Volonterka o svom iskustvu u Tanzaniji: Djeca te prigrle kao da si jedan od njih i nemaš osjećaj različitosti!

Afrika – kolijevka čovječanstva. Drugi najveći kontinent po veličini i broju stanovnika. O Africi su ispričane mnoge priče, a način i stil života uvelike se razlikuje od onog europskog ili američkog. Afrika je najsiromašniji kontinent svijeta. Afrička svakodnevica teška je za nekoga tko dođe kao stranac. Veliki je broj napuštene djece u sirotištima. 

 Odlučili smo podijeliti jednu toplu priču posebno zato što je danas i prva adventska nedjelja, a Božić pred vratima. Vrijeme je darivanja i poklanjanja pažnje našim najmilijima, ali i onima kojima je pomoć potrebna. 

Studentica Sara Kišević još od osnovne škole željela je posjetiti Afriku. Roditelji su joj tada obećali da kada postane punoljetna može otići u Afriku, no to su rekli vjerujući da će Sara zaboraviti na to. Kako su došle godine, tako se i Sarina želja ispunila. Ovoga ljeta  posjetila je Afriku i radila kao volonterka u jednom sirotištu u Tanzaniji. 


Sari je stigao e-mail od Volonterskog centra Zagreb u kojemu je bilo ponuđeno putovanje u Tanzaniju i volontiranje u sirotišu. Ideja joj se odmah svidjela i čvrsto je odlučila da želi volontirati. Učlanila se u udrugu “Kolajna ljubavi” koja je osnovana  s ciljem pomaganja najugroženijim kategorijama stanovništva kako u Hrvatskoj, Tanzaniji, tako i u svijetu. 

Udrugu je osnovala Ivana Parlov. Godina dana volonterskog misijskog iskustva među najsiromašnijima u afričkoj državi Tanzaniji potaknula je Ivanu na osnivanje udruge i daljnji humanitaran rad. Prvi cilj volontera okupljenih u udrugu Kolajna ljubavi bila je izgradnja sirotišta u Songei, jednog od siromašnijih gradova Tanzanije s velikim brojem siročadi bez odgovarajuće skrbi. Gradnja sirotišta dovršena je u srpnju 2010. godine, a ubrzo su se uselili i prvi štićenici. Sirotište je sagrađeno pomoću donacija, te se svi troškovi rada osiguravaju putem donacija, a za djecu se brinu volonteri iz Hrvatske. 

Prije odlaska u Songeu, Sara je morala odraditi 80 sati volonterskog rada s djecom i napraviti jedan projekt na temu Afrike, a odlučila se za večer afričke poezije. 

Došao je i dan Sarina odlaska. Letjela je iz Zagreba za Istanbul, a zatim za Dar es Salam – najveći grad Tanzanije koji je od Songee udaljen 1000 kilometara. Roditelji su išli s njom na Zanzibar kako bi joj olakšali prije nego što ode u sirotište. U sirotištu su nekada volonteri bili od presudne važnosti, a danas već imaju svoje odgajateljice i časne koje se uz volontere brinu o djeci. Volonteri kada dođu u sirotište najviše vremena provode među djecom. 

Stigla je u sirotište u Songei  gdje je provela dva mjeseca. Sirotište je bilo funkcionalno i pristojno opremljeno. 

U sirotištu je 30-ak djece. Najmlađi imaju pet, a najstariji 18 godina.  To su djeca koja nemaju roditelje. Znalo se dogoditi da neke od njih i ostave roditelji jer se nemaju kako skrbiti o djeci, a česti su i slučajevi kada su majke maloljetnice koje rode i ostave dijete u sirotištu

Neki od njih imaju rodbinu pa ih ponekad otiđu posjetiti. U sirotištu su svi hrvatski volonteri koji nesebično pomažu i uveseljavaju djecu.

Kakvi su se osjećaji budili u tebi za vrijeme boravka? 

– Osjećaji u meni bili su baš pomiješani. Ja sam se tamo osjetila s njima. Svi su bili jako otvoreni prema meni, osjećaš se posebno jer si im zanimljiv. Otvoreni su i pozitivni pa i nisam u sebi imala osjećaj sažaljenja jer realno nisam ni došla kako bi stvorila te osjećaje. 

Istovremeno, zavidim im kako su ispunjeni, drugačiji i žive u pozitivi bez obzira na sve. Od te djece može se puno toga naučiti.

Život u sirotištu nešto je sasvim drugačije od uobičajenog. Svatko tko dođe mora prokuhavati vodu zbog zdravstvenih razloga. 

– Tuširala sam se tako da sam se polijevala lončićem, a robu sam prala na ruke. Bilo mi je smiješno kako ta djeca bolje peru robu od mene. Vidjelli bi da mi ne ide i odmah pomogli. 

Djeca su jako sposobna. Otišla bih s njima na tržnicu, a oni bi bez problema obavljali i kupovali voće. Cijene su im vrlo jeftine. Sjećam se da sam ananas platila šest kuna, što je nezamislivo ovdje kod nas. 

Prometna infrastruktura u Sonegi je loša. Imaju jednu glavnu cestu koja je asfaltirana, a ostale pristupne ceste su pješčane. Nemaju nigdje dućana kao što su Špar ili Lidl, već su to sve male radnje u kojima ljudi prodaju različite potrepštine.


Kakvu si hranu jela?

Hrana su samo ugljikohidrati. Jedu nešto poput bijele palente, od bijelog kukuruza. To kuhaju nekoliko puta na dan. Kuhaju na palminom ulju i jedu puno povrća. Mesa gotovo i da nema, a slatkiša jedino kada volonteri donesu ili kupe. 

Čujem da si imala i malariju…


Da, i to tri puta! Malarija kod njih je kao prehlada ili gripa kod nas ovisno o stupnju koji dobiješ. Ima i težih oblika. Ljudi umiru, a to je zato što su im ljekovi nedostupni, ali postoje antimalarici koji se mogu piti za prevenciju, no ja sam trebala biti malo odgovornija po tom pitanju. Kada sam prvi put dobila malariju trajala je tri dana. Odležala sam, pila lijekove – bilo je nešto poput viroze. Dok sam bila u sirotištu djeca bi učestalo obolijevala od malarije i to je kod njih sasvim normalno ako se liječi na vrijeme. Nije to ništa kao što ovdje napuhuju.

Jesi li uspjela bez mobitela i tehnologije?

I to je začuđujuće. Kada sam išla u Tanzaniju imala sam predrasude da ću se vratiti mršavija, tamnija, a vratila sam se nikada deblja i bjelja. Što se tiče tehnologije sve funkcionira kao i kod nas bez ikakvih problema.

Kako bi uvjerila nekoga tko već dugo razmišlja o odlasku za volonitranje u Afriku da ode?


– To je zapravo teško pitanje. Mislim ako netko nema neki unutrašnji poriv da nema smisla ići. U svakom slučaju tko god je otvoren prema novim iskustvima i želi vidjeti kako ljudi žive i pri tome im biti od pomoći, treba otići. Djeca te prigrle kao da si jedan od njih i nemaš osjećaj različitosti. Postoji taj kulturološki odmak, ali sve je to normalno. Svugdje sam se osjećala dobrodošlom.

Kako je ovo iskustvo utjecalo na tebe u psihičkom smislu? Jesi li se vratila sretna i puna pozitivne energije? Što ti je bilo drugačije nakon putovanja?

– Vratila sam se puna novih znanja i spoznaja koja sam naučila od te djece. Čak imam i osjećaj da su oni meni nebrojeno više toga dali nego što sam ja imala mogućnosti dati njima. U svakom trenutku boravka željela sam da osjete moju ljubav prema njima, ali imam osjećaj da su je oni meni vratili višestruko. Koliko možeš saznati od njih, a to ni ne očekuješ, to je uistinu nešto posebno. 

Oni toliko budu sretni kada im kažeš nešto lijepo, čak se i zasrame. Imaš osjećaj da im je osmijeh svakim komplimentom sve veći..

Volontiranje u Africi za Saru je bilo nezaboravno iskustvo. Odlučila je zaboraviti na vlastiti komfort života i upustiti se u nešto sasvim drugačije od njene svakodnevice. Željela je nesebično pomoći i razveseliti djecu u sirotištu. 

Ono što je dobila osjećaj je zadovoljstva i blagostanja. U ovo blagdansko vrijeme kada nas blještavilo adventskih kućica i komercijaliziranost Božića obmanjuju, moramo biti spremni prepoznati istinsku stranu ovoga vremena. Stranu koja bi u nama trebala buditi humanost, milost i želju da pomognemo onima kojima je potrebno, gdje god se oni nalazili..

POSLJEDNJE DODANO: