Žana Vukić studentica je predškolskog odgoja. Odrasla je u obitelji s gluhim roditeljima, teško je prihvaćana u društvu te se susretala s predrasudama. Bez obzira na to odlučila je slijediti svoj put i sada je već na trećoj godini predškolskog odgoja na Sveučilištu u Zadru. Želja joj je da jednoga dana bude teta u vrtiću.
- Oduvijek sam voljela djecu. Dok sam išla u srednju školu, mama me pitala zašto ne bih upisala Predškolski odgoj da budem odgajateljica u vrtiću kad već znam kako sa djecom, kad ih već volim. Kako ima taj fakultet u Zadru, još mi obitelj živi u Zadru pa sam se upisala ovdje. Imam prevoditelja koji ide sa mnom na predavanja, a svakako mi je lakše da sam se upisala u rodnome gradu, u poznatoj okolini, nego negdje drugdje gdje ne bih imala podršku.
U razgovoru nam je otkrila s kojim se predrasudama susretala, kako su prema njoj postupali profesori i što očekuje u budućnosti.
S kakvim si se poteškoćama susretala pri studiranju? Kako te je okolina prihvatila?
Najveće poteškoće su mi bile na početku prilagođavanje kolegijima, novim pojmovima, znanjima. No, na svu sreću, brzo sam sve to savladala.
Isto tako na početku studiranja je profesorima trebalo neko vrijeme da mi se prilagode.
Kako se profesori odnose prema tebi? Koliko su ti izlazili u susret ako je to bilo potrebno? I na koji način, jesu li bili susretljivi?
Što se tiče profesora, sjećam se da me jedna profesorica upitala kako ću raditi sa djecom u budućnosti ako sam gluha osoba, na što sam ostala iznenađena. Ja jednostavno smatram da ako sam gluha, da to ne znači da sam nesposobna. Jednostavno, ja ne čujem, nosim slušni aparatić dok neka osoba koja slabije vidi nosi naočale za vid. Pa sam objasnila toj profesorici da je meni želja raditi sa gluhom djecom, dok sa normalnom djecom mogu bez problema jer sam odrađivala praksu u vrtiću i djeca su znala da ne čujem. Došla bi do mene, i rukom bi me zvali. I bez problema sam se snalazila na praksi.
Ostali profesori su mi izašli u susret, kad nisam bila u mogućnosti odgovarati neki predmet usmeno kao što je engleski, profesorica bi mi dala da umjesto usmenog imam pismeni. Isto tako za glazbeni, ne mogu svirati klavir jer nema jake tonove, a mi gluhi možemo pratiti ritam samo po jačini zvuka. I profesorica mi se prilagodila tako što mi je dala zvečkalice i udaraljke. Sjećam se da mi je na početku studiranja bilo jako teško, novi kolegiji, nove nepoznate, teške, dugačke riječi koje je bilo teško zapamtiti jer nikad prije još nisam znala za takve pojmove. Ali da, mogu reći da su mi u ove tri godine studiranja profesori izlazili u susret, na početku nisu baš dok se nisu naviknuli na mene i sad bez ikakvih problema.
Jesi li se bojala predrasuda okoline prije početka studija?
Isprva mi nije bilo lako. Kad sam upisala prvu godinu, bojala sam se da ću opet doživljavati nerazumijevanje od okoline kao u srednjoj školi i nisam željela više to proživljavati. No, srećom kolegice su bile zrelije i znale su što to znači gluhoća i nije bilo baš nekih predrasuda za razliku od osnovne i srednje škole gdje su svi bili mlađi i nisu znali što je to uopće, smatrali su da je to bolest koja je zarazna.
Jesu li ti kolege studenti pomogli u savladavanju prepreka?
Na početku nisam bila baš toliko bliska sa kolegicama, već su imale svaka svoju ekipu. No, s vremenom je bilo bolje, kad bi mi zatrebala neka skripta, pitala bi ih i posudile bi mi. Ili nešto za prepisati ako nisam uspjela napisati na predavanju uz pomoć prevoditelja, ili nešto za ispit. Sve u svemu, izašle su mi u susret za pomoći.
Što nakon studija - jesi li optimistična po pitanju pronalaska posla u struci ili očekuješ da će ti predrasude okoline smanjiti šanse za zapošljavanje?
Iskreno još ne znam što ću nakon studija. Želje su mi da se zaposlim u SUVAGU u Zagrebu, tamo ima dosta djece koja su gluha ili nagluha poput mene. Jednostavno sam odrasla kao gluho dijete od gluhih roditelja i teško sam bila prihvaćena u okolini i dugo godina sam se borila s time jer prije nisam imala samopouzdanja.
S godinama, uz podršku divnih roditelja i prijatelje sam ojačala i znam koji su mi ciljevi. I kako sam kao dijete bila društveno izolirana, shvaćam i ovu djecu koja žive u drugim gradovima, koja su isto gluha, koja isto idu u vrtić i nisu prihvaćena u društvo. Zato želim biti uz njih, da im dam do znanja da nisu sami.
Znam i sigurna sam u to da će me pri pokušaju zapošljavanja odbiti, pomisliti da sam nesposobna za posao.
Jesi li se spremna izboriti se s eventualnim problemima pri zapošljavanju do kraja i na koji način?
Spremna sam izboriti se sa eventualnim problemima pri zapošljavanju. Rekla bih im da me uzmu na probni rad, da im dokažem da gluhoća nije prepreka za zapošljavanje. Da smo svi mi ljudi sposobni za rad, bez obzira na invalidnost.
