Konferenciju je otvorio engleski novinar čestitkom i pitanjem je li Hrvatska bila dodatno motivirana podcjenjivačkim pristupom iz engleskog tabora.

- Mislim da smo zasluženo pobijedili, pogotovo u drugom poluvremenu i u produžetku, da smo igrali dobro. Uvijek postoji neki dodatni motiv, mi stalno govorimo o nekom respektu kojeg dajemo prema svima, a očekujemo da ga i drugi gaje prema nama. Možda engleska momčad, ili prije svega vaši mediji, nisu imali određeni respekt prema nama tako da, mislim da je taj dodatni motiv nedostajao. Imali smo i povrh toga motiv da obradujemo naše navijače i našu državu.

Je li Hrvatska umorna? Hoće li u finalu ostaviti traga to što ste igrali tri utakmice u produžecima?

- Mi ćemo vjerojatno biti jedina reprezentacija koja je na svjetskim prvenstvima odigrala osam utakmica, kad zbrojimo sve minute. Nije me strah jer mi igrači djeluju tako da što nam je teže oni su što svježiji. Odmorit ćemo se, nema nikakvog opravdanja, finale je, tu moramo biti spremniji i najbolji. Jednom u životu se ovo igra i bit će nam jako teško, ali vjerujem da ćemo snaći snage, motiva i energije da budemo dobri u finalu. Po tom pitanju je Francuska u prednosti.

Koliko vam znači to što ste Hrvatsku upisali na nogometnu mapu svijeta i jeste li uopće mogli tako nešto zamisliti kad ste prije devet mjeseci preuzeli reprezentaciju koja je bila na dnu po pitanju sa samopouzdanjem?

- Mi smo svjetsko čudo. Uz Urugvaj smo najmanja država koja je ušla u finale, a pogledajte uvjete u kojima radimo, mi smo svjetski fenomen. U Ligi nacija nas čeka Engleska, a mi nemamo adekvatan stadion za tu utakmicu. Ali imamo srce, imamo ponos, imamo igrače koji su nam donijeli ovakvu radost. Ovo je jedan od najvećih uspjeha Hrvatske kao države. Ovo je planetarni uspjeh. 20 godina smo živjeli u sjeni Vatrenih, ovo je neka nova povijest, neko novo vrijeme. Ponosni smo na to da smo donijeli nešto veliko našoj državi.

Je li Deschamps u prednosti jer je prije 20 godina već bio svjetski prvak kao igrač?

- Nije on u prednosti, nego ja. On je bio svjetski prvak, a ja nisam. Ja se borim za nešto više, nemam taj trofej u kolekciji, imam veći motiv od njega. Ako ga osvojimo, trofej ću posvetiti svojoj obitelji, svima koji su bili uz mene i našoj državi. 

Što mislite o Francuskoj? Jesu li najteži protivnik do sada?

- U finalu su dvije najbolje momčadi na SP. Francuska je pokazala u dvije, tri utakmice drugačiji stil igre, znali su braniti prednost, a čitavo su vrijeme opasni iz kontre i polukontre. Neće biti to nimalo lagano spriječiti s obzirom da su i Griezmann i Mbappe jako opasni. 

Novinare je zanimala Dalićeva trenerska priča i zašto je išao u Saudijsku Arabiju:

- Uvijek sam kroz karijeru i život išao težim putem i uvijek sam se za sve sam izborio. Nisam htio ostati u Hrvatskoj i biti neki prosječan trener, da mi se neko smiluje i nešto da. Nažalost u Europi nas ne respektiraju, a mi Hrvati radimo sjajne stvari. Morao sam početi od najmanjeg kluba. U roku od godinu dana sam proglašen najboljim trenerom službeno, pa sam vodio najbolji klub stoljeća u Aziji, vodio njihov Real Madrid. To je bilo moje ogromno iskustvo, sedam godina sam proveo dolje i radio. Moj je put bio težak i zahtjevan, ali vjerovao sam u sebe. Kad je došla ponuda reprezentacije nisam dvoumio, znao sam da imamo sjajne igrače i da možemo nešto napraviti. Da ja to mogu i da oni to mogu. Ništa nisam dobio na pladnju za razliku od trenera u Europi koji zbog igračke karijere dobiju odmah priliku u velikom klubu. Puno puta sam rekao da i meni date Barcelonu ili Real da ću i ja biti prvak.

Uoči njegova preuzimanja reprezentacija je bila u problemima, nestao je kult reprezentacije:

- Uvijek sam optimist, a cijeli svoj mandat sam negativnosti micao od reprezentacije i stalno gledao pozitivno. Lako je napraviti problem, još ako ga ja stvaram kao izbornik onda nemamo šanse da opstanemo i onda sam shvatio da sam ja taj koji mora vući pozitivno, nastupima, ponašanjem, izjavama. Previše je negative bilo oko nas, kult reprezentacije je bio srušen, a sad se to vratilo. Pozitiva, vjera i karakter, drugo ne prolazi. Ušli smo u polufinale pa je bilo negativnosti, kako smo to igrali. Pa tko te pita kako si igrao ako si u polufinalu SP-a! Ako razmišljaš negativno, tako ti se i vrati. Igrači su jači od mene, vjeruju više nego ja, a tako nije bilo na početku.

Trenerski uzori?

- Ćiro Blažević! Poklopilo se da sam ga nadmašio. On je bio treći, ja sam najmanje drugi. Čast mi je da sam mogao raditi s njim i učiti od njega. Kao igrač sam prošao kroz ruke desetak trenera, pamtio sam nešto, zapisivao treninge, slagao sam svoj način rada koji sam modificirao u ovih 12 godina. Lijepo je učiti od drugih, ali treba graditi svoj način rada i u to biti siguran. Bitno je ne promijeniti stil čim negdje zapne. Puno sam naučio od bivših trenera, zahvalan sam im, ali svoj stil sam gradio sam. 

Govorio je izbornik i o Perišiću:

- Perišić je sinoć dao gol i odmah je bio drugi igrač. Njemu fali samopouzdanje, a nakon gola ga je dobio. Uz pravog Perišića ćemo biti prvaci. Još nije onaj koji može biti, ali možda je razlog što tražim od njega da radi u defenzivi pa nema snagu i svježinu za naprijed. On svoj posao u obrani odrađuje fenomenalno, zato u fazi napada nije kakav bi mogao biti. Sad je pun samopouzdanja, nadam se da će u finalu biti najbolji kakav može biti. Iza njega je teška sezona u Interu, ima tu puno olakotnih okolnosti.

Ali i o sličnosti s Grčkom koja je osvojila Euro 2004. godine:

- 2004. nitko nije vjerovao u Grčku da ona može biti europski prvak. Ako se dobro sjećam, i oni su sve prolazili kroz penale i prekide, nisu to bile velike pobjede. Imali su njemačkog izbornika, ekipu i zajedništvo, težak put i na kraju zasluženo bili prvaci. Ako je to bio sličan put, neka se ponovi i ove godine. 

Prošlo je mjesec dana otkako je Svjetsko prvenstvo počelo u Rusiji. Nogometna groznica zatresla je cijeli svijet, a posebno ovaj naš mali, hrvatski. Ono što je postignuto je nevjerojatno i neopisivo. Sve je jasno gledajući fotografije i jučerašnji prijenos iz Zagreba. Kako je i novinar Anton Samovojska rekao: "Pa ovo je više ljudi nego na dočeku Pape Ivana Pavla II.". Hrvatska je pokazala neizmjernu snagu i borbenost. Želju za pozitivom i nadom koju je živjela ovih mjesec dana. Utakmice su se gledale u svakom domu, kafiću, trgu... Na ulicama se slavila svaka pobjeda, a posebno ono nad Englezima. Vatreni su nas bacili u trans iz kojeg će se sigurno biti teško probuditi.
 
Preko 550 tisuća ljudi pratilo je doček od aerodroma do trga!!  I kiša! 

A kako je to izgledalo u Rusiji? 

Glavnu rusku prijestolnicu zadnjih par dana okupirali su navijači iz male Hrvatske. Grad koji broji 10 milijuna stanovnika i simbol je ruskog carstva, tih dana preplavile su kockice i zadovoljstvo navijača iz Hrvatske. Sigurno je većina poželjelo otići do Rusije i odgledati utakmicu na velebnom Lužnjiki stadionu, što su neki i učinili. Kupili su karte, napravili žurne putovnice i zaputili se pravac u Moskvu. U nedjelju su poletjela četiri velika aviona Turkish Airlinesa koji su raspjevane navijače odvela do Moskve. Tamo je centar grada, točnije famozni Crveni trg, bio blokiran i pun kockica. Pjevalo se, plesalo i veselilo. Navijači su do zadnjeg trenutka vjerovali u pobjedu. 

Nakon toga slijedio je okršaj na stadionu Lužnjiki. Četvrti stadion po veličini u Europi i jedan od najvećih u Rusiji od ukupno 63 stadiona. Kapaciteta 80 tisuća mjesta, a za utakmicu Hrvatske i Francuske bio je skoro pa potpuno napunjen- oko 78 tisuća navijača i posjetitelja iz raznih dijelova svijeta. 

Atmosfera? Veličanstvena. Nevjerojatna. 

Rusi su uložili sve kako bi finalna utakmica bila u skladu s očekivanjima. A tako je i bilo. Još je samo nedostajala pobjeda. Kada je krenula himna, a stadion zaorio pjevajući u jedan glas, emocije su krenule same od sebe. Navijači su cijelo vrijeme bodrili Vatrene. Stadionom je "grmila" Moja domovina, šampioni, mi Hrvati..


O utakmici neću pričati. Nisam nogometni stručnjak niti ekspert i u taj dio ne želim ulaziti. Nakon završetka utakmice osjećali su se podijelili. Tuga zbog neosvojenog zlata i ponos zbog srebra zlatnog sjaja. Vidjevši lica naših momaka na terenu, navijači su počeli vikati- Šampioni! Pozdravili su ih pljeskom i naklonom. A kako i ne, s obzirom na ono što je postignuto. Narod nikada nije bio ponosniji i ujednjen kao ovih dana. Izlazeći iz stadiona ponovno su se čuli hrvatski navijači. "Moja domovina" orila se i nakon poraza, a ni Francuzi se nisu čuli. 

SPASIBA RUSIJA! 

I što reći na kraju ovog prvenstva? Mislim da se sve reklo jučerašnjim dočekom u Zagrebu koji je nadmašio sva očekivanja. Ljudi su neumorno čekali po osam, deset sati u masi na Trgu, Ilici i širom Zagreba. Uistinu neopisivo. Nakon ovoga bit će se teško probuditi. Zato još malo uživajmo..

I za kraj: SPASIBA RUSIJA! Hvala što si nam vratila, zajedništvo, nadu i ponos. Hvala što sada svatko zna gdje je Hrvatska. Što smo sada napokon shvatili što imamo- brend. Predivnu zemlju, prirodne ljepote, velike sportaše i srce vatreno! 

A najveće hvala Vatreni!