam odgojena u duhu Drugog vatikanskog koncila kojem je moj otac bio izuzetno posvećen i veliki pobornik. U našoj kući bili su mnogi svećenici kao obiteljski prijatelji i meni je bilo logično da je u trenutku kada se događa rat crkva mjesto utjehe i ohrabrenja. Mjesto gdje ćemo učiti kako da se nosimo s mržnjom, s problemom velikih povreda, a da ne odbacimo čovjeka, to jest da nađemo put nenasilja. Ja to u crkvi nažalost nisam čula. Slušala sam samo molitve isključivo za jednu stranu i proklinjanja neprijatelja. U tom trenutku morala sam otići u neki drugi prostor, a to je bila Antiratna kampanja Hrvatske.

Kod mene je s vremenom prevagnuo taj ljudskopravaški zagovarački okvir, promišljanje ljudskih prava i izgradnja mira, što je moja najjača identitetska točka, u odnosu na moje vjerske motive. Ali, to je dio mog identiteta i ja i dalje istinski vjerujem da Katolička crkva može činiti mnogo sjajnih stvari širom svijeta kao što ih i radi. Nažalost, u Hrvatskoj imamo dominaciju pravaca kojima je prioritet čistoća nečije vjere, ponašanja, nacije, gledanje koga uključujemo, a koga isključujemo, a ne na koji način da se ponovo svi povežemo i da jedni drugima, tamo gdje treba, oprostimo.

L. Bobić: Samim tim što sam studirala protestantsku teologiju olako me se otpisuje kao protestantkinju, a čula sam već o sebi i da sam pravoslavka. Pa se pitam hoću li morati uvijek sa sobom nositi potvrdu o krštenju, pričesti i krizmi iz splitske Župe sv. Frane. Sve mi je to u najmanju ruku mučno. Ja se jako dobro osjećam u jednoj, svetoj, apostolskoj, Katoličkoj crkvi, zajednici vjernika kojoj je glava Isus Krist. Pridjev katolička znači sveobuhvatnost. Međutim, jako se loše osjećam u instituciji Crkve kakvu imamo danas u Hrvatskoj gdje se ljudima zapravo nameće što i tko moraju biti da bi bili pravovjerni, gdje se ljudima govori kako trebaju vjerovati, a ne slušaju se ljudi i njihove potrebe.

Mislim da u Hrvatskoj ima jako puno ljudi koji napuštaju Crkvu upravo iz tih razloga, ljudi koji traže prostor zajednice, duhovnosti i kršćanstva, ali ne nalaze odgovore na svoja pitanja unutar Rimokatoličke crkve kakvu imamo u Hrvatskoj i kakvu promovira Hrvatska biskupska konferencija. Ja sam se našla u aktivizmu upravo zbog tih razloga. Nedostajao mi je prostor u kojem mogu djelovati. Kada je krenula migrantska kriza, nedostajao mi je prostor zajednice koja će bez postavljanja ikakvih pitanja, tko su ti ljudi, odakle i zašto dolaze, primijetiti da su to ljudi u nevolji, otići na teren i pružiti im ruku.

J. Bat: Kao i Lana, osjećam se dobro u zajednici vjernih, u univerzalnoj, sveopćoj Katoličkoj crkvi. Svoj katolicitet živim na univerzalnoj, sveopćoj razini. Također, osjećam se jako dobro u zajednici sa svojom monaškom braćom, u benediktinskoj zajednici u koju sam se uključila početkom 2000-ih tražeći svoj prostor ovdje, ne želeći napustiti svoju Crkvu zbog stvarnosti koja skreće od koncilskog dokumenta Gaudium et Spes (Radost i nada), od individualnih sloboda, kao i od dokumenta Dei verbum (Božja riječ) koji naglašava prakticiranje riječi božje kod laika. U okviru nametnutih tema ja se i po svojoj umjetničkoj vokaciji ne mogu snaći. Uvijek preispitujem prostor oko sebe i svoj unutarnji. Ne pristajem na gotove istine i zadane teme u okviru kojih se može misliti kršćanstvo. A pogotovo ne pristajem na povezivanje Crkve i nacije, na preispitivanje jesi li Hrvat ili nisi, jesi li katolik ili nisi i da se sve to interpretira u binarnom sustavu koji, nažalost, moja Crkva, kojoj pripadam, prakticira da bi potpirivala antagonizme.

Moje mišljenje je da je to zbog njezine želje za svjetovnom moći, za utjecajem na krojenje zakona i građansku stvarnost. Nažalost, sve češće slušamo o uređenju građanskog društva na temelju kršćanskih vrednota. Time HBK, koja se svrstala uz bok biskupima Slovačke, Poljske, Latvije i Estonije, negira tekovine Drugog vatikanskog koncila kojem su polazišta osobne ljudske slobode, sekularnost države i razlikovanje kompetencija.

Ipak, Crkva je pluralistična, premda se čini da nije, bez obzira ne neke dominantne note. Ja sam inače socioliberal i politički sam angažirana u stranci Pametno. Ne mogu reći da sam od župnika ikada doživjela išta više od pošalice poput “da čujem što sad Pametno kaže” ili “još ću završiti na webu Pametno”, ali od pojedinih vjernika da. Čak su me zgrabili jednom na izlazu iz crkve i tražili da se ispišem iz stranke jer da to nije spojivo s kršćanstvom, a s druge strane cijeli moj crkveni zbor je na lokalnim izborima, na kojima sam bila nositeljica liste, glasao za mene. Ono što nedostaje je prostor za diskusiju.

L. Bobić: Osjećamo se kao izbjeglice u vlastitoj Crkvi, jer nam se ne dopušta biti dio Crkve zato što možda razmišljamo drugačije ili propitkujemo neke stvari. Osobno sam bila aktivna u Crkvi dok nisam počela preispitivati žensku ulogu u njoj i pitati svog svećenika o ulozi Marije Magdalene. Jer ja sam pročitala u Evanđelju da ona Isusa zove “Učitelju”, pa mi nije bilo jasno zašto mi o njoj učimo kao o bludnici, a ne kao jednoj od učenika. Kad sam počela postavljati takva pitanja, dobila sam odgovore tipa “joj, nemoj to pitati, zbunjuješ druge učenike na vjeronauku”. Ili nisam dobivala odgovore, ili bi mi se reklo da ne budem heretična.

A kada kršćanstvo počnemo povezivati za jednu od političkih opcija činimo veliku, veliku pogrešku jer na taj način isključujemo one aktere u društvu koji su isto tako dio njegov dio i čiji su glasovi isto tako potrebni da bismo krojili zajedničko društvo po mjeri svih. To se događa onda kada se brani pozicija moći. A naš kršćanski poziv je uvijek osporavati poziciju moći koja je zapravo ta koja potlačuje.

M. Škrabalo: Ono što mene jako, jako zabrinjava, jest da mi u Hrvatskoj ne samo da imamo situaciju tradicionalnog kompleksa u kojem se nacionalni identitet povezuje s vjerskim. Nego sada imamo novi moment koji se događa s pokretima koji su trenutačno dominantni i među aktivnim vjernicima laicima i institucijama, a koji tako čitaju i predstavljaju doktrinu da u prvi plan ispada da je jednakost nešto loše.

Imamo gospodina Batarela i njegove aktiviste koji otvoreno govore da je jednakost protivna Bogu, da se naravni zakon temelji na hijerarhiji, da nismo svi isti i da ne možemo biti solidarni sa svima, nego samo s nekima, koje smo proglasili da žive i djeluju po slici božjoj, a one druge ćemo ili odbaciti ili preodgojiti.

Kako je došlo do te promjene i odstupanja od Drugog vatikanskog koncila?

J. Brnčić: Rat je pridonio tome da se mobiliziraju instinkti za preživljavanje. I to je normalno. Ali je problem što smo te instinkte nastavili njegovati i osuđivati druge.

L. Bobić: I tako već skoro trideset godina nakon rata mi i dalje živimo u izrazito ratnom mentalitetu. Brojni naši ljudi iz Crkve, svećenici i biskupi, njeguju vrlo militantnu retoriku. Meni je to vrlo zabrinjavajuće. Cijela bit evanđelja je u tome da pružamo ruku jedni drugima i ljubimo jedni druge. Mi, kao vjernici, bez obzira na to osjećamo li se kao pripadnici institucije Crkve ili ne, koji želimo autentično živjeti Kristov nauk i svjedočiti vjeru kao što su je svjedočili prvi kršćani koji su bili spremni za tu vjeru i ginuti, mi moramo širiti vijest o radikalnom nenasilju i radikalnoj ravnopravnosti i prekidanju tog cikličkog niza konstantnog ponavljanja tragedije i patnje.

Kako gledate na ovaj otvoreni sukob Crkve i Vlade RH oko Istanbulske konvencije?

M. Škrabalo: Dogodilo se nešto bez presedana u odnosima Katoličke crkve i države u Hrvatskoj. Potpuno je legitimno da se Crkva oglašava kao jedan od dionika u oblikovanju našeg društva, ali ne smije pretpostavljati da ima privilegiranu poziciju u odnosu na bilo kojeg društvenog aktera. A u slučaju Istanbulske konvencije Crkva se izravno umiješala ne samo u političko pitanje nego u unutarstranački i unutarkoalicijski obračun.

Mislim da je tu prijeđena crta koja je neprihvatljiva i na razini opstanka i čuvanja interesa Katoličke crkve u odnosu na državne vlasti širom svijeta. Ovdje se jedan član vladajuće koalicije, stranka Hrast, povezala s antirodnim pokretom, njegovim aktivistima i s Crkvom koja je izravno mobilizirala ljude da bi se išlo protestirati protiv politike Vlade RH koju vodi druga stranka u toj istoj koaliciji. Prosvjed je bio politički skup i po tome što se čitava antirodna kampanja vodi pod logom i okriljem ICPM-a, međunarodne političke grupacije političkih stranaka, a ne društvenih pokreta. Prema tome, to nije nikakav suverenistički narodni pokret, kako ga se prikazuje. Nadbiskup Puljić se kao predsjednik HBK u ovoj situaciji vrlo ozbiljno izložio kao politički akter i to je odgovornost koju će on morati preuzeti, a i nekoga izvijestiti o tome u Vatikanu koji je, isto tako, organiziran i na razini diplomatskih odnosa s državama širom svijeta.

J. Brnčić: Ja vidim i pozitivnu stranu u tome da će cijeli taj populistički pokret i politička manipulacija koja je na djelu u antirodnom pokretu biti stavljena na svoje mjesto, a to je krajnje desno i ultrakonzervativno. Sad su se “autali”. Čuli smo biskupe, da čujemo vaše uskrsne poruke.

L. Bobić: Ja bih poručila HBK da sam drugotna jedino i samo u odnosu na Boga, i da ih ponovo iskreno pozivam da se otvore vjernicima laicima i vjernicama laikinjama jer možemo pomoći Crkvi da nađe svoje mjesto u suvremenom društvu, jer to je potrebno i neophodno. Ako kritiziramo Crkvu, to ne znači da je želimo rušiti, nego je kritiziramo upravo zato što želimo stupiti u dijalog i pomoći ne mijenjati ovaj svijet, nego ga rehabilitirati. Svi smo mi duboko traumatizirani, pa i Crkva. Nama je potrebna rehabilitacija društva, a to ćemo moći samo u zajedništvu.

J. Bat: Ja se svoje Crkve nikada neću odreći zbog dominantnih nota zato što mislim da je prostor mog unutarnjeg traganja prvenstveno prostor vjere i sumnje. Ne razumijem vjeru koja se hrani strahom od različitog. Zato molim vodeće ljude svoje Crkve, HBK i sve ostale da prestanu ljude hraniti strahom. Ja ga nemam. Ne mislim da je Crkva klub istomišljenika i ne očekujem to od svoje župne zajednice, ali voljela bih da zajedno kao Crkva rastemo u pouzdanju i vjeri i shvatimo da nas razlike obogaćuju.

Koja je ono bila glavna Isusova poruka nakon uskrsnuća?

J. Bat: Ne bojte se!
hr Sun Apr 08 2018 11:18:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ba676d0cb557a4aa88b4a19/80
Foto: DN

Stolisnik-melem za žene: čisti krv i smiruje želudac

Legenda kaže da je stolisnik koristio grčki junak Ahilej kako bi zaustavio krvarenje.

Achillea millefolium - latinski je naziv ove biljke

DRUGI NAZIVI: hajdučka trava, kunica, hajdučica, sporiš...

Stolisnik je trajnica visine do 50-ak centimetara. Cijela biljka je dlakava i mirišljava. Listovi su višestruko perasto razdjeljeni. Na vrhu stabljike nalaze se guste nakupine glavičastih cvatova bijele do ružičaste boje. Raste uz nasipe i puteve ograda, po suhim livadama i pašnjacima. U ljekovite svrhe skupljamo nadzemne dijelove biljke u cvatu ili samo cvatove od lipnja do kolovoza. Može se koristiti svjež dok je mlad.

Stolisnik je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka. Zbog mnogobrojnih ljekovitih sastojaka ima široku primjenu u liječenju. Koristi se za smirivanje probavnih smetnji raznog tipa, od zatvora, nadutosti, upale stijenki želuca. Koristan je kod upale žuči i jetre. Preporučuje se za liječenje infekcija usne šupljine, konjuktivitisa, ekcema. Pomaže kod kašlja, prehlade, upale sinusa. Dobar je diuretik, snižava krvni tlak, utječe na dotok krvi u srce, regulira krvotok, a time i otkucaje srca. Uspješno liječi anginu pektoris i srčane aritmije. Vrlo povoljno djeluje na mokraćne organe, potiče na rad bubrege koje pri tom ne nadražuje. Zbog obilja kalija izvanredan je diuretik. Liječi trombozu razbijajući krvne ugruške. Koristan je kod gihta i reume. Ženama se preporuča protiv raznih tegoba, regulira mjesečnicu, spriječava grčeve maternice i bijelo pranje. Ženama koje žele zatrudnjeti preporuča se mješavina čaja vrkute, stolisnika i marulje. Vrući čaj od stolisnika pomaže kod migrene. Djeluje protiv nesanice i živčane napetosti.Stolisnik čisti masnu kožu, pa je čest sastojak u kozmetičkim proizvodima.

ČAJ OD STOLISNIKA

Jednu do dvije žlice stolisnika prelijemo šalicom vrele vode i ostavimo poklopljeno nekoliko minuta.Procjeđen čaj pijemo dva, tri puta dnevno tijekom obroka.

ČAJ PROTIV UGRUŠAKA

Pomješamo jednake količine stolisnika, trputca i oskoruše.Dvije mješavine prelijemo s 250 ml kipuće vode. Nakon 15 minuta procjedimo i pijemo tri puta dnevno.

VINO SA STOLISNIKOM

Žlicu stolisnika kuhati desetak minuta četvrtini litre vina.Procjeđeno piti po dvije male čašice.Koristi se protiv krvave stoliceslabog apetitažučnih i mokraćnih kamenaca.

UPOZORENJE

Osobe alergične na biljke glavočike, u kojoj skupini je i stolisnik moraju pripaziti pri upotrebi jer izaziva dermatitis.


hr Sat Sep 22 2018 19:07:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ab4382b2af47f75458b45fc/80

Oporavak od operacije, pripreme za srednju školu i konvulzije u moru

Zadranin Antonio nakon što je ekskurziju zamijenio operacijom, čekao ga je oporavak, srednja škola, ali i nove zdravstvene poteškoće..

Čim smo došli doma to popodne  krenule su posjete. Moji rođaci trudli su sei da mi vrijeme oporavka u kući prođe brzo i bezbolno.  Posjete su iz dana u dan bile sve veće i dulje, što je mene veselilo. Ako se već nisam mogao mrdati u krevetu zbog gipsanih longeta, jako me veselilo što je netko uvijek sa mnom. 

Najveći je problem bio kad je trebalo obavljati fiziološke potrebe. Za mokrenje smo imali veliko bocu što je bio lakši dio, a veći problem je bio kad bi trebao obavljati "ono drugo". Tu smo imali jedan veliki kablić na koji bi me trebalo podignuti, a s obzirom da sam ja tada bio veći i teži to su radile dvije osobe. Kada je čovjek ukočen duplo je teži, a još k tome kad ima gipsane longete na sebi shvatite da to nije bio nimalo lak zadatak. Tata u tom trenutku nije bio kod kuće, već je plovio. Nama je bilo teško što nije tu, a njemu je bilo vjerojatno još teže što nije uz nas. 

Uz rođake najčešće je u posjetu dolazila prijateljica Petra s kojom bi se igrao i zabavljao. Tad je bila velika podrška na sve moguće načine iako ne bi možda svaki put uspjela doći u posjetu pa bi se čuli više puta dnevno telefonom. Došlo je vrijeme za skidanje gipsa. Sanitetskim kolima smo prebačeni na kirurgiju u Zadru po preporuci liječnika iz Splita. Nije bio nikakav problem za skidanje gipsa i šavova, već je bila problem žica koja je virila iz prsta i koju je trebalo isto izvaditi. Doktor nije znao kako to treba izvući iako mu je majka rekla da samo treba povući kao što je liječnik iz Splita rekao. On je rekao da je to nemoguće te da mi treba dati anesteziju u prst da bi je mogao izvući. Mene i mamu je uhvatila panika s obzirom da znamo da je to veoma bolno pa mama nije dopustila jer je slušala upute liječnike iz Splita. 

Liječnik se napokon usudio izvući je bez problema i bez anestezije. Krenuli smo kući i noge su me jako boljele jer su tri i pol tjedna bile u istom položaju. Ovoga puta nije trebalo dugo da stanem na svoje noge jer smo krenuli s terapijom u moru, praktički odmah nakon vađenja gipsanih longeta. Nakon toga  slijedio je upis u srednju školu. Kao što sam istaknuo u prijašnjem tekstu želio sam upisati nadbiskupsku klasičnu gimnaziju za koju sam imao dovoljno bodova, ali tadašnji ravnatelj bio je skeptičan u vezi mene zbog mojih zdravstvenih problema. Dogovorili smo se da ću na kraju upisati tu školu, ali da ću se prebaciti u drugu školu na polugodištu bude li mi preteško. Bilo mi je drago što sam uspio upisati u jednu od težih škola u Zadru u to vrijeme iako me je bilo malo i strah.

Konvulzije u moru

Ljeto je proteklo u redu do kraja srpnja. Redovito sam išao na plažu sa rođacima i s prijateljicom Petrom. No, krajem srpnja došlo je do novih zdravstvenih problema. Došli smo tada na plažu, mama brat i ja. Već tad sam osjetio čudan pritisak u glavi, ali ignorirao sam to. Ušao sam u more i zaplivao. Plivajući počeo mi se gubiti vid na lijevom oku. Naravno da sam to plivajući odmah rekao mami, a ona mi je rekla da malo protrljam oko s morem, što sam i učinio. 

Nakon manje od minute to se počelo dešavati i na drugom oku. Mama mi je rekla da idem prema izlazu i da će sve biti u redu. Plivajući prema izlazu nakon par sekundi više ništa nisam vidio. Rekao sam mami da je uopće više ne vidim. To je bio jedan jako ružan osjećaj,a tada mi je u glavi bila jedna misao da sam sto posto oslijepio. 

Nekako sam doplivao do zidića u plićaku i sjeo na njega. Odjednom sam rekao mami da mi je bolje i opet zaplivao. Sljedeće što mi je majka ispričala je to da je bilo čudno da ne dižem glavu iz mora te je zaplivala za mnom jer me more ubrzano nosilo u dubinu. Kad je došla do mene i podigla mi glavu vidjela je da sam cijeli plav i da radim čudne grčevite pokrete tijelom, izvukla me je van iz mora i krenula s davanjem umjetnog disanja. Brat se tada jako uplašio. Čekali smo hitnu, a majka je pokušavala olabaviti stisak zubiju koji je bio jak da mi oslobodi jezik da se ne ugušim. Tad sam se počeo buditi i dolaziti k svijesti. Znam da me uhvatila panika zbog puno ljudi oko mene, nisam znao što se događa. 

Hitna je došla i odvela me na zadarsku neurologiju gdje sam proveo slijedećih pet sati primajući infuziju i čekajući dijagnozu. Majka je otišla po auto i stvari na plažu na kojoj smo bili. Slijedile su mnoge pretrage snimanja mozga te snimanje mozga u umornom stadiju što znači da noć prije snimanja nisam uopće smio spavati iz razloga da se vidi što je zapravo prouzročilo ovakvu vrstu napadaja. Nakon svih kontrola zaključeno je da su se dogodile konvulzije-grčevi u mozgu,koji su nastali zbog jakih vrućina. Preventivno je liječnik odlučio dati terapiju da izbjegnemo nove napadaje te ću s vremenom ako bude sve u redu,skinuti lijek. Odlučeno je da po velikim vrućinama ne smijem ići na plažu te moram imati kapu ili suncobran pored sebe, toga smo se i držali.

Kako se ljeto bližilo kraju, bilo je vrijeme da se pripremim za novu školsku godinu, novu školu, nove ljude. Bio sam malo u strahu, ali opet sretan…


hr Sat Sep 22 2018 17:59:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ba64910cb557ad9b28b4781/80

Plemenita misija mladih Francuza: na godišnjem odmoru čiste hrvatske plaže

Ko to more (na)platiti ilitiga sve manje Lijepa Naša

Uslijed melankoličnih pozdrava ljetu, teško se sjetiti  mnogočeg boljeg od opuštenog dana na plaži, uz čisto plavo more… 

Održivosti ove bajke za domaće i turiste prijeti smeće i nemarnost svih nas. Priobalje zagađeno nemarno odloženim otpadom nije problem budućnosti na koji treba upozoravati, nego problem sadašnjosti s kojim se treba početi boriti. Još jedna sezona je iza nas, plaže se polako prazne, a na njima ostaju „tragovi zločina“ nesavjesnih posjetitelja.

Marco i Louis nekoć su ovdje bezbrižno ljetovali poput svojih vršnjaka, a onda su uočili problem 

„Primijetili smo lošu naviku ljudi da opuške bacaju u more, a za sobom na plaži ostavljaju boce i drugi otpad. Odlučili smo djelovati i povesti svojim primjerom. Na Čiovu smo počeli čistiti smeće na plaži, a naši su nas hrvatski prijatelji i drugi ljudi  u početku gledali s čuđenjem.“

Marco i Louis dvojica su mladića iz Francuske koji su svoj godišnji odmor na hrvatskoj obali odlučili posvetiti plemenitoj misiji: očistiti more i plaže od smeća te potaknuti lokalnu zajednicu na savjesno i pravilno odlaganje otpada. U tu su svrhu pokrenuli vlastiti program zaštite okoliša i priobalja  - BeYo. Nisu čekali da netko drugi prvi krene, uočili su problem i krenuli u akciju.


Iako je podrijetlom samo napola Hrvat, u Marcovim djelima nema ničeg polovičnog kad je riječ o domoljublju i privrženosti idealima koje bismo svi trebali imati za ovu državu. Godinama ljetuje u obiteljskoj kući na otoku Čiovu, a prije nekoliko godina u goste mu je stigao Louis koji se na prvi pogled zaljubio u našu zemlju. Dvojac osim ljubavi prema Hrvatskoj dijeli i strast za očuvanje i zaštitu okoliša, poglavito mora i oceana.

Upoznali su se u rodnoj Francuskoj na studiju Upravljanja okolišem, a nakon tri godine u Versaillesu, proteklu su godinu proveli su na profesionalnom usavršavanju u Australiji gdje su radili u priznatom Gold Coast centru za upravljanje priobalnim područjima na Griffith Universityju te učili o zaštiti i očuvanju obale u sklopu postdiplomskog programa.

- Zgranuti otpadom na koji smo naišli na australskim plažama bili smo ponukani pokrenuti BeYo koncept, a po povratku u Europu, odlučili smo nešto poduzeti po pitanju čišćenja plaža i mora u Hrvatskoj i Francuskoj, – kaže Louis

MALIM DJELIMA DO VELIKOG CILJA

S ograničenim resursima i improviziranom opremom, ovog su ljeta uz pomoć lokalnog stanovništva privoljenog projektu srčanošću ovih mladića, očistili nekoliko plaža u Hrvatskoj, uključujući dio plave lagune, obale otoka Čiova, Drvenika te Brača, gdje je, smatraju, najbolje vidljiv rezultat njihova djelovanja.

“ Želimo pokazati ljudima da se malim djelima može napraviti velika razlika.“

Osim beyodivinga koji se bavi čišćenjem mora i obala od otpada, a kojeg vode Marco i Louis, BeYo za sada djeluje u još dva područja; beyornitho (analiza migracija, vrsta i kvalitete života ptica) te beyoclimbing (prikupljanje otpada u zagađenim planinskim predjelima). 

- Obojica volimo učiti i dijeliti znanje pa zbog toga odlično funkcioniramo zajedno. Naše su odgovornosti unutar BeYo podjednake, a zadatke dijelimo prema vještinama i prirodnim sklonostima.

Kažu da najviše vole akciju u prirodi, a kada nisu na terenu Marco je usmjeren na širenje svijesti o problemu zagađenih područja i potrebe za djelovanjem, što čini putem BeYo društvenih mreža. U tu svrhu snimaju dokumentarna videa koja će uskoro biti dostupna na njihovom YouTube kanalu. Louis preuzima dio posla vezan za prikupljanje i obradu podataka o ugroženim područjima te planiranje budućih akcija. 

BEYO JE NAČIN ŽIVOTA I SVATKO SE MOŽE PRIDRUŽITI

Smatraju da je glavni ekološki problem današnjice kako se ponašamo kao ljudska bića. Cilj im je vlastitim djelima proširiti svijest o tome i uključiti što više ljudi kako bi se smanjila količina otpada koja zagađuje naše obale, oceane i naš planet.

Ako svatko napravi malo, zajedno ćemo učiniti mnogo. Do ponovnog povratka u Hrvatsku, nadaju se unaprijediti opremu kojom rade te prikupiti što veći broj dobrovoljaca koji će im se pridružiti u njihovoj misiji za dobrobit sviju nas.


„Hrvatska je predivna zemlja i trebamo je očuvati takvom.“ 

Kao da to što dopuštamo gomilanje smeća u vlastitom dvorištu nije dovoljno velik problem da nas osvijesti o pravilnoj brizi za okoliš, kao turistička zemlja trebali bismo voditi računa i o tome da se „ko to more platit“ uskoro ne pretvori u „ko to more (na)platit“ jer većina ljudi ipak ne voli plivati s plastičnim bocama i vrećicama, a još manje voli platiti za to. 

I zato idući put kad tvoja mala i ti, i gajba puna piva provedete divan dan ili večer na plaži, sjetite se praznu gajbu i ostali otpad ponijeti sa sobom. Ako ti treba još uvjeravanja, znanstvena otkrića pokazala su da otpad nažalost ne zna sam naći put do kontejnera pa će te, ako ga ne ukloniš, sutra vrlo vjerojatno dočekati na istom mjestu gdje si ga „zaboravio“. 

Za više informacija o tome kako možete podržati nesebičnu misiju Marca i Louisa posjetite BeYo službene profile na Instagramu (@beyodiving) i Twitteru (@beyodiving).


hr Sat Sep 22 2018 15:53:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
http://www.dalmacijanews.hr/files/5ba638c0cb557a44af8b48b0/80
Foto: Youtube

Glumica ošamarila ženu jer je napala njezinog sina s Down sindromom: 'Nitko ne treba takvo dijete'

Žena iz publike optužila je glumicu da riskira zdravlje njezinog nerođenog djeteta jer je trudna u 49. godini života

Ruska glumaca u emisiji uživo ošamarila je ženu iz publike koja je kritizirala njezinog sina koji ima Downov sindrom. 

49-godišnja Evelina Bledans trenutno očekuje treće dijete. Glumica ima dva sina, a treće dijete začela je IVF-om te se nada curici. U popularnoj ruskoj emisiji Live gostovala je kako bi razgovarala o trudnoći i djeci u poznim godinama. 

U jednom trenutku, žena iz publike optužila je glumicu da riskira zdravlje njezinog nerođenog djeteta jer je trudna u 49. godini života. Također je kritizirala njezinog sina Semyona koji je rođen sa sindromom Down.

- Opasno je roditi ako ste dobne skupine između 35 i 40 godina, a Vi imate 49 godina. Što ste mislili? Želite li roditi drugo bolesno dijete? Hoćete li roditi drugo dijete s Downovim sindromom? Nitko ne treba takvo dijete, ni društvo ni Vi - rekla je žena iz publike.

Tijekom šokantnog govora, Evelin ju je pokušavala smireno prekinuti, ali žena je samo nastavila govoriti. Jedan od ostalih gostiju pokušao je riješiti napetost rekavši ženi da napusti studio, ali bez uspjeha. 

Nakon užasnih kritika žene o njenom sinu i osoba s Downov sindrom općenito, glumica se ustala i došetala do žene te ju je ošamarila, piše vijesti.hr

- Bijednice, ja ću te ošamariti! Ovo je za moje dijete, razumiješ? Možeš reći što hoćeš o meni, ali ostavi moju djecu na miru! - oštro je odgovorila.



hr Sat Sep 22 2018 14:42:57 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .